Susretu je nazočilo 50-ak od ukupno 119 svećenika, redovnika, redovnica, sjemeništaraca te bogoslova kandidata i kandidatkinja za duhovna zvanja rođenih u Brotnju, a koji trenutno žive i duhovno djeluju u Brotnju, diljem Hercegovine i svijeta.
Susret je započeo okupljanjem u župnoj dvorani te zajedničkim odlaskom u župnu crkvu sv. Blaža u kojoj je zamjenik provincijala fra Ivan Ševo predslavio koncelebriranu svetu misu zahvalnicu na kojoj su se prisjetili svih pokojnih osoba duhovnih zvanja iz Brotnja.
Inspiriran mislima i duhovnošću istaknutog franjevca fra Didaka Buntića, rođenog u župi Gradnići, na početku susreta fra Ivan je,uz ostalo, rekao :
- U ime članova odbora, don Ljube, s. Kristine i s. Korone, svoje osobno, srdačno vas sve skupa, i svakoga osobno, od srca pozdravljam na našem sedmom okupljanju, i to ovdje u kolijevci našeg kršćanstva, u najstarijoj broćanskoj župi Gradnićima.
Posebne pozdrave i čestitke fra Ivan je uputio ovogodišnjim svečarima: č. s Vladimiri Vučić koja slavi jubilarnih 50 godina redovništva, mladomisnicima fra Perici Ostojiću i don Josipu Čule i novaku fra Franji Ćoriću te se na kraju zahvalio domaćinu, gradnićkom župniku fra Ferdi Bobanu, članovima gradnićke Frame, pjevačima i ministrantima.
Fra Ivan Ševo: „Kakav sam ja čovjek kao redovnik, redovnica, svećenik?
U prigodnom obraćanju na početku svete mise zamjenik provincijala fra Ivan Ševo, uz ostalo, je kazao :
- Živimo u svijetu brojeva, kreditnih kartica, bankovnih računa, telefonskih brojeva i e-mail adresa. To je vrijeme, kratko rečeno, kompjutera. Svuda samo, eto, brojevi, brojevi i uvijek brojevi. Zapravo, sve što se nas tiče, su samo brojevi za neku informaciju. Ovo je vrijeme brojnih i brzih informacija. Informacija je postala veliki biznis. Ali, čovjek je sposoban biti čovjek, tek onda kada je sposoban upitati se: tko sam, od kuda sam, čiji sam i kuda idem? Čovjekova drama započinje onda, kada na to pitanje nema dogovora, kada jednostavno živi kao produkt raznih ideologija i politike, kada nema vlastitog stava u spoznaji istine o vlastitom životu i postojanju. To tako zorno potvrđuje naša umorna, siva i tjeskobna svakodnevnica - istaknuo je
fra Iva Ševo i potom postavio neka doista prevažna pitanja:
- Gdje sam ja kao osoba? Gdje sam ja kao čovjek? Što ja trebam misliti o sebi kao osobi? Kakav sam ja čovjek kao redovnik, redovnica, svećenik ? Život postaje vrlo depresivan kada uzmete vrijeme da mislite o svemu tome. Zar ne? No, kada mislimo o čovjeku u duhu Biblije, naš imidž o nama samima dobiva drukčiju sliku - zaključio je fra Ivan Ševo.
Fra Ivanova vrlo nadahnuta propovijed
Budući da je fra Ivanopva propovijed na svetoj misi bila vrlo nadahnuta i upečatljiva, prenosimo je u cijelosti:
- U jednoj gradskoj školi upitala učiteljica djecu: „Djeco, kako nastaje kruh?“ Djeca se pomalo začuđeno pogledala, dok jedan dječak nije smogao hrabrosti odgovoriti svojoj „neupućenoj“ učiteljici: Učiteljice, kruh ne nastaje, on stoji na polici u dućanu. Naravno, učiteljica je ostala zaprepaštena kako današnja djeca ne znaju ništa o tome kako nastaje kruh, a vjerojatno bi isti odgovor dobila da je pitala kako se proizvodi mlijeko ili neki drugi prehrambeni proizvod.
Svakako, odgovor koji je primila bio je potvrda kako je negdje prekinuta nit sa životom i prirodom u kojoj nastaje život, po svim onim prirodnim tijekovima kojima je određen, odnosno uređen.
Jednako tako, možemo slobodno reći: svijet u kojem sada živimo hoće zarobiti svakoga čovjeka, kako mu nitko od ljudi, svojom istinom i poštenim životom, ne bi bio izazov savjesti. Ipak, na temelju zakona Božje ljubavi, pravilo našega kršćanskog života ne može biti ono što svijet želi, nego je jedino pravilo našega života zakon Božji upisan, utkan, duboko u ljudsku savjest, darovan i objavljen u Riječi Božjoj. Nema sumnje, nije lako u ovome svijetu ustrajati u vjernosti Bogu. Ali Isus nas šalje baš u taj i takav svijet!Poruka je jasna i konkretna:
Bog poziva čovjeka, zapravo on svakoj osobi povjerava jedno poslanje, jedan plan koji bi se trebao ostvariti.
Želim reći: Bog želi čovjeka za partnera. Tako nas uči biblijska religija koja označuje životni vez čovjeka i Boga kao savez, kao partnerstvo. Dakle, svi smo mi u Kristu na jednak način braća i sestre i svi jednakopravni. Usprkos ovoj jednakosti, svatko od nas ima poseban Božji zov, svatko je dobio svoje mjesto i svoju ulogu u povijesti spasenja koju treba slušati i ispunjavati.
Vjerujem da si i ti, dragi brate i draga sestro, mogao/la osjetio kako je ugodno živjeti s osobama koje znaju tko su i što im je činiti; koje znaju: „Ljudska vrijednost naših djela je ništa ako ih usporedimo s vrijednošću u Božjim očima koje bi trebalo ostvariti, utjeloviti. Čak i sama razlika među sklonostima i pojedinim darovima u tvojim očima malo vrijedi, isto kao i tjelesni izgled ili boja očiju."
Ljubav – kako Božja tako i ljudska - ne daje da bi primila; davanje je samo po sebi izuzetna radost. Ali u davanju ona ne može a da ne oživi nešto u drugoj osobi, i upravo to što je oživljeno reflektira se povratno na njoj.
Ljubav je moć koja proizvodi ljubav. Ljubav je aktivna zaokupljenost životom i rastom onoga što volimo.
Brate i sestro, po svome osobnom odabiru duhovnog poziva i prihvaćanju proročkog poslanja, mi smo postali jedinstveni prijatelji Božji. Što to zapravo znači?
Prijatelji Božji žive kao i svi ljudi; sa svojim brigama i radostima. Ima dana kada su razdražljivi i dana kada slave, dana kada su dobroga zdravlja i dana kada su bolesni. Pa ipak, prijatelji Božji, živeći kao ostali, žive na herojski način. Kao i svi susreću ljude: simpatične i one nepodnošljive, imaju prijatelje, a ponekad i neprijatelje. Susreću ljude kao i svi, ali tko susretne prijatelje Božje doživjet će nešto posebno.
Prijatelji Božji maju svoj karakter, kao i svi. Neki su sramežljivi, drugi potvoreni i pričalice. Neki nagli i eksplozivni, drugi strpljivi i samozatajni. Ipak svi su prijatelji Božji obilježeni samodisciplinom koja ih osposobljava da budu na usluzi i kada to nije lako.Prijatelji Božji žive među nama. Ne uočavaju se na prvi pogled. Kada čine dobro ne stvaraju buku. Ipak oni su osobe koje svijet drže „da ne padne“, oni su osobe koje nastoje krive stvari ispraviti: bilo da se radi o djetetu koje plače, o bolesniku koji je usamljen ili da se radi o planetarnim problemima. Ljudi i žene u svemu slični drugima. Pa ipak imaju nešto nadnaravno.
Prijatelji Božji žive na poseban način dar slobode. Povjerili su Bogu njihove želje da budu sretni. Zato se ne brinu suviše o samima sebi. Znaju da ih Bog nikada neće razočarati. Zato su slobodni. Ne boje se. Izlažu se riziku jer to poslanje iziskuje. Ne kao nedorasle ili preuzetne osobe, nego iz poslušnosti. Slobodni su od traženje dopuštenja. Slobodni su od krivih sudova drugih. Slušaju svakoga i znaju da svi trebaju biti poučljivi. Povod njihova djelovanja nije popularnost niti povlađivanje svijeta. Sloboda proizlazi iz nutarnje utvrde gdje se nastanio dar straha Božjega.
Prijatelji Božji nisu vezani uz osobne interese. Ne pitaju se „što ću zaraditi?“, jer žive od Božje ... umišljenost o njihovoj prevelikoj važnosti. Imaju jedan cilj ili, bolje reći, poslušnost svojemu poslanju. U ono što čine unose čitavu svoju osobu: ne štede snagu, inteligenciju niti sredstva do žrtvovanja samih sebe. Nemaju mjesta gdje bi se mogli skloniti na sigurno, ne zadržavaju si osobno pravo mogućnosti izabira drugačijega života. Nemaju neki drugi život jer njihovo poslanje je postalo njihov život. Smatraju se slugama, ali to su s ponosom, jer poznaju svojega Gospodina.
Prijatelji Božji su prožeti nepobjedivom radošću i patničkom žalošću. Teško se može izreći ono što proživljavaju, pa ipak pronose radost koja ne dolazi od neke sretne okolnosti ili odsutnosti problema, nego iz neistraženih dubina i nepresušnog izvora koji neprestano hrani ushit duše. Radost prijatelja Božjih nije nezainteresiranost za patnje drugih. Oni nose u sebi patničku žalost: to je naboj suosjećanja prema svima koji pate, to je svakodnevni vapaj za dolaskom kraljevstva Božjega.Prijatelji Božji žive neprimjetno među nama. Ne znaju za njih naslovnice novina i dnevne ćakule koje su pune žalopojki, tračeva, bolesne kritike i optužbi, prigovora i praznog govora.
Božji prijatelji nisu zanimljivi za novine. Prisutni su među nama iako ne upadaju u oči. Poneki izvanredni događaj svrati na njih pozornost. Tada ih svi zamijete i ostaju zadivljeni.
Prijatelj je Božji umro kao zaklani jaganjac. Svima je bila vidljiva milost Božja koja je pratila Antu kroz cijeli njegov život. Tako je on, koji je bio samozatajan i neupadan, postao vijest i važna osoba. Zašto se ovo dogodilo? Vjerujem da prijatelji Božji vrše svoje poslanje u životu i smrti. Vjerujem da se ponekad dogodi da prijatelji Božji svrate pozornost na sebe kako bi svi mogli čuti riječ, poziv, pitanje: Želiš li i ti postati prijatelj Božji? Ja ti velim da se isplati!
Sada napravimo završni poruku: biti prijatelj Božji znači biti Isusov apostol u ovom vremenu i u ovim prilikama i neprilikama; a ako se pitaš kako, reći ću ti:
„Dobrotom, nježnošću, bratskom ljubavlju,
kreposnim primjerom, odlučnošću i mudrošću,
koji su uvijek tako privlačni i kršćanski.
Kod nekih bez i jedne riječi o Bogu ili vjeri,
biti strpljiv onako kako je Bog strpljiv
biti dobar onako kao što je Bog dobar,
tako kao što je nježan brat i moli se.
Kod drugih tako o Bogu govoriti
da mogu to prihvatiti.
Prije svega gledati u svakome brata
u svakom čovjeku gledati dijete Božje,
čovjeka koji je otkupljen Kristovom krvlju.
biće koje Isus voli.
Otjerati ratobornog duha
onako i na način kako je to Isus govorio i činio,
sve do ratobornog duha onih
koji su loši kršćani
i vide neprijatelje koje treba uništiti“
(Charles de Foucauld) - kazao je na kraju svoje propovijedi fra Ivan Ševo.
Don Ljubo Planinić: „Osjeti se koliko volimo i cijenimo svoje Brotnjo“
Nakon svete mise predavanje o dosadašnjim susretima osoba duhovnih zvanja iz Broćanskog dekanata i njihovu značenju, nazočnima je održao don Ljubo Planinić, koji je govorio i o tijeku i značenju izrade životopisa živućih svećenika, redovnika, redovnica, sjemeništaraca, bogoslova i kandidatica. Tom prilikom o značenju Susreta don Ljubo je kazao:
- Danas počinjemo drugi krug ovih Susreta po župama Brotnja pa je red da napravimo rezime naših dosadašnjih Susreta i svega što smo doživljavali. Više godina smo se spremali, a kad smo 2009. godine krenuli, svake smo se godine uspjeli sakupiti. Bit ovih Susreta jest da smo skupa, da se nalazimo, bolje upoznamo i družimo te da uvijek nalazimo neku zajedničku ideju koja će nas povezivati. Ne podcjenjujući druge krajeve, jako dobro se osjeti koliko mi volimo i cijenimo svoj rodni kraj, svoje Brotnjo, i koliko mu dobra želimo pridonijeti u svakom pogledu. Lijepo je sve što se posljednjih dvadesetak godina učinilo. Počevši od različitih skupova i Zbornika do pronalaženja bitnih povijesnih podataka o našem kraju koje su bitne za budućnost sve to činimo u suradnji sa svećenicima, redovnicima, redovnicama s prostora Brotnja. Ipak, najbitnije za ovaj Susret jest da smo tu - rekao je don Ljubo Planinić, župnik u Kruševu.
Kažimo i to kako je dogovoreno da će se osmi Susret osoba duhovnih zvanja iz Brotnja održat u srpnju iduće godine u Samostanu časnih sestara u Miletini. Sedmi Susret završen je zajedničkim ručkom i ugodnim druženjem u restoranu Afrodita na Sretnicama.Treba reći da se katolički vjernici cijelog Brotnja s pravom se diče činjenicom da njihovo Brotnjo trenutno ima 119 živućih svećenika, časnih sestara, bogoslova te kandidata i kandidatkinja za duhovna zvanja.
Kao i svi dosadašnji, i ovogodišnji je Susret za osobe s duhovnim zvanjem iz Brotnja bio još jedan dokaz zajedništva u vjeri, ali i prigoda da se međusobno i sa svojom rodbinom i ostalim vjernicima druže u kraju iz kojeg su i sami potekli te da se pobliže upoznaju, povezuju, razmjenjuju iskustva i osnaže u vjeri.
