Fra Slavko je bio četvrto od ukupno šestoro djece Marka i Luce Barbarić.
Nakon osnovne škole ulazi u sjemenište u Dubrovniku.
Zbog bolesti očiju u jednom je trenutku bio upitan nastavak njegova školovanja.
Za svećenika ga je zaredio biskup Tharsizius Senner u Reutteu, Austrija, 19. prosinca 1971. g.
Nakon Njemačke, Austrije i Čapljine, 1982.g. dolazi u Međugorje.
Fra Slavko je srcem živio i širio Gospine poruke.
Govorio je više jezika, svi su mu se mogli obratiti, za svakoga je imao pravu riječ u pravom trenutku, kako je samo on znao.
Molio je redovito na međugorskim brdima, a često i sa župljanima i hodočasnicima.
Euharistijsko klanjanje nije vodio samo onda kad je bio na putu.
Vodio je po nekoliko seminara molitve, posta i šutnje godišnje, prema jezičnim skupinama.
Bio je duhovni voditelj međugorskih vidjelaca, ali prije svega njihov prijatelj.
Godinama je radosno i dosljedno tumačio Gospine poruke, bilo da je pisao članke, bilo preko radija ili uživo hodočasnicima.
Govorio je hodočasničkim skupinama u Međugorju, propovijedao, ispovijedao, putovao i širio Gospinu poruku mira.
1988. g. organizira prvi molitveni doček Nove godine u crkvi sv. Jakova.
1990. g. organizira prvi Međunarodni susret mladih - „MLADIFEST“
1991. g. osniva Udrugu „Prijatelji talenata“ koja danas nosi njegovo ime, a pomaže studente slabijeg imovinskog stanja.
Od 24. lipnja 1992.g. na čelu je „Hodnje mira“ - molitvenog hoda od Humca, svetišta sv. Ante do Međugorja.
1993. g. u jeku rata osniva „Majčino selo“ kako bi zbrinuo ratnu siročad, velikodušno mu pomažu hodočasnici iz raznih zemalja; a i danas ta institucija prima nezbrinutu djecu.
Od samih početaka je i u “Društvu vodiča za hodočasnike u župi Međugorje“; bio je njihov duhovni voditelj.
1996. g. prema želji mnogih svećenika organizira duhovnu obnovu za svećenike koja se odvija početkom srpnja.
Često je slavio sv. Misu sa momcima iz zajednice Cenacolo, slušao ih, ispovijedao, hrabrio na putu njihova ozdravljenja.
1998. g. u sklopu „Majčina sela“ osniva zajednicu „Milosrdni Otac“ u kojoj se liječe i ozdravljaju osobe od teških ovisnosti.
Posljednji njegov projekt je bilo uređenje zapuštene šume u molitveno – rekreacijsko - edukativni park „Vrt sv. Franje“.
Godinama je organizirao ekološku akciju „Više cvijeća – manje smeća“: jednom godišnje sa mladim župljanima bi kupio smeće po javnim površinama župe.
I još mnogo toga …
Napisao je velik broj knjiga tumačeći međugorsku duhovnost: „Molite Srcem“, „Slijedi me srcem“, „Postite srcem“, „Slavite svetu Misu srcem“, „Daruj mi svoje ranjeno srce“ te knjige razgovora sa hodočasnicima i druge.
Njegove knjige su prevedene na mnoge jezike. Pisao je članke, vodio radioemisije na radiopostaji Mir-Međugorje.
I još mnogo toga ….
Završivši pobožnost Križnog puta sa župljanima na vrhu Križevca 24. studenog 2000. g. „preminuo je u svom uredu“ - kako je na njegovom sprovodu rekao fra Ivan Landeka, tadašnji međugorski župnik i fra Slavkov subrat.
Fra Slavko je tako često pohodio brdo Ukazanja i Križevac da su ta mjesta molitve zapravo bila „njegova radna soba“.
Na njegovom sprovodu su se okupile tisuće ljudi da mu odaju počast.
Njegovo ime se jedino spominje u Gospinim porukama kroz sve ove godine: „…Radujem se s vama i želim vam reći da se vaš brat Slavko rodio u nebo i da zagovara za vas….“ (Gospina poruka 25. studenog 2000. g.)
Preuzeto i nadopunjeno sa facebook stranice „Društvo vodiča za hodočasnike u župi Međugorje“
