Neke od dobrih su više vremena za obitelj, za međuodnose, za molitvu, za obavljanje nekih stvari za koje nikad prije nismo imali vremena… Neke od loših su: socijalna izolacija, izgubljenost bez radnih obaveza, gubitak smisla, za neke koji su po cijeli dan bili na poslu – veliki je šok i promjena morati ostati kući… Možda je najveća opasnost od mogućeg prevelikog navezivanja na ekrane, na tehnologiju, aplikacije i virtualni svijet u kojem je puno ugodnije i bezbolnije živjeti. Psiholozi svakako upozoravaju kako će ovo vrijeme ostaviti na nama, našoj djeci i obiteljima – teške tragove. Našla sam i jedan podatak koji kaže kako u zadnja 3 tjedna izolacije, nije bilo nikad više poziva za hitne intervencije zbog opijanja ili obiteljskog nasilja. Ljudi, pogotovo oni bez vjere, pucaju po šavovima!
Stoga me interesiralo kako ovo vrijeme izolacije žive i podnose roditelji djece s teškoćama kojima je obično, i normalna svakodnevica bez korone, određena izolacija. Preko facebooka i WhatsApp-a sam ih zamolila da mi pošalju njihova svjedočanstva – jer sam željela čuti njih, kako im je sada i što nam to imaju za reći. Odaziv na upit nije bio baš velik, ali ipak nekoliko njih mi se javilo i njihova svjedočanstva donosim u nastavku:
Evo svjedočanstva kojeg je napisala gospođa VIKICA ŠALIĆ iz Zagreba, majka osobe s teškoćama:
Poštovana Paula!
Baš ste mi uljepšali dan, kad sam pročitala kako pripremate novu emisiju. Mene i moga sina znate - ali da ponovim, moj sin Ladislav Šalić koji ima 40 g, djete je sa teškoćama u razvoju.
Kad je krenula izolacija, mislili smo to će potrajati koji dan. Zapravo dok smo došli sebi, još i potres nas je dobro zdrmao, samo sam pomislila zar još i to. Pošto živim sama sa sinom potpore nigdje, strah se uselio. Uspjeli smo se na pet dana maknuti iz Zagreba da dođemo k sebi. Sam povratk u Zagreb je bio pun gorčine, sad smo imali dva straha. Bilo je velikog plača, pitanja kako dalje, noge su klecale. Imali smo poziva i utješnih nekih riječi, ali mi smo trebali nekog živog da nas tješi... Jedan poziv od moje prijateljice me je malo zdrmao, ona mi je rekla: „Pa nisi sama, Isus je sa tobom, gdje ti je vjera. Na čovjeka se ne možeš osloniti.“
Krunicu iz Međugorja sam stavila oko vrata, to mi j ebio jedan oslonac. Isusa dragog sam zazivala i pitala kako dalje, molila sam za smjernicu kako ispuniti dan djetetu sa posebnim potrebama.
Nisam baš bila svjesna kako je to krenulo, odnosno spontano ili bolje rečeno Bog mi je dao smjernice. Pomislila sam: „Pošto moj sin voli jako ministrirati, napravit ću malu kapelicu ispod tv prijemnika. Misa na LaudatoTV ima ujutro i naveče i Laci bi mogao ministrirati.“
I tako smo napravili: Svako jutro ustanemo da pogledamo krunicu i onda Ladislav obuče haljinu za ministriranje. Provizorno smo na vrtima napravili zvono da zvoni za ulazak u dnevni boravak – odnosno „našu kapelicu“, ima i provizorno zvono za podizanje Tijela Kristovog... Kad je propovjed tu je stolac. Kad dođe vrijeme da treba svećenika posluživati to čini gestom. Tako radi ujutro i naveče, živi za to vrijeme. Kad „misa“ bude gotova iziđemo malo van da sam prošetamo, kad se vrtimo pomaže mi oko kućnih poslova, ili sluša na youtube propovijedi nekog svećenika, pjesme... Poslije ručka malo odmara, kad ustane skuham mu kavicu.
Nastojim nekog angažirati da ga nazove telefonom jer voli puno pričati, a kako je stalno sa mnom i stalno nešto pita i priča - to dosta iscrpi. (ako ikada budem mogla, željela bih duhovnu obnovu u tišini ).
Zapravo snašli smo se u ovoj situaciji, ali uz Božju pomoć. BOŽJI BLAGOSLOV!
Draga iz Širokog Brijega, majka djeteta s teškoćama, njezino svjedočanstvo:
Mi ne možemo našoj djeci objasniti, zašto se poremetila njihova svakodnevnica. Zašto njihov Centar ne radi, do kada će ovo trajati, kako im to sve objasniti. Naša djeca nisu od velikih prohtjeva, njima tako malo treba.Treba im naša ljubav, a mi kao majke smo naučile od njih kako dati tu ljubav. Oni su tako čista Božja stvorenja, koja osjete nas majke, koje smo svoj život podredile njima. Mi ionako nemamo društveni život kao ostali. Kad cijeli svijet brine kako prebroditi bolest KORONU mi to već znamo, taj osjećaj nemoći pretvoriti u pouzdanje u Boga. Mi već s njima živimo dan za danom, oni su nas to poučili.
Dok zdravi misle na sto stvari, mi mislimo samo da s našom djecom izguramo dan sa što manje njihove patnje. U ovim danima tišine zapitajte se zdravi ljudi, tko vam je podario to zdravlje, jeste li Njemu zahvalni, čime ste to zaslužili i jeste li zaslužili?
Mi roditelji djece s teškoćama, patnje naše djece, predajemo tebi Isuse, Ti si to prošao prije njih i izišao kao pobjednik.
Mi možemo donekle razumjetii tvoju patnju, ali ovaj svjet još nije došao do toga.
Nadam se da ćemo izaći iz ovoga kao novi ljudi, bolji i bogatiji u spoznaji tko je naš Nebeski Otac, kome smo dužni svoj život i živote svijih najmilijih.
Dragi roditelji s djecom s poteškoćama, NE BOJTE SE! Izručite sebe i svoju djecu, kao i cjeli svjet Isusu raspetom na križu za nas, kao što je Otac Nebeski žrtvovao svog Sina za nas griješnike, tako i mi patnju svoje djece izručujemo tebi Isuse.
Tvoja muka kao i muka naše djece nek bude žrtva za spas ovog svijeta. AMEN
Svjedočanstvo VESELE DUJMIĆ, volonterke iz Splita:
Draga Paula, jako mi je bolno što nemamo Misu ni obrede, ali ništa nas ne može rastaviti od ljubavi Kristove. Mogu reći da smo uveli svakodnevnu krunicu u obitelj, muž, kćer i ja – sad molimo svako veče. Također sam obnovila i ojačala osobnu molitvu. Iako mi Gospodin nedostaje u sakramentu, čežnja me približava Njemu iznutra. Također su došla pitanja koliko uopće zaslužujem Misu i Svetu Hostiju. Promatram koliko sam olako uzimala ono što mi je bilo dano. Koliko nesvjesno. S koliko malo pozornosti i zahvalnosti sam pristupala domu Gospodnjem. S koliko malo težnje za preobrazbom kako bih Mu bila bliže. Ovo vrijeme doživljavam, unatoč svemu, kao milosno. Doma smo uveli i neke društvene igre nas troje. Prvi su dani bili neobični, čak se i nervoza osjećala jako, jer se život promijenio, ali sad crpimo ono najbolje, svjesni svoje malenosti. Manji smo od jednog virusa zapravo. Ali dragocjeni u Božjim očima. Nedostaju mi druga djeca i unučad, bilo je i suza kad ih vidim na mobitel. Ali zahvalna sam što su dobro svi.
Svjesna postajem manjka ljubavi u odnosima među nama katolicima i molim za obraćenja svih nas. Nadam se da ćemo iz ovog svi izići kao bolji, ponizniji ljudi. Čak i najbolji među nama mogu biti bolji. Nek nas sve Bog dragi čuva. Uzdam se, ne bojim se i sretna sam jer mi je On bliže i jer sabire našu raspršenost na bitno.
Pa evo dragi moji slušatelji, nadam se da će vam ova emisija donijeti par poticaja kako osmisliti i iskoristiti ovo neobično uskrsno vrijeme koje živimo. Ljubav je dosjetljiva i stoga je važno, baš kao što su ove moje sugovornice posvjedočile, pronaći pravi način koji će nas otvoriti za Božju svemoć – onda Isus jednakom snagom s kojom je uskrsnuo, preobražava i sve naše izolacijske smrti!
Neka vas sve prati zagovor Kraljice Mira koja je ovo vrijeme nakon Uskrsnuća provela u molitvi i osluškivanju, u pripremanju sebe i apostola za dolazak Duha Svetoga – koji sve čini novo!
Emisiju "PUT SRCA" koju prenosi Radiopostaja MIR MEĐUGORJE, a uređuje i vodi naša kolumnistica Paula Tomić, možete poslušati u nastavku:
