Zavjete u Družbi Sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog položila je 13. kolovoza 2023. godine. Radila je kao novinarka i bila suradnica na Hrvatskom katoličkom radiju, Radio Mariji i na portalu Mreže Riječi. Radila je kao pravnica u Domu za žene i djecu – žrtve nasilja u obitelji „Sv. Ana“ u Rijeci. Do odlaska u Vatikan je vodila Tranzitni punkt za migrante u Rijeci.

Od 2023. radi u Dikasteriju za komunikacije te je doktorandica društvenih znanosti na Collegium Maximumu Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu.

Blagoslov za Crkvu u SAD-u

„Sljedeći korak u procesu je proslava beatifikacije, u kojoj će Fulton Sheen biti proglašen blaženim“, rekao je mons. Tylka i dodao: „Nadbiskup Sheen bio je jedan od najvećih glasova evangelizacije u Crkvi i svijetu u 20. stoljeću. Dugo sam se divio njegovoj cjeloživotnoj predanosti služenju Crkvi kao svećenik, ukorijenjenoj u njegovoj dubokoj odanosti Blaženoj Djevici i euharistiji.“

„Dok je prolazio kroz različite faze svog života, njegova sposobnost dijeljenja evanđelja i istinskog povezivanja s ljudima privukla je bezbrojne duše u susret s Isusom – susret koji je preobrazio ne samo njegov život, nego, što je još važnije, živote onih koje je dotaknuo… U kasnijim godinama, posebno kroz svoj rad za misije, nadbiskup Sheen pomogao nam je prepoznati da je Crkva poslana svim ljudima. Podsjetio nas je da smo kao članovi Crkve pozvani služiti svima, posebno onima kojima je najpotrebnije i onima koji žude čuti i iskusiti evanđelje, gdje god se nalazili u svijetu“, rekao je biskup Louis, prenosi nedjelja.ba.

Zahvalio je zatim Svetoj Stolici, biskupima, svećenstvu i laicima na suradnji i molitvama koje su dovele do Sheenove beatifikacije, koja će biti „poseban blagoslov za Crkvu u Sjedinjenim Državama, gdje je bio snažan evangelizator na radiju, televiziji i u osobnim nastupima“.

Biskupija Peoria surađuje s Dikasterijem za kauze svetaca u Vatikanu kako bi utvrdila detalje za nadolazeću beatifikaciju.

Fulton Sheen

Peter John Sheen rođen je u El Pasu, Illinois, 8. svibnja 1895., a zvao se „Fulton“ u čast djevojačkog prezimena svoje majke. Za svećenika Biskupije Peoria zaređen je 20. rujna 1919., a 11. lipnja 1951. posvećen za pomoćnog biskupa Nadbiskupije New York te na toj dužnosti ostao do 1966. Zatim je imenovan biskupom Rochestera, New York, sve do umirovljenja 1969. u dobi od 74 godine. Preminuo je uslijed srčanih komplikacija 9. prosinca 1979.

Mons. Tylka je prethodno nazvao Sheena „pionirom“ zbog njegove televizijske emisije Život je vrijedan življenja, nagrađene Emmyjem. Emisija se emitirala na televiziji od 1952. do 1957., raspravljajući o moralu i katoličanstvu.

Sheen je „dosegnuo milijune ljudi zbog [emisije]. Bio je toliko ispred svog vremena u toj stvarnosti koju danas uzimamo zdravo za gotovo“, ustvrdio je biskup Louis.

Put do beatifikacije

Iako će sluga Božji Sheen biti beatificiran, proces koji je doveo do toga obilježen je mnogim izazovima i kašnjenjima.

Postupak za proglašenje blaženim otvoren je 2002. pod vodstvom Peorijske biskupije, i od tada je nazivan „slugom Božjim“. Papa Benedikt XVI. proglasio ga je „časnim“ u lipnju 2012.

Odbor medicinskih stručnjaka koji su savjetovali tadašnju Kongregaciju za kauze svetaca jednoglasno je 6. ožujka 2014. odobrio navodno čudo koje se pripisuje njegovu zagovoru. Roditelji mrtvorođenčeta, Jamesa Fultona, molili su Sheenov zagovor i njihov je sin čudesno oživio.

Sedmeročlana teološka komisija koja je djelovala pri kongregaciji jednoglasno se 17. lipnja 2014. složila s nalazom medicinskog tima.

U rujnu 2014. Sheenov postupak je obustavljen zbog spora oko vlasništva nad njegovim posmrtnim ostacima. Suspenzija je objavljena „sa žalošću“ u izjavi tadašnjeg biskupa Peorije Daniela R. Jenkyja, predsjednika Zaklade nadbiskupa Fultona J. Sheena.

Objašnjavajući kako je Sveta Stolica „očekivala da će posmrtni ostaci časnog sluge Božjega Sheena biti preneseni u Peoriu gdje će se obaviti službeni pregled i uzeti relikvije prvoga stupnja“, u izjavi je kazano kako je Nadbiskupija New Yorka odbila zahtjev biskupa Jenkyja za premještanje tijela u Peoriu. Konačno, u ožujku 2019., žalbeni sud New Yorka jednoglasno je presudio da se Sheenovi zemni ostaci mogu prenijeti u katedralu Sv. Marije u Peoriji. Sljedećeg lipnja to je i učinjeno – nakon tri godine parnice, što je pomoglo u otvaranju puta za napredak nadbiskupova kauze svetosti.

Papa Franjo odobrio je čudo pripisano Sheenovu zagovoru 5. srpnja 2019. te se beatifikacija trebala obaviti 21. prosinca 2019., ali je doživjela kašnjenje.

Biskup Salvatore Matano iz Rochestera navodno je zatražio odgodu zbog zabrinutosti da bi sluga Božji Sheen mogao biti spominjan u završnom izvješću tekuće istrage o seksualnom zlostavljanju koje su počinili svećenici u New Yorku.

Situacija je kasnije razjašnjena te je navedeno kako odgoda nije bila povezana s tvrdnjom iz 2007. da je Sheen svjedočio i prikrivao čin seksualnog zlostavljanja od strane svećenstva. Biskupija Peoria izdala je priopćenje u kojem se navodi kako je „definitivno dokazano da je [Sheen] bio uzor kršćanskog ponašanja i uzor vodstva u Crkvi. Ni u jednom trenutku njegov krepostan život nije doveden u pitanje.“

Biskupija je navela kako će beatifikacija biti odgođena da bi se moglo dati više vremena za ispitivanje Sheenova života. Nadalje je odgodu nazvala „nesretnom“, jer se „i dalje izvještava o mnogim čudima Sheenovim zagovorom.“

Unatoč odgodama, zagovornici beatifikacije nastavili su raditi na unapređenju kauze. U svibnju 2025. mons. Tylka ponovio je svoju namjeru da se zalaže za proces beatifikacije kod pape Leona XIV.

„U tijeku je kanonska istraga. Kustodija surađuje sa svim nadležnim tijelima. Učinit će se sve da privedena osoba dobije potrebnu pomoć“, pojašnjava se u priopćenju.

„Molimo javnost za obzirnost kako bismo sačuvali njegovu privatnost i dostojanstvo. U ovoj teškoj situaciji za našu zajednicu, preporučujemo njega i svu braću u vaše molitve“, poziva se u priopćenju Franjevačke kustodije sv. Jeronima – Zadar.

"Izazov nije tehnološki, već antropološki"
Središnji dio predavanja Kutleša je posvetio onome što je nazvao antropološkom krizom – krizom razumijevanja tko je čovjek – iz koje, prema njegovim riječima, proizlaze i brojni politički, kulturni i društveni problemi.

Pozvao se na poruke pape Lava XIV., ističući da suvremeni svijet često nagrađuje učinkovitost i samodostatnost, dok evanđeoska logika mjeru ljudskosti vidi u sposobnosti da se ljubi i bude ljubljen. U tom kontekstu upozorio je i na ideologije koje, kako je rekao, "poriču naravni identitet čovjeka, muškarca i žene", svodeći ga na promjenjivi društveni konstrukt.

Nadbiskup je upozorio da iz antropološke krize raste i kriza ljudskih prava, osobito kada se, kako je naglasio, prava odvoje od istine, naravnoga zakona i odgovornosti.

U tom je dijelu izdvojio nedavni slučaj odluke Ustavnoga suda Republike Hrvatske koji je, prema njegovu tumačenju, "otvorio put surogat-majčinstvu", iako je ono u Hrvatskoj zabranjeno. Posebno je problematizirao situaciju upisa djeteta s, kako je rekao, neistinitim podacima o porijeklu, upozorivši na opasnost da se dijete svede na "proizvod po narudžbi", a žena na "utrobu na iznajmljivanje".

Jedan od "podcijenjenih simptoma" suvremene krize, kako je rekao Kutleša, jest pomutnja u jeziku i pojmovima. Upozorio je na ono što je nazvao "orvelovskim jezikom" – govor koji se, pod krinkom uključivosti i napretka, pretvara u sredstvo ideološkog pritiska.

Kao primjere naveo je eufemizme kojima se, prema njegovu stajalištu, prikrivaju moralna zla: pobačaj kao "prekid trudnoće", eutanazija kao "dostojanstvena smrt", a surogat-majčinstvo kao "čin solidarnosti". Poručio je da promjena riječi mijenja i percepciju stvarnosti te uspavljuje savjest.

Sloboda savjesti i priziv savjesti u javnom prostoru

Kutleša je naglasio da je sloboda savjesti temelj istinski slobodnog društva te da savjest nije "subjektivni osjećaj", nego unutarnji sud razuma o moralnoj kakvoći čina. Upozorio je na pritiske da se savjest zadrži u privatnosti, osobito u pitanjima života, obitelji, bioetike i odgoja.

Posebno je istaknuo pravo na priziv savjesti, poručivši da društvo koje od građana traži djelovanje protiv savjesti dugoročno proizvodi "poslušnike bez odgovornosti" ili "pobunjenike bez povjerenja". Kao primjer vjernosti savjesti naveo je blaženog Alojzija Stepinca, donosi IKA.

Život od začeća do prirodne smrti: "Narod bez budućnosti"

U dijelu posvećenom dostojanstvu života nadbiskup je ponovio crkveni stav da život započinje začećem te da se suvremena društva, legaliziranjem pobačaja i relativiziranjem zaštite najslabijih, udaljavaju od "kulture života".

Upozorio je i na eutanaziju, naglasivši da se istinsko suosjećanje ne sastoji u uklanjanju patnika, nego u skrbi, pratnji i palijativnoj medicini. Kao dodatni izazov spomenuo je pokušaje normalizacije surogat-majčinstva, ističući da ono, prema njegovim riječima, narušava dostojanstvo djeteta i žene.

Povezao je pitanje zaštite života i s demografskom krizom u Hrvatskoj, tvrdeći da pad nataliteta nije samo ekonomsko, nego i kulturno pitanje – posljedica mentaliteta koji rađanje djece doživljava kao teret.

Govoreći o obitelji, Kutleša je poručio da je obitelj utemeljena na braku muškarca i žene "temeljna zajednica života i ljubavi" i da nije privatna stvar, nego opće dobro društva.

Naveo je pritiske s kojima se obitelji suočavaju – od ekonomske nesigurnosti i iseljavanja do relativizacije braka – te pozvao na konkretne mjere obiteljske politike. Istaknuo je i da javne odluke, od poreza do urbanizma, imaju izravne posljedice na obitelji, predloživši svojevrsni "obiteljski filter" u donošenju zakona.

Mir i politička kultura: Umjesto etiketiranja – dijalog

U završnim temama osvrnuo se na mir i međunarodni poredak, ističući da slabljenje poretka proizlazi iz moralne krize, relativizacije istine i zamjene prava logikom moći. U hrvatskom je javnom prostoru kritizirao "kulturu etiketiranja" i medijskih linčeva, u kojoj se politički protivnik doživljava kao neprijatelj.

Pozvao je na političku zrelost utemeljenu na istini, pravednosti i odgovornosti, podsjećajući da društveni mir počinje povjerenjem, a ono se gradi poštovanjem istine.

U zaključku je poručio da se vrijednosti ne rađaju prvenstveno u zakonima, nego u ljudskim srcima i savjestima. Crkvu je predstavio kao zajednicu koja nudi formaciju osoba i moralni kompas, naglašavajući da bez duhovne i moralne obnove nema ni trajne društvene obnove.

"Narod koji izgubi istinu o čovjeku, izgubit će i društvo", poručio je, zaključivši pozivom na mudrost razlučivanja, hrabrost svjedočenja i postojanost u dobru.

Vjerujem da ste, barem neki, imali priliku čuti za trajno euharistijsko klanjanje – oblik neprekidne molitve pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u kojoj se vjernici, prema svojim mogućnostima, izmjenjuju u klanjanju Isusu Kristu prisutnom u euharistiji. Posljednjih godina ovaj se oblik euharistijske pobožnosti širi u Hrvatskoj te je uspostavljen u više biskupijâ.

Nakon preuzimanja službe požeškog biskupa u više sam navrata imao prilike čuti želje vjernika i svećenika za pokretanjem trajnog euharistijskog klanjanja u gradu Požegi te sam spomenuto prije nekog vremena izložio župnicima grada Požege. Saslušavši njihovo mišljenje i primivši podršku za spomenutu inicijativu za mjesto budućeg trajnog euharistijskog klanjanja u Požegi izabrali smo kapelu sv. Roka koja nije u redovitoj liturgijskoj upotrebi, a po svojem položaju se na svoj način nalazi na granici triju požeških župa – Župe sv. Terezije Avilske, Župe Duha Svetoga i Župe sv. Leopolda Mandića. Smještana u samom središtu grada i na sjecištu prometnica, čini se veoma dobrom lokacijom za ovu pobožnost te će u predstojećem vremenu biti osvježena i prilagođena za spomenutu namjenu.

Vjerujem da će trajno euharistijsko klanjanje u sjedištu naše Požeške biskupije biti lijep izričaj snažne euharistijske pobožnosti koja je prepoznatljivo obilježje njezina crkvenog i duhovnog života, posebno očitovana i produbljivana kroz tri biskupijska euharistijska kongresa. Oni su vjernike i svećenike poticali na dublje promišljanje i življenje otajstva euharistije u osobnom, župnom i biskupijskom zajedništvu. Trajno klanjanje tako postaje plod i nastavak toga duhovnog hoda: trajni poziv na molitvu, zahvaljivanje i klanjanje Gospodinu, izvor duhovne snage za svećenike i vjernike te trajni poticaj na obnovu euharistijskog života u našim župnim zajednicama.

Na Prvu korizmenu nedjelju, 22. veljače 2026. godine svetom misom u našoj požeškoj katedrali u 18.30 sati započet ćemo pripreme za uspostavu trajnog euharistijskog klanjanja u Požegi. Nakon mise nacionalna koordinatorica Trajnog euharistijskog klanjanja gđa Nada Burum progovorit će o značenju trajnog euharistijskog klanjanja i koracima u pripravi za njegovu uspostavu. U misi su na poseban način pozvani sudjelovati svi oni koji, kao trajni klanjatelji, žele postati dionici ove inicijative.

Molim vas da u župnim oglasima idućih nedjelja ili na druge načine o spomenutoj inicijativi obavijestite vjernike u župama koje su vam povjerene. Zahvaljujući vam za sve što činite za duhovno dobro naših vjernika, srdačno vas u Gospodinu pozdravljam.

Papa Franjo imenovao je nadbiskupa Linguu 22. srpnja 2019. apostolskim nuncijem u Republici Hrvatskoj. Nakon šest i pol godina službe u Hrvatskoj odlazi za nuncija u Izraelu i apostolskog delegata u Jeruzalemu i Palestini.

Tijekom svog dugog života, nastavlja se u Dekretu, kardinal Newman bio je neumoran u poslanju na koju je bio pozvan, obavljajući službu intelektualnog istraživanja, propovijedanja i poučavanja te služenja siromašnima i najmanjima.

Njegov oštar um ostavio nam je neprolazne spomenike od velike važnosti u teološkim i ekleziološkim pitanjima, kao i poetske i pobožne skladbe. Njegovo stalno nastojanje oko toga da iziđe iz sjenâ i slikâ prema punini istine postala je primjer svakom učeniku Uskrslog. Tako se, na poseban način, sveti John Henry Newman, koji je kroz povijest bio prepoznat kao sjajno svjetlo za Crkvu hodočasnicu, s pravom može ubrojiti među ostale svete naučitelje upisane u Opći rimski kalendar.

Zato je papa Lav XIV., s obzirom na nedavno priznanje za crkvenog naučitelja dodijeljeno tom svetom pastiru od tako silne važnosti za cijelu zajednicu vjernika, odredio da se sveti John Henry Newman, prezbiter i crkveni naučitelj, ima uvrstiti u Opći rimski kalendar i da se njegov neobavezan spomendan slavi od strane svih vjernika 9. listopada.

Taj novi spomendan treba uvrstiti u sve kalendare i liturgijske knjige za slavlje mise i liturgije časova, usvajajući liturgijske tekstove priložene ovom Dekretu, koji će biti prevedeni, odobreni i, nakon što ih potvrdi ovaj Dikasterij, objavljeni od strane biskupskih konferencija, kaže se u Dekretu s nadnevkom od 9. studenoga 2025., kada se u Crkvi slavio blagdan Posvete lateranske bazilike.

Riječ je o ženama koje su djevičanstvo izabrale kao svoj životni put, ali ne kao članice nekoga crkvenoga reda ili družbe, ili pak društva apostolskoga života (tzv. svjetovni instituti), nego je njihova referentna zajednica mjesna Crkva, biskupija, a njihov „poglavar“ mjesni biskup. Posvećene djevice mogu živjeti same, u vlastitoj obitelji ili u nekom drugom obliku suživota, već prema potrebama i okolnostima, ali svoje posvećeno djevičanstvo žive u mjesnoj Crkvi i u službi mjesne Crkve.

Marta Kranjčec nastavnica je biologije te dugogodišnja aktivna sudionica crkvenog života Varaždinske biskupije, najprije u pastoralu mladih i Zboru mladih Varaždinske biskupije, a posljednje tri godine kao glavna koordinatorica Trajnog euharistijskog klanjanja u Varaždinu.

U propovijedi biskup Radoš je pojasnio značenje posvete djevice koje se odvija tijekom mise, istaknuvši da Marta „nije redovnica i neće položiti redovničke zavjete“, nego će „obećati da će živjeti u djevičanstvu cijeli život“, ostajući u svijetu. Neće nositi vanjske znakove posvećenja, nego će zadržati svoje mjesto redovitog života i poslanja gdje već živi, u svijetu, u školi i u zajednici vjernika. Njezino poslanje nije u promjeni vanjštine, nego u unutarnjoj preobrazbi srca, protumačio je biskup Radoš.

Središte njezina poziva, istaknuo je biskup, nije djelovanje nego odnos: „U svijetu je zaručnica Kristova te njezin život treba „mirisati zaljubljenošću ne u svijet, nego u Gospodina“.

U završnom dijelu biskup Radoš se osvrnuo na sv. Tereziju od Djeteta Isusa, koja je svoj život posebno posvetila molitvi za svetost svećenika i nova svećenička zvanja. Istaknuo je da Crkva danas ima dvije hitne potrebe koje idu zajedno: da oni koji su već pozvani budu sveti i da se rode nova duhovna zvanja. Martino posvećenje biskup vidi kao ohrabrenje i poticaj drugima da je „Gospodin onaj koji i danas zove na radost. Radost koja će proći i kroz samoću života i odvojenost od bračnog života, odvojenost na neki način u svijetu u kojem živi. Ne tako odvojen da ne služi svijetu, nego da svijet prepozna kako mirišu Onim koji nije od ovoga svijeta.“

Nakon propovijedi uslijedio je obred posvećenja djevice. U prvom dijelu biskup Radoš je ispitao kandidatkinju o njezinoj odluci da doživotno ustraje u djevičanstvu, nasljedovanju Krista i zaručničkom odnosu s njime, na što je ona javno odgovorila „Hoću“. Uslijedile su Litanije svih svetih te prinos Bogu odluke djevičanstva po biskupovim rukama. Središnji čin obreda bila je svečana molitva posvete, kojom je biskup zazvao Duha Svetoga i Božji blagoslov na Martu. Na završetku obreda predani su joj znakovi posvete: prsten kao znak zaručničkog odnosa s Kristom, vjenčić te Časoslov, nakon čega se slavlje nastavilo euharistijskom liturgijom.

Nakon obreda pričesti redovnici i redovnice obnovili su svoje redovničke zavjete.

Na kraju misnog slavlja biskup Radoš zahvalio je redovnicima i redovnicama na dolasku i zajedničkom svečanom slavlju u sjedištu biskupije, kao i biskupu Mrzljaku i svim svećenicima koji su sudjelovali u euharistiji. Posebno je čestitao Marti, poželjevši da obećanje koje je položila živi radosno i plodno u svom vjerničkom hodu u svijetu te da ljubav koju je ovaj dan iskazala Gospodinu trajno gori u njezinu srcu. Na kraju je zahvalio fra Dejanu Leciću, OFM Cap., povjereniku Varaždinske biskupije za posvećeni život, na organizaciji susreta redovnika i redovnica kao i na tome što je prihvatio proći s Martom pripremu koju Crkva traži i pripremio je za ovu svečanost i za polaganje obećanja u ruke biskupa.

Susret redovnika i svećenika počeo je poslijepodne u dvorani Biskupskog ordinarijata gdje je doc. dr. sc. Petar Tomev Mitrikeski okupljenima predstavio Makedonsku pravoslavnu Crkvu u kojoj obnaša službu subđakona. Govorio je o subđakonatu u Istočnoj Crkvi, njegovoj liturgijskoj ulozi, značenju i razlikama u odnosu na Zapadnu Crkvu, uključujući odjeću, službu i mjesto u kleru. Objasnio je da je bit službe služenje i poslušnost, a ne vanjski znakovi ili status.

Središnji dio izlaganja posvetio je unutarnjem duhovnom životu, ističući da formalnost, kanoni i tradicija imaju smisla samo ako su povezani sa živom, stvarnom vjerom, poniznošću i borbom protiv farizejskog mentaliteta. Posebno je istaknuo važnost liturgijskog i sakramentalnog kontinuiteta, stalne molitve (osobito Isusove molitve) i procesa „ocrkovljenja“, stvarnog življenja crkvenog života, bilo laičkog ili kleričkog.

Prof. Mitrikeski osvrnuo se i na odnos vjere i znanosti, pojasnivši da između njih ne vidi sukob: znanost se bavi stvorenim svijetom metodama logike i eksperimenta, dok se Bog i otajstvo ne mogu znanstveno istraživati, nego pripadaju području teologije i objave. Vjera, po njemu, ne negira razum, ali nadilazi njegove granice.

Zaključno, istaknuo je da spasenje nije intelektualni projekt, nego dar „odozgor“, koji se prima kroz smirenje uma, molitvu i unutarnju tišinu („tihovanje“) te da Crkva ostaje prostor spasenja i oslonca, bez obzira na životne padove i slabosti.

Nakon predavanja, a prije mise, u katedrali je bilo euharistijsko klanjanje i prilika za sakrament pomirenja.

Prije javnog izlaganja tijela sveca vjernicima, u subotu 21. veljače u 16 sati franjevci će moliti Večernju molitvu. Posmrtni ostaci nakon toga će u procesiji biti preneseni iz kapele u kojoj se nalaze u donju baziliku. Događaj će biti popraćen i objavljivanjem posebnog broja časopisa San Francesco Patrono d’Italia, u izdanju Svetoga samostana u Asizu.

Nakon smrti 1226. godine, sveti Franjo bio je pokopan ispod glavnog oltara donje bazilike na teško dostupnom mjestu kako bi se spriječili pokušaji krađe njegovih posmrtnih ostataka. Njegovo tijelo ondje je ostalo skriveno stoljećima, sve dok nije otkriveno u noći s 12. na 13. prosinca 1818. godine. Nakon službenog pregleda groba 1819. potvrđen je identitet posmrtnih ostataka sveca iz Asiza.

