Možete li mi reći što su Templari, dali je to red koji Crkva ne podržava ili... , jer stvarno mi nije jasno zašto su prvo bili u sastavu crkve a kasnije su završili na lomači... dali je na to imala utjecaj možda neka tajna koju su Templari znali o Crkvi, stvarno me to razdoblje zanima i nikako mi nije shvatljivo da su prvo bili pozvani od strane Crkve a na kraju mučeni i ubijeni, i dali postoji koji Svetac a da je bio u redovima Templara?
Na pitanje je dao odgovor don Damir Stojić kojeg prenosimo u cijelosti:
Templari su bili začetnici viteških redova i model po kojemu su se svi drugi ravnali. Njihova povijest obilježena je kroz tri faze: 1) skromni početak, 2) brzo širenje, 3) tragičan kraj.
Skromni početak
Neposredno nakon oslobođenja Jeruzalema, Križari su smatrali da su ispunili svoj zavjet i u velikom broju se vratili svojim kućama. Novoosnovano „Jeruzalemsko kraljevstvo“ ostalo je ugroženo od okolnih naroda. Tijekom vladavine Baldvina II. (1118), Hugo de Payens sa svojih osam sudrugova pred jeruzalemskim patrijarhom dao je trajni zavjet da će braniti kršćansko kraljevstvo. Jeruzalemski kralj Baldvin prihvatio je njihovu ponudu i dodijelio im na korištenje jedan dio svoje palače pokraj mjesta nekadašnjeg jeruzalemskog hrama i od tuda potječe njihov naziv "pauvres chevaliers du temple"(Red siromašnih hramskih vitezova). U početku su doista bili siromašni i s obzirom da ih je bilo samo devet nisu mogli obavljati neke osobito teške zadaće. Uglavnom su pratili hodočasnike na njihovu putu do Jeruzalema ili obala Jordana.
Siromašni vitezovi u početku nisu imali nikakvo posebno pravilo života. Dobili su ga tek nakon deset godina. Da bi mogli primati nove članove, trebali su crkveno priznanje. Stoga je Hugo s jednim brojem svojih vitezova otputovao nazad u Europu. Na Koncilu u Troyesu (1128) prihvatili su Pravilo Svetog Benedikta, reformirano po uzoru na novoosnovani cistercitski red. S obzirom da su cisterciti bili vrlo strogi monaški red, Vitezovi templari su prihvatili (uz križarski) još i tri trajna zavjeta: čistoće, siromaštva i poslušnosti, kao i stroga pravila života. Od cistercita su uzeli i bijeli habit na kojem su dodali crveni križ.
Brzo širenje
Unatoč vrlo strogim pravilima, vitezovi templari su kroz kratko vrijeme dobili veliki broj novih članova. Red je u sebi objedinjavao dvije najveće strasti Srednjeg vijeka: religijski zanos i viteški polet. Vrlo brzo su stekli priznanje i civilnih i crkvenih vlasti, a pape su ih uzele pod svoju izravnu jurisdikciju isključujući ih od svih drugih vlasti. S obzirom da su uživali poseban položaj bili su oslobođeni plaćanja svih poreza, pa i crkvene desetine, a njihove crkve i groblja nisu mogla biti udarena crkvenom kaznom interdikta. Osim toga, uživali su i veliku podršku europskih vladara tako da su imali svoje središnjice u svim europskim državama. Njihovi dvorci u isto vrijeme su bili i samostani i ratnički logori, pa je i njihov život na neki način bio pun kontrasta. Srednjovjekovni pisac Jacques de Vitry opisuje ih kao „lavove u ratu i jaganjce u srcu; grube vitezove na bojnom polju, a pobožne monahe u crkvi; opasne Kristovim neprijateljima, a blage među sobom i prema svojim prijateljima.“ Svojim primjerom su doista bili uzor svojim suvremenicima. Odričući se životnih užitaka lako su se suočavali sa smrću. Bili su prvi u napadima, a zadnji u povlačenjima. U sebi su ujedinjavali disciplinu monaha s disciplinom vojnika. Kada su bili poraženi, redovito su odbijali slobodu ako je ona značila otpad od vjere, te su često umirali kao mučenici. Zbog velikog broja poginulih u ratovima s muslimanima, red nije mogao rasti te su uskoro počeli snižavati kriteriji po kojima se moglo postati vitezom templarom. Čak su počeli primati i mnoge ekskomunicirane muškarce (a to je bio velik broj Križara) koji su se htjeli iskupiti za svoje grijehe. Sve što se od njih tražilo bila je potpuna poslušnost koja se navodno provjeravala i posebnim testom. Iako o njemu nije ostalo nikakvih sačuvanih dokaza, ova intrigantna činjenica otvorila je prostor za najrazličitije optužbe. Moralnom padu vjerojatno su doprinijeli i rast u bogatstvu i moći. Na svom vrhuncu, red je imao oko 9000 imanja, a veliko bogatstvo čuvalo se u središnjicama u Parizu i Londonu. Red je uskoro za sebe htio prisvojiti pravo na vladavinu Jeruzalemskim kraljevstvom koje je postajalo sve rastragnije unutarnjim sukobima i neslogama. U borbi za vlast sukobili su se i s drugim redom koji je nastao po uzoru na njih – vitezovima Ivanovcima. Pod napadom Saladina, Jeuzalemsko kraljevstvo je konačno palo.
