Draga Marija,Katolička Crkva duboko vjeruje da je Krist jedini posrednik između Boga i ljudi. Međutim, molitva svecima ni na koji način ne želi umanjiti ovu istinu. Nije znak nevjere ako zamolimo druga bića (bilo na zemlji, bilo na nebu) da nam pomognu svojim molitvama. Sveti Pavao koji jako inzistira na jedinstvenosti Kristova posredništva piše u Poslanici Rimljanima: “Ali zaklinjem vas, braćo, Gospodinom Isusom Kristom i ljubavlju Duha: suborci mi budite u molitvama Bogu upravljenima za me, da umaknem onim nevjernima u Judeji i da moja pomoć Jeruzalemu bude po volji svetima te s Božjom voljom radosno dođem k vama i s vama zajedno odahnem.” (Rim 15,30-32) Jednako tako, on i sam moli za druge: “Uvijek se u svakoj svojoj molitvi za vas s radošću molim zbog vašeg udjela u evanđelju od onoga prvog dana sve do sada – uvjeren u ovo: Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga do Dana Krista Isusa.” (Fil 1,4-6) U Starom zavjetu Mojsije i proroci na puno mjesta stoje kao posrednici u molitvama ljudi prema Bogu. Dakle, posredništvu u molitvi nije nešto što se protivi Božjoj svemoći, nego izražava solidarnost i zajedništvo u vjeri među Božjim stvorenjima. A ako to zajedništvo među ljudima na zemlji ne oduzima od Božjega dostojanstva, zašto bi to činile molitve upućene nebeskim stvorenjima. Kada se njima molimo, zapravo ne tražimo neku milost koja dolazi od njih, već uvijek iskamo njihovo posredništvo kod Boga za nas. Sveto Pismo nam na više mjesta pokazuje kako se anđeli brinu za dobrobit ljudi. Govoreći prispodobu o ženi koja je izgubila drahmu Isus zaključuje: “A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.’ Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.” (Lk 15,9-10) Već u Starom zavjetu vidimo primjere anđela koji se mole za ljude. U Zaharijinom viđenju anđeo moli za Jeruzalem (Zah 1,12-13). Anđeo Rafael kaže Tobiji “I kad ste molili ti i tvoja snaha Sara, ja sam nosio vaše molitve Svetome (…)” (Tob 12,12). U knjizi Otkrivenja čitamo kako se molitve svetaca uzdižu Bogu na rukama anđela. (Otk 8,3-4) U životu se suočavamo s brojnim kušnjama. Svjesni smo da uvijek postoje bića koja nam žele nanijeti zlo i koja to u svojoj slobodi mogu učiniti i bez naše krivice. Stoga bismo trebali biti sretni što postoje i čisti duhovi, anđeli, koji se uvijek brinu za nas i štite nas. Sam Isus u evanđelju kaže: “Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.” (Mt 18,10) Katekizam Katoličke crkve uči vjernike upravo ono što Sv. pismo kazuje te naglašava: „Od djetinjstva do smrti ljudski je život okružen njihovom zaštitom i zagovorom. Svaki vjernik ima uza se anđela kao čuvara i pastira da ga vodi u život. Već na zemlji kršćanski život po vjeri sudjeluje u blaženom društvu s anđelima i ljudima koji su sjedinjeni u Bogu“(KKC 336). Općenito o anđelima kazuje, „Anđeli su duhovni stvorovi koji neprestano slave Boga i služe njegovom spasonosnom naumu prema drugim stvorenjima. Anđeli surađuju što je dobro za nas. Anđeli okružuju Krista, svoga Glasnika. On nam posebno služi u izražavanju njegova spasonosnog poslanja prema ljudima. Crkva štuje anđele koji joj na zemaljskom putovanju pomažu i koji štiti svako ljudsko biće“(KKC 350-352). Svaki kršćanin vjeruje da nam je Bog dao anđela čuvara dag a prati na njegovom putu u život vječni. Stoga nam saznanje da uvijek kraj sebe imamo svog anđela i zdrava pobožnost prema tim nebeskim bićima itekako može pomoći. Drugog listopada se u Crkvi slavi blagdan Anđela čuvara.
Prilažem ti i lijep tekst o njima (iz knjige „Svetac dana“ p. Josipa Antolovića, nap. ur.): “Anđeli su svjetla zapaljena na Svjetlu što nema početka” – piše o njima sv. Ivan Damašćanin. “Svjetlo bez početka” sam je beskonačni Bog. A svaki anđeo, pa tako i anđeo čuvar, svijetlo je duhovno, nebesko biće koje stalno gleda Božje lice uživajući u praiskonskoj Božjoj blizini i prisutnosti. I nije to samo neko pobožno razmišljanje o anđelima, već ozbiljan nauk koji se temelji na ugledu Svetoga pisma. Isus, govoreći o navođenju na grijeh, kaže: “Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih malenih, jer anđeli njihovi, kažem vam, na nebesima neprestano gledaju lice Oca moga nebeskog” (Mt 18,10). Anđeli su prvijenci Božjega stvaralačkog djela, obdareni pobjedonosnom snagom protiv svakoga zla u svijetu, a puni jedinstvene ljubavi prema nama ljudima. Oni nas mogu štititi, voditi, braniti od svakoga zla po dušu i tijelo, našoj duši davati spasonosne poticaje. Naš anđeo čuvar može nam biti veoma vjeran životni prijatelj. To dokazuju toliki primjeri iz života svetaca i pobožnih kršćana. A na nama je hoćemo li taj dar, što ga nebo pruža, prihvatiti ili ne. Vjerujemo li u svog anđela čuvara, pouzdajemo li se u njega? O njemu je pisano: “Bog anđelima svojim – dakle i mome anđelu čuvaru – zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim” (Ps 91,11). Bog nas ne sili na vjeru u anđela čuvara, na pouzdanje u njegovu pomoć. On poštiva našu slobodnu volju. Mi možemo u njega vjerovati, zazivati ga ili ne. Mi možemo s njim prijateljevati kao što se prijateljuje s drugim prijateljem ili ga jednostavno zaobilaziti, ne znati za njega, kao da uopće ne bi postojao. Dobar kršćanin s radošću i zahvalnošću prihvaća sve Božje darove, pa tako i dar anđela čuvara. Papa Pio IX. rado je i često pripovijedao o doživljaju što ga je kao dječak doživio, a koji dokazuje čudesnu pomoć njegova anđela čuvara. On je u očinskoj kućnoj kapelici kao dječak svaki dan imao dužnost posluživati kod svete mise. Dok je tako jednoga dana ministrirao, osjetio je u srcu neku neobičnu tjeskobu i strah. Nije znao zbog čega je to. Čak je osjetio kako mu srce u grudima snažno lupa. Stoga je i nehotice okrenuo pogled na drugu stranu oltara, kao da traži nečiju pomoć. Tamo je ugledao lijepa mladića koji ga je pogledom k sebi zvao. Zbunjen tim viđenjem, nije se usudio maći s mjesta. No ta ga je svijetla prilika zvala k sebi još jače i izrazitije. Dječak je tada skočio i prešao na drugu stranu. Prikaze nestade. No u isti čas pade s oltara teški svetački kip i to upravo na ono mjesto na kojem je mali ministrant netom klečao. Dječak, kasnije svećenik, biskup i papa, često je pripovijedao o tom nezaboravnom doživljaju svoga djetinjstva, slaveći ga kao zaštitu i vodstvo svoga anđela čuvara. I s pravom, jer je jedno od nepojmljivih Božjih velikih djela to što je čovjeku dao vlastitog anđela da mu bude zaštitnik duše i tijela. Samo Sveto pismo kaže “da postoje službujući duhovi, poslani na službu onima koji žele postići spasenje”. Anđeo je uz Isusa na Maslinskoj gori. On će kao konačni pobjednik opet doći s neba “sa svojim anđelima” (Mt 5,31). Prema tome, iz Božje objave jasno doznajemo o stvarnosti svetih anđela. S tom stvarnošću ozbiljno računajmo u svome životu!”