U 20. i 21. stoljeću grob je otvoren dvaput: prvi put 1978., a zatim 2015. godine. Svaki je put iznova potvrđeno uvjerenje da je tijelo sveca snažan znak ljubavi koja ga je pokretala. Pokazalo se da je riječ o tijelu čovjeka iscrpljenog bolešću i ranama Kristovim koje je nosio tijekom posljednje dvije godine života, svjedočeći o življenju Evanđelja do samoga kraja.

Papa Lav XIV. proglasio je ovu godinu posebnim jubilejskim razdobljem posvećenim svetom Franji Asiškom u trajanju od 10. siječnja ove do 10. siječnja 2027. godine. Vjernici diljem svijeta mogu zadobiti potpuni oprost pod uobičajenim uvjetima, posjetom bilo kojoj franjevačkoj crkvi — ili bilo kojem mjestu bogoštovlja u svijetu posvećenom svetom Franji ili na bilo koji način povezanom s njime. (kta/ika)

Na početku svečanoga ručka s. M. Magdaleni upućene su čestitke povodom njezina 100. rođendana. Provincijalna savjetnica s. Bernarda Horvat pročitala je čestitku vrhovne glavarice s. Ivane Margarin, koju je ona, zajedno s članicama zajednice u Grottaferrati i uime cijele Družbe, uputila slavljenici.

Vrhovna glavarica zahvalila je s. M. Magdaleni na svjedočanstvu ustrajnosti i vjernosti te joj poželjela: „Neka Vaših sto ljeta bude blagoslov za sve nas, a Vas neka Gospodin, po zagovoru Blažene Djevice Marije i svetoga Josipa, obdari mirom, radošću i snagom te Vas ispuni svjetlom koje ste tolikima darivali“.

Provincijalna glavarica s. Nevenka Jurak prigodnim je riječima, u svoje osobno ime i u ime članica Provincijalnoga vijeća, čestitala s. Magdaleni 100. rođendan rekavši: „S Vama zahvaljujemo dobrome Bogu za dar Vašega života, za svaki dan u kojem ste prepoznavali odsjaj čudesnih djela Božje ljubavi kojom je vodio Vaš život i živote onih kojima ste svjedočili Njegovu milosrdnu blizinu. Hvala Vam za Vaše življenje i djelovanje za Boga, za siromahe i za našu Družbu; hvala Vam što i dalje doprinosite širenju Božjega kraljevstva u srcima mnogih“.

Čestitku s. M. Magdaleni u ime sestara granešinske zajednice uputila je i predstojnica s. Danijela Koprek, poželjevši joj da je Gospodin i nadalje blagoslivlja i ispunja svojom radošću.

Tijekom proslave slavljenica je zajedno sa sestrama radosno pjevala njoj omiljene Gospine pjesme te izrazila zahvalnost svima koji su joj uputili čestitke.

Uoči slavlja s. M. Magdalena razgovarala je o svojem životu i redovničkom pozivu s novinarima Glasa Koncila, Hrvatskog katoličkog radija i Laudato televizije. U tim je razgovorima istaknula da nikada u životu nije požalila što je izabrala redovnički život te da je osobito zahvalna jer nikada nije iznevjerila svoga Zaručnika. Naglasila je i važnost molitve u svakodnevnom životu, jer je ona, kako je rekla, najbolji lijek za sve:
„Ako se ne moli, nema ništa. I danas ne prestajem moliti; krunica je moj alat. Molim za sve – za one koji vjeruju u Boga, ali i za one koji ne vjeruju. Posebno molim kada naše sestre idu nekamo na put, za njihov sretan povratak. Rado molim i za duše u čistilištu“.

Stoljeće života s. M. Magdalene Mikašek – životopis

Ana Mikašek rođena je 2. veljače 1926. godine u mjestu Londžica kod Našica. Krštena je u Župi sv. Antuna Padovanskoga u Našicama.

Njezini roditelji, otac Tomo (radnik) i majka Kata (domaćica), imali su sedmero djece: pet sinova i dvije kćeri. Ana je završila pučku školu, a od majke je naučila kuhati, šivati te raditi na poljoprivredi i u vrtu.

Kao zrela djevojka, u 27. godini života, nakon što je u molitvi devetnice Blaženoj Djevici Mariji – koju je od djetinjstva posebno štovala – zadobila jasnoću o svome životnom putu, Ana je odlučila svoj život darovati Bogu i Crkvi stupanjem u samostan Družbe Kćeri Božje ljubavi. Time je započela put prikazivanja Gospodinu svojih molitava i djelovanja za rast i širenje njegova Kraljevstva ljubavi.

Budući da je rođena na blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu (Svijećnicu), svoj je redovnički život povjerila posebnom zagovoru Blažene Djevice Marije, moleći da je Ona vodi putem njezina redovničkoga prikazanja.

Ana je stupila u samostan na blagdan Imena Marijina, 12. rujna 1952. godine. Vrijeme kandidature provela je na Plehanu kod Dervente (Bosna i Hercegovina), gdje joj je bila povjerena služba u kuhinji tamošnjega Doma za stare i nemoćne osobe, u kojem su djelovale Kćeri Božje ljubavi.

Tijekom toga razdoblja pripravljala se za sljedeći korak u redovničkom životu – stupanje u novicijat, koji je započela u Samostanu Majke Divne u Splitu s još tri novakinje na blagdan sv. Augustina, 28. kolovoza 1953. godine. Tada je primila i novo, redovničko ime: s. M. Magdalena.

Vrijeme novicijata bilo je posvećeno upoznavanju duhovnosti i karizme utemeljiteljice Družbe, Majke Franziske Lechner, te načina redovničkoga života po zavjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti. U tom je razdoblju također usvajala vještinu izrade misnoga ruha u samostanskoj šivaonici. Već kao novakinja bila je poslana u župu Glogovnicu kod Križevaca, gdje je sa starijom sestrom obavljala poslove u župnom domaćinstvu i gospodarstvu.

Prve zavjete položila je na blagdan Imena Marijina, 12. rujna 1955. godine, u Splitu. Ondje je još godinu dana djelovala u Samostanu Majke Divne, a potom je svoje redovničko posvećenje nastavila živjeti obavljajući različite službe u samostanima Družbe i na župama. Od 1956. do 1958. godine vodila je župno domaćinstvo u Petrinji, a potom godinu dana u Brezovici. U Samostanu Majke milosrđa u Supetru radila je u pletioni, a od 1960. do 1968. godine ponovno je živjela i djelovala u Petrinji.

Na svetkovinu Velike Gospe, 15. kolovoza 1961. godine, polaganjem doživotnih zavjeta potpuno se prikazala Gospodinu, obećavši da će sve svoje snage upotrijebiti kako bi Njegovu ljubav učinila vidljivom u svijetu.

Godine 1968. poglavarice su s. M. Magdaleni povjerile vođenje zajednice u Samostanu Presvetoga Srca Isusova u Koprivnici. Kao predstojnica zajednice svojim je primjerom poticala sestre da radosno i s ljubavlju služe potrebitima.

Kada su joj se za pomoć obratile majke koje nisu imale kome povjeriti djecu za vrijeme svoga odlaska na posao, s. M. Magdalena nije se ustručavala – unatoč skučenim tadašnjim prostorima – prihvatiti brigu za djecu, čiji je broj ubrzo rastao. Svojom je ljubavlju i požrtvovnošću tako omogućila nastavak prvotne djelatnosti sestara – Dječjega vrtića – koji i danas djeluje pri koprivničkom samostanu.

Nakon toga uslijedio je ponovni premještaj u šivaonicu Samostana Majke Divne u Splitu. Od 1977. do 1985. godine s. M. Magdalena djelovala je na Župi Dragalić, a potom je premještena u Petrinju. U jesen 1991. petrinjska je zajednica, zajedno s mnoštvom izbjeglica, bila prisiljena napustiti samostan i svoje domove zbog granatiranja i napada JNA i srpskih paravojnih postrojbi na grad.

Nakon godinu dana boravka u Samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu, s. M. Magdalena je u jesen 1992. godine premještena u Samostan sv. Jelene Križarice u Kastvu. Ondje je marljivo obavljala kućanske poslove i sudjelovala u životu tamošnje župne zajednice. Nakon šesnaest godina, u jesen 2008., premještena je u Samostan Anđela čuvara u Križevcima, gdje joj je povjeren apostolat molitve i žrtve na mnoge nakane Crkve i svijeta.

U studenome 2015. godine premještena je u Samostan sv. Josipa u Granešini, gdje do danas nastavlja moliti za sestre koje su aktivne u apostolatu. S velikim zanimanjem prati njihov rad, događanja u Crkvi i svijetu, kao i život Družbe i Provincije te rado moli za sve te nakane, želeći tako doprinijeti da se Božja slava i ljubav nastane u srcima onih koji ga još ne poznaju ili su se od njega udaljili.

Nakon naviještenih liturgijskih čitanja uslijedilo je predstavljanje izabranika mons. Kovača i mons. Razuma, uz koje su bili prezbiteri pratioci: preč. Matija Pavlaković, rektor Međubiskupijskog sjemeništa; preč. Alen Lulić, župnik Župe Uzašašća Gospodnjega, Zagreb-Sloboština, i promicatelj pravde i branitelj veze pri Međubiskupijskom sudu prvoga stupnja u Zagrebu; preč. Josip Golubić, dekan Maksimirsko-trnjanskog dekanata i župnik Župe sv. Petra ap. u Zagrebu, te preč. Norbert Ivan Koprivec, dekan Velikogoričko-odranskog dekanata i župnik Župe Navještenja Bl. Dj. Marije u Velikoj Gorici.

Pročitani su Apostolski nalozi o biskupskom imenovanju: Bulu imenovanja mons. Marka Kovača pomoćnim biskupom zagrebačkim pročitao je pomoćni biskup mons. Ivan Šaško, dok je Bulu imenovanja mons. Vlade Razuma pomoćnim biskupom zagrebačkim pročitao pomoćni biskup mons. Mijo Gorski, a nuncij Lingua pokazao ih je okupljenom Božjem narodu.

Homiliju je održao nadbiskup Kutleša koji je kazao kako "upravo ovdje, u katedrali koja je i sama znak Crkve u obnovi, primate vi, draga braćo Vlado i Marko, puninu sakramenta svetoga reda. Ne primate ga u prostoru trijumfa, nego u prostoru skromnosti; ne u dovršenome zdanju, nego u kući koja još traži svoje konačno lice. Time nam Providnost snažno poručuje da biskupska služba nije služba gotovih rješenja, nego vjernoga hoda. Nije služba sigurnih odgovora, nego postojanoga traženja istine u poslušnosti Duhu Svetomu."

Govoreći o istini koja se traži poniznim srcem, mons. Kutleša istaknuo je kako se kršćanska istina ne nameće ni ne posjeduje, već je "dar koji se prima u molitvi, poslušnosti savjesti i spremnosti uskladiti život s Evanđeljem. Upravo zato Isus zahvaljuje Ocu što je spoznaju Boga „sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“ (Mt 11,25). Draga braćo Vlado i Marko, vaša služba bit će obilježena upravo ovom napetošću. Živimo u vremenu u kojem se mnoštvo glasova rado predstavlja kao poželjni „pluralizam“, a zapravo je često tek bijeg od obvezujuće istine. Bit ćete kušani prilagoditi se kako biste bili prihvaćeni, otupiti oštricu Evanđelja kako ne biste smetali ili izazivali otpor. Bit ćete potaknuti govoriti ono što se želi čuti, a ne ono što spašava. No, Crkva ne živi od toga koliko je zanimljiva, nego od suglasja s istinom koja nam je objavljena u Isusu Kristu. Ne raste po mjeri ugodnosti, nego po vjernosti Gospodinu koji joj je povjerio Riječ života", poručio je Nadbiskup.

"Čuvanje istine u biskupskoj službi spor je, ponekad iscrpljujući, ali uvijek zahtjevan hod", rekao je zagrebački nadbiskup i nastavio: "Bog ne daje svjetlo odjednom, nego po mjeri poslušnosti. Božja pedagogija nije pedagogija trenutačnih rješenja, nego pedagogija rasta. Svjetlo ne postoji kako bi nas zaslijepilo, nego kako bismo bolje vidjeli. Vaša će biskupska služba stoga biti obilježena trenucima u kojima nećete odmah vidjeti cjelinu puta. Bit će odluka koje ćete morati donositi u tišini osamljenosti i bez potpore drugih. Bit će trenutaka u kojima - dok budete slušali mučne ispovijesti do kasno u noć - nećete imati drugoga odgovora osim dijeljenja tišine pred Raspetim. Koliko god bili okruženi ljudima, na koncu pred Bogom ostajete sami sa svojom savješću. To nije prijetnja ni kazna, nego znak udjela u križu Gospodinovu."

Ističući primjer bl. Alojzija Stepinca nadbiskup Kutleša kazao je kako "njegova veličina nije bila u jačini glasa, nego u postojanosti; nije bila u prkosu, nego u vjernosti savjesti. Nije izabrao put pragmatičnoga prilagođavanja, nego put evanđelja. Time je pokazao da Crkva može izgubiti slobodu izvana, ali je ne smije izgubiti iznutra. Stoga je mogao biti miran, a nepopustljiv; poslušan Crkvi, a slobodan pred svakom svjetovnom silom."

Poručio je ređenicima: "Draga braćo Vlado i Marko, bit ćete pozvani govoriti uime onih koji nemaju glasa: nerođenih, obespravljenih, prezrenih, zaboravljenih. No još češće, bit ćete pozvani i na nešto teže, na poniznu šutnju pred Bogom. Samo onaj tko zna prignuti koljena pred Istinom može uspravno stajati pred ljudima. Samo onaj tko se boji Božjega suda može biti slobodan od ljudskih reakcija."

"Bez biskupa koji čuva savjest i dušu naroda, Crkva gubi orijentir bez kojega i najsigurniji brod postaje plijenom valova. U ovoj katedrali, pod zaštitom blaženoga Alojzija, Crkva danas moli da njezini novi biskupi budu čuvari savjesti i vjernosti istini koju su primili, a ne ljubitelji kompromisa", naglasio je Nadbiskup.

Mons. Kutleša, govoreći o postojanosti, poručio je biskupima da se ne umore od molitve, ne zasite Božje Riječi i ne gube povjerenje u snagu sakramenata. "U svijetu koji traži stalnu novost budite ljudi pamćenja i trajanja. Biskup koji ostaje u onome što je primio, osigurava rast ukorijenjen u istini. Ne započinje Crkvu iznova, nego stoji u nizu onih koji su prije njega nosili isti teret i istu radost. Zato biskupska vjernost nije kreativnost bez granica, nego odgovorna sloboda u poslušnosti Evanđelju i Predaji."

"U vama je, draga braćo Vlado i Marko, Crkva prepoznala takve biskupe i povjerava vam zadaću koja je istodobno uzvišena i teška: da budete ljudi koji svjedoče istinu i kad drugi pred njom zatvaraju uši; da budete pastiri koji narod Božji vode prema Kristu i koji znaju da se istina ne nameće silom, ne brani vikom i ne čuva kompromisima, nego se čuva i prenosi dosljednim, poniznim i hrabrim životom. Iznad svega, neka vas vodi Krist, Dobri Pastir. On je Istina koja se ne posjeduje, nego traži; Istina kojom se ne koristi, nego kojoj se služi; Istina koja se ne brani silom, nego svjedoči ljubavlju. Tko njega traži cijelim srcem, neće zalutati", zaključio je nadbiskup Kutleša.

Nakon homilije slijedio je obred ređenja.

Pri kraju misnoga slavlja splitsko-makarski nadbiskup mons. Zdenko Križić uputio je pozdravni govor uime članova Hrvatske biskupske konferencije. "Sabrani u ovom euharistijskom slavlju ispunjeni smo radošću i zahvalnošću jer Gospodin svojoj Crkvi daruje dva nova pastira. U otajstvu biskupskog ređenja Crkva prepoznaje djelovanje Duha Svetoga koji, kroz službu nasljednika apostola, neprestano obnavlja i vodi Božji narod putovima spasenja."

"Draga subraćo Marko i Vlado, Crkva vam danas povjerava odgovornu i zahtjevnu službu. To je služba koja nadilazi ljudske snage, ali upravo zato počiva na Božjem obećanju: "Dosta ti je moja milost." Bog od vas očekuje da u svojoj biskupskoj službi uvijek budete ljudi molitve, bliski Kristu i bliski čovjeku; pastiri koji slušaju, tješe i vode; svjedoci nade u vremenu kušnji i nesigurnosti. Neka vas u vašem poslanju prate mudrost u odlučivanju, postojanost u istini, i srce otvoreno za svakoga čovjeka, osobito za siromašne, slabe i obeshrabrene", poručio je nadbiskup Križić.

Dodao je kako je povjerenje u Gospodina "jamstvo i mjerilo uspjeha biskupske službe: ne broj projekata, ne vidljivost, ne priznanja, nego vjernost ljubavi koja se daje do kraja. Bog od vas ne očekuje savršenstvo, nego da budete srce koje sluša, ruke koje blagoslivljaju i noge koje ne bježe od onih koji su na rubu. Dragi biskupi Marko i Vlado, Crkva je danas položila ruke na vas, ali još prije toga Bog je položio nadu u vas. Ne nadu da ćete sve znati, sve moći, nego da ćete uvijek tražiti Njegovu volju. Ne da nikada nećete pogriješiti, nego da nikada nećete prestati biti pastiri. Neka vas u ovoj službi prati svijest da niste sami. Povjerenje koje Bog ima u vas bit će vam snagom i nosit će vas i onda kada bude teško. A vjernost tom povjerenju bit će najljepši odgovor na Božja očekivanja", zaključio je mons. Križić.

Uime svećenika Zagrebačke nadbiskupije pozdravnu riječ novim pomoćnim biskupima uputio je župnik Župe sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevki vlč. Damir Ocvirk: "U govoru tijekom objave o vašem imenovanju za nove pomoćne biskupe, naš nadbiskup Dražen istaknuo je kako ste obojica sinovi naše nadbiskupije, oblikovani u njezinu duhu, posijani u njezinu tlu i dozreli u službi među nama. I zbog toga tako rado izgovaramo upravo to naši! Radosni smo što je naš prezbiterij prepoznat te je iznjedrio dvojicu novih biskupa. To je pokazala i velika radost među svećenicima okupljenima na Svećeničkom danu, 17. studenoga prošle godine, kada je objavljena vijest o vašim imenovanjima."

Vlč. Ocvirk istaknuo je kako njihova biskupska gesla "najzornije govore o važnosti vaše službe. Geslo Da svi budu jedno duboko je ukorijenjeno u Isusovoj velikosvećeničkoj molitvi. Ono nas podsjeća da je jedinstvo krhki dar kojega treba čuvati. Usred različitosti, rana i izazova u svijetu budite znak i dar toga jedinstva. Osobito vas molimo, da u duhu zajedništva, otkrivate darove i sposobnosti nas svećenika, kako bismo u prepoznatljivom jedinstvu što bolje izgrađivali živost naše Nadbiskupije. Drugo geslo, ono biskupa Marka Uistinu Sin Božji ispovijest je vjere koja se rađa podno Kristova križa i vodi k slavi uskrsnuća. U tom geslu temelj je svake biskupske službe: ne naviještati sebe, nego Krista, ne tražiti vlast, nego služenje, ne graditi prolazno, nego vječno. Zato vas danas ponizno molimo da u službama koje će vam biti povjerene ne budete toliko brzi na riječima, nego radije prednjačite djelom i ljubavlju. Ne svjedočite sebe perom već Krista djelom!"

Na kraju misnoga slavlja zahvalu je uime novozaređenih pomoćnih biskupa izrekao mons. Vlado Razum kazavši kako je lijepo "danas biti ovdje u našoj Katedrali koja je ponovno otvorila svoja vrata. Iako još uvijek izranjena, ali učvršćena, ponovno je spremna u svoje okrilje primati svoju djecu da rijeke milosti iz nje teku i natapaju naša srca. Opet možemo zastati i u tišini se pomoliti pred svetačkim likom bl. Alojzija Stepinca koji nam je darovan kao trajni uzor, inspiracija i poticaj za naše osobno posvećenje i predanje."

Naglasio je kako je središte svih slavlja Uskrsli Gospodin koji nam je svojim životom otkrio "ljepotu i dubinu odnosa koji živi sa svojim Ocem. Sav se predaje za nas željan da i mi postanemo dionici tog odnosa. Ljubio nas je do smrti na križu. Stojimo pred ovim otajstvom puni divljenja: Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj. (Mt 27,54) Žarko je molio Oca da i mi postanemo dionici božanske ljubavi: Da svi budu jedno, kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu. To je dar i preduvjet da bi svijet povjerovao. Tamo gdje je ljubav i prijateljstvo, tamo je i Bog. Tamo je živa Crkva koja svijetu posreduje poslanje koje je primila od Gospodina."

"Susret s ovom stvarnošću u milosnom trenutku čini naša srca ispunjena zahvalnošću. Zahvaljujemo Gospodinu na daru života, na daru vjere koju smo primili od svojih roditelja. Zahvaljujemo Gospodinu na daru prezbiterskoga, a sada i na daru biskupskoga poslanja. Shvaćamo ga kao dar i poziv na vlastito posvećenje, a potom kao poslanje i zadaću služenja vjeri vjernika i svjedočenja u svijetu u koji smo kao Crkva svi poslani", istaknuo je biskup Razum i dodao kako su zahvalni Gospodinu "što su dio te velike obitelji, Crkve, koju kao vidljiva glava predstavlja Rimski prvosvećenik. U ovom trenutku izražavamo svoju zahvalnost papi Lavu XIV. na povjerenju koje nam je iskazao imenujući Marka i mene pomoćnim biskupima Zagrebačke nadbiskupije. Prihvaćamo ovo poslanje u poslušnosti vjere i obećavamo Svetom Ocu svoju sinovsku odanost i poslušnost."

Mons. Razum zahvalio je zareditelju nadbiskupu Kutleši, suzarediteljima kardinalu Bozaniću i nunciju Lingui, pomoćnim biskupima Miji Gorskom i Ivanu Šašku, subraći u biskupstvu, subraći u svećeništvu, redovnicima i redovnicama, bogoslovskoj zajednici, sjemeništarcima, redovničkim kandidatima i kandidaticama, obiteljima, rodbini i prijateljima, rodnim župama i župnim zajednicama u kojima su pastoralno djelovali, crkvenim pokretima, udrugama i bratovštinama, predstavnicima naših državnih, županijskih i gradskih vlasti te svima koji su sudjelovali u pripremi i organizaciji slavlja.

Na misnom slavlju koncelebrirali su nadbiskupi i biskupi iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Srbije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Kosova, Austrije, Italije i Ukrajine, redovnički provincijali te brojni okupljeni svećenici.

Prisustvovali su potpredsjednik Hrvatskog sabora akademik Željko Reiner, izaslanik predsjednika Vlade RH ministar demografije i useljeništva Ivan Šipić, savjetnik predsjednika RH Neven Pelicarić, predstavnici županijskih, gradskih i općinskih vlasti te javnog i kulturnog života.

Uz obitelji, rodbinu i prijatelje novih pomoćnih biskupa, u slavlju su sudjelovali i brojni vjernici Zagrebačke nadbiskupije, redovnici, redovnice, bogoslovi i sjemeništarci. Liturgijsko pjevanje predvodili su Koralisti zagrebačke katedrale, Zbor bogoslova Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu i Katedralni mješoviti zbor, pod ravnanjem maestra Miroslava Martinjaka, uz pratnju Brass kvinteta i orguljaša prof. Nevena Kraljića. 

Draga braćo i sestre u Kristu Isusu!