U Europi na prijelazu između 13. i 14. stoljeća sve je više jačao strah pred muslimanskim osvajanjima i govorilo se o potrebi nove križarske bojne. Najutjecajnija osoba europskog plemstva tog vremena bio je vrlo proračunati francuski kralj Filip IV Lijepi od kojeg se očekivalo da organizira bojnu. On je inače bio veliki financijski dužnik vitezova Templara i u njima je pronalazio protivnika kojega je htio pod svaku cijenu uništiti u borbi za apsolutnu vlast u Europi. Ali, s obzirom da su svi njihovi posjedi pripadali Crkvi, nije ih mogao jednostavno konfiscirati, a da ne počini svetogrđe. Stoga je od pape Klementa V zahtijevao ukidanje reda vitezova Templara, pod dvojbenom optužbom za herezu.
Ispitivanje se odvijalo u dva dijela. Ponajprije je kraljevska komisija uhvatila sve vitezove Templare iste večeri (13. 10. 1307.) i podvrgla ih rigoroznim mučenjima kako bi dobili izjave pomoću kojih će ih moći optužiti za herezu. U svojoj organizacijskom strukturi Vitezovi su doista imali određene tajne obrede tijekom inicijacije novih članova koji su u ovom slučaju postali tema napada i najrazličitijih izmišljotinama. Njihova tajnost je bila sasvim razumljiva jer je se primanje članova odvijalo pred skupom vitezova, a pristupnik je govorio i o vrlo delikatnim stvarima. Slično kao ispovjedni pečat, i ova je tajna morala biti čuvana pod svaku cijenu, a vitez koji ju je povrijedio bio je isključen iz članstva. Zatvorenost pristupnih obreda tako je omogućila neprijateljima da Vitezovima prikače najrazličitije optužbe, između ostalih one o pljuvanju na križ, nijekanju Krista, dopuštanju sodomije, štovanju idola itd. Ove optužbe nimalo ne čude ako imamo na umu potpuno beskrupuloznost Filipa IV koji je iz osvete isposlovao i posthumno suđenje papi Bonifaciju VIII za jednako nevjerojatne razloge.
Nakon što su bili podvrgnuti dugotrajnim mučenjima ili prijetnjama, određeni broj Vitezova posustao je i „priznao“ krivicu za „tajne zločine“. To se dogodilo i tadašnjem velikom meštru reda Jacquesu de Molayu kojeg ćemo kasnije posebno spomenuti.
Cjelokupan postupak je bio toliko sramotan da je papa Klement V. poništio cjelokupno suđenje i otvorio vlastiti postupak ispitivanja po svim mjestima u kojima su vitezovi Templari bili prošireni. U većini europskih država proglašeni su nevinima, međutim, u Francuskoj je prijašnje suđenje ostavilo dubok negativan trag i velik broj Templara je proglašen hereticima. No, unatoč tome što je možda i postojao jedan dio stvarnih propusta, i dalje se nije moglo dokazati da je cjelokupni red ispovijedao heretičku doktrinu ili da su posjedovali neko tajno neodobreno pravilo po kojem su se vladali. Uskoro je sazvan i ekumenski koncil u Beču (1311-1312) na kojem je jedno od glavnih pitanja bilo raspuštanje vitezova Templara. Većina sudionika tome se protivila. Na kraju je papa donio „kompromisnu“ odluku –raspustio je red, ali ne osudom za herezu ili kanonskom kaznom već apostolskim dekretom Vox in excelso (22.03.1312.) Time su templari izgubili pravo na svoje posjede, a sudbina članova koji su proglašeni krivima za zločine, morala se razriješiti „po pravednosti“. Presudu u slučaju velikog meštra i njegovih prvih pomoćnika papa je pridržao za sebe. Svečano javno suđenje se održavalo ispred crkve Notre-Dame u Parizu. Ipak, u odlučujućem trenutku Jacques de Molay je povukao svoje ranije tvrdnje, izjavio da je lagao zbog straha za život i naglasio nevinost reda templara. Kao naknadu za takav trenutak slabosti ponudio je svoj život. Uskoro je po naredbi Filipa IV. spaljen na lomači pred vratima njegove palače.
Većina Templara je nakon raspuštanja prešla u redove vitezova Ivanovaca kojima je pripala i većina bivših templarskih posjeda.
Stvarna krivica vitezova Templara još je uvijek predmet rasprave među povjesničarima, no čini se da je to još više predmet rasprave među kvazi-znanstvenicima, fiktivnim-piscima i teoretičarima zavjere koji u povijesti templarskog reda nalaze velik broj zanimljivih ideja za gradnju narativa. Bezbroj legendi o povezanosti templara sa „Svetim Gralom“, masonima itd. zapravo su mitovi bez stvarnog povijesnog uporišta.
Ono što ostaje iza vitezova templara je vrlo zanimljiva povijest, snažna srčanost u borbi za ideale i pouka kako besmislene borbe za moći iza sebe ostavljaju velik broj ljudskih i moralnih žrtava.
BTB,
Don Damir Stojić
