Gotovo da bismo ga kao ljudi željeli dohvatiti, dodirnuti. Htjeli bismo imati o njemu iskustvo kakvo imamo u redovitom našem ljudskom komuniciranju. Često pomišljamo da bi nam takvo iskustvo pomoglo da dublje povjerujemo, da iskreno prihvatimo tajnu najvišeg bića.
U isto vrijeme moramo priznati svoju ograničenost na tom području. Uz sve sposobnosti koje ima čovjek iznad drugih stvorenja, uz sva dostignuća na planu znanosti i tehnike, uz duhovne plodove srca i uma, osjećamo se ipak neizrecivo malenima pred tajnom Transcendentnog, pred tajnom božanskog bića. Ljudi svih generacija pokušavali su svjetlom svoga razuma proniknuti u Boga i trudili su se doseći barem neke sigurnosti i istine u tom pogledu. Odatle napori filozofa, odatle pokušaji čovjeka vjernika da svojim umom dopre do Boga i barem one najosnovnije činjenice da on postoji.
Baština takvih napora ljudskog uma kroz povijest čovječanstva je određena sigurnost da mora postojati takvo najviše, najsavršenije biće koje nazivamo Bogom, da je to biće bez početka jer nosi u sebi tajnu postojanja i da je bez svršetka, da je vječno i slobodno od svega što na ovoj zemlji otkrivamo kao nesavršeno. Međutim, mi u svojem ljudskom iskustvu nemamo jasnu spoznaju pojma vječnosti ili nestvorenosti i savršenosti. Zato su nam već stari mislioci i duhovni učitelji u tom pogledu darovali ponizno priznanje da više znamo o tome što bog nije nego što Bog jest, jer to lakše prihvaćamo prema vlastitim ograničenostima kojih u Bogu nema. Bog nije površan kao mi; nije ljubomoran, nije ograničen. Bog nije promjenjiv u svojim postupcima i ne reagira naglo i emocionalno kako se to nama često događa. Bog nije podložan trenucima bijesa i ne djeluje iz osjećaja mržnje. Bog nije pristran i nije ograničen u svojim spoznajama. Bog nije rastresen u svojim mislima i ne sudi površno.
Mogli bismo tako nabrajati dugačke litanije svega onog ograničenog i slabog što otkrivamo u vlastitom životu i prenijeti na takav niječan način na Boga.
To je sve tako malo, a naše su potrebe i čežnje za Bogom neizrecivo velike. Upravo zbog naše ograničenosti imamo u sebi čežnju za neograničenim. Zbog svoje nesposobnosti da čisto i nesebično ljubimo imamo čežnju za bićem koje savršeno ljubi. Trebamo Boga kao biće koje nikada neće zatajiti u ljubavi. U toj iskonskoj čežnji Bog je pošao nama u susret. Mi to zovemo objavom. Bog je o sebi i iz sebe i svoje vječnosti progovorio čovjeku u vremenu. Rekao nam je neke spoznaje koje su nam bitne. Ono što nas najviše dira, što ne bismo sami nikad spoznali i što nas puni sigurnošću i mirom je istina o Bogu koji nas neizrecivo ljubi i zato nam se objavio u slici dobrog Oca.
Prva istina vjere koju recitiramo je upravo ta: „Vjerujem u Boga Oca!“ Vjerujem da mi je Bog Otac; vjerujem da je taj nedohvatljivi, vječni, savršeni Bog meni neizrecivo blizu jer me kao Otac uvijek ljubi. U ovoj godini koja je posvećena Bogu Ocu, Prvoj božanskoj osobi, imat ćemo mogućnosti da se više zbližimo s Ocem koji nas privija u svoje naručje kao svoju ljubljenu djecu. To je objavljeno kod Isusova krštenja, a nama je to darovano po Isusu u sakramentu krsta. Po Isusu i u Isusu mi smo posinovljena djeca Božja. To će nam pomoći i u tome da hrabrije i s vjerom prihvaćamo ljude oko sebe kao svoju braću i sestre. To što se nama ljudima koji puta čini nemoguće, Bogu je moguće: da se ljudi međusobno uzljube. Zato vjerujemo u Boga, Oca svemogućega!
