U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu.

»Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

Svećenik: fra. Mate Kolak.

Prije ranog 20. stoljeća, česta pričest obično je bila privilegij redovnika i redovnica, često onih koji su živjeli u samostanima i samostanskim zajednicama, a ne svakodnevna stvarnost laika. Od 12. stoljeća Crkva je zahtijevala od svakog katolika da primi pričest barem jednom godišnje, uz ispovijed ako je potrebno. Kako je svako razdoblje Crkve ostvarivalo ovaj minimalni standard, variralo je zbog razina pobožnosti koje su bile vođene mnogim čimbenicima, ne najmanje Duhom Svetim.

Međutim, možemo identificirati značajnu promjenu u sakramentalnom životu laika s dekretom pape Pija X. iz 1905. godine, Sacra Tridentina: O čestom i svakodnevnom primanju svete pričesti. Naslov dolazi iz papinog uvodnog citata sa Sabora u Tridentu, koji izjavljuje da je želja tog sabora da na svakoj Misi “vjernici” prisutni pričešćuju ne samo “duhovno, nego i sakramentalno”.

Ovaj dekret i danas je značajan iz nekoliko razloga. U skladu je s poviješću i Svetim pismom u pogledu poželjnosti čestog primanja pričesti i prepreka, često izraženih kroz lošu teologiju, koje su se pojavljivale kako bi ometale tu praksu. Svakodnevno primanje Euharistije, kaže Pio, u skladu je s tipologijom “Hebreja koji se hrane manom u pustinji” te da njegova primarna svrha nije “da se čuva čast i poštovanje prema Gospodinu, niti da služi kao nagrada ili naknada za krepost primatelja.”

Papa Franjo je 2021. godine u jednoj homiliji ponovio ovu posljednju točku. Euharistija je, uostalom, naš “panum nostrum quotidianum”. Ipak, kako ćemo vidjeti, svaki od ova dva pape upravljao je Crkvom u različitim uvjetima u kojima su njihovi vjernici susretali Gospodina na Misi.

Pio X., sasvim dosljedno, s obzirom na njegovu usmjerenost na iscjeljujući aspekt sakramenta, ukazao je na primjere “rigorizma” (često inspiriranog jansenizmom) koji su postavljali previše prepreka za primanje pričesti. Ti su teolozi zahtijevali od primatelja “najčistiju ljubav prema Bogu, bez ikakve primjese nedostatka”. To je dovelo do toga da su čitavi segmenti društva bili zabranjeni za svakodnevno primanje pričesti. Među njima su bili “trgovci i oni koji su bili u braku”. Čitajući ovo danas, teško je ne prisjetiti se Newmanove navodne šale da bi Crkva izgledala prilično smiješno bez laika.

S vremenom je Pio X. u ovom dekretu postavio temelje za ukidanje euharistijskih praksi koje su se ukorijenile u mnogim dijelovima katoličkog svijeta. Godine 1910. također je snizio dob za primanje prve pričesti na otprilike sedmu godinu života. Ipak, papa Pio X. nije samo širom otvorio vrata i, takoreći, dopustio povjerenom stadu da se nagura oko svetišta. Postojali su putevi kojima se trebalo koračati prije nego što se moglo pristupiti Božjem oltaru.

Godine 1905. brojne prakse, propisane kanonskim pravom, pripremale su katolike za njihov značajan susret s našim euharistijskim Gospodinom. Pripremna praksa posta ne samo da je jačala njihovu volju, nego im je i pružala živo iščekivanje koje im je u njihovom tijelu učilo značenje onoga što će se dogoditi na Misi. Oni, prah i pepeo, koji dišu svaki dah zahvaljujući Božjoj darežljivosti, trebali su Ga susresti u obnavljanju krvave žrtve Križa, kako bi On, njihov životni održavatelj, koji također održava svemir, postao hrana, potpora, njihov kruh. Potresna neravnoteža milosti u takvoj razmjeni nadmašila bi najveću Arhimedovu polugu.

Post je stoga bio snažno utkan u tkaninu svadbene haljine (Matej 22,11-13) koju su kršćani nosili stoljećima prije pristupanja ovom otajstvu. Njihova glad za hranom odražavala je glad koju su trebali osjećati za živim Bogom. Bio je to pripremni, poučni čin; nešto što nije bilo apstraktno, već konkretno, što su čak i najjednostavnije duše mogle osjetiti.

Evo još jedne značajne razlike između Mise svetog Pija X. i naše danas: paradoksalno živopisna na osjetilan način, svaka Misa, sve do reformi Drugog vatikanskog sabora, slavila se s onim što je poznato kao “tihi kanon”. Dakle, nakon Sanctusa, svećenik je molio sotto voce sve do Očenaša. Svi znaju staru izreku da tišina ponekad može jasnije prenijeti stvarnost nego bilo koje riječi. To je ono što tišina u liturgiji znači, i kao takva, bila je još jedan uvjet koji je u vrijeme Pija X. pripremao vjernike za dostojan susret s njihovim Gospodinom.

