Pokazalo se kako u svakodnevnom životu, možemo biti u društvu s mnoštvom prijatelja i poznanika, a ustvari biti sami. Možemo biti povezani s mnoštvom ljudi, a ustvari biti sami. Možemo hodati ulicama velikoga grada i s drugim se ljudima doticati rukama i ramenima, a ustvari biti sami.
Možemo različitim oblicima elektronske pošte, imati mnoštvo prijatelja i s njima neprestano biti u kontaktu, a ustvari biti sami i osjećati se samotno. Možemo s bliskim osobama ili bračnim drugom, živjeti pod istim krovom i fizički dijeliti životnu svakodnevicu, a opet biti usamljeni, neshvaćeni od drugih ali i ljude oko sebe sami ne razumijevati.
Što nas onda čini društvenima, kako druge shvaćamo i kada ustvari nismo sami? Možemo li se čak i u zatvoru iza rešetaka, osjećati slobodnima i da nismo usamljeni? Čovjek kao da se zatvara u svoje svjetove, obrambene kule i utvrde koje u sebi i prema drugima podiže. Na taj način želi imati i osjetiti sigurnost da drugi ne otkriju njegove slabosti te ga ne uvrijede.
Ljudi današnjice kao da strahuju biti u tišini, šutnji i susreta sa samima sobom. Radije bježe u buku, graju, galamu, preglasnu glazbu – tamo gdje se nešto događa. Potrebno je stoga imati jaču vjeru u Boga te povjerenje prema drugim ljudima i sebi samima. Potrebno je tražiti i imati odgovore na vječne upite: tko smo, što smo i kamo idemo. To nam otvara sigurnost i usmjeruje na susret s Bogom i samim sobom te da smo prihvaćeni i ljubljeni.