Slaveći Dan života, ove godine prve nedjelje u veljači, kada Crkva s osobitom pažnjom i zahvalnošću promatra neprocjenjivu vrijednost svakoga ljudskog bića te poziva na njegovu vjernu zaštitu od naravna začeća do naravne smrti, uzdižemo svoje poglede prema Bogu, Gospodaru života. On je izvor svakoga daha, svakoga dara i svakoga blagoslova; od njega sve primamo i njemu sve vraćamo, jer u njemu svaki život ima svoje ishodište i svoj ispunjeni smisao.

1. Čovjek stvoren na sliku Božju

Sveto Pismo s nedvosmislenom jasnoćom svjedoči da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27). Sv. Pavao još pobliže: Bog nas je stvorio imajući u vidu “Prvorođenca, prije svakog stvorenja”, Isusa Krista, koji je „slika Boga nevidljivoga“ (Kol 1,15). Time nas Božja riječ poučava da ljudski život nije plod slučaja niti puko ljudsko postignuće, nego sveti dar ljubavi Presvetoga Trojstva, povjeren čovjeku kako bi ga s odgovornošću, poštovanjem i zahvalnošću primao, čuvao i razvijao. „Život je Božji dar nama; način na koji ga proživljavamo naš je dar Bogu“[1]; da svaki ljudski život, od trenutka začeća sve do naravna svršetka, nosi u sebi neotuđivo dostojanstvo. „Dostojanstvo je bezgranično, neotuđivo utemeljeno u samom biću; pripada svakoj ljudskoj osobi i nadilazi svaku okolnost, neovisno o stanju ili situaciji u kojoj se osoba nalazi“.[2]To dostojanstvo izvire iz same istine da je svaki čovjek željen, ljubljen i osobno pozvan na puninu života u Bogu: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih“ (Jr 1,5).

U vremenu obilježenu ozbiljnim prijetnjama ljudskome životu – nasiljem, siromaštvom, bolešću i sve raširenijom kulturom odbacivanja – Crkva ne prestaje jasno i odlučno podizati svoj glas u obranu životâ, osobito onih koji su najranjiviji: nerođenih, slabih, ranjenih, starijih i bolesnih. U njima sam Gospodin Isus želi biti prepoznat i ljubljen.

Već u Starom Zavjetu nalazimo Božju opomenu: „Ne buni se protiv njega, jer vam neće opraštati prekršaje: tȁ moje je ime u njemu“ (Izl 23,21).

2. Crkva u zaštiti života

Jednako danas, kao i tijekom cijele svoje povijesti, unatoč nesklonosti svijeta i nerijetkim brutalnim napadima, Crkva je uvijek stajala – i, s pomoću Božjom, i danas čvrsto stoji – u zaštiti dostojanstva ljudskoga života.

Na to nas podsjeća neprekinut niz crkvenoga učiteljstva. Ne ulazeći dublje u povijest, podsjetimo na jasnoću crkvenoga nauka izraženu na Drugom vatikanskom koncilu, osobito u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, u Katekizmu Katoličke Crkve, u brojnim enciklikama i porukama rimskih prvosvećenika. Osobito mjesto zauzima enciklika svetog Ivana Pavla II. Evangelium vitae – Evanđelje života, Pape koji je s dubokim proročkim osjećajem ustanovio 1995. te promicao obilježavanje ovoga Dana života.

U tom istom duhu progovorio je i Sveti Otac papa Lav XIV., koji je odmah po izboru za Kristova namjesnika i Petrova nasljednika, slaveći svetu Misu za Crkvu u Sikstinskoj kapeli, svjestan zahtjevnosti vremena u kojem mu je povjereno voditi Crkvu, rekao:

„To su okruženja u kojima nije lako naviještati Evanđelje i svjedočiti njegovu istinu, u kojima se vjernike ismijava, osporava, prezire ili, u najboljem slučaju, trpi i sažalijeva. Pa ipak, upravo su to mjesta gdje je naš misionarski izlazak najpotrebniji. Nedostatak vjere često je tragično praćen gubitkom smisla života, zanemarivanjem milosrđa, strašnim povredama ljudskog dostojanstva, krizom obitelji i mnogim drugim ranama koje pogađaju naše društvo. To je svijet koji nam je povjeren, svijet u kojem smo, kako nas je papa Franjo toliko puta učio, pozvani svjedočiti našu radosnu vjeru u Isusa Spasitelja“.[3]

Prije toga kardinal Robert Francis Prevost, kako razni mediji prenose, propovijedao je: „Božje milosrđe poziva nas da štitimo svaki život, osobito one koje društvo zanemaruje – dijete koje još nije rođeno i starije osobe koje se približavaju svršetku svoga puta – jer svatko nosi Kristovo lice“.

Zadržimo se kratko na ovoj snažnoj rečenici kardinala Prevosta, Svetoga Oca pape Lava XIV.

– „Božje nas milosrđe poziva da štitimo svaki život“: Ove riječi sažimaju samu srž kršćanskog pogleda na čovjeka; dostojanstvo života ne mjeri se korisnošću, snagom ni društvenim priznanjem. Stoga je briga za najslabije mjerilo autentičnosti naše vjere i ljubavi.

– „Dijete koje još nije rođeno i starije osobe koje se približavaju svršetku svoga puta“: Papa je duboko svjestan da je tzv. „kultura odbacivanja“ ista prema svima – bilo da je riječ o početku ljudskoga života, svršetku ovozemaljskoga putovanja ili bilo kojoj fazi života u kojoj se očituju ljudska slabost, ovisnost ili potreba za društvenom skrbi. Društvo takve ne samo da zanemaruje, nego im često ne dopušta ni da žive. Kršćanski odgovor na ovu „kulturu odbacivanja“ jest istinska briga u kojoj se očituje Kristova ljubav.

– „Svatko nosi Kristovo lice“: Ove riječi poziv su na prepoznavanje Isusa u svakom čovjeku, osobito u siromašnima, nerođenima, onima koji su najmanji, onima koji pate i koji su potrebni naše pomoći (usp. Mt 25,31–46). Sv. Pavao veli: „Ne živim više ja, nego Krist živi u meni“ (Gal2,20).

Stoga je ova istina i poziv na ispit savjesti o tome kako se odnosimo prema onima koji ovise o našoj solidarnosti.

3. „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10,10).

Svaki ljudski život ima svoje ishodište u Bogu i u njegovoj je ruci od začeća do posljednjega daha.

I onda kada nam se u tamama života čini da je Bog dalek ili nijem, on ostaje vjerno prisutan i djelatan: „Može li žena zaboraviti svoje dojenče? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću“ (Iz 49,15).

Veliki papa našega vremena Benedikt XVI. u svojoj je posljednjoj katehezi na općoj audijenciji 27. veljače 2013., među ostalim, rekao: „U čitavoj povijesti Crkve činilo se da Gospodin spava. Ali uvijek sam znao da je u toj lađi Gospodin i da lađa Crkve nije moja, nije naša, nego njegova te da on neće dopustiti da potone. On je taj koji je vodi“.[4]

Apostol naroda kaže: „U njemu živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17,28).

Zato smo, draga braćo i sestre u Gospodinu Isusu, u vremenu u kojem se vrijednost života često mjeri kriterijima uspjeha ili korisnosti, pozvani ponovo čuti Isusove riječi: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10,10). Ovim riječima sam nam Isus poručuje da život nije tek puko biološko preživljavanje; da je punina života u zajedništvu s Bogom; život ispunjen ljubavlju istinom i slobodom – hod prema vječnom životu. Svojim utjelovljenjem Isus nam nije ponudio “više životâ” nego život kakvim ga je nebeski Otac zamislio kada je čovjeka na svoju sliku stvorio.

Zato, briga za život nije samo moralna obveza, nego put vjernosti Bogu. Ona se ostvaruje u obitelji, u vjernoj i plodnoj ljubavi supružnika, u otvorenosti daru djece, u strpljivoj njezi bolesnih i u blizini onima koji nose križ trpljenja. „Nosite bremena jedni drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov“ (Gal 6,2).

Povjerimo stoga sve ljudske živote Božjem milosrđu. Štitimo život, jer svaki život nosi lice Kristovo. Molimo Gospodina da učvrsti našu vjeru, osnaži našu nadu i raspali našu ljubav, kako bismo bili vjerni i hrabri svjedoci Evanđelja života.

Neka nas u tome kod Boga prati zagovor Blažene Djevice Marije, Majke života, Žene tišine i vjernosti, koja u srcu prebire, moli i djeluje, da budemo Crkva i narod koji moli, ljubi i hrabro svjedoči radost Evanđelja te vjerno štiti život od naravna začeća do naravne smrti.

† Željko Majić

banjolučki biskup

predsjednik Vijeća BK BiH za laike, obitelj i život

Plava boja štita sa zlatnim obrubom upućuje na Domovinu na nebesima i svetoga Josipa, čuvara i zaštitnika Republike Hrvatske. Tako onda i plava boja simbolizira mir, sigurnost i povjerenje. Plava boja simbolizira Blaženu Djevicu Mariju. Župa na čijem se području nalazi bazilika i Nacionalno svetište svetog Josipa ima zaštitnicu Blaženu Djevicu Mariju Snježnu, na Dubovcu.

U središtu štita nalazi se poznata šestokraka karlovačka zvijezda koja ujedno upućuje i na porijeklo svetoga Josipa – iz plemena Davidova. Isto tako, čitana s još dodatnih manjih šest krakova simbol je dvanaestorice apostola čime se želi označiti i vjera u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Broj 12 je isto tako simbol punine i savršenstva za čime i težimo tijekom ovoga života ostvarujući Gospodinov nalog da budemo savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski.

U središtu zvijezde nalazi se srebrni ljiljanov cvijet, tradicionalni simbol svetoga Josipa te kreposti čistoće i čvrstoće. Isto tako, pektoral (prsni križ) bl. Alojzija Stepinca, kojeg je nosio tijekom zatočeništva u Krašiću, bio je ukrašen upravo ljiljanima. Tako se i kroz ovaj motiv na zgodan način povezuju sveti Josip i bl. Alojzije koji je gorljivo promicao ideju osnivanja nacionalnog svetišta svetoga Josipa i kojem se gorljivo utjecao u zagovor. Srebrni ljiljanov cvijet možemo prepoznati i kao snježnu pahuljicu koja nas podsjeća na snježnu Gospu zaštitnicu dubovačke župe na čijem se prostoru nalazi bazilika i Nacionalno svetište svetog Josipa.

Čitan u cijelosti grb upućuje i na Svetu Obitelj: ljiljan (sv. Josip), zvijezda (Presveta Bogorodica) te plava boja, kao boja neba (Gospodin).

Ispod štita nalazi se ispisano geslo na latinskom jeziku: „Ite ad Joseph“, odnosno „Idite k Josipu“ čime i sam grb potiče svakog čovjeka dobre volje da se utječe u svojoj potrebi sv. Josipu.

Uz katedralne i župne crkve unutar jedne zajednice nalaze se i druge crkve koje imaju osobitu važnost bilo za liturgijski, bilo za pastoralni život. Takve crkve papa može počastiti naslovom manje bazilike, čime se označava i njihova posebna povezanost s rimskom Crkvom, ali i papom. Zbog toga se u pozadini štita i nalaze papinski simboli, to jest ukriženi ključevi.

U pozadini štita nalazi se još i umbraculum (kišobran) koji se u manjim bazilikama nalazi s desne strane glavnog oltara, a otvara se samo prilikom papina posjeta bazilici. Umbraculum je ukrašen crveno-zlatnom bojom, tradicionalnim papinskim bojama koje datiraju još iz 13. stoljeća.

zg-nadbiskupija.hr

Po završetku prve faze postupka sastavljen je popis 21 kandidata za koje postoji snažna moralna sigurnost da su podnijeli mučeničku smrt iz mržnje prema vjeri. Tu činjenicu potrebno je dodatno dokazati u biskupijskom postupku, nakon čega se cjelokupna dokumentacija upućuje Dikasteriju za kauze svetih u Rimu.

Ovaj proces odvija se u širem crkvenom kontekstu snažnog papinskog poticaja. Naime, papa Franjo ponovno je pozvao mjesne Crkve da popisuju i čuvaju sjećanje na svoje mučenike, putem osnivanja Komisije za nove mučenike – svjedoke vjere. Time se nastavlja poziv Crkve koji je još snažno artikulirao sveti Ivan Pavao II. u apostolskoj poslanici Nadolaskom trećeg tisućljeća – Tertio millennio adveniente (br. 37), ističući da se u našem vremenu „vratilo mnoštvo mučenika, često bezimenih“, čije svjedočanstvo ne smije biti izgubljeno. Papa je naglasio da je zadaća mjesnih Crkava prikupiti potrebnu dokumentaciju kako bi se sačuvalo sjećanje na one koji su svjedočili vjeru do kraja, ističući kako je upravo „ekumenizam svetaca i mučenika“ možda najuvjerljiviji oblik kršćanskog jedinstva.

Kauzom Riječke nadbiskupije obuhvaćeno je šesnaest svećenika, među kojima je i jedan franjevac iz Franjevačke provincije svetih Ćirila i Metoda, te petero laika – tri muškarca i dvije žene. Njihovo mučeništvo snažno je prisutno u zajednicama iz kojih potječu ili u kojima su djelovali, a potvrđuju ga brojni povijesni izvori i svjedočanstva.

„Gledamo ih kao evanđeoske svjedoke u teškim vremenima. Oni su svjedoci kršćanske ljubavi i otvorenosti prema svakom čovjeku u razdobljima snažnih ideoloških podjela“, poručuju iz Postulature.

Rijeka je u razdoblju prije i tijekom Drugoga svjetskog rata bila multikulturno središte obilježeno procesima mađarizacije, talijanizacije i germanizacije. Upravo u takvim okolnostima ovi su ljudi, neovisno o političkim i nacionalnim ili ideološkim pritiscima, ostali vjerni evanđelju, stavljajući u središte Bogom dano i neotuđivo dostojanstvo čovjeka. Pomagali su svima, odbijajući ideološke etikete i podjele, često riskirajući vlastite živote kako bi zaštitili druge.

Sluga Božji Martin Bubanj nositelj je ove kauze kao najviši crkveni predstavnik među kandidatima, budući da je vršio službu generalnog vikara. Njegovo svjedočanstvo, kao i svjedočanstvo ostalih Riječkih mučenika, nadilazi povijesni trenutak u kojem su živjeli.

„Oni ne pripadaju ni prošlosti ni budućnosti – oni pripadaju vječnosti“, navodi se u priopćenju Postulature za kauze svetih Riječke nadbiskupije.

Ova kauza snažno se povezuje s obilježavanjem 100. obljetnice Riječke biskupije te se vodi u duhu i na načelima koja je u tom kontekstu istaknuo riječki nadbiskup Mate Uzinić. Jubilej se, kako je naglasio, ne shvaća tek kao prisjećanje na prošlost, nego kao potvrda zajedništva mjesne Crkve u vjeri, nadi i ljubavi – unutar same crkvene zajednice i sa svima onima s kojima dijeli prostor Riječke nadbiskupije – kao i u dubokoj povezanosti s općom Crkvom i papom.

Upravo u tom svjetlu promatra se i svjedočanstvo slugu Božjih Riječkih mučenika. Njihovi životi i smrt potvrđuju da su znak i nada mjesne Crkve: Crkve koja dobro poznaje nevolje, povijesne lomove, progonstva, ideologije, podjele, oskudice i promašaje, ali koja je u tim iskustvima posvjedočila da je ništa nije moglo rastaviti od Kristove ljubavi. Zato stotinu godina postojanja Riječke biskupije nije tek povijesni podatak, nego stotinu godina Božje vjernosti. Nade, unatoč svim razlozima za beznađe i svjetla koje nikada nije prestalo gorjeti – jer je dolazilo iz Kristova srca i njegova križa, potvrđenog uskrsnom pobjedom.

Mogući kandidati za oltar obuhvaćeni ovom kauzom upravo su oni koji su tu vjernost posvjedočili svojim služenjem, žrtvom, oprostom i ljubavlju za druge – bez obzira na nacionalnost, jezik, društveni položaj. Njihovi su se životi utkali u identitet riječke Crkve i njezino poslanje, a njihovo svjedočanstvo ostaje trajno upisano u njezino pamćenje.

Vođenje ove kauze također je usmjereno prema dimenziji pomirenja i pročišćenja pamćenja. Želja je da ona bude doprinos suočavanju s još uvijek nepomirenim povijesnim sjećanjima te poticaj na gradnju mostova – ne samo među zajednicama i narodima koji dijele isti prostor, nego i s različitim generacijama u vremenu obilježenom snažnim ideološkim polarizacijama u kojem se sve više gubi sposobnost za dijalog te uvažavanje drugoga i drugačijega. U tom smislu, svjedočanstvo Riječkih mučenika ne zatvara se u granice povijesne boli, nego se otvara budućnosti izgrađenoj na istini, pravednosti i miru te postaje snažan poziv na dijalog, solidarnost i prepoznavanje Božje slike u svakom čovjeku u vremenu rastućih društvenih podjela.

Stoga ova kauza, kao i obilježavanje jubileja Riječke biskupije, nije slavlje prošlosti, nego poziv, poziv na pročišćenje pamćenja, na obraćenje, na pomirenje i na novi početak. To je poziv da Crkva ne ostane zatvorena u vlastite uspomene, nego da se, nadahnuta svjedočanstvom svojih svjedoka vjernosti Kristu i evanđelju, otvori budućnosti – ne brojeći uspjehe, nego razlučujući gdje i kako još može služiti potrebama današnjeg čovjeka u multikulturalnom društvu obilježenom svakovrsnim različitostima, navodi se u priopćenju.

Na kraju priopćenja donosi se popis kandidata za biskupijsko istraživanje o mučeništvu. Uz vlč. Martina Bubnja na tom popisu su još svećenici Andrija Loušin (+1937.), Ladislav Šporer (+1941.), Josip Pretner (+1943.), Juraj Matijević (+1943.), Zvonimir Milinović (+1943.), Vjekoslav Gržanić (+1943.), Andrija Mavrinac (+1943.), Stjepan Petranović (+1944.), Stjepan Horžić (+1945.), Matija Burić (+1945.), Viktor Perkan (+1945.), fra Eugen Kukina (+1945.), Srećko Blažević (+1946.) Alojzije Kristan (+1947.), Milan Hlača (+1951.), te vjernici laici Nikola Maljac (+1942.), Ladislav Pretner (+1943.), Julika Pretner (+1943.), Franjo Grabar (+1944.) i Marija Jakovac (+1945.).

Nakon usvajanja zapisnika s prethodnog zasjedanja biskupi su se osvrnuli na dopunske odredbe HBK-a uz Zakonik kanonskoga prava, koje su potom prihvatili i uputili u daljnju proceduru.

Biskupi su dali pozitivno mišljenje o prikladnosti pokretanja postupka beatifikacije i kanonizacije svećenika Martina Bubnja te skupine od petnaest svećenika i pet vjernika laika, koji su u teškim povijesnim okolnostima podnijeli mučeništvo kao svjedoci vjere od strane komunističkog režima.

Na zasjedanju se raspravljalo i o korištenju suvremenih informatičkih rješenja u vođenju župne administracije, s ciljem unaprjeđenja pastoralnog djelovanja i učinkovitijeg upravljanja povjerenim dobrima.

Tijekom zasjedanja donesene su i odluke o pojedinim mandatima unutar tijela HBK-a. Nadbiskup Zdenko Križić ponovno je izabran za člana Stalnoga vijeća HBK-a. Obnovljeni su mandati predsjedniku Vijeća za katehizaciju i novu evangelizaciju nadbiskupu Đuri Hraniću, predsjedniku Odbora za migrante biskupu Boži Radošu te pročelniku Hrvatskoga instituta za liturgijski pastoral preč. Mariju Kopjaru.

Na kraju zasjedanja biskupima se pridružio apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua.

Najavljeno je da će se zajedničko zasjedanje biskupa Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine održati 9. ožujka 2026. u Banjoj Luci, izvijestilo je Tajništvo HBK-a.

Biskupi su na zasjedanju, između ostalog, dali pozitivno mišljenje o prikladnosti pokretanja postupka beatifikacije i kanonizacije svećenika Martina Bubnja te skupine od 15 svećenika i pet vjernika laika, koji su u teškim povijesnim okolnostima podnijeli mučeništvo kao svjedoci vjere od strane komunističkog režima.

Martin Bubanj bio je svećenik i prvi župnik na Sušaku kojeg su 1945. bez suđenja ubili partizani, a njegovo tijelo bacili u jamu Bezdan u Kostreni. Procjene govore kako je u jamu ubačeno od nekoliko stotina do čak 1500 ljudi, piše Bitno net.

Rođen 12. studenog 1898. u Malom Dolu kod Križišća, Martin je za svećenika zaređen 1921. Bio je prohrvatski orijentiran te jedan od predvodnika Katoličkog pokreta na Sušaku (danas dio Rijeke). U ožujku 1936. imenovan je župnikom na Trsatu, a nakon što je župa razdijeljena postao je prvim župnikom novoosnovane sušačke župe sv. Ćirila i Metoda.

Kako piše na stranicama Riječke nadbiskupije, nakon ulaska partizana na Sušak, 21. travnja 1945., župnik Bubanj uhićen je među prvima. S ostalim uhićenicima odveden je u školu u Kostreni, gdje je bio zadržan nekoliko dana te strijeljan i bačen u jamu Bezdan bez sudskog procesa. Vojni sud u Ogulinu tek će u svibnju, nakon njegova pogubljenja, podići optužnicu koju je sastavio izvjesni Benedetti.

U toj se optužnici navodi, među ostalim, da je bio pristalica Pavelićeve NDH, ali dalje nastavlja da “nije pristajao uz ustaški pokret koji je kritizirao i ismijavao”. Osim toga “bio je vrlo pametan i inteligentan, prijazan i dobar prema ljudima, tako da su ga svi voljeli. Pomagao je svima, pa čak i partizane je izvlačio iz zatvora. Na taj način htio je sakriti svoj pravi rad”, piše u optužnici Martinu Bubnju.

Župnik Bubanj predosjećao je svoju smrt. To se može iščitati iz oproštajnog pisma kojega je napisao svojim roditeljima 11. travnja 1945., otprilike dva tjedna prije svoje mučeničke smrti:

„Dragi roditelji!

Ne znam ča će biti s menom ću kamo poći ili uopće neću poći. Prilike su jako teške. Ja na svojoj duši nemam ništa, zla nisam načinio nikome, svima kojima sam mogao pomoći, ja sam pomogao. Koliko sam vremena izgubio obijajući pragove raznih ureda, da pomognem ljudima. Pa ipak čujem, da mi se groze, pišu protiv mene u svojim novinama itd.

Ako ostanem i poginem, znajte, da je to zato što sam katolički svećenik, koji sam propovijedao i branio svoju vjeru, koji nisam bio svećenik samo zato da misim i pobiram novce, nego kad je trebalo ustati na obranu vjere, ustao sam neustrašivo. Drugo zato, što sam se uvijek osjećao Hrvatom, i što sam uvijek osjećao za hrvatski narod, i pomagao tome narodu, kolikogod mije to bilo moguće.

Naškodio nisam nikome, zla nisam učinio nikome, radio sam samo za svoju vjeru i svoj narod. Drugo sve neka bude u rukama Božjim. Poginem li, nemojte ništa plakati, čak morate biti ponosni, da sam zavrijedio poginuti za Boga i vjeru.

Ako se odlučim za put, vratit ću se kada se prilike umire. Može to biti i brzo, a može trajati i dulje vremena. Samo Bog znade. Molite se Boga za mene, samo On će me čuvati.

Ljubi Vas i pozdravlja Vaš Tinko.

Sušak, dne 11. travnja 1945.“

Prošle godine Riječka je nadbiskupija molitvom kod jame Bezdan obilježila 80. obljetnicu njegova stradanja. Godine 1995. postavljena mu je spomen-ploča u atriju crkve Presvetog Srca Isusova na Sušaku.

Čestitke su uputili i državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin, zamjenik za opće poslove Državnog tajništva Edgar Peña Parra i apostolski nuncij u BiH mons. Francis A. Chullikatt.

„Povodom Vašega imendana, želio bih ujediniti svoje najljepše želje s posebnom molitvom Gospodinu za Vas i za nakane, koje nosite u svom srcu“, istaknuo je kardinal Parolin.

„Vaša eminencijo, povodom lijepe okolnosti – Vašeg imendana – upućujem Vam svoje najiskrenije dobre želje, zajedno s jamstvom svog stalnog sjećanja u molitvi pred Gospodinovim oltarom“, poručio je nadbiskup Parra.

„Pridružujući se čestitkama i dobrim željama u molitvi za Vaše nakane, zajedno sa svim osobljem Apostolske nuncijature, s dubokim poštovanjem i odanošću, ostajem Vaš u Gospodinu“, istaknuo je apostolski nuncij mons. Chullikatt.

s iskrenom radošću i zahvalnošću Gospodinu pozdravljam vas na ovome izvanrednom plenarnom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije. Okupili smo se u odgovornosti služenja, svjesni da nam je povjereno poslanje koje nadilazi osobne sposobnosti, ali se oslanja na snagu Duha Svetoga i na našu bratsku povezanost u biskupskoj službi. Također srdačno pozdravljam generalnoga tajnika, zamjenika generalnoga tajnika te glasnogovornika Hrvatske biskupske konferencije.

Bratsku dobrodošlicu i srdačan pozdrav izražavam dvojici novoimenovanih zagrebačkih pomoćnih biskupa, mons. Vladi Razumu i mons. Marku Kovaču, koji prvi put sudjeluju na zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije. Vaša prisutnost među nama, dragi biskupi Vlado i Marko, znak je trajne obnove i sveopće brige za partikularne Crkve, konkretno za Crkvu zagrebačku i Crkvu u Hrvatskoj. Jamčimo vam našu molitvenu blizinu i bratsku potporu moleći Gospodina da vas ispuni mudrošću, razboritošću i pastirskom hrabrošću u povjerenoj vam službi.

Braćo u biskupstvu, naše se zasjedanje odvija u vremenu dubokih antropoloških i civilizacijskih prijepora. Upravo zato s osobitom pozornošću i odgovornošću slušamo učiteljski glas Svetoga Oca Lava XIV. koji je u svome govoru od 9. siječnja upućenom diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici dao snažnu i proročku dijagnozu stanja suvremenoga svijeta. Taj govor nadilazi okvire klasične diplomatske analize. On je, u pravome smislu riječi, antropološki i moralni kompas za naše vrijeme.

Sveti Otac jasno je upozorio da se nalazimo pred dubokom krizom razumijevanja čovjeka. U središtu te krize nije tek političko ili društveno pitanje, nego antropologija bez istine, antropologija koja se postupno odvaja od stvarnosti stvorenosti, od naravnoga zakona i od objektivne istine o ljudskoj osobi. Papa je s posebnom jasnoćom istaknuo da se u suvremenim ideološkim konstrukcijama čovjek sve češće promatra kao projekt, a ne kao dar; kao autonomni subjekt bez uporišta u istini o vlastitoj naravi, umjesto kao biće odnosa.

U tome kontekstu Sveti Otac govori o opasnome „kratkom spoju“ ljudskih prava prema kojemu se ona više ne temelje na dostojanstvu osobe, nego na promjenjivim ideološkim kriterijima, pri čemu se neka od njih, poput prava na život, prava na slobodu savjesti i prava na vjersku slobodu, relativiziraju ili čak dovode u pitanje uime navodno „novih prava“. Papa je jasno naglasio da se takav proces ne može smatrati napretkom, nego znakom duboke dezorijentacije jer kada pravo izgubi vezu s realnošću i prirodom stvari te istinom, tada ono prestaje štititi čovjeka i postaje sredstvo pritiska.

Posebno je snažan bio Papin osvrt na pitanje uporabe jezika i pojmova. Upozorio je da se danas riječi sve češće odvajaju od stvarnosti koju bi trebale označavati, čime se narušava mogućnost istinskoga dijaloga. Jezik, umjesto sredstva susreta i razumijevanja, postaje oružje kojim treba prevariti ili udariti i uvrijediti protivnike. U tome svjetlu Sveti Otac progovara o jeziku koji se, pod izlikom inkluzivnosti, pretvara u sredstvo isključivanja onih koji se ne žele odreći vlastite savjesti ili se ne uklapaju u dominantne ideološke obrasce. To je, kako Papa upozorava, osobito vidljivo u zapadnim društvima koja se još uvijek pozivaju na demokratske vrijednosti.

Sveti Otac s velikom je ozbiljnošću progovorio i o slobodi savjesti, naglasivši da ona nije prijetnja društvu, nego njegov temelj. Kada se sloboda savjesti marginalizira ili proglašava smetnjom, tada se otvara put suptilnim oblicima autoritarizma. Papa je podsjetio kako je prigovor savjesti – bilo u području medicine, obrazovanja ili javne službe – čin vjernosti istini, a ne oblik pobune protiv društvenoga poretka.

U istome antropološkom ključu Sveti je Otac snažno branio obitelj utemeljenu na braku između muškarca i žene kao povlašteno mjesto učenja ljubavi, odgovornosti i služenja životu. Govoreći o dramatičnome padu nataliteta i krizi obitelji, upozorio je da se ne može graditi budućnost društva ako se istodobno potkopava sama kolijevka života. Odatle proizlazi i njegov jasan i nedvosmislen stav o neprihvatljivosti pobačaja, eutanazije i surogat-majčinstva koje je nazvao praksama koje duboko vrijeđaju dostojanstvo i djeteta i žene pretvarajući život u predmet raspolaganja.

Sve te Papine misli nisu usmjerene protiv, nego za čovjeka. One nisu izraz zatvorenosti, nego istinske brige za budućnost čovječanstva. Sveti Otac u raznim prigodama neumorno poziva Crkvu da ne odustane od svoje proročke zadaće podsjećajući svijet u ljubavi i istini da bez transcendentnog temelja nema ni trajnoga mira, ni pravednoga društva, ni istinske slobode. U tome svjetlu, njegove riječi nisu samo poticaj, nego i poziv na odgovornost, osobito nama biskupima, koji smo pozvani biti čuvari pologa vjere i branitelji cjelovite istine o čovjeku.

Mi, hrvatski biskupi, osjećamo se pozvanima da u duhu učiteljstva pape Lava XIV. s još većom jasnoćom i razboritošću promičemo, bistrimo i tumačimo nauk Crkve te da vjernicima, ali i cjelokupnomu društvu, pokazujemo pravi smjer u vremenu obilježenome pomutnjom pojmova i nesigurnošću vrednota. To podrazumijeva ne tek reagiranje na izazove, nego trajno i strpljivo vršenje učiteljske službe kako bi istina evanđelja ostala svjetlo savjesti, mjerilo razlučivanja i temelj autentične slobode.

Pozvani smo u jedinstvu s Petrovim nasljednikom čuvati polog vjere od razvodnjavanja, ali ga ujedno izlagati s pastoralnom mudrošću kako bi bio razumljiv, životan i usmjeren na spasenje čovjeka. U tome se poslanju ne iscrpljuje samo naša odgovornost prema Crkvi, nego i naša služba narodu Božjemu kojemu smo poslani da, vođeni istinom u ljubavi, usmjerujemo, ohrabrujemo i razlučujemo svjedočeći da put Crkve ostaje put nade, razuma i vjernosti Kristu.

Teme ovoga izvanrednog zasjedanja pozivaju na razborito i odgovorno razlučivanje. Na današnjemu zasjedanju razmatrat ćemo dopunske odredbe Hrvatske biskupske konferencije uz Zakonik kanonskoga prava koje imaju za cilj jasnije i uređenije vršenje crkvene vlasti i službi. Osvrnut ćemo se i na pokretanje postupka beatifikacije i kanonizacije Martina Bubnja i njegove subraće, svjedoka vjere i vjernosti Kristu u teškim povijesnim okolnostima. Također ćemo se baviti pitanjem informatizacije župne administracije, svjesni da i na tom području Crkva treba odgovorno i razborito koristiti suvremena sredstva, služeći se njima u korist pastoralnoga djelovanja i boljega upravljanja povjerenim dobrima.

Razmotrit ćemo i mandate u tijelima Hrvatske biskupske konferencije, kao i druga pitanja, imajući uvijek pred očima dobro Crkve i vjernost našemu zajedničkom poslanju.

Braćo, neka nas u svemu vodi Duh istine i jedinstva. Neka naše promišljanje i naše odluke budu prožete molitvom, poniznošću i odgovornošću pred Bogom i pred narodom koji nam je povjeren. S tim pouzdanjem započnimo rad ovoga izvanrednog zasjedanja moleći Gospodina da sve vodi na svoju slavu i na dobro Crkve u Hrvatskoj.

Mons. Dražen Kutleša,

predsjednik HBK-a

U homiliji biskup Palić je vjernike pozvao na dublje razumijevanje kršćanske borbe, pobjede i mira, polazeći od evanđeoskih riječi Ivana Krstitelja: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta.“ Biskup je istaknuo kako Ivan ne pokazuje na ratnika s mačem, niti na političku ili vojnu silu, nego na Jaganjca – krotkoga, ranjivoga i nevinoga. Time, kako je naglasio, Bog objavljuje da zlo ne pobjeđuje nasiljem, mržnjom i osvetom, nego ljubavlju, žrtvom i križem.
Govoreći o blagoslovu kipa sv. Mihovila arkanđela, biskup Petar je pojasnio kako u tome nema proturječja. U Božjem kraljevstvu Jaganjac i Ratnik nisu suprotnosti: Isus pobjeđuje žrtvom i poslušnošću Ocu, dok sveti Mihovil pobjeđuje vjernošću i svjedočenjem istine sadržane u njegovu imenu – „Tko je kao Bog?“
Osvrćući se na biblijska čitanja, biskup je podsjetio na riječi proroka Izaije o Sluzi Gospodnjemu kojega Bog čini svjetlom narodima, naglasivši da Bog ne traži oružje ovoga svijeta, nego srce koje mu pripada. Sveti Pavao, dodao je biskup, podsjeća da smo pozvani biti sveti ne vlastitom snagom, nego milošću, te da je mir plod pobjede dobra nad zlom, a ne bijega od borbe.
Dio homilije bio je posvećen stvarnosti Bosne i Hercegovine. Biskup Petar je istaknuo kako su ljudi na ovim prostorima siti rata, nasilja i razaranja, ali da borba protiv Zloga nikada ne smije prestati. Ta borba, kako je naglasio, nije protiv čovjeka, nego protiv grijeha, mržnje, osvete, laži i ravnodušnosti koje razaraju obitelji, zajednice i vjeru.
Sveti Mihovil predstavljen je kao znak duhovne budnosti, a ne simbol nasilja. On ne podiže mač protiv čovjeka, nego protiv Sotone, a njegova snaga ne dolazi iz njega samoga, nego iz potpune poslušnosti Bogu. Biskup je podsjetio kako nije slučajno da se kip sv. Mihovila blagoslivlja upravo u župi Presvetoga Srca Isusova, jer iz toga probodenoga, ali ljubavlju ispunjenoga Srca izvire svaka prava snaga.
Zaključujući homiliju, biskup Petar je vjernike pozvao na osobno prepoznavanje Jaganjca Božjega. Kao što je Ivan Krstitelj svjedočio ono što je vidio i doživio, tako su i kršćani pozvani dopustiti Kristu da uklanja njihove grijehe, slabosti i sebičnost, kako bi postali krotki, ponizni i autentični svjedoci u svijetu. U toj svakodnevnoj borbi, naglasio je biskup, pobjeda već pripada Jaganjcu i Bogu.

Na završetku svete mise okupljenima se obratio predstavnik udruge Volonteri Filipa Nerija – Marijini ratnici Miljenko Jurić, koji je tom prigodom uručio prigodne darove biskupu Paliću i župniku don Rajku, a potom je župnik uputio riječi zahvale svima koji su na bilo koji način pridonijeli ovom događaju.

Nakon misnog slavlja vjernici su se u procesiji uputili u crkveno dvorište, gdje je biskup Petar blagoslovio novopostavljeni kip svetog Mihovila arkanđela te ga predao vjerničkoj zajednici na pobožnost i štovanje.

Monumentalni kip, visok 330 centimetara i težak četiri tone, dar je udruge Volonteri Filipa Nerija – Marijini ratnici, postavljen u dogovoru sa župnikom, a riječ je o jednom od četrnaest kipova svetog Mihovila koje ova udruga daruje hrvatskom narodu od Vukovara preko Bosne i Hercegovine do Dubrovnika, kao trajni znak duhovne zaštite i ustrajnosti na povijesnim ognjištima, pri čemu je inicijativa povezana i s obilježavanjem 1100. obljetnice Hrvatskog kraljevstva. Posebnu važnost ovom događaju daje činjenica da je riječ o jedinom kipu svetog Mihovila postavljenom na području Hercegovačko-neretvanske županije, a svečanosti su, uz brojne vjernike, nazočili i predstavnici policije, čiji je sveti Mihovil nebeski zaštitnik, kao i predstavnici županijskih vlasti, gosti i prijatelji župe.

Slavlje je nastavljeno u crkvenom dvorištu uz prigodno čašćenje, pjesmu mladića iz župnog folklora i bratsko druženje, dok će novopostavljeni kip trajno ostati vidljiv znak vjere i zajedništva župne zajednice Bijelog Polja.

cnak.ba

Tumor je već bio vrlo velik pa su liječnici biopsiju pod anestezijom smatrali izuzetno rizičnom. No onda je neizlječivo bolesni Amerikanac 2012. godine susreo papu Benedikta koji je na njega položio ruku i – bez prethodnoga znanja – stavio ruku točno na mjesto gdje je bio tumor. Susret je omogućila američka organizacija „Make-A-Wish“ koja ispunjava želje teško bolesne djece i mladih. S medicinskoga gledišta očito je uslijedilo neobjašnjivo ozdravljenje.

Dana 15. svibnja 2021. godine za svećenika je zaređen Peter Srsich. Prema novinskome izvještaju, njegov se slučaj sada detaljnije ispituje u sklopu procesa beatifikacije pape Benedikta XVI.

Sveti Franjo ističe temeljnu ideju milosrđa, koja je neraskidivo povezana s idejom oproštenja i oprosta. I upravo je oprost, poznati „Asiški oprost“ odnosno „Porcijunkulski oprost“, papa Honorije III., iznimnom povlasticom, izravno dodijelio Franji za one koji, nakon ispovijedi i pričesti, budu 2. kolovoza posjetili drevnu crkvicu u blizini Asiza, izgrađenu 800 godina ranije na „malom zemljištu“ (otud i naziv Porcijunkula).

S istim velikodušnim zanosom i radošću kojim je sveti Franjo, vidjevši da mu je Kristov namjesnik uslišio molbu, zračio pred mnoštvom okupljenim na posveti Porcijunkule, obznanjujući udijeljenu milost, Njegova Svetost Lav XIV. određuje da se od 10. siječnja 2026., istodobno sa završetkom redovnog jubileja, do 10. siječnja 2027. proglasi posebna Godina svetog Franje, u kojoj svaki kršćanski vjernik, slijedeći primjer sveca iz Asiza, može i sam postati uzor svetosti života i stalni svjedok mira, navodi se u Dekretu s nadnevkom od 10. siječnja.

Radi savršenijeg postizanja predloženih ciljeva, Apostolska pokorničarna, tim Dekretom izdanim u skladu s voljom Pape, u prigodi Godine svetog Franje, dodjeljuje potpuni oprost pod uobičajenim uvjetima (sakramentalna ispovijed, euharistijska pričest i molitva prema nakanama Svetog Oca), koji se također primjenjuje u obliku molitve za duše u čistilištu:

1) članovima franjevačkih obitelji Prvog, Drugog i Trećeg reda, redovnih i svjetovnih; članovima ustanova posvećenog života, družbama apostolskog života i javnih ili privatnih udruženja vjernika, muških i ženskih, koji opslužuju Pravilo svetog Franje ili su nadahnuti njegovom duhovnošću ili na bilo koji način ovjekovječuju njegovu karizmu;

2) svim vjernicima, bez razlike, koji će, duha odvojena od grijeha, u Godini svetoga Franje pohoditi kao hodočasnici neku od franjevačkih samostanskih crkvi ili bogomolja bilo gdje u svijetu posvećenih svetom Franji ili iz nekog razloga povezanih s tim svecem i ondje pobožno pratiti jubilarne liturgijske obrede ili provesti bar primjereno vrijeme u pobožnim razmatranjima i uzdizati molitve Bogu kako bi se, slijedeći primjer svetog Franje, u njihovim srcima probudili osjećaji kršćanske ljubavi prema bližnjima i istinske želje za slogom i mirom među narodima, zaključujući molitvama Očenaš i Vjerovanje te zazivima Blaženoj Djevici Mariji, svetom Franji Asiškom, svetoj Klari i svim svecima Franjevačke obitelji.

Starije osobe, bolesnici i oni koji se za njih brinu, kao i svi oni koji iz ozbiljnih razloga ne mogu napustiti svoje domove, mogu također dobiti potpuni oprost, pod uvjetom da su se odrekli svih grijeha i namjeravaju što prije ispuniti tri uobičajena uvjeta, ako se duhovno pridruže jubilarnim slavljima Godine svetog Franje, prinoseći Milosrdnom Bogu svoje molitve, boli ili patnje svog života.

Kako bi se olakšala ova prilika za stjecanje Božje milosti po vlasti Ključeva Crkve, ova Pokorničarna usrdno moli sve svećenike, redovničke i svjetovne, obdarene odgovarajućim ovlastima, da se spremno, velikodušno i milosrdna duha stave na raspolaganje za slavljenje sakramenta pomirenja.

Ovaj dekret vrijedi za Godinu svetog Franje, navodi se na kraju Dekreta od 16. siječnja 2026. koji potpisuju veliki pokorničar kardinal Angelo De Donatis i regent mons. Krzysztof Józef Nykiel.

Što znači „posvoji biskupa”?

Inicijativa Posvoji biskupa poziva vjernike da tijekom tekuće godine duhovno „usvoje” — tj. molitveno se posvete — jednom biskupu i ustrajno ga prate u molitvi.
Tijekom prijave na službenoj web-stranici, svaka osoba dobije nasumično dodijeljenog biskupa iz bilo kojeg dijela svijeta. Winter objašnjava da je to učinjeno kako bi se uklonila osobna preferencija i ostavilo mjesto za djelovanje Duha Svetoga. Možda će biskup biti netko koga vjernik već poznaje, ali možda i netko s kim se nikad nije susreo — no svi su pozvani da ga mole u svojim svakodnevnim molitvama.
„Mislim da naši biskupi nose ogromnu i često nevidljivu duhovnu težinu,” kazala je Winter. „Nosе odgovornost koju mnogi od nas ne vide — ona je pastoralna, duhovna i vrlo osobna; oni u svojoj molitvi drže cijele biskupije. I mislim da takva vrsta težine zahtijeva duhovnu potporu.”

Molitva kao uzajamnost

U prvoj godini pokretanja inicijative više od 1.000 ljudi već se prijavilo da „posvoje” jednog biskupa i mole za njega tijekom cijele godine.
Winter naglašava da ova inicijativa pomaže vjernicima da osjete povezanost s biskupima, Crkvom i „tišinom rada molitve”, ističući kako čak i mali, vjerni molitveni čin može znatno oblikovati našu vjeru.
„Mnogi vjernici kad susretnu biskupa mole ga da se on za njih moli — i mislim da je zaista lijepo da možemo to uzvratiti — tu uzajamnost molitve. Mislim da oni također trebaju naše molitve.”

Na svijetu trenutno ima ukupno 5882 biskupa, a „svojega“ izaberite na stranici Adopt a Bishop.

Osvrćući se na Isusovo krštenje, nadbiskup je naglasio da Isusu krštenje nije bilo potrebno jer nema grijeha, ali ga prihvaća iz solidarnosti s ljudima. Poručio je da Isus „nema grijeha, ali dolazi zbog grešnika i želi im biti posve blizu“, čime objavljuje Boga koji se ne udaljava od čovjeka, nego mu se približava i dijeli njegovu sudbinu. Zadržavši se na znakovima koji slijede nakon krštenja – otvaranju neba, silasku Duha Svetoga i glasu Očevu – mons. Križić istaknuo je da tim događajem završava udaljenost između Boga i čovjeka te da se može reći kako je „završilo vrijeme Božje šutnje“. Posebno je naglasio da se riječi koje se tada čuju ne odnose samo na Isusa, nego i na svakoga krštenika: „Ovo je moje dijete ljubljeno, u njemu mi sva milina“. Dodao je kako su to riječi Božjeg povjerenja i nade, upućene svakom čovjeku, koje vrijede za cijeli život.

U završnom dijelu homilije nadbiskup se obratio obitelji i roditeljima krštenoga djeteta, naglasivši da krštenje nije tek obiteljski običaj, nego novo rođenje i dar identiteta, jer dijete postaje dijete Božje i član Crkve. U vremenu u kojem se život često promatra kao teret, istaknuo je da ova obitelj svojim životom svjedoči da je život dar, a ne slučajnost. Govoreći o obiteljskom životu i roditeljskoj žrtvi, poručio je da „prava se ljubav mjeri darivanjem, a ne osjećajima“, podsjetivši da u Božjim očima „nijedna neprospavana noć, nijedna briga i nijedna suza iz ljubavi nije izgubljena“. Zaključio je ohrabrenjem da se ne treba bojati života, jer je život Božji dar i „on puno više vraća od onoga što se u njega ulaže“.

Prije svečanoga blagoslova okupljenima se obratio župnik don Boris koji je zahvalio nadbiskupu na dolasku, krštenju maloga Ivana i blizini koju je još jednom pokazao župnoj zajednici. U ime župe i obitelji Stipanović uputio mu je riječi zahvale te čestitao roditeljima na njihovu „da“ životu, potaknuvši ih da ostanu svoji – Božji originali, hrabri kao i do sada. Nadbiskup je u završnoj riječi još jednom čestitao te poručio da roditelji Stipanović možda neće moći djeci pružiti sve materijalno, ali im mogu darovati ono najvažnije – ljubav, blizinu i sigurnost doma. Na kraju je pozvao sve okupljene roditelje da svoju djecu redovito prikazuju Bogu, podsjetivši da su im djeca darovana na povjerenje i da rastu pod sjenom Božjega blagoslova. U tom je duhu zazvao Božju zaštitu na roditelje, dijete, kumove i cijelu zajednicu.

Maleni Ivan petnaesto je dijete u obitelji Marka i Lucije Stipanović, a u ovom svečanom trenutku pratila su ga njegova starija braća i sestre Lovre, Tamara, Jakov, Andrija, Tereza, Jeronim, Marta, Roza, Irena, Anita, Jelena, Josip, Beata te Rebeka iz nebeskoga doma. Kum je bio Ivanov ujak Pave Ozretić.

smn.hr

Obred otvaranja počeo je gestom zamišljenom kao simbolički i duhovni most između 800. obljetnice skladanja Pjesme stvorova (2025.) i obljetnice preminuća (2026.). Prisjećajući se posljednjih dviju strofa Pjesme, koje su posvećene pomirenju i sestri tjelesnoj smrti, u spomen na pomirenje između biskupa i gradonačelnika Asiza, biskup Asiza-Nocera Umbra-Gualdo Tadino i Foligna mons. Domenico Sorrentino i gradonačelnik Asiza Valter Stoppini ušli su u baziliku noseći neupaljenu svijeću, znak čovječanstva obilježenog sukobom i krhkošću.

Procesija je stigla do Kapele preminuća, mjesta Franjinih posljednjih zemaljskih trenutaka, gdje je svijeća upaljena s pashalne svijeće, simbola uskrslog Krista. Odatle je svjetlost prenesena do šest bočnih postaja bazilike, a svaka je povjerena jednoj od šest grana franjevačke obitelji.

Nazočni su bili generalni ministar Reda manje braće o. Massimo Fusarelli, generalni ministar Reda manje braće konventualaca o. Carlos Alberto Trovarelli, generalni ministar Reda manje braće kapucina o. Roberto Genuin, generalni ministar Franjevačkog svjetovnog reda Tibor Kauser, generalni ministar Trećeg samostanskog reda sv. Franje o. Amando Trujillo Cano i predsjednica Međunarodne franjevačke konferencije braće i sestara Trećeg reda s. Daisy Kalamparamban.

Svaka postaja bila je posvećena temi iz Oporuke sv. Franje, odražavajući njegove posljednje duhovne želje. Na svakoj je stanici pročitan tekst iz Franjevačkih izvora ili Evanđelja, uz razmišljanje jednog od šestero predstavnika franjevačke obitelji. Nakon toga uslijedila je poruka ili svjedočanstvo kako bi se franjevačka poruka oživjela u današnjem svijetu.

Za tu prigodu, u bazilici je izložena najstarija slika sv. Franje Asiškog, sačuvana u Muzeju Porcijunukula: djelo tzv. Majstora sv. Franje (sredina 13. stoljeća), a koja prikazuje sveca s jasno vidljivim ranama. Slika je očito naslikana na drvenoj dasci koja je korištena za smještaj i zaštitu Franjinog tijela neposredno nakon njegove smrti, dajući joj ne samo ikonografsku vrijednost, već i duboko relikvijarnu i svjedočansku.

Na kraju slavlja pročitane su riječi pape Lava XIV., upućene generalnim ministrima franjevačke obitelji. Sveti Otac podsjetio je kako Franjino svjedočanstvo i dalje govori našem vremenu, obilježenom ratovima i podjelama.

„U ovom dobu, obilježenom tolikim naizgled beskonačnim ratovima, unutarnjim i društvenim podjelama koje rađaju nepovjerenje i strah, on i dalje govori, ne zato što nudi tehnička rješenja, već zato što njegov život ukazuje na autentični izvor mira“, poručio je Papa.

Apostolska pokorničarna objavila je Dekret o mogućnosti dobivanja potpunog oprosta za vrijeme posebne Godine sv. Franje.

U sklopu obilježavanja 800. obljetnice Franjini posmrtni ostaci bit će izloženi od 22. veljače do 22. ožujka u bazilici u Asizu. Rezervacije su besplatne na službenoj mrežnoj stranici www.sanfrancescovive.org.

„Kršćani u Hrvatskoj pozvani su da se pridruže Isusovoj molitvi za jedinstvo (Iv 17,20-23) i da u svojim lokalnim sredinama daju vlastiti doprinos usavršenju postojećeg stupnja međusobnog jedinstva vjere i svjedočkog zajedništva u Kristu“, istaknuto je u priopćenju.

Prijevod teksta na hrvatski jezik moguće je preuzeti u PDF obliku na sljedećoj poveznici: MOLITVENA OSMINA ZA JEDINSTVO KRŠĆANA 2026. – A4

Pozvao je kriminalce, koje je nazvao „braćom iz organiziranih kriminalnih skupina”, da shvate kako se njihovo djelovanje temelji na boli i krvi brojnih ljudi te da će prije ili kasnije morati priznati da su postupali pogrešno. Naglasio je kako Katolička Crkva „neprestano poziva na pokoru” te da je nužan dubok ispit savjesti zbog zla koje proizvode njihova djela.

Prema izvješću dnevnika El Universal, koji se poziva na podatke Ministarstva obrane SEDENA, u Meksiku djeluje više od stotinu kriminalnih skupina različite veličine. Među najpoznatijima su karteli Kartel Sinaloa, Kartel Jalisco Nueva Generación, Kartel Noreste, La Nueva Familia Michoacana, Kartel Golfo i Cárteles Unidos, koje je američki State Department u veljači 2025. proglasio terorističkim organizacijama.

Iako je 2025. godina bila najmanje nasilna u posljednjih deset godina, prema izvješću „MX: La Guerra en Números”, prosječan dnevni broj ubojstava u Meksiku i dalje iznosi oko 70.

Osvrnuvši se na završetak Jubilarne godine, biskup Castro Castro istaknuo je da se „godina završava, ali Božje milosrđe i poziv na obraćenje ne prestaju”. „Nastavljamo ići naprijed kao hodočasnici, motivirani živjeti i produbljivati nadu”, zaključio je.

Tijekom liturgije patrijarh je koristio pojam "normalizacija" u duhovnom smislu, pozivajući vjernike na pomirenje i mir među sobom. Međutim, islamski klerici i vođe protumačili su taj pojam kao političku referencu na navodnu potrebu „normalizacije“ odnosa s Izraelom što je izazvalo reakciju tamošnje javnosti.

Kao rezultat tog tumačenja, neki islamski vođe zahtijevali su uhićenje kardinala Saka, a patrijarh je počeo primati brojne prijetnje, neke vrlo ozbiljne.

Kaldejska nadbiskupija izdala je priopćenje za javnost u kojem je pojasnila da se kardinal Sako referirao na normalizaciju kulturnih i građanskih odnosa u Iraku općenito – poticanje turizma, međureligijski suživot – a ne na uspostavu odnosa s Izraelom. Prema istom izvoru, iako je patrijarh jasno dao do znanja da njegova poruka nije političke prirode već isključivo duhovna, eskalacija neprijateljstva nije prestala.

Chaldean Press ističe da se nakon razgovora s kaldejskim vjernicima može reći da većina njih nije vidjela nikakvu političku poruku u riječima patrijarha tijekom božićne mise. Ipak, neke islamske skupine pooštrile su svoje zahtjeve, pozivajući ne samo na uhićenje kardinala, nego i na njegovo smaknuće.

U kontekstu tih zbivanja kaže se da je sam kardinal Sako izjavio: "Ako me žele staviti na sud i pogubiti za dobro Iraka, neka bude tako," izvještava kaldejski medij.

(kta)

Vatikan očekuje da će do tada kroz sveta vrata u bazilici sv. Petra proći mnogo više od predviđenih 32 milijuna vjernika. Veliki brončani portali u četiri papinske bazilike otvaraju se samo tijekom Svetih godina Katoličke crkve koje se obično održavaju svakih 25 godina. Međutim, već je planirana još jedna izvanredna sveta godina: obilježavanje 2000. obljetnice smrti i uskrsnuća Isusa Krista Katolička crkva, prema volji pape Lava XIV., proslavit će 2033. kao "Svetu godinu otkupljenja".

Tijekom nedjeljne ceremonije u drugoj najvećoj rimskoj bazilici kardinal Harvey, nadsvećenik bazilike sv. Pavla izvan zidina, tiho je nakon molitve zatvorio dvoja teška, brončana krila vrata. Tijekom svete mise rekao je, pozivajući se na moto Jubilejske godine ("Hodočasnici nade"): "Crkva se želi suočiti s ratovima i krizama, nepravdama i očajem modernog svijeta s nadom u Krista."

Na Božić je nadsvećenik bazilike Santa Maria Maggiore, kardinal Rolandas Makrickas, već zatvorio Sveta vrata najveće marijanske bazilike u Rimu. Tijekom proteklih 52 tjedna, više od 20 milijuna ljudi prošlo je kroz portal crkve blizu kolodvora Termini.

U subotu 27. prosinca je kardinal Baldo Reina zatvorio Sveta vrata u Lateranskoj bazilici, papinoj katedrali (papa je ujedno i biskup Rima). Sveta vrata u bazilici sv. Ivana Lateranskog prva su vrata u povijesti svetih godina. Papa Martin V. prošao je kroz njih u Svetoj godini 1423. Tek na Božić 1499. papa Aleksandar VI. otvorio je sveta vrata u bazilici sv. Petra. Prolazak kroz Sveta vrata, uz ispovijed i druge odredbe, preduvjet je za primanje potpunog oprosta.

Kardinal Reina je na Badnjak zatvorio Sveta vrata u rimskom zatvoru Rebibbia koja je papa Franjo otvorio 26. prosinca 2024. – prvi put u povijesti zatvora.

Godina 2025. ući će u povijest kao druga Sveta godina s dvojicom pape. Papa Franjo, koji ju je otvorio, preminuo je 21. travnja. Njegov nasljednik, papa Lav XIV. izabran 8. svibnja, zatvorit će sveta vrata u bazilici sv. Petra 6. siječnja 2026. Takva se situacija dogodila samo jednom u povijesti - u Svetoj godini 1700., koju je otvorio papa Inocent XII., a zatvorio papa Klement XI.

(kta)

Relikvije će iz Krašića krenuti nakon mise zornice u 6 sati koju će predvoditi vicepostulator za kauze beatifikacije i kanonizacije Zagrebačke nadbiskupije mr. Tomislav Hačko. Na putu prema Zagrebu relikvije će se zaustaviti u Karmelu u Brezovici, gdje će misno slavlje u 8 sati predvoditi župnik Župe Presvetoga Trojstva u Krašiću preč. Ivan Vučak.

Prijenos misnog slavlja iz zagrebačke katedrale u 10 sati moći će se pratiti na Prvom programu Hrvatske televizije i Hrvatskog radija te u programu Hrvatskoga katoličkog radija, izvijestio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.

Imenovani nadbiskup naglasio je da za slabljenje kršćanstva u Europi nisu odgovorni muslimani. „Sve je manje krštenja i sve je manje roditelja koji djecu odgajaju u vjeri. To je naša odgovornost“, rekao je, pozvavši kršćane da svjesno žive i svjedoče svoje vrijednosti.

Osvrćući se na migracijsku politiku, mons. Grünwidl je istaknuo da se migracije ne mogu rješavati isključivo zakonima, zabranama ili političkim sloganima. Iako mnogi migranti uspješno sudjeluju u društvenom životu, postoje i problemi koje nije moguće zanemariti, no rješenja su moguća jedino kroz susret, dijalog i obrazovanje, osobito u školskom sustavu.

Kritički se osvrnuo i na zabrane, poput zabrane nošenja marame za djevojčice mlađe od 14 godina, rekavši da ni prisila ni zabrana ne pridonose integraciji. Naglasio je važnost poštovanja slobode vjere i roditeljskih prava te kulture međusobnog uvažavanja.

Govoreći o ulozi vjere u javnom prostoru, mons. Grünwidl je naglasio da religija nije samo privatna stvar, nego oblikuje vrijednosti, kulturu i društveni život. Zauzeo se za prisutnost križa u javnosti kao znaka kršćanske vjere koji nikoga ne prisiljava, ali svjedoči identitet.

Upozorio je i na opasnost političke zlouporabe vjerskih pojmova i simbola, istaknuvši da kršćanstvo ne smije služiti produbljivanju podjela, nego promicanju ljubavi, solidarnosti i zajedništva.

Na kraju je rekao da se Crkva, unatoč unutarnjim napetostima i društvenim izazovima, ne smije promatrati samo kroz probleme. Uoči svoje biskupske posvete, zakazane za 24. siječnja u bečkoj katedrali sv. Stjepana, izrazio je spremnost preuzeti novu službu uz svijest o odgovornosti i povjerenju koje mu je povjereno.

PORUKA BISKUPÂ ZA BOŽIĆ 2025. GODINE

Proslava svetkovine Božića, kojom se s dubokom zahvalnošću sjećamo rođenja Isusa Krista, Sina Božjega i sina Marijina, Spasitelja svijeta, ove godine je dodatno svečana. Naime, obilježena je činjenicom da se događa u jubilarnoj 2025. godini od Isusova rođenja, koju cijelo kršćanstvo proživljava svakih četvrt stoljeća. Ovaj jubilej stavlja pred nas istinu da Božić nije samo spomendan nego živi susret: Bog koji ulazi u ljudsku povijest kao nemoćno Dijete, ali svemoćno u ljubavi, donoseći svjetlo koje nadvladava svaku tamu.

I.

Općoj proslavi jubilarne godine, tijekom proteklih dvanaest mjeseci, s velikom radošću pridružili su se i članovi naših biskupijskih zajednica. Zajedno sa svojim dušobrižnicima i vjeroučiteljima hodočastili su u crkve koje su proglašene jubilarnim, pristupali sakramentu pomirenja, obavljali osobne pobožnosti i duhovne vježbe, okupljali su se kao pripadnici različitih staleža i zvanja, vršili djela milosrđa prema ljudima u potrebi.

Zajedno s brojnim vjernicima iz biskupija u Republici Hrvatskoj obavili smo jubilarno hodočašće hrvatskih katolika u Rim,a zahvalni smo i što nas je Sveti Otac počastio posebnom audijencijom na Trgu svetoga Petra, što je rijedak dar i ohrabrenje za naš narod.

Obilježili smo također 1100 godina od splitskih sabora, sjećajući se sa zahvalnošću njihove uloge u oblikovanju crkvene i narodne povijesti te usmjeravanju pastoralnog djelovanja među Hrvatima.

II.

Obilježavanje važnih jubileja uvijek je spojeno sa zahvalnim sjećanjem na važne datume i zaslužne osobe iz vlastite prošlosti. No, takve proslave, posebice vjerske, dobivaju svoj puni smisao jedino ako sjećanje na važne događaje i zaslužne stvaratelje iz prošlosti, osim na zahvalnost, potiče ponajprije na novo stvaranje, na hrabrost za nova rješenja, na nasljedovanje dobrih primjera, na ozbiljnu analizu sadašnjega trenutka i traženje odgovora na njegove izazove radi planiranja i provođenja budućega djelovanja. Tako, sjećanje kršćana na važne osobe i događaje iz davnine nikada nije pamćenje sȁmo radi čuvanja uspomene, nego ponajprije prigoda da, na poticaj i po primjeru nekadašnjih velikana, ojača volja ljudi, koji obilježavaju obljetnice, u svrhu davanja novoga doprinosa Crkvi i narodu.

U govoru hrvatskim hodočasnicima Papa je postupio upravo tako. Spojio je sjećanje na prošlo i poticaj za buduće. Podsjetio je da brojna i molitvena prisutnost hodočasnika govori o živosti vjere hrvatskoga naroda, koji je tijekom stoljeća znao ostati čvrst u zajedništvu s Crkvom i vjeran nasljedniku apostola Petra. Dodao je kako duboko tješi činjenica primijetiti da korijeni naše vjere nisu ostali nepomični u prošlosti, već nastavljaju donositi plodove i danas, zahvaljujući svjedočanstvu hrvatskih obitelji, župnih zajednica i udruga. Tako je tradicija, primljena od otaca, neprocjenjivo blago, koje brižljivo čuvamo te smo pozvani neprestano ga obnavljati, uvijek ostajući otvoreni prepoznavanju onoga što Duh Sveti nadahnjuje. Naglasio je Papa također da vjera raste i jača onda kada se dijeli. Stoga je pozvao da s radošću prenesemo novim generacijama kršćanske vrijednosti, koje su oblikovale našu dugu povijest i kulturu. Na taj način ćemo biti kvasac mira, dobra i nade u svijetu, koji je rastrgan nasiljem i ratovima, što i mi poznajemo iz svoje prošlosti.

III.

Svetkujući Božić kršćani istovremeno pamte i djeluju. Naime, pamtimo da se Isus rodio radi vršenja dobra i izgradnje mira na zemlji te radi vječnoga spasenja svih ljudi. I toga se s dubokom zahvalnošću sjećamo. No, Isus je okupljao učenike i slao ih da djeluju, da drugima pokazuju slavu Božju, navješćuju istinu o Njegovu spasenju i grade mir među ljudima. U tom smislu, Božić nas poziva da dopustimo da nas Betlehemsko svjetlo prožme a tišina jaslica nauči motriti ljude očima milosrđa te da i mi postanemo nositelji svjetla u ovom nemirnom i često ranjenom svijetu.

Osim iskazivanja slave Bogu i izgradnje mira među ljudima, mnoga su također druga dobra ovoga svijeta na koja Božić poziva sve ljude, a ponajprije kršćanske vjernike. Mnoge su još vrednote za koje traži da budu zaštićene. I ovisno o povijesnom trenutku i društvenim okolnostima u kojima bivaju ugrožene, upravo zbog toga neke od njih postaju dodatno aktualne i treba ih prepoznati radi njihove zaštite. U tom smislu, posebice u ovo vrijeme na pozornici božićnoga događaja, čiji je osnovni sadržaj istina o Božjem utjelovljenju, treba uočiti također ženu i majku te rođenje i dijete, kao i potrebu da ih se štiti. Naime, osim o ljudskim osobama žene i djeteta, njihovu dostojanstvu i pravima, koje se mora štititi, u ovom slučaju radi se i o temeljnim vrednotama svakoga društva.

Prema dostupnim podacima, prošle godine je u svijetu ubijeno 83.000 žena i djevojčica, od čega više od polovice su žrtve članova obitelji. Kažu isti izvori da je jedna žena svakih deset minuta izložena nekom od oblika nasilja. Toga, nažalost, nije pošteđen ni jedan kraj u svijetu, a bolna je istina da je to prisutno i u našim krajevima gdje je i femicid sve češća pojava.

Raste i broj djece koja su izložena nasilju u obitelji, školi, zajednici i u digitalnom prostoru. Podaci pokazuju da je više od polovine dječaka i djevojčica najmanje jednom bilo tomu izloženo: verbalno, fizički, seksualno, psihološki. A naspram tim žalosnim pojavama, važna je božićna poruka da svako dijete ima pravo na sigurnost, dostojanstveno odrastanje i okruženje koje ga štiti.

Treba prepoznati također da Sin, koji je rođen u božićnoj noći, podsjeća da svako začeto dijete ima pravo biti rođeno i poziva na obvezu da se štiti ljudski život od začeća. Važna je to božićna poruka u vrijeme kad je pobačaj vodeći uzrok smrti u svijetu. Naime, prema dostupnim podacima, tijekom 2024. godine u svijetu je izvršeno više od 73 milijuna pobačaja, dok je kroz to vrijeme umrlo nešto više od 67 milijuna ljudi zbog svih drugih razloga zajedno. To znači da su pobačaji činili gotovo 52% svih smrtnih slučajeva, u čemu i Bosna i Hercegovina ima svoj udio. A kad se tomu doda podatak da je u BiH samo prošle godine bilo 11.000 smrti više negoli rođenja, čemu su doprinijeli i katolici (-1789), onda postaje sasvim jasno koliko je aktualna i važna poruka o rođenju iz božićne noći.

Poštovana i draga braćo i sestre, zajedno s Papom pozivamo vas da s radošću prenesemo novim generacijama kršćanske vrijednosti, koje su oblikovale našu dugu povijest i kulturu te na taj način budemo kvasac mira, dobra i nade u svijetu.

Svim svećenicima, redovnicima, redovnicama i ostalim Kristovim vjernicima čestitamo Božić i želimo vama, kao i svima koji s nama žive, miran i blagoslovljen svaki dan u novoj 2026. godini.

Sarajevo – Mostar – Banja Luka, uoči Božića 2025. godine.

Tomo Vukšić,

vrhbosanski nadbiskup i metropolit i

apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata

Petar Palić,

mostarsko-duvanjski biskup i

apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski

Željko Majić,

banjolučki biskup

Božić 2025.

Na zemlji mir ljudima (Lk 2, 14)

I ovoga Božića, koji slavimo u vremenu obilježenu ranama podjela, rata i nesigurnosti, posebno snažno odzvanjaju riječi »silne nebeske vojske« koja u noći Gospodinova rođenja daje slavu »na visinama Bogu«, a na zemlji zaziva »mir ljudima, miljenicima njegovim« (Lk 2, 14). Slaveći otajstvo Utjelovljenja, Crkva moli da Krist, »Knez mira« (Iz 9, 6), uđe u srce svakoga čovjeka, u naše obitelji i društvo, u Europu i cijeli svijet.

U Jubilejskoj godini u kojoj se zahvalno spominjemo i 1100. obljetnice hrvatskoga kraljevstva još snažnije osjećamo koliko je put mira često bio težak i koliko je skupo plaćen. Svjesni smo da se trajni i istinski mir ne može postići samo željama i samo diplomatskim nastojanjima, nego iskrenim obraćenjem srca i obnovom odnosa u našem narodu i među narodima svijeta.

Božić nije samo lijepa, idilična uspomena, nego je živi događaj Božjega dolaska k nama. »On sam hita da nas spasi« (Iz 35, 4) i pomiri nas s Ocem i međusobno te nam otvori put budućnosti koja se gradi na istini, pravdi, ljubavi i slobodi.

Te četiri stvarnosti, koje je sveti papa Ivan XXIII. u enciklici Pacem in terris postavio kao »stupove mira na zemlji«, ne pripadaju samo socijalnomu nauku Crkve, nego njezinu evanđeoskomu navještaju i najdubljoj duhovnoj biti. Bez istine nema povjerenja, bez pravde nema mira, bez ljubavi nema zajedništva, bez slobode nema dostojanstva osobe. Božić je trenutak kada nas Bog poziva da te riječi prestanu biti samo pojmovi i postanu program našega života i obnovljene hrvatske budućnosti.

1. Mir u istini
Anđeli pjesmom zazivaju mir, ali mir se ne može graditi na neistini, zaboravu ili iskrivljavanju stvarnosti. Njegov je temelj svijest o Božjem primatu u povijesti i o svrhovitosti ljudskoga života u radosnom zajedništvu s Bogom. Bog koji se rađa u Betlehemu jest »Put, Istina i Život« (Iv 14, 6), a ta istina za nas prije svega znači prepoznati da je svaki čovjek, bez iznimke, stvoren na Božju sliku i pozvan na vječno zajedništvo s njime. Iz te vjere izrasta duboko poštovanje prema svakomu ljudskomu životu, od začeća do prirodne smrti, prema svakomu čovjeku neovisno o njegovoj prošlosti, uvjerenju, narodnosti ili političkoj pripadnosti. Sveti nas Augustin uči da je mir spokoj uređenosti i da nema uređenosti bez prihvaćanja istine o Bogu i čovjeku (usp. De civitate Dei, XIX,13). U betlehemskom Djetetu Bog nam objavljuje puninu te istine.

Za hrvatsko društvo živjeti u skladu s istinom također znači hrabro gledati na vlastitu povijest. Znači priznati dobro koje je Bog činio po našim predcima, zahvalno čuvati uspomenu na one koji su žrtvovali život za slobodu i dostojanstvo naroda. No istina znači i ne bojati se priznati rane, nepravde i zločine, osobito prema nedužnima, bez obzira s koje strane dolazili. Istina ne služi optuživanju, nego oslobođenju, upravo prema Božjoj riječi: »Istina će vas osloboditi« (Iv 8, 32). Zato je Božić poziv hrvatskomu narodu da prestane živjeti od poluistina i jednostranih sjećanja i da držeći se utjelovljene Istine, Isusa Krista, zajedno traži cjelovitu istinu koja liječi.

Istina nam je potrebna i u svakodnevnom životu: u obitelji, u odgoju, u medijima, u politici, u Crkvi. Kada djeca vide da roditelji žive po istini, a ne samo govore o njoj; kada mediji služe stvarnosti, a ne senzaciji; kada se u javnom prostoru argumentira, a ne vrijeđa, tada istina postaje put mira. Božić nas zato poziva da se odrek­nemo jeftinih i ranjavajućih riječi, uvrjeda i manipulacija te da budemo ljudi koji se ne boje reći i prihvatiti istinu, ali uvijek u duhu evanđelja.

2. Mir u pravdi

Mir bez pravde krhka je iluzija. Dijete u jaslama jednoga će dana doći kao Sudac živih i mrtvih. Sada nam se nudi kao brat i Spasitelj koji želi da pravda započne već ovdje, na zemlji, u našem i u svakom društvu. Pravda znači dati svakomu ono što mu pripada: Bogu čast i štovanje, bližnjemu poštovanje i pravedan udio u dobrima, samomu sebi život dostojan djece Božje.

U hrvatskoj stvarnosti to znači pravednost u radnim odnosima, priliku za zaposlenje, poštenu i redovitu plaću, transparentnost u upravljanju javnim dobrima, brigu za siromašne, nezaštićene, bolesne, napor da nitko ne ostane na marginama društva. Ne može se istinski slaviti Božić, a zatvarati oči pred obiteljima koje žive u oskudici, pred mladima koji odlaze tražiti budućnost drugdje jer ne vide pravednu priliku ovdje, pred starijima prepuštenima samoći. Pravda traži strukture, zakone i institucije koje štite najslabije, a ne one koji su najglasniji ili najmoćniji.

U Jubilejskoj godini, koja je u Svetom pismu uvijek bila vrijeme obnove pravednih odnosa (usp. Pnz 25), pozvani smo na obnovu društvenoga poretka tako da nitko ne bude zaboravljen, a pravednost ne ostane samo pojam, nego postane stil zajedničkoga života.

Pravda je nužna i u suočavanju s prošlim ratovima i ideologijama. Mnogo je rana koje još bole: nedostojno pokopani, neistraženi zločini, ljudi koji još čekaju istinu o svojim najmilijima. Dužnost je države i društva, ali i vjerničke savjesti, tražiti da svaki čovjek dobije dostojanstven spomen i, gdje je moguće, vjernički pokop. To nije otvaranje starih sukoba, nego čin pravde i milosrđa.

Bez takve pravde mir ostaje površinski i prividan. S njom pak raste mogućnost stvarnoga pomirenja. Mir koji želimo za naš narod, Europu i cijeli svijet nije tek odsutnost sukoba, nego uređen poredak odnosa u kojem se istina priznaje, pravda traži, a dostojanstvo svake osobe poštuje.

3. Mir u ljubavi

Istina i pravda bez ljubavi mogu postati tvrde i hladne. Zato anđeoska pjesma ne prestaje samo na proglašenju mira, nego taj mir smješta u srce Božje naklonosti prema ljudima »miljenicima njegovim«. Ljubav je razlog zbog kojega Bog postaje čovjekom. Ljubav je razlog njegova križa. Ljubav je snaga koja razbija zidove neprijateljstva.

Božić nas poziva da u hrvatskom društvu ponovno otkrijemo ljepotu ljubavi koja »ne traži svoje« (1 Kor 13, 5). Ljubav počinje u obitelji, u strpljivu slušanju, u opraštanju, u spremnosti žrtvovati se za dobro onih s kojima živimo. Zato neka ovaj Božić bude milosni trenutak za korake pomirenja u obiteljima. Za izgovorenu riječ oprosta, za telefonski poziv onomu s kime smo prekinuli odnose, za ponovno otvaranje vrata koja je zatvorila ljudska slabost. Neka se koraci pomirenja nastave u župama i drugim našim vjerničkim zajednicama u kojima se ne dijelimo po političkim bojama, podrijetlu i statusu, nego se prepoznajemo kao braća i sestre koji se hrane istim Kruh­om života. Ljubav nadilazi naše granice i vodi nas prema onima koji su drugačiji, prema siromašnima, migrantima, marginaliziranima, prema onima koji se osjećaju odbačeno i koji možda nikada ne će doći u crkvu, ali po našoj blizini mogu susresti Krista.

Posebno je važna ljubav u načinu na koji komuniciramo i ophodimo se jedni s drugima. U vremenu u kojem riječi često postaju oružje, stoji poziv da riječ bude lijek. Kršćanin je pozvan suzdržati se od toga da »hrani« podjele oštrim riječima, uvrjedljivim komentarima i društvenim mrežama pretvorenima u bojno polje. Ljubav ne znači odsutnost istine, nego način na koji istinu izgovaramo; ne znači odricanje od pravde, nego način na koji pravdu tražimo. Ljubav čini da istina i pravda ne ubijaju, nego liječe.

4. Mir u slobodi

Bog nije došao na svijet kako bi nas porobio, nego kako bi nas oslobodio od ropstva grijeha i straha. Sloboda koja rađa mir nije sloboda činiti što tko želi, nego sposobnost činiti dobro, iznutra, iz čista i oblikovana srca. Riječi Svetoga pisma: »Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda« (2 Kor 3, 17) mogu biti božićna poruka svakomu vjerniku i svakomu čovjeku. Papa Benedikt XVI. podsjeća da je sloboda nerazdvojivo povezana s istinom jer samo istinsko dobro oslobađa čovjeka (Homilija na Svjetski dan mira, 1. siječnja 2011.). U Kristovu rođenju vidimo izvor slobode koja služi i gradi, a ne razara. Krist je svojim utjelovljenjem uzeo lik Sluge, postao najmanji među najmanjima, Dijete ovisno o drugima, kako bi nas uveo u slobodu i slavu djece Božje.

Nakon više od tri desetljeća političke neovisnosti naše domovine dobro shvaćamo da za hrvatsko društvo sloboda znači puno više od političke neovisnosti. Ona znači slobodu savjesti koja nije kupljena interesima ili zastrašena pritiscima te slobodu vjernika da javno ispovijedaju svoju vjeru i žive po njezinim načelima poštujući druge i tražeći zajedničko dobro. Sloboda znači i da mediji služe istini, a ne arbitrarnoj moći ili profitu, da obitelji mogu odgajati djecu u skladu s vlastitim uvjerenjem te da mladi, udomljeni u svojoj zemlji, ne moraju birati između vjere, poštenja i uspjeha.

Sloboda je usko povezana s odgovornošću. Nema kršćanske slobode bez odgovornosti za opće dobro, za slabije, za buduće naraštaje. Božić nas zato poziva da se odreknemo mentaliteta pasivnih promatrača čije su krilatice: »Ništa se ne može promijeniti«, »Svi su isti«, »Neka drugi učine svoje«. Slobodni smo u Kristu i upravo zato možemo, svatko na svojem mjestu, malim koracima mijenjati svijet: pravednim radom, kršćanskim odgojem djece, poštenim obavljanjem javne službe, hrabrim svjedočenjem istine u društvu koje se ponekad boji istine.

5. Poziv na pomirenje

Mir na zemlji ne započinje u konferencijskim dvoranama, nego u srcima pojedinca. Taj se pak mir ondje ne zaustavlja, nego zahvaća društvo, odnose među osobama, skupinama i narodima i tako postaje odraz Božjega mira. Hrvatski narod u sebi nosi duboko iskustvo stradanja, ratova, nepravda, ali i veliko bogatstvo vjere, kulture, solidarnosti. Božić je poziv da dopustimo da Krist svojim rođenjem obnovi sve ono što je u nama i među nama oštećeno grijehom i što nam je oduzelo mir.

U našim domovima to konkretno znači pružiti ruku pomirenja onima s kojima možda godinama ne razgovaramo. U Crkvi znači prestati hraniti podjele na progresivne i konzervativne koje su daleko od koncilske slike Crkve, a u društvu: prestati rabiti prošlost kao stalno oružje u međusobnim borbama te je, uz poštovanje prema svim žrtvama, prepustiti Božjoj pravdi i ljudskomu poštenju. Pomirenje ne briše rane, ali im daje novo značenje. One postaju mjesta kroz koja se slava Božja očituje kao snaga oprosta. Blaženi Alojzije Stepinac, koji je u najtežim vremenima ostao postojan u ljubavi i istini, uči nas da je snaga Crkve uvijek u srcima koja se ne daju zarobiti mržnjom.

Poseban poziv za izgradnju mira ide svima koji obnašaju odgovorne službe: budite graditelji mostova, a ne zidova. Odrecite se jeftine retorike podjela. Otvorite prostor poštenu dijalogu, prihvaćanju stručnosti, slušanju različitih glasova. Nije slabost, nego hrabrost tražiti pomirenje. Slabost je graditi svoju popularnost na starim ranama naroda. Božićna nas noć podsjeća da Bog bira poniznost, a ne silu; blizinu, a ne dominaciju; služenje, a ne samopromociju.

Na kraju mir koji Crkva širom svijeta zaziva ovoga Božića nije tek plod ljudskih napora. On je, prije svega, dar. Bog ga daje u sakramentima, u Riječi, u molitvi. Tko se otvara tomu daru, postupno postaje oruđe mira u svojoj sredini. Zato i Crkva u Hrvatskoj upućuje osobit poziv vjernicima da ulože više truda kako im ovaj Božić ne bi prošao samo u izvanjskom slavlju, nego u iskrenoj ispovijedi, u ustrajnoj molitvi i čitanju Svetoga pisma, u obnovljenoj praksi nedjeljne euharistije, u djelima milosrđa prema potrebitima.

Neka nam svaki susret s novorođenim Djetetom u jaslicama pomogne shvatiti da Bog računa s nama. Ne s nekim drugim, dalekim i nepoznatim, nego s nama, ovdje i sada. Svaki čin praštanja, svaka riječ ohrabrenja, svaka žrtva učinjena iz ljubavi rađa plodom koji nadilazi naše snage. Po takvim činima, tiho i skrovito, ali nezaustavljivo raste kraljevstvo Božje među nama.

Dijete koje leži u betlehemskim jaslama isti je onaj Krist koji na križu daruje svoj život, a u uskrsnuću pobjeđuje grijeh i smrt. On jedini može podariti mir koji svijet ne može dati.

Svim vjernicima, svim ljudima dobre volje u našoj domovini i u svijetu želim da ovoga Božića iskuse mir koji anđeli naviještaju: mir u srcu, mir u obitelji, mir u društvu, mir među narodima. Neka nas Bog obdari milošću da živimo u istini, budemo pravedni i ljubimo djelom i istinom te da, istinski slobodni u Kristu, gradimo društvo dostojno čovjeka i Bogu ugodno.

Neka Marija, Majka Božja i Kraljica mira, zajedno sa svetim Josipom, blaženim Alojzijem Stepincem i svima svetima, isprosi da hrvatski narod bude narod pomirenja i nade, narod otvoren Božjemu miru i spreman taj mir dijeliti s drugima.

Molimo Gospodina da nam podari milost živjeti u istini, hoditi u pravdi, činiti sve iz ljubavi i ostati vjerni slobodi djece Božje, kako bi cijela naša domovina bila prostor pomirenja i nove nade.

Neka vam svima Božić bude sretan i blagoslovljen, ispunjen tihim mirom Betlehema i radošću koja izvire iz Spasiteljeva rođenja. A nova 2026. godina neka vas obaspe obiljem Božje milosti, svjetlosti i ljubavi te neka obasja svaki dom i ispuni svako srce Kristovim mirom.

✠ Dražen Kutleša,
zagrebački nadbiskup

Radostan je što će na Badnjak, po prvi put otkako je 2023. postao nadbiskup, slaviti misu u prvostolnici. Naglasio je kako je katedrala ne samo glavna crkva nadbiskupije nego i metropolije. "Još je veći značaj katedrale na kulturnom polju, svi dobro znamo što katedrala znači za cijeli hrvatski narod i za grad Zagreb", rekao je

Pogled na stanje u društvu

Na pitanje kako on kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i zagrebački nadbiskup vidi situaciju u Hrvatskoj, rekao je da uvijek prvo gleda ono što je pozitivno. "Ne bih rekao da je tako sve crno kako se u medijima prikazuje. Nekada imate osjećaj da se namjerno više stavlja naglasak na negativno, rekao je i dodao kako se posvuda gdje ide, u Caritasu, na susretima u župama, osjeti zajedništvo", istaknuo je.

Smatra da situacija nije idealna, ali da i za to postoje neki razlozi. "Normalno je da u društvu nije dobro da svi isto misle i da isto razmišljaju. Svatko ima pravo izražavati svoje mišljenje, a nekada se mi s tim mišljenjem ne moramo slagati. Ali uvijek je vrlo važno naglašavati ono što nas povezuje, ne ono što nas razdvaja, i vrlo je važno, pogotovo u vrijeme adventa i Božića, na to stavljati naglasak", rekao je.

Poručio je da treba težiti zajedništvu jer "ako idemo za dijalogom, onda će se društvo sve više i više izgrađivati. Ako želimo težiti za više podjela, onda će biti i više podjela. Tu je crkva vrlo važna, jer ona sjedinjuje različite slojeve, bogate, siromašne, školovane, neškolovane i sve one druge različite slojeve društva koje dolaze u crkvu. Možda se u zadnje vrijeme osjeti da se crkva želi isključiti iz svih procesa i tokova u društvu ali crkva je vrlo važan faktor za izgradnju jedinstva nekog društva u kojem djeluje", poručio je.

Molitelji na Trgu bana Jelačića i demokratska prava

Komentirao je peticiju da se molitelji koji se sastaju svake prve subote u mjesecu, izmjeste s glavnog zagrebačkog trga. Kazao je da su u demokracijama trgovi uvijek bili mjesta susreta i različitih razmišljanja. "Meni je normalno da svaki građanin Republike Hrvatske, jer živi u demokratskoj državi, ima pravo okupljati se po pravilima i zakonima Republike Hrvatske. Ako se nešto ne čini kako treba, onda institucije trebaju djelovati", pojasnio je.

I što se tiče crkvenog prava, rekao je da nema prepreka za okupljanje molitelja jer ne vidi da su oni protiv feminizma i prava žena. "Moram priznati da tu treba biti vrlo pažljiv i treba uvijek gledati demokratska dostignuća našega društva. Ako počnemo sa zabranama, onda nastaju veći problemi", zaključio je.

Rekao je da incident u kojemu je jedan muškarac gazio po ružama koje su bile položene za žrtve femicida nije istraživao. "Nisam bio prisutan i nisam toliko istraživao, govorim ovdje o nakani okupljanja na javnim trgovima. Vrlo je važno naglašavati slobodu i demokratsko pravo. Ako gledamo što nekome smeta, onda ćemo samo dolaziti do zabrana. Ja sumnjam da bilo tko moli protiv nekoga drugog, jer to nije u duhu kršćanstva. Trebamo moliti za nešto pozitivno, ne za nešto negativno", naglasio je.

U tom je smislu komentirao i peticiju protiv održavanja antifašističkih skupova i povorke ponosa, kazavši da akcija rađa reakciju te da je zato vrlo važno poštivati demokratsko načelo.

Zajedništvo, ne razdvajanje

U katoličkoj ikonografiji na Thompsonovom koncertu na Hipodromu ne vidi bogohuljenje ni izrugivanje s katoličkom vjerom ili s kršćanstvom. Naglasio je važnost toga okupljanja na kojemu je bilo oko pola milijuna ljudi. "Važno je naglasiti faktor zajedništva, ne razdvajanja. Ako budemo samo gledali faktor razdvajanja, onda možemo naći dosta toga što će nas razdvojiti. I ako u drugome vidimo neprijatelja, onda ćemo bježati od njega i činiti sve da ga ocrnimo. Zato je vrlo važno da budemo svjesni i gledamo što svatko ponaosob može doprinijeti izgradnji hrvatskog društva, da ne bude moj javni nastup takav da druge potaknem da nešto čine loše. Mislim da je važno da političari imaju pozitivan govor, ne napadaju jedni druge, nego budu primjer i uzor drugim ljudima kako izgrađivati jedinstvo i zajedništvo u društvu", rekao je Nadbiskup.

Medijske dezinformacije o napadu na časnu sestru

Kazao je da mu je žao što je došlo do medijskih dezinformacija o napadu na časnu sestru u Zagrebu, za koju se poslije ispostavilo da se sama ozlijedila. Misli da do toga nije trebalo doći i da svi trebamo doprinositi tomu da ne dolazi do nejedinstva u narodu i među vjernicima.

Istaknuo je da je u pitanju bila optužba za kazneno djelo, za što su mjerodavni policija i sudovi. "Tek kada je policija dala svoje priopćenje, mi smo znali konkretno što je. Da smo išli s nekim poluinformacijama, onda bismo još više doprinijeli dezinformiranju javnosti. Zato smo smatrali da je razborito pričekati, a s druge strane i mi kao građani RH moramo vjerovati institucijama koje smo i birali. Mislim da je vrlo važno nekada ne istrčavati. Ako nemate provjerenu i sigurnu informaciju, bolje je pričekati. Ovdje se također sukobljava pravo na informaciju i osobno pravo. Da su mnogi šutjeli, ne bi bilo toliko dezinformacija i svega onoga što se dogodilo", rekao je.

Problem pedofilije u Crkvi

Mons. Kutleša na pitanje o problemu pedofilije u Crkvi te zlostavljanju ranjivih osoba, odgovorio je da je Hrvatska biskupska konferencija donijela mnoge propise kao odgovor na ono što je traženo iz Vatikana i što su papa Franjo i papa Benedikt željeli da se postavi. "Prva stvar je da uvijek djeca moraju biti sigurna i zaštićena. Tu nema tolerancije i zato smo i mi tražili od signature da cijela Hrvatska bude jedan kazneni sud koji će voditi takve postupke ako se dogode. Tu trebamo biti vrlo pažljivi i imati mjere prevencije. Imamo različite kursove i tečajeve gdje se svećenici i oni koji rade u crkvenim institucijama koje organizira Katoličko sveučilište poučavaju kako prepoznati u društvu da se takve stvari događaju, pogotovo u okrilju Katoličke crkve. Na tome trebamo raditi i biti osjetljivi i uvijek zaštititi djecu koliko je više moguće te spriječiti bilo kakvu mogućnost da se nešto dogodi", istaknuo je

Svećenik koji je zlostavljao djecu može se vratiti u neku službu gdje nema kontakta s maloljetnicima jer biskup ne može nekoga osuditi da ide u zatvor. "Najviše što biskup može učiniti je nekoga suspendirati da ne može djelovati. Vidim da većina biskupa se tako ponaša. Mogu se dogoditi propusti, ali ne bi trebali dolaziti u kontakt s maloljetnim osobama", pojasnio je Nadbiskup.

Papa Lav XIV. zainteresiran za dolazak u Hrvatsku

Jedan od većih događaja za katoličku crkvu u Hrvatskoj bilo je nacionalno hodočašće u Rim i obraćanje pape Lava XIV. prije same mise na trgu Svetog Petra, mise koju je predvodio nadbiskup Kutleša. Više puta spominjala se mogućnost dolaska pape Lava XIV. u Hrvatsku, upućen mu je službeni poziv. Mons. Kutleša je rekao da se u organizaciji takvog posjeta trebaju uskladiti civilna vlast i crkvena vlast.

"Predsjednik države, predsjednik Vlade i Biskupska konferencija uputili su poziv papi Lavu. Sveti Otac je zainteresiran, ali zbog ratova u svijetu Hrvatska možda trenutačno nije prioritet. Vjerujem da će se posjet u doglednoj budućnosti dogoditi, ali ne mogu reći kada", zaključno je rekao Nadbiskup.

Cijeli intervju sa zagrebačkim nadbiskupom mons. Draženom Kutlešom pogledajte u petak 19. prosinca u 10 sati na Prvom programu HTV-a u emisiji "Riječ i život".

HRT

Papinu poruku predstavit će također prefekt Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja kardinal Michael Czerny, , profesor filozofije Tommaso Greco sa Sveučilišta u Pisi te dr. Maria Agnese Moro, novinarka i kćer nekadašnjeg talijanskog premijera Alde Mora.

Homilija – III. nedjelja Došašća (A) – “Gaudete”

Krašić, 14. prosinca 2025.

Čitanja: Iz 35, 1-6. 8. 10; Ps 145; Jak 5, 7-10; Mt 11, 2-11

Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega: on dolazi… on sam će vas spasiti (Iz 35).

Draga braćo i sestre,

ova se nedjelja naziva „Gaudete“, što znači: „Radujte se“, jer Gospodin dolazi, već je blizu.

To je radost koja na poseban način odjekuje ovdje, u Krašiću, mjestu obilježenom patnjom, ali i vjernošću blaženog Alojzija Stepinca, koji je ovdje rođen, kršten i gdje je primio svoj kršćanski odgoj, no ovdje je također proživio i svoju muku i smrt.

To je radost jer se ovih dana voljeni Blaženik nakratko vratio kući.

Tko zna kakvu će radost i on sam iskusiti na nebu, ponovno osjećajući miris ove zemlje, pjev ovih ptica, lavež pasa, poznati naglasak svojih sumještana!

Ove su misli samo čista poezija. Ovdje je on proživljavao tvrdu stvarnost boli, zatočeništva, poniženja, kušnji, tjelesnih i duhovnih, kao i mnogi proroci o kojima nam Biblija govori!

Jedan od njih je Ivan Krstitelj, kojega u današnjem Evanđelju susrećemo u tamnici. Veliki prorok, onaj koji je Isusa pokazao kao Jaganjca Božjega, sada je u tami. Ne samo fizičkoj, u zatvoru, već i u duhovnoj tami. U trenutku kušnje i u njemu se javlja sumnja, tama koja mu pomračuje svjetlo. Više ne vidi tko je Isus. Stoga šalje svoje učenike da ga pitaju: Jesi li ti Onaj koji ima doći, ili drugoga da čekamo?

Ovo je pitanje duboko ljudsko i svima zajedničko. Ne javljaju li se i nama sumnje u vjeri kada smo u kušnji? Kada vidimo kako nedužni trpe i umiru? Ne uzdižemo li i mi svoj vapaj prema Bogu: Zašto? Nisi li Ti bio taj koji nas je trebao spasiti? Osloboditi nas od grijeha i njegovih posljedica?

Nije li i to bio vapaj samog Isusa na vrhuncu Njegove kušnje: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?

Krstitelj je zamišljao snažnog Mesiju, suca koji će kazniti zle i vidljivo trijumfirati. Umjesto toga, govore mu o blagom Isusu, koji traži bolesne, koji se približava udovicama i tješi ih, koji sjeda za stol s grešnicima, oprašta čak i onima koji su pali, koji su prekršili Zakon! To ne odgovara slici Mesije kakvu je Ivan imao.

I ovdje dotičemo samu srž evanđeoske poruke: Božja logika nije naša logika, njegove misli nisu naše misli (usp. Iz 55,8)!

U Isusu Bog ne ulazi u povijest kao osvetnički sudac, naoružan mačem i moći, već kao milosrdni Spasitelj. Njegova pravda ne slama, nego podiže. Njegova snaga ne razara, nego liječi. Mogli bismo reći: njegov odgovor na zlo nije osveta kao što mi ljudski zamišljamo. Zapravo, osveta jest, ali osveta ljubavi!

Izaija je to prorokovao. U prvom smo čitanju čuli: Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da nas spasi! Božji odgovor na naš grijeh nije neopoziva osuda na pakao, nego slanje njegovoga Sina: On dolazi da nas spasi!

Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (Iv 3,16).

Tu je logiku, ovdje u Krašiću, na izvanredan način živio i blaženi Alojzije Stepinac. Progonjen, ponižen, zatvoren, po svim je ljudskim mjerilima imao sve razloge da mrzi, da se pobuni, da osuđuje. A on je, naprotiv, upravo u svojoj oporuci tražio oproštenje od svakoga koga je, i nenamjerno, možda povrijedio, a za svoje je progonitelje ponovio upravo Isusove riječi s križa: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!

Njegova je misao bila Isusova misao!

Papa sveti Ivan XXIII. bio je posebno dirnut tom njegovom nutarnjom veličinom. U pogrebnoj je homiliji naglasio: Kako je nježno, kako je dirljivo njegovo traženje oprosta od onih koje je u svom životu… možda i najmanje mogao povrijediti; kako je uzvišeno, za one koji su ga tako nepravedno mučili, to ponavljanje posljednjih riječi umirućega Isusa!

Tako se Bog „osvećuje“: ne osuđujući, već spašavajući. Ne slamajući grešnika, već uzimajući na svoja pleća njegov grijeh. Božja „osveta“ je ljubav koja dobrom pobjeđuje zlo.

Međutim, koliko puta ostajemo zatočenici svoje stare ljudske logike! Osvete koja ne stvara ništa drugo osim što rađa novu mržnju. Koliko puta kažemo: bio bih spreman oprostiti… samo kada bi me zatražili oprost; samo kada bi se ponizili preda mnom!

Razmišljajući na taj način, čak i ne primjećujući, u opasnosti smo da oprost pretvorimo u suptilan oblik nadmoćnosti.

Isus nije čekao isprike onih koji su ga razapeli. Molio je za njih dok su ga pribijali na križ. Tražio je oprost za one koji nisu ni znali što čine, baš kao i naš dragi Blaženik. To je mjerilo kršćanskog milosrđa!

Zasigurno, blaženi Alojzije, koliko god mu se mi divili i štovali ga, nije utjelovljeno Evanđelje. Samo je Isus Riječ Božja koja je postala tijelom, odnosno stvarnošću. Blaženik je, poput svakoga drugog sveca, odraz Evanđelja. Dopustio je da ga preobrazi logika Evanđelja jer se istrošio za Krista, ogledao se u Njemu. Povjerovao je u Njegovu ljubav i svim je svojim snagama molio za dar srca i uma sličnih Isusovom srcu i umu.

…Zato ‘ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje’ prva je zapovijed. Druga je: ‘Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga’ (Mk 12,30-31).

Da bi Ivan Krstitelj razumio ovu njegovu logiku, njegove prioritete, Isus nije držao duge govore. Odgovorio je Ivanovim učenicima pokazujući djela: slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavci se čiste, gluhi čuju, mrtvi uskrsavaju, siromasima se navješćuje Evanđelje.

To su isti znakovi koje je već najavio prorok Izaija: Nek` procvjeta pustinja… Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava.

To su konkretni znakovi ljubavi Boga koji nije došao osuđivati, već liječiti, odnosno spasiti.

Ti znakovi ne pripadaju samo prošlosti. Uskoro ćemo, u ovoj crkvi, vidjeti kako se jedan od njih ostvaruje pred našim očima: krštenje male Dore, upravo ovdje gdje je i blaženi Alojzije bio kršten. Molimo i za nju isto obilje Božje milosti.

U toj vodi koja će se izliti na njezinu glavu ostvarit će se tiho čudo: novi život, isprani grijeh, ulazak u obitelj djece Božje. To je znak da i danas pustinja može procvjetati, da Bog i nadalje ne dolazi prijetnjama, već donoseći spasenje.

Ne znamo kada će to biti. Zato nas je u drugom čitanju sveti Jakov pozvao na strpljenje: Strpite se do dolaska Gospodnjega. Kao što ratar strpljivo iščekuje urod zemlje, tako smo i mi pozvani na budno iščekivanje.

No ovo iščekivanje nije pasivno. To je iščekivanje onoga koji je već vidio znakove, onoga koji je već iskusio Božju vjernost, onoga koji je, poput blaženog Stepinca, vjerovao čak i kada se činilo da sve pobija obećanje.

Radost ove nedjelje ne proizlazi iz iluzije da će sve biti dobro. Ivan je bio u tamnici. Stepinac je bio u zatočeništvu i bolestan. U svijetu još uvijek postoje ratovi i nepravda. Ipak, kršćanska se radost rađa iz sigurnosti da je Bog vjeran, da je njegova pravda spasenje, da je milosrđe njegov odgovor na naš grijeh.

Draga braćo i sestre, što se od nas danas traži?

Traži se da Isusu dopustimo da bude Isus, a ne Mesija kojega bismo mi osmislili prema svojim željama ili maštanjima. Od nas se traži da prihvatimo Njegovu logiku, čak i onda kada nas zbunjuje.

Logika vjerovanja je: – da posljednji mogu postati prvi; – da onaj koji izgubi svoj život iz ljubavi, ponovno ga nalazi; – da križ nije kraj, već početak slave; da je blagost naša snaga; – da je više radosti u davanju nego u primanju; – da je jedina istinska Božja „osveta“ Njegovo praštanje.

U ovo vrijeme došašća, dok se svijet često priprema za Božić samo izvana, mi smo pozvani pripremiti se iznutra: dopuštajući Isusu da nas izliječi, da nam oprosti, da nas preobrazi.

Pred moćima blaženog Alojzija učimo od njega kako dopustiti da nam srce i um preobrazi ona milosrdna pravednost Božja koja ne uništava, nego nanovo stvara.

I blago onom tko se ne sablazni zbog mene, zaključuje Isus, svjestan koliko ga je teško razumjeti. Blago nama ako se ne sablaznimo nad Bogom koji ne odgovara našem očekivanju moći, nego nas iznenađuje svojom logikom ponizne službe.

Radujmo se: Gospodin se približava kada počnemo razmišljati poput Njega. On nas dolazi spasiti od mentaliteta svijeta koji priziva osvetu, dok je Božja osveta jedino – ljubav!

Blaženi Alojzije, moli za nas.

U obilasku katedrale nadbiskupu i premijeru su se pridružili potpredsjednik Vlade i ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Branko Bačić i ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek sa suradnicima.

Ispred prvostolnice dočekao ih je rektor mons. Zlatko Koren te predstavio autora i voditelja projekta obnove konstrukcije zagrebačke katedrale profesora Damira Lazarevića i njegov tim s Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji je za ovaj projekt osvojio prvu nagradu na međunarodnom natjecanju za napredne proračune građevinskih konstrukcija u organizaciji američke tvrtke ITASCA.

Mons. Koren poručio je da „ne smijemo zaboraviti da smo prije 140 godina nakon potresa morali poći negdje drugdje i potražiti stručnjake, a danas stručnjake imamo u Hrvatskoj, u Zagrebu.”

O samoj obnovi govorio je rektor zagrebačkog Sveučilišta prof. dr. Lakušić koji je istaknuo kako je prva faza završena: „Osigurali smo sve svodove katedrale, osigurali smo sve svodove koji drže tornjeve. Po prvi puta je katedrala snažnija nego što je bila ako gledamo mehaničku otpornost i stabilnost.“ Dodao je i kako je katedrala spremna za obavljanje bogoslužja. Rektor Lakušić istaknuo je kako su timovi sastavnica Sveučilišta u Zagrebu spremni i za drugu fazu: za cjelovitu obnovu koja će se odvijati iznad i pored glavnih zidova katedrale. Započelo je i uređenje svodova koje će se odvijati na mobilnim skelama.

„Ovakav proračun [obnove konstrukcije] nijedna katedrala u svijetu nema: ovoliko detaljan, ovoliko precizan i s ovoliko vremena koje su kolege uložile te sa svojom ljubavi i znanjem koje su unijeli“, istaknuo je rektor Lakušić.

Ministrica Obuljen Koržinek je nakon obilaska izjavila kako se putem Ministarstva kulture i medija obnavljalo više od 400 objekata, od kojih je obnova većeg dijela završila. „Katedrala je simbol stradale kulturne baštine, simbol kako smo nakon potresa brzo provodili žurne mjere, ali i simbol uspješne poslijepotresne obnove kulturne baštine u Hrvatskoj, gdje smo uspjeli kulturna dobra sačuvati sa svim njihovim vrijednostima, ali i istovremeno ih učiniti sigurnima i otpornima na potrese“, poručila je ministrica.

Premijer Plenković čestitao je profesoru Lazareviću i timu na dobivenoj nagradi te istaknuo kako „ta nagrada svjedoči o razmjerima štete od potresa, zahtjevnosti i kompleksnosti projekta obnove te o sjajnom radu naših stručnjaka.“

„Projekt zagrebačke katedrale, koji će se nastaviti i sljedećih godina, sigurno je simbol ne samo glavnoga grada, Hrvatske, njenog identiteta, nego i cijele poslijepotresne obnove koja nas je zatekla od 2020. godine”, rekao je predsjednik Vlade i dodao kako se veseli svakoj novoj fazi napretka i omogućavanja da se sakralni objekti mogu koristiti.

Njemački okupatori sustavno su progonili katolički kler u Poljskoj tijekom Drugog svjetskog rata. Devet salezijanaca bilo je aktivno u pastoralnoj skrbi i poučavanju sve do uhićenja. Kao preduvjet za beatifikaciju Dikasterij za kauze svetaca i papa Lav XIV. priznali su mučeništvo salezijanaca. Ubijeni su iz "mržnje prema vjeri".

Poljska biskupska konferencija je iznijela podatke da je ukupno oko 2.800 poljskih svećenika poginulo u Drugom svjetskom ratu, uključujući šest biskupa. Papa Ivan Pavao II. (1978.-2005.) beatificirao je 108 poljskih mučenika samo u lipnju 1999. godfine.

(kta)

– S jedne strane molimo za duhovna zvanja, a s druge strane znadete nas svećenike sažalijevati baš zato što smo svećenici, kao šteta što je otišao. Mislim da nema potrebe sažalijevati nas svećenike. Možda to najbolje razumijem u sakramentu ispovijedi. Čuli smo da Isus daje autoritet duhovnom pozivu. Taj autoritet nije nešto što je nekad bilo važno, već je to živo i sada. Ja sam sa dvadeset i tri godine na jednom duhovnom tečaju doživio da je Bog živ. I do tada sam bio u crkvi, ministrant, član pastoralnog vijeća i sve što se u Crkvi moglo bit, ali mi nitko nije govorio o Božjem autoritetu i iskustvu Boga. Moja se vjera svela na komentare i to uglavnom negativne na župnika nakon nedjeljne mise. A Isus u Evanđelju poziva sve. Nismo samo mi svećenici pozvani obnavljati Crkvu, Gospodin daje svakom čovjeku darove i talente, i vama vjernicima laicima daje autoritet, koji je istina različiti. Dakle, ne možemo jedni bez drugih. Mi svećenici propovijedamo s ambona, no potrebno je bit svećenik i u svojim obiteljima. Nadalje, potrebno je davati vjerničko svjedočanstvo u školi na fakultetu, gdje god živimo i radimo. No, možemo li dati svjedočanstva ako sami nemamo iskustva živog Boga. U brojnim susretima s različitim ljudima premalo vidim žar Duha Svetog, više vidim strah, tjeskobu, agoniju. Zašto smo došli u ovo Nacionalno svetište svetog Josipa, uz one uobičajene molbe za muža ili ženu, za ispit ili neko ozdravljenje? Tko je došao ovdje da isprosi obraćenje? Bitno nam je da se srce promjeni, a kada se srce promjeni Gospodin će blagosloviti sve drugo što nam je potrebno, jer on najbolje zna što je za naše dobro. On zna što je čežnja našeg srca, rekao je fra Stjepan.

-Naše želje jesu dobre i potrebne, ali Gospodin želi nešto više od mene i od tebe, da se s njim sprijateljimo i da nam dade autoritet, da ga možemo svjedočiti drugima, pričati im o živom Bogu. Prečesto Boga tražimo samo nešto, kao da smo došli u trgovinu, a ne tražimo samog Boga. Jer kad čezneš za Bogom sve drugo će ti biti nadodano, poručio je okupljenom mnoštvu fra Stjepan Brčina spominjući brojne primjere iz stvarnog života u ozbiljnom i duhovitom tonu govoreći o različitim ljudima koji su upravo u prijateljstvu s Bogom spoznali smisao svog života.

Inače, sve se odvija u sklopu Pučkih misija u karlovačkom dekanatu, a zahvalno hodočašće vjernika Karlovačkog dekanata u Krašić bit će u ponedjeljak 15. prosinca gdje se nalaze relikvije (tijelo) blaženog Alojzija Stepinca. Uz relikvije blaženog Alojzija mučenika vjere karlovački će vjernici proslavili i spomen dan blaženih Drinskih mučenica ubijenih in odium fidei.

U kvatrenom tjednu posebno se izdvajaju tri dana – srijeda, petak i subota – kao pokornički dani. Oni su poziv na sabranost, odricanje i dublji pogled u sebe, ali i na otvaranje srca drugima, posebno potrebitima. Ipak, važno je naglasiti da slavlju kvatri pripada cijeli tjedan, a ne samo ovi pojedini dani. Post se predlaže za srijedu, petak i subotu, dok molitva na određene nakane obuhvaća čitav tjedan.

U trenutku kada se pripremamo za dolazak Spasitelja, Crkva nas poziva da s još većom predanošću promislimo o Božjim darovima, ali i o vlastitoj spremnosti da darujemo drugima.

Ovaj tjedan posebno potiče na dobrotvornost. Kršćani su pozvani da, kroz konkretna djela ljubavi, učine dobro onima koji su u potrebi – bilo da se radi o materijalnoj pomoći, posjeti osamljenima ili jednostavnom činu pažnje. Zimske kvatre žele nas potaknuti da završimo godinu s dubokim osjećajem zahvalnosti, ali i nadom da će nadolazeća godina biti jednako blagoslovljena, ako ne i bolja.

Slavlje kvatri započinje današnjom nedjeljom, 7. prosinca, kada se vjernicima objavljuje početak kvatrenog tjedna i tumači se njegova posebna nakana. Subotom se ovo razdoblje zaključuje svetom misom s vlastitim biblijskim čitanjima i posebnim molitvenim obrascima, čime se zaokružuje tjedan posvećen postu, molitvi i zahvalnosti.

Zimske kvatre tako postaju dragocjena prilika da se, u duhu Došašća, obnovimo u vjeri, učvrstimo u molitvi i otvorimo srca Božjoj blizini i ljubavi prema bližnjemu.

Kandidate za službu lektorata predstavio je nadbiskupijski povjerenik za formaciju trajnih đakona vlč. dr. Milan Dančuo nakon čega su kandidati izrekli svoj „Evo me!“.

Biskup Gorski u homiliji je rekao da evanđelje upozorava da se vjera i kršćanstvo ne smiju razvodniti i svesti na ugodne vlastite osjećaje jer je evanđelje ozbiljna poruka spasenja.

„Došašće je vrijeme radosnog iščekivanja našega Spasitelja, ali neka naša pozornost ne bude zamagljena tom radošću da ne primijetimo poruku evanđelja, a to je sud na kraju vremena. Naučeni smo govoriti o milosrđu Božjem, o Bogu ljubavi, no zaboravljamo da je on i Bog pravednosti. To je jednako važno kao i radost Kristova rođenja. Sud je neizbježna stvarnost koja nas jednoga dana sve čeka. Ipak, to nije sud straha nego nade zbog pravednosti i milosti“, kazao je mons. Gorski i nastavio: „Pravda i milost zajedno pružaju nadu i ohrabrenje te zato možemo u svakoj misi s radošću klicati ‘Tvoj slavni dolazak iščekujemo!’“

Govoreći o obraćenju i pokajanju kao dijelu suda biskup Gorski istaknuo je da se najteže osloboditi navika i okvira u kojima živimo, ali upravo je riječ Božja ona koja “nas otkriva nama samima i otvara naše biće za Božje svjetlo. Zato, braćo i sestre, stupimo pred tu riječ i pred to svjetlo. Suočeni s evanđeljem iskusimo Božje milosrđe sada da ne bismo na završetku morali iskusiti Njegovu pravdu”, poručio je mons. Gorski.

„Zato Ivan Krstitelj govori ‘Pripravite put Gospodinu!’ Put što ga valja pripraviti nalazi se u nama, u promjeni naših odnosa prema Bogu i bližnjemu. (…) Ivanove riječi potiču nas da postanemo svjesni trajnog Božjeg dolaska u naš život“, dodao je propovjednik.

Obraćajući se kandidatima koji primaju službu lektora biskup Gorski poručio im je da su marljivim učenjem i sudjelovanjem u životu župnih zajednica pokazali da su dostojni naviještati Božju riječ.

„Danas ćete primiti službu čitača. Na liturgijskim ćete slavljima javno prenositi riječ Božju zapisanu u Svetom pismu. To je pravo poslanje vjere koje vam omogućava poučavanje djece i odraslih kako bi mogli sudjelovati u otajstvima vjere. Naviještat ćete Božju riječ i onima koji još ne poznaju Krista i tako ćete sudjelovati u misijskom poslanju Crkve“, kazao je mons. Gorski te pozvao kandidate da budu svjesni da ne čitaju svoje riječi nego će „poput Ivana Krstitelja biti glas Božje riječi. Sluge one riječi koja ima moć spasiti naše duše.“

„Neka Krstiteljev glas po vama i danas odjekuje u pustinjama ljudskih duša, u pustinjama i zabludama uma, u pustinjama bezdušnosti i navika. Neka po vama odjekuje Ivanov glas, Božji glas, koji nas poziva na rast u vjeri, na rast u spoznaji kako bismo mogli dati razumsko obrazloženje nade koja je u nama“, rekao je biskup Gorski.

„Zato čitajte s razumijevanjem jer riječi izrečene bez razumijevanja ne dotiču um i srce. Čitajte u poniznosti čistoće srca kako bi na vama bila vidljiva snaga Božje riječi. Čitajte s oduševljenjem jer ćete kao postavljeni čitači radosno naviještati Božju poruku koja je i vas oduševila za službu trajnih đakona“, zaključio je.

Nakon homilije kandidati su iz ruku biskupa Gorskog primili evanđelje. Nakon obreda postavljanja u službu lektora nastavljeno je misno slavlje euharistijskom službom.

Službu lektora primili su: Šimo Djulić, iz Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije, Savski Nart; Matija Janeš, iz Župe sv. Jeronima, Zagreb – Maksimir; Michel Ljubić, iz Župe Svete Obitelji, Zagreb; Zvonko Pataran, iz Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije, Marija Bistrica; Tihomir Perić, iz Župe sv. Petra i Pavla, Kašina; Željko Sesvečan, iz Župe Blažene Djevice Marije Majke Crkve, Zagreb -Trnovčica; Andrija Talan, iz Župe bl. Ivana Merza, Zagreb – Špansko; Danko Vuk, iz Župe Blažene Djevice Marije, Zagreb – Remetinec-Blato; Damir Zukan, iz Župe sv. Franje Ksaverskoga, Vugrovec, izvijestio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.

Na početku misnoga slavlja okupljene je pozdravio rektor Zavoda preč. Marko Đurin. Istaknuo je važnost Zavoda i crkve sv. Jeronima za hrvatski narod. „Povijesne hrvatske svetojeronimske ustanove najstarije su ustanove koje imamo izvan svoje matične domovine, ovdje postoje od 1453. i njihov je današnji sljednik Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima uz našu Hrvatsku crkvu sv. Jeronima. Nalazimo se u 573. godini njihova postojanja, dok sam Zavod u kolovozu iduće godine puni 125 godina svoga postojanja“, istaknuo je preč. Đurin.

Istaknuo je i važnost mira, o čemu je do sada više puta govorio i papa Lav XIV., a o čemu je i predsjednik Vlade govorio na predavanju na Papinskom sveučilištu Gregoriana. „Crkva nas uči da se mir nikada ne stječe jednom za uvijek, nego ga stalno treba graditi. Zato želimo večeras, svi zajedno ovdje okupljeni, moliti za mir, da mi, da svatko od nas, tamo gdje živi i djeluje, bude graditelj mira ponajprije s ljudima oko sebe“, poručio je.

Mons. Rajič propovijed je započeo pozdravom upućenom svima okupljenima. Zatim je podsjetio na riječi pitomca Zavoda sv. Jeronima Ivana Vitezića, koji je zapisao kako su Crkva i Rimske ustanove sv. Jeronima bile jedine koje su „kroz sva stoljeća sačuvale svijet zajedničke pripadnosti hrvatskih zemalja Dalmacije, Hrvatske (u užem smislu, uključujući i Istru), Slavonije, Bosne i Hercegovine, i to u stranom svijetu, u takvom svjetskom središtu kao što je Rim.“ Istaknuo je potom kako je Republika Hrvatska, kao slobodna i suverena država, još jedna sigurnost opstanka i crkve sv. Jeronima, ali i hrvatskog narodnog zajedništva.

Osvrnuvši se na misna čitanja u kojima Isus ozdravlja dvojicu slijepaca, mons. Rajič istaknuo je odnos između očiju i srca. Današnja medicinska dostignuća omogućuju puno uspjeha u borbi protiv očnih i srčanih bolesti. Ipak, prije nego što je Isus ozdravio slijepce, tražio je vjeru u svoju osobu. „Vjera u Isusa je, dakle, ta koja otvara oči slijepima. Čudo iscjeljenja bilo je važno za dvojicu slijepaca, ali još je važnije da im se oči srca otvore za vjeru kako bi promatrali Božju ljepotu. Najvažnije je čudo, dakle, oživljavanje vjere u srcima onih koji ne vjeruju ili se često kolebaju“, istaknuo je propovjednik.

„Molimo Gospodina da nam stalno udijeli svoju milost, da nam prosvijetli oči duha, umnoži vjeru i očisti srca, kako bismo prepoznali njegovo djelovanje u nama i među nama, te obnovljeni i pročišćeni kroz ovo vrijeme došašća radosno dočekali i proslavili Božić, njegov dolazak u naša čista srca. Sjetimo se, da nakon čudesnog ozdravljenja, slijepci iz evanđelja su vlastitim očima vidjeli Isusa“, zaključio je mons. Rajič.

Uz brojne članove hrvatske rimske zajednice, na misi je sudjelovalo i nekoliko grupa hodočasnika iz Gradišća (Austrija), Mokošice i Koprivnice koji se ovih dana, predvođene svojim svećenicima, nalaze na jubilejskom hodočašću u Rimu. Po završetku mise predsjednik Vlade sudjelovao je u prostorima Zavoda na susretu s članovima hrvatske rimske zajednice i Hrvata iz Molisa i Furlanije-Julijske krajine.

Podsjetimo, predsjednik Vlade istoga je dana prijepodne imao susret sa Svetim Ocem Lavom XIV., a u sklopu svog dvodnevnog službenog posjeta Svetoj Stolici, u četvrtak 4. prosinca se susreo i s državnim tajnikom Svete Stolice kardinalom Pietrom Parolinom. Istoga je dana popodne održao i predavanje na Papinskom sveučilištu Gregoriana, te je posjetio i posjetio Papinsko franjevačko sveučilište Antonianum u Rimu, izvijestili su iz Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima.

Na pitanja o Bliskom istoku i odnosima s političkim čelnicima regije Papa je potvrdio da su već započeli razgovori s pojedinim državnicima te da namjerava nastaviti nuditi posredovanje u traženju nenasilnih rješenja. Dodao je da se tijekom putovanja susreo i s predstavnicima različitih skupina uključenih u regionalne napetosti te ponovio kako je ključ mirovnog procesa uvijek dijalog, a ne oružje.

Govoreći o porukama koje je primio prije posjeta Libanonu, uključujući i onu Hezbolaha, Papa je kratko potvrdio da ju je vidio, ali nije želio ulaziti u daljnje komentare.

Upitan o vlastitoj reakciji na izbor u konklavi, Papa se prisjetio trenutaka prije izbornog dana, ističući da je cijeli proces prihvatio u duhu predanja: „Kad sam vidio kamo stvari idu, jednostavno sam rekao: ‘Evo nas, Gospodine, Ti vodi.’“ Kao temelj svoje duhovnosti naveo je klasično djelo „Vježbanje Božje prisutnosti“ brata Lawrencea, koje opisuje jednostavan, predan život oslonjen na Božju providnost.

Novinare je zanimalo i stanje u Ukrajini, pri čemu je Papa naglasio da je Europa ključan akter u pronalaženju pravednog mira te da bi Italija mogla imati važnu posredničku ulogu. Istaknuo je i da Sveta Stolica, iako nije dio NATO-a, stalno potiče na prekid vatre, smanjenje tenzija i obnovu pregovora.

Što se tiče budućih putovanja, Papa je rekao da još ništa nije konačno odlučeno, ali da bi sljedeće posjećeno područje mogla biti Afrika, osobito Alžir, u kojem želi posjetiti mjesta vezana uz svetog Augustina i promicati dijalog između kršćanskog i muslimanskog svijeta. Izrazio je i želju da u budućnosti posjeti zemlje Latinske Amerike, uključujući Argentinu, Urugvaj i Peru.

Upitan o strahovima europskih katolika u vezi s islamom, Papa je naglasio kako je iskustvo Libanona i Turske snažan dokaz da su međusobno poštovanje i suživot kršćana i muslimana ne samo mogući nego i stvarnost. Rekao je da mnogi strahovi dolaze iz političkih rasprava o migracijama, ali da je iskustvo zajedništva jači argument od bilo kakvog straha.