Četvrt stoljeća nakon objave, još uvijek možemo mnogo naučiti iz Ratzingerova Duh liturgije. Drugo poglavlje četvrtog dijela (Tijelo i liturgija) je kratka, gotovo programska povelja o reformi Novus Orda, proglašenog 1969. godine, koja cilja na jedan od velikih ciljeva budućeg papinog učenja: njegovanje tišine koja čini zajedništvo s Gospodinom dublje unutarnjim. Ratzinger piše: „Tko god je doživio Crkvu ujedinjenu u tihoj molitvi Kanona, znat će što je doista ispunjena tišina. Ona je istodobno glasan i prodoran vapaj Bogu i Duhom ispunjen čin molitve.“

Ratzinger zasigurno piše iz perspektive slavitelja i vjernika. To je bila tišina obreda u kojem je odrastao i za koji je bio zaređen. Duboko je poznavao kako je ta tišina pružala obilnu pripremu za vjernike i svećenike da unutarnje dožive ono što su vanjski činili riječima i sakramentom.

Sjedinjeni smo u našem zadivljujućem osjećaju nemoći pred Božjom beskonačnom darežljivošću. Tišina zaustavlja svakodnevno i približava nas izvornoj svrsi svijeta; jer tišina postaje „putovanje izvan našeg svakodnevnog života prema Gospodinu, prema spajanju našeg vremena s Njegovim“. To sugerira svojevrsni „ogrtač poštovanja“, „ikonostas tišine“ (sve su to Ratzingerove formulacije) koji čini susret s Gospodinom osobnijim, trajnijim jer je intimniji.

Tišina baca svjetlo na trenutke u Evanđeljima kada Isus čini čudo i zapovijeda primatelju: „Nikome ni riječi“ (Luka 5,14), osim svećeniku kao svjedočanstvu Božje dobrote. Slično tome, u svim sinoptičkim Evanđeljima Isus govori svojim učenicima da je On doista Mesija, a zatim ih privremeno zapovijeda da to nikome ne govore. Naravno, u svim tim slučajevima pokušavao je izbjeći gomile željne senzacija, ali liturgijska tradicija sugerira nešto više.

Ono što je Isus činio u ovim izvještajima iz Pisma bilo je stvaranje prikladnih uvjeta za nastavak prijateljstva s Njim nakon početnog susreta. Ovo je na razne načine preuzeto u liturgijskoj tradiciji Crkve kroz stoljeća. Kako nam je zaručnik oduzet u vidljivom smislu, obvezni smo postiti, kako je Gospodar rekao. Budući da je susret na Misi najviša od sakramentalnih stvarnosti, i upravo zato što Ga susrećemo pod velovima sakramentalnosti, usmjerenost duše mora biti prema unutarnjem, tjelesnom susretu koji promiču prakse posta i tišine.

Stoga su katolici iz vremena svetog Pija X. imali način da susretnu svog Gospodina koji bi „dotaknuo vječnost“ u tihom susretu, njihova tijela odjekujući zemaljskim gladima koje odražavaju njihovu potrebu za hranom koja traje. Tišina i post nisu samo negativne stvarnosti. Oni otvaraju vrata utjelovljeno teofaniji, unutarnjem susretu s Bogom.

A što imamo danas? Imamo gotovo univerzalnu praksu da svi idu na pričest. Također imamo krizu nevjerovanja u stvarnu prisutnost i vrlo mali postotak katolika koji redovito posjećuju ispovjedaonicu (brojni pape iz razdoblja Pija, među ostalima, preporučuju ovo posljednje za plodonosnu praksu pričesti).

Naravno, zahvaljujući svetom Piju X., imamo jasniju predodžbu o tome tko bi se trebao smatrati pozvanim za Gospodinov stol: u biti, svaki katolik s ispravnim raspoloženjem. Poput mnogih stvarnosti u životu katolika, i ova istina blista sjajem koji je istodobno privlačan i lako ga je prigušiti pod košarama naše pale ljudske naravi, posebno kada su te košare učvršćene crkveno odobrenim običajima.

Dakle, tjera li učestala sveta pričest katolike? Nažalost, tragično, rekao bih da da, ponekad, možda čak i često. U okruženju naših oštro osvijetljenih, pojačanih liturgija, u kojima tijela i duše vjernika imaju malo prilike promišljati u svojoj nutrini milosti koje bi im “negativni prostor” samo-odricanja mogao otvoriti, Gospodin može biti promašen, čak i dok je u našoj sredini. Sve što ostaje je sirova sila moralnog zakona koja ih susreće u ovom susretu, te se, nažalost, Euharistija pretvara u suočavanje s njihovim vlastitim neuspjesima da dostignu zadane standarde. Naravno, nitko ne dostiže te standarde, što je upravo razlog zašto imamo Spasitelja.

Ali mnogi odlaze nakon što nisu susreli svog Gospodina, već utjelovljenje zakona koje nitko ne može ispuniti bez milosti. Ne osjećamo dovoljno glad u svojim tijelima (trenutni zahtjevi za postom su smiješni), niti imamo dovoljno tišine oko sebe da susretnemo živoga Boga koji nas poziva k Sebi čak i s našim samonanesnim ranama. Ipak, kao Dobri Liječnik, uvijek nas poziva u zajedništvo s Njim, u transformirajući odnos koji oživljava naše moralne moći ljubavlju koju je Dante vidio kako pokreće sunce i druge zvijezde.

Da barem naši pastiri obnove te drevne discipline koje će omogućiti da više duša susretne svