DEVETNICA SLUGI BOŽJEMU O. ANTI GABRIĆU – četvrti dan

Iz knjige Životni put jednog misionara ( Juraj Gusić, DI )

Na olujnom Gangesu

Strašna je bila ona subotnja večer. Mnogo je života završilo u vodenom grobu valova rijeke Gangesa. Na tisuće je koliba uništeno. No naša lađica sretno je ušla u kumirmarski rukavac Gangesa baš prije nego što se tropska oluja kao kakva avet sručila nad deltom rijeke.

Tad sam osjetio snagu vaših molitava, vaših sklopljenih ruku, snagu vašeg blagoslova.

Već oko pet sati počelo se mračiti.

Crni oblaci kao da se spuštaju sve niže. Lađica je puna. Ostavili smo selo Motobor.

Tu se miješaju tri rukavca Gangesa, struje su jake, valovi se dižu sve više.

Tu je Ganges širok nekoliko kilometara. Munje presijecaju svod, a grmljavina kao da je započeo atomski rat...

Mladi je lađar Onanto zamišljen, no kao kameni stup odvažno drži kormilo u ruci i pri svakom bljesku munje širom otvara oči da ne izgubi smjer prema humirmarskom rukavcu. Jer onamo treba stići prije nego što se bijes oluje sruči na nas.

I kako rekoh, spasiše nas vaše molitve.

Nekoliko minuta pred selom Kumirmari (Selo Krokodila) prispjeli smo k obali. Izgledalo je kao da će vjetar i valovi prebaciti lađicu i preko nasipa. Putnici su počeli skakati.

Ne vidiš kamo skačeš, ali tu je obala, pa voda ili blato, odavde ćeš nekako isplivati.

Ja sam uz lađara. Držimo jedan drugoga, a i kormilo valja držati i lađicu treba spasiti, jer će je inače valovi smrviti o nasip.

Priskočiše još neki mladići i uz pomoć bambusa nekako pričvrstimo lađicu.

Svi smo, dakako, bili mokri do kože. Prije koji sat topili smo se od vrućine, a sad se tresemo od zime.

No, hvala Bogu, hvala vašim molitvama, svi smo spašeni: i oni na obali, i mi na lađici, i naša mala lađica.

Tad im dođe na pamet ona naša lijepa pjesma dragoj Gospi:

Marijo, kroz življenje Ti sretno vodit znaš!

Zaštićuj kroz trpljenje Života brodić naš!

Za bura noćnih tmurnih,

Za borba dnevnih burnih, Marijo, Marijo,

Budi nam na pomoć.

I bila si nam, Majko! Budi nam i ubuduće! Hvala Ti, Majko!

Kako je lijepo bilo umoran i uistinu sasvim iscrpljen kleknuti i sjesti pred mali oltar, pred križ i pred sliku drage Gospe, sjesti i kratko se pomoliti, zaspati i sanjati lijepe sne, pa čak šalu na stranu i o smokvama i o dalmatinskom grožđu!

Vaš o. Ante

(Članak objavljen u Malom Koncilu, lipanj 1983.)