Slaveći Mariju na nebo uznesenu slavimo smisao povijesti spasenja i našega života na zemlji, kaže dr. fra Tomislav Pervan, teolog i hercegovački franjevac, poznati ispovjednik iz Međugorja, koji je na početku pandemije prebolio i koronavirus, piše Večernji List.
- U „Vjerovanju“ ispovijedamo da je Isus Krist „radi nas ljudi radi našega spasenja sišao s nebesa.“ Smisao dolaska Boga na svijet jest spasenje svijeta, čovjeka. „Bog je tako ljubio svijet …“ U kolovozu slavimo Marijino uznesenje - vrhunac Božjega djela u čovjeku. Naime, nakon proslave utjelovljenja i rođenja Isusa za Božić, otkupljenja i proslave na Veliki petak i Uskrs, posvete i rađanja Crkve na Duhove, slijedi kršćanski život kao plod onoga što je Krist izveo, u Duhu obećao i ostvario. Kao klimaks života nudi nam Crkva Mariju dušom i tijelom na nebo uznesenu. Težimo za vječnim životom. Čovjek osjeća, nije stvoren za zemlju. Marija je već ondje, u punoj slavi. Marija puto- i smjerokaz! „Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni“ - na Mariji se uzbiljilo. Slavimo to na Veliku Gospu. Negdje „na pola puta“ između Duhova i Svih svetih, kad Crkva slavi veliku Božju žetvu. Svi sveti, još nisu u uskrsnoj slavi. Tomu se nadamo o uskrsnuću mrtvih, kako nam vjera kaže - bjašnjava Pervan.
Kako tu teološku dimenziju smjestiti u aktualni društveni život?
Vrlo jednostavno. Društvo bez Boga, bez Transcendencije jest jednodimenzionalno, u okvirima svijeta. U konačnici, ništa nema smisla nema li Boga. Nestane li Bog iz svijesti, nestaje i čovjek. Tomu smo svjedoci u svim totalitarnim sustavima od Francuske revolucije do danas. Kad su jakobinci poslali pod giljotinu posljednjega francuskog kralja, prekinuta je veza između Neba i Zemlje. Kraljevi bijahu pomazivani u katedrali u Reimsu. Nakon što su prekinuli poveznicu, odrubili glavu kralju, sunovratili su Francusku i svijet u napoleonovske ratove, zatim slijedi niz revolucija, totalitarizmi, katastrofe i ratovi, neviđenih razmjera. Plod racionalizma je nijekanje Boga. Racionalizam je dijete protestantizma koji je u biti negacija katoličkog vjerovanja tijekom petnaest stoljeća. Tužno je promatrati kako se danas protestantizam sveo na racionalizam i nešto etike. Bez sakramenata, bez tradicije, mistike i svetaca. Bez protežnice vječnosti i vječnoga života, čovjekov je život na zemlji besmislen, torzo. Veliki de Lubac pisao je o Tragediji humanizma bez Boga. Filozof Heidegger rekao je jednom „da nas spasiti može jedino neki Bog“. Nažalost, vjeru je izgubio kao isusovački student, dok je Bog davno izveo spasenje čovjeka u Isusu Kristu.
Nedavno ste kao odgovor na pitanje zašto gore europske katedrale napisali da suvremeni ikonoklasti nemaju milosti ni pred čime i ispisuju novu povijesti?
U korijenu svakoga ikonoklazma jest nijekanje i prevrat postojećega. Ne želimo ići u ikonoklazam u Crkvi u prvom tisućljeću. Sjetimo se pustoši koju je ostavio ikonoklazam za reformacije. Koliko je neprocjenjivih umjetnina stradalo, samostana, kipova, slika, oltara, tabernakula uništeno i devastirano. Spomenuh, protestantizam kao prosvjed, kao negaciju postojećega. To je u korijenu svake revolucije. Revolucije su kasni plodovi antičke gnoze s kojim su se već borili pisci Novoga zavjeta te sveti oci, npr. Ignacije, Justin, Irenej. Gnoza smatra materiju djelom „demijurga“, zloga božanstva, stoga treba materiju nadići, prijeći u nadspoznaju, gnozu. Očita oprjeka kršćanstvu gdje Bog postaje čovjekom, tijelom, dijelom Zemlje.