Pomisao na čudo koje dolazi od Boga za neke kršćane pripada prošlosti, dok drugi trče za lažnim čudima. Ta dva oprečna stajališta imaju zajednički izvor: pomisao da se čudo svodi isključivo na izazov prirodnim zakonima, zaboravljajući njegovu ulogu znaka dostupnog svakom čovjeku.
Biblija posvuda prepoznaje ruku Boga koji pokazuje svoju moć i svoju ljubav. Stvoreni svemir je «čudesan» (Psalam 89,6) i «znak» (Psalam 36s), baš kao i neobični zahvati Božji u povijesti, koji obnavljaju stvorenje (Brojevi 16,30; Izaija 65,18). Biblija vjernika poziva na ono bitno, a to je vjersko značenje činjenica.
Čudo u Starom zavjetu
Čudesa se u Starom zavjetu događaju u važnim trenucima povijesti izabranog naroda: vezana su za Mojsija i njegovog nasljednika Jošuu u vrijeme osnivanja Božjeg naroda i naseljavanja u Obećanoj zemlji, kao i za Iliju i njegovog učenika Elizeja koji obnavljaju Savez kojeg je sklopio Mojsije.
Čuda kod ljudi otvorena srca uvijek bude i potvrđuju vjeru, povjerenje, zahvalnost, poniznost, poslušnost, strah Božji i nadu. (Psalam 105/104,5) Kod onih koji, poput Faraona, ništa ne očekuju od nepoznatog Boga, ona postižu suprotan učinak (Izlazak 7,13).
Cijeli Izrael divi se veličini Abrahamove vjere koja je postigla ono što je ljudski bilo nemoguće: rođenje nasljednika (Postanak 15,6; Rimljanima 4,18-22).
Čuda u životu Isusovom
Čudima koja čini, Isus potvrđuje Radosnu Vijest i pokazuje da je u njegovoj osobi došlo najavljeno mesijansko kraljevstvo. On oprašta grijehe (Marko 2,5-12), veći je od Subote (Marko 3,4; Luka 13,15), najavljuje svoje mesijansko kraljevstvo (Matej 14,33; Ivan 1,49), poslan je od Oca (Ivan 10,36), treba u Njega vjerovati (Matej 8,10-13, 15,28). Kad uskrisuje Lazara, Isus zaziva Oca, Isus moli, znajući da će ga Otac uslišati: «Oče, zahvaljujem ti što si me uslišao. Ja sam znao da me uvijek uslišavaš, ali ovo rekoh radi ovdje prisutnog svijeta, da vjeruju da si me ti poslao» (Ivan 11,41-42).
Radosna Vijest Kraljevstva koje Isus propovijeda i utjelovljuje u svojoj osobi mora biti prihvaćena kroz obraćenje i vjeru (Marko 1,15). Ivanovo evanđelje govori o «znacima» čiji je cilj da se Isusa prepozna kao od Boga poslanog (Ivan 3,2; 9,16; 10,36), proroka (Ivan 4,19), Krista (Ivan 7,31), Sina čovječjeg (Ivan 9,35-38). Oni koji su «vidjeli» znakove (Ivan 6,36; 7,3; 15,24) i odbili vjerovati (Ivan 7,5; 12,37) nemaju isprike (Ivan 9,41; 15,24).
Ako mnogi odbacuju «svjedočanstvo» znakova (Ivan 5,36), to je zato što su zaslijepljeni (9,39; 12,40) duhovnom umrtvljenošću, ohološću, ljubomorom ili lažnom razboritošću. (6,15-26; 5,16; 7,49-52; 9,16, 12,11; 11,47) Ne poznaju predanje i otvorenost Bogu, bez kojih je Isus kao nemoćan (Matej 13,58). Kako mogu prepoznati «znakove vremena» (Matej 16,3) ako traže znakove samo zato da kušaju Isusa (Matej 16,1) i njegova čudesa radije pripisuju demonu nego li da u Njemu prepoznaju nadnaravnu snagu (Marko 3,22.29) ? Zatvorenim srcima koja ne žele čuti Riječ, Njegovi su znakovi nerazumljivi.
«Ovoj generaciji bit će dan samo znak Jone» (Matej 12,39) kaže Isus, i svojim protivnicima daje sastanak na dan Uskrsnuća. Uskrsnuće je najblistaviji znak, ali ga je i najlakše nijekati, budući da su mogućnosti provjere tek indirektne: prazan grob, ukazanjima ponekima (Matej 28,13; Luka 24,11). Ono što je najčvršći oslonac vjere njezina je i najveća kušnja.
U Crkvi
Poslije Uskrsnuća, Uzašašća i Izlijeva Duha Svetoga, Isus zauvijek ostaje sa svojim učenicima, pa i oni čine znakove koje je On činio (Djela apostolska 3,1): Isus im je dao moć i naložio im je da ih čine (Marko 16,17; Matej 10,8).
Kroz čudesa pokazuje se kakvoća onih koji su poslani: njihova stalnost (2 Korinćanima 12,12), sigurnost i nezainteresiranost (1 Solunjanima 2,2-12). Tako se može razlikovati prave od lažnih proroka (Djela apostolska 8,9-24; 13,4-12). Sve dolazi od snage Duha Svetoga (1 Solunjanima 1,5; 1 Korinćanima 2,4; Rimljanima 15,19).
I dan danas, taj govor ostaje nerazumljiv za zatvorena i ohola srca, ali ga prihvaćaju oni koji znaju da «Bogu ništa nije nemoguće» (Postanak 18,14 = Luka 1,37).