Na pitanje o sinodalnom putu Crkve u Njemačkoj Papa je odgovorilo da postoji prostor za različite oblike življenja sinodalnosti, ali i potreba za dodatnim slušanjem unutar same Njemačke kako bi sve glasove vjernika bilo moguće uvažiti. Istaknuo je da se razgovori između njemačkih biskupa i Rimske kurije nastavljaju te da očekuje pozitivne plodove.

U završnome dijelu konferencije Papa se osvrnuo na svoje geslo „In Illo Uno Unum“ te rekao da Crkva na Bliskom istoku, unatoč ranama, može biti snažan znak nade svijetu: pokazati da se jedinstvo, prijateljstvo i međusobna briga mogu živjeti i u najtežim okolnostima. „Što više gradimo odnose i razumijevanje, to je veća mogućnost da ostavimo oružje, nepovjerenje i neprijateljstvo iza sebe“, poručio je Papa novinarima prije slijetanja u Rim.

 Vatican News

Jedna od važnih inkluzija za osobe s invaliditetom je svakako i njihovo uključivanje u pastoral Crkve. Tako je po prvi puta 2. prosinca 2025. u sklopu obilježavanja ovog važnog dana za sve Udruge, zajednice i Ustanove koje služe djeci s teškoćama i OSI, upriličena sveta misa za sve njih s područja Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanska biskupije.

U organizaciji Udruge 'Vedri osmjeh' iz Mostara te uz podršku župe sv. Ivana apostola i evanđelista u Mostaru, sveta misa je započela u 11 sati, a predslavio ju je mons. Petar Palić, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski.

U svetoj misi sudjelovale su osobe s invaliditetom kao čitači misnih čitanja i animatori molitve vjernika što je bilo posebno lijepo i dirljivo za sve prisutne. Sestre Rozić svojim su pjevanjem posebno uzveličale misno slavlje.

Mons. Petar Palić je sve nadogradio svojom dubokom i prigodnom propovijedi: „Evanđelje od dana koje govori o tome kako se Bog sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima, pokazuje da se Isus objavljuje ne onima koji se osjećaju važnima, nego malenima, odnosno onima koji su ponizni, otvoreni, ovisni o pomoći drugih… i to nije slučajnost. To je Božji izbor i njegov omiljeni način djelovanja. Svi mi živimo u svijetu koji nam nekako poručuje da čovjekova vrijednost dolazi iz neovisnosti, snage, onoga što sami možemo postići, iz inteligencije, iz sposobnosti… A današnja nas Božja Riječ uči da Bogu sve to nije važno. U Božjem kraljevstvu veličina se nalazi u malenosti, snaga se nalazi u slabosti, mudrost se nalazi u jednostavnosti, a najdublje istine Neba otkrivaju se onima koji znaju da ih Bog voli.

Dragi prijatelji, zato smo blagoslovljeni svi mi ovdje koji smo opet okupljeni u ovom zajedništvu sa OSI i suradnicima, njegovateljima i članovima obitelji jer u ovom zajedništvu vidimo ostvarenu onu istinu o kojoj Isus govori. I ovdje nitko od nas ne glumi da smo samodostatni, ovdje znamo što znači trebati jedni druge, ovdje razumijemo ovisnost, razumijemo ranjenost, ljepotu primanja i darivanja drugima. I upravo u toj stvarnosti, Božja prisutnost sjaji osobitom jasnoćom.

Sv. Pavao je zapisao Božji glas koji je čuo u srcu: „Pavle dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.“ To je velika istina kako Bog djeluje. Kad priznamo svoje ograničenje, kad otvaramo ruke u potrebi, kad dopustimo da se o nama skrbi, onda stvaramo prostor da Božja milost uđe.

Dragi prijatelji, drage OSI, vi niste oni koji ste na rubu Kristova Kraljevstva, vi ste u samom njegovom srcu. Vaši životi svjedoče upravo svima, da ljudsko dostojanstvo ne proizlazi iz onoga što čovjek može učiniti, nego iz onoga što jeste: a to je da smo ljubljena djeca Božja.

I svijet možda ne vidi uvijek tu svoju vrijednost u vašem životu, ali Bog vas je odabrao da vama na poseban način otkrije svoje tajne.

I vi drage obitelji, roditelji, njegovatelji, odgojitelji, vaša ljubav, strpljivost i vaša svakodnevna djela služenja nisu nevidljivi. Ona nisu ništa manje nego utjelovljenje Kristove ljubavi u našem vremenu“ – između ostalih prigodnih misli i ohrabrenja istaknuo je mons. Petar.

Nakon svete mise bilo je upriličeno zajedničko druženje sudionika uz domjenak koji je darovao restoran „Karting klub“ iz Mostara.

U vremenu Došašća, dok se pripremamo za Božić, ovaj susret nas je ponovno podsjetio na važnost ljubavi, prihvaćanja i otvorenosti srca, ali i na važnost onih najmanjih u društvu jer je upravo njihovo Kraljevstvo Nebesko!

Tim je riječima papa Lava XIV. na kraju mise koju je danas, 2. prosinca, predvodio na Bejrutskom Waterfrontu, uputio snažan apel za mir. Mir je želja libanonskoga naroda, a Papa ih poziva tražiti taj dar u Gospodinu, osobito u trenucima obeshrabrenja i očaja. Gledajmo u njega s nadom i hrabrošću – rekao je potičući ih da krenu putem suživota, bratstva i mira te dodao:

Budite graditelji mira, navjestitelji mira, svjedoci mira!

Odgajati srce za mir

Sveti Otac je također pozvao Bliski istok na usvajanje novoga stava, odbacujući prije svega logiku osvete i nasilja kako bi se nadvladale političke, društvene i vjerske podjele te otvorila nova poglavlja u znaku pomirenja i mira. Pritom je napomenuo:

Put međusobnog neprijateljstva i razaranja u užasu rata traje već predugo, s žalosnim rezultatima koji su svima pred očima. Potrebno je promijeniti put, potrebno je odgajati srce za mir.

Molitva za narode u sukobu

Pred 150 tisuća prisutnih ljudi, rimski biskup je obećao molitvu za Bliski istok i za sve narode koji trpe zbog rata te dodao:

Molim također nadajući se pronalaženju mirnoga rješenja aktualnih političkih razmirica u Gvineji Bisau. Ne zaboravljam niti žrtve požara u Hong Kongu i njihove obitelji.

U osluškivanju boli i vapaja za mirom

Nakon dana ispunjenih ljubavlju i toplinom koje je proveo u ljubljenom Libanonu, Sveti Otac je također obećao molitve za zemlju cedrova, tražeći od međunarodne zajednice da ne štedi napore u promicanju procesa dijaloga i pomirenja. Potaknuo je sve da se zalažu za služenje životu, općem dobru i cjelovitom razvoju svake osobe:

Upućujem snažan apel svima koji imaju političku i društvenu odgovornost, ovdje i u svim zemljama pogođenima ratom i nasiljem: poslušajte vapaje vaših naroda koji zazivaju mir!

Papa Lav XIV. je na kraju ohrabrio kršćane Levanta, punopravne građane tih zemalja, ističući da cijela Crkva gleda na njih s ljubavlju i divljenjem, te zazvao zagovor i zaštitu Gospe od Harisse.

Ukazujući na važnost zaštite dostojanstva i integriteta svake osobe Provincija i Družba iskazuju svoju blizinu i podršku te spremnost na svaku daljnju pomoć sestri Mariji i pozivaju na razumijevanje i zajedništvo u molitvi.

Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga
Provincija Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije – Zagreb

U homiliji biskup Rogić podsjetio je kako se približavamo kraju Jubilejske godine. Pozvao je okupljene vjernike da budu istinski „hodočasnici nade“ u današnjem svijetu te da svojim životima drugima pružaju razlog nade koji imaju u Božjoj ljubavi i spasenju koje donosi Sin Božji.

Tumačeći evanđeoski tekst, biskup je podsjetio na Isusovo djelovanje i njegovo suosjećanje s mnoštvom koje je bilo „izmučeno i ophrvano“, poput ovaca bez pastira. Istaknuo je kako je i danas, kao i tada, žetva velika, a radnika malo, te da je upravo molitva Gospodaru žetve ključ za nova zvanja.

Biskup Rogić naglasio je kako ovo ređenje nije slučajnost, već plod ustrajne molitve šibenske Crkve koja godinama moli za nova zvanja. „Roberte, izmoljen si od Gospodina da budeš radnik na njivi Gospodnjoj Šibenske biskupije, po Kristovoj riječi“, poručio je biskup Rogić. Potaknuo je novog đakona da bude radostan i marljiv radnik te da se na njegovom služenju počnu oslikavati riječi proroka Izaije – da donosi radosnu vijest ubogima i milošću vida rane povrijeđenih srca.

Biskup je ređeniku za uzor stavio prve đakone prve Crkve, koji su opisani kao muževi na dobru glasu, puni vjere i Duha Svetoga. „Neka i tvoje svjedočanstvo služenja uvijek bude nadahnuto tim primjerom. Budi otvoren Duhu Božjemu i od njega se daj voditi! Neka iz tebe uvijek progovara vjera u Krista Spasitelja, raspetog i uskrslog Gospodina našega i Učitelja u svemu“, kazao je biskup.

Završni dio propovijedi biskup Rogić posvetio je važnosti obitelji i molitve. Istaknuo je kako duhovna obnova hrvatskog naroda uvelike ovisi o obiteljima koje mole, jer je obitelj u kojoj se zajednički moli kadra rađati nove duhovne pozive. Pozvao je vjernike da ne posustanu u molitvi za svoje svećenike, redovnike i redovnice, naglasivši kako tu povezanost Gospodar žetve neće ostaviti neuslišanom.

Nakon homilije uslijedio je sâm obred ređenja polaganjem ruku i posvetnom molitvom, čime je Robert Maretić postao đakon, preuzevši obvezu služenja Crkvi i naviještanja Evanđelja.

Papa Lav XIV. je danas, 1. prosinca, započeo drugi dan boravka u Libanonu hodočašćem špilji u kojoj se nalazi grob svetoga zaštitnika zemlje, maronitskog redovnika Šarbela Makhlufa, kojega je kanonizirao papa Pavao VI. 1977. godine. Njemu se pripisuje više od 29 tisuća čudesnih ozdravljenja, a mnoga su se dogodila po ulju koje je, po tradiciji, počelo neprekidno teći iz njegova tijela odmah nakon smrti. Sveti Otac je rekao da iz toga mjesta, koje se nalazi na oko 1 200 metara nadmorske visine, izvire rijeka milosrđa te simboličnom gestom polaganja svjetiljke kao simbola svjetla koje je Bog ovdje zapalio po svetom Šarbelu, istaknuo:

Prinoseći tu svjetiljku, povjeravam zaštiti svetog Šarbela Libanon i njegov narod, da uvijek hodi u Kristovoj svjetlosti. Hvala Bogu za dar svetoga Šarbela!

Posjet samostanu i molitva na grobu

Papa je stigao u samostan svetog Marouna u općini Annaya oko 9 sati i 30 minuta, gdje ga je dočekalo stotine tisuća ljudi gromoglasnim povicima i različitim transparentima, a među njima su bili i predsjednik Joseph Aoun i njegova supruga, kao i generalni poglavar libanonskog maronitskog reda, opat Mahfouz Hady. Rimski biskup je popraćen pjesmom ušao u špilju te se na koljenima, u sabranosti, pomolio na grobu velikoga libanonskog sveca:

O Bože, koji si svetom Šarbelu, čuvaru tišine u skrovitom životu, udijelio da bude prosvijetljen svjetlom istine kako bi mogao kontemplirati dubinu tvoje ljubavi, udijeli i nama, koji slijedimo tvoj primjer, milost da u pustinji ovoga svijeta vodimo dobar boj vjere.

Papa hodočasnik

Petrov nasljednik je potom zapalio zavjetnu svjetiljku u čast svetog maronitskog redovnika. Milost na milost – ponovio je više puta opat Hady u pozdravu u kojem je zahvalio Papi jer njegova prisutnost pretvara svakodnevicu u predokus vječnosti. Podsjetio je također kako je točno prije jednog stoljeća, 1925. godine, generalni poglavar maronitskog reda, opat Ignace Dagher, u Vatikanu predstavio papi Piju XI. kauzu beatifikacije i kanonizacije svetog Šarbela. Sto godina poslije, 2025. godine, Vaša Svetosti, Petrov nasljedniče, došli ste blagosloviti svojom prisutnošću isti ovaj samostan, posvećujući tako sjećanje i obnavljajući milost – istaknuo je opat Hady. Sveti Otac se zatim obratio prisutnima govoreći također o milosti što je mogao doći kao hodočasnik tomu libanonskom svecu, kao što su to učinili i njegovi prethodnici.

Sveta poruka za sve

Taj je svetac, koji je živio u skrovitosti i tišini, poruka svima nama. Poruka svijetu jer podučava molitvi one koji žive bez Boga; podučava tišini one koji žive u buci; podučava skromnosti one koji se žele pokazati; podučava siromaštvu one koje traže bogatstvo. To je ponašanje koje ide protiv struje, ali baš nas zato privlači, kao što hladna i čista voda privlači onoga koji hoda pustinjom – istaknuo je Papa. Sveti Šarbel također je poruka biskupima i zaređenim službenicima jer podsjeća na evanđeoske zahtjeve našeg poziva. On je također poruka svim kršćanima svojom dosljednošću, koja je jednako radikalna koliko i ponizna – istaknuo je još Sveti Otac te dodao da dok je svetac bio živ, mnogi su k njemu dolazili po utjehu, oproštenje i savjet. Nakon njegove smrti sve se to umnožilo: svakoga 22. dana u mjesecu tisuće hodočasnika dolaze ovamo iz raznih zemalja kako bi proveli dan u molitvi te okrijepili dušu i tijelo.

Mir za svijet

Papa Lav XIV. je na kraju svetom Šarbelu povjerio Crkvu, obitelji – kao male kućne Crkve – i svijet, zazivajući mir za sve njih: onaj mir koji ne može postojati bez obraćenja srca. Zato neka nam sveti Šarbel pomogne obratiti se Bogu i moliti dar obraćenja za sve nas – molio je Sveti Otac.

Papa se osvrnuo i na prirodne ljepote i bogatu kulturnu raznolikost zemlje te rekao kako su oni podsjetnici da ljudska civilizacija cvjeta tamo gdje se susreću generacije, ideje i tradicije. Takva raznolikost, naglasio je, nije prijetnja već zaštita društvene vitalnosti. „Uniformnost bi bila osiromašenje“, rekao je te dodao da su mostovi – i oni stvarni i oni simbolični – ono što održava istinski građansko društvo.

Osvrćući se na amblem odabran za putovanje, koji prikazuje most preko Dardanelskog tjesnaca, Papa je istaknuo da je on simbol jedinstvenog identiteta Turske: nacije koja fizički povezuje Aziju s Europom, ali još dublje povezuje samu sebe – od istoka prema zapadu, od tradicije prema modernosti, od različitosti prema jedinstvu.

U svijetu napetom polarizacijom i ekstremnim stavovima, društva riskiraju fragmentaciju, upozorio je Sveti Otac. Ipak, kršćani u Turskoj, potvrdio je Papa, spremni su pozitivno doprinijeti jedinstvu zemlje, podsjećajući na naklonost svetog Ivana XXIII., koji je nekoć ondje služio i poticao katolike da odbace izolaciju i prihvate „kulturu susreta“. Te riječi, primijetio je Sveti Otac, ostaju izrazito relevantne i danas.

„Bog je izgradio most između neba i zemlje“

Osvrnuo se nadalje na evanđeosku sliku Boga kao graditelja mostova – Boga koji je, objavljujući se, stvorio prolaz između neba i zemlje kako bi srca mogla naučiti odražavati njegovo suosjećanje. Pravda i milosrđe, istaknuo je, moraju izazvati logiku dominacije. Suosjećanje i solidarnost – a ne moć – moraju biti istinske mjere razvoja.

Upozorio je na opasnosti tehnološkog napretka odvojenog od etike, istaknuvši da čak i umjetna inteligencija u konačnici uvećava ljudske izbore. „Procesi nisu djelo strojeva, već samog čovječanstva“, rekao je, pozivajući vođe da rade zajedno „kako bi popravili štetu nanesenu jedinstvu naše ljudske obitelji“.

Obitelj u srcu turskog društva

Papa je nadalje govorio o obitelji kao „prvoj jezgri društvenog života“, prostoru gdje svaka osoba uči bitnu istinu da „bez drugoga nema mene“. Pohvalio je napore zemlje da ojača ulogu obitelji, a istovremeno je istaknuo rizike s kojima se svaka obitelj suočava ako se izolira ili potiskuje glasove vlastitih članova. Sreća, rekao je, ne proizlazi iz individualizma ni iz prezira prema bračnoj povezanosti i otvorenosti životu.

Upozorio je na konzumerističke kulture koje usamljenost pretvaraju u robu, potičući umjesto toga „kulturu koja cijeni naklonost i osobnu povezanost“ odnosno kulturu u kojoj se poštuje bračna ljubav i nezamjenjiv doprinos žena. Žene, istaknuo je Papa, sve više obogaćuju zemlju kroz znanstveno djelovanje, profesionalni život, javnu službu i kulturno vodstvo.

Poziv da Turska bude izvor mira

Sveti Otac je izrazio nadu da će Turska nastaviti služiti kao „izvor stabilnosti i zbližavanja među narodima“, podsjećajući na posjete papa Pavla VI., Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franje. U vrijeme kada svijet ponovno obilježavaju pojačani sukobi, upozorio je na ono što je papa Franjo nazvao „trećim svjetskim ratom koji se vodi u dijelovima“. Rekao je da narodi ulažu svoju energiju u destruktivnu dinamiku umjesto u zajedničke izazove mira, borbe protiv gladi, zaštite svega stvorenoga i osiguranja obrazovanja i zdravlja za sve.

Sveta Stolica, rekao je papa Lav, dolazi „samo sa svojom duhovnom i moralnom snagom“, ali i s čvrstom željom da surađuje sa svim narodima koji su posvećeni cjelovitom razvoju svake osobe. „Hodajmo zajedno u istini i prijateljstvu, ponizno se uzdajući u Božju pomoć“, zaključio je papa Lav, a izvijestio je Vatican News.

Približavamo se završetku Jubilejske godine u kojoj smo vođeni geslom „Hodočasnici nade“, kao vjernici, zajedno nastojali odlučnije ići putem svetosti prema vječnosti kao konačnom cilju našega ovozemaljskog života. Na tome putu svima nam je potrebna krepost nade – bilo da ju u drugima budimo, bilo da ju drugi u nama bude i podržavaju. Stoga, biti „hodočasnik nade“ nije samo geslo već i kršćansko poslanje u našoj svagdašnjici, bez obzira na naše životne stvarnosti.

U povodu obilježavanja Međunarodnog dana osoba s invaliditetom u srijedu 3. prosinca, želimo naglasiti važnost zajedničkog „hodočašća nade“ i potrebe da zajedno s vama hodimo. Još važnije je to, ako vam se čini da ste u svojim župnim zajednicama u sjeni, ako je vaša prisutnost nevidljiva, ako osjećate da nema dovoljno sluha za vašu potrebu uključivanja u život Crkve ili da vas se ne razumije. Moguće je da se pitate: Kako ćemo biti prihvaćeni? Hoćemo li nekome smetati? Hoće li za nas biti razumijevanja i podrške? Dragi roditelji i članovi obitelji osoba s invaliditetom, možda i vas muče slična pitanja i bojazni.

Iako je u posljednje vrijeme pastoral osoba s invaliditetom u našim biskupijama dobio određeni zamah, još uvijek ima mnogo prostora na tom području pastoralnog djelovanja da postane sustavnije i konkretnije te da bude uobličeno u redoviti život župnih zajednica. Vjerujemo da očekujete prvi korak dobrodošlice od svojih župnika, vjeroučitelja i pastoralnih djelatnika. Zasigurno, i oni su potrebni vaših poticaja i ohrabrenja, vašega glasa, dodira i pogleda koji svjedoči o nadi koju i sami pronalazite ili tražite u osobi Isusa Krista. Svima su nam potrebna vaša svjedočanstva vjere, jer su pokazatelj kako Bog na čudesne načine djeluje u dubinama vaših duša i da računa s vama u širenju Radosne vijesti. Stoga vas ponovo potičemo da pristupite pastoralnim djelatnicima u svojim župama i ponudite im suradnju u ostvarivanju vaše još veće uključenosti u život župnih zajednica koje možete višestruko obogatiti.

Drage osobe s invaliditetom, koristimo se ovom prigodom da vam najavimo Peti nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji koji će se održati 19. i 20. rujna 2026. godine u Osijeku i Aljmašu. Bit će to vrhunac pastoralnog ciklusa „Obitelji osoba s invaliditetom u krilu Crkve“ započetog 2023. godine, ali i lijepa prigoda za proslavu bogatstva u različitosti i nastavak donošenje budućih pastoralnih planova i programa kao i njihovih ostvarenja. Dok u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji traju pripreme za taj susret, pozivamo vas, kao i vaše župnike, da se u župnoj zajednici okupite i sa župnim vijećima i drugim skupinama uključite u organizaciju odlaska na susret i sudjelovanja na njemu.

Svjesni različitosti invaliditeta i potrebnih prilagodbi – od organizacije putovanja, smještaja i prilagodbe komunikacijskih alata – želimo učiniti naše slavlje u Osijeku i Aljmašu svima pristupačnim kako bi ono postalo velika zahvala Ocu nebeskom za dar vašega života.

Naposljetku, želimo istaknuti kako uskoro ulazimo u milosno vrijeme došašća koje je također vrijeme nade. U iščekivanju Božića, ovo vrijeme pred nas stavlja mnoge biblijske tekstove u kojima se prisjećamo strpljivosti i neumorne nade židovskog naroda u ispunjenje Božjih obećanja. Znak nade ispunio se naposljetku u rođenju djeteta – Isusa Krista, Mesije – koji je kao slabo, krhko i ranjivo dijete došao na ovaj svijet. On je već svojim rođenjem pokazao kako želi biti bliz onima koji su slabi, krhki i ranjivi. Ta istina vrijedi za svako, pa tako i za ovo naše vrijeme. Nadbiskup Fisichella, u katehezi u sklopu Jubileja osoba s invaliditetom u Rimu ove godine, okupljenima je poručio: „Moramo pronaći svoj poziv u Crkvi upravo u slabostima jer su one sredstvo da ljubimo još više. Dopustite da vaš invaliditet bude snaga ljubavi koja se daje svima, jer nitko bolje od vas ne može dati svjedočanstvo kršćanske ljubavi.“

Drage osobe s invaliditetom, u susretu s vama prepoznajemo i doživljavamo snažno svjedočanstvo ljubavi koje nesebično dijelite s onima koji vas okružuju i čije živote obogaćujete. Time potvrđujete stav pape Lava XIV. da se kvaliteta života ne mjeri postignućima, nego ljubavlju. Doista, vi niste samo primatelji skrbi članova vaših obitelji i društva, nego ste svjedoci Evanđelja, subjekti evangelizacije te dragocjen dar Crkvi i društvu.

Stoga, uz iskrene čestitke za vaš dan, vas, vaše obitelji i najbliže potičemo da s povjerenjem izađete „iz sjene“ i neumorno budite nadu zajedno sa svim članovima „putujuće“ Crkve koja sa svim vjernicima i hodočasnicima hrli u susret Onome koji nas je prvi ljubio – Kristu Gospodinu, našoj jedinoj nadi!

Na svetkovinu Krista Kralja, 23. studenoga 2025.

mons. Marko Medo, gospićko-senjski biskup

predsjednik Vijeća HBK za laike

mons. Ivo Martinović, požeški biskup

predsjednik Vijeća HBK za život i obitelj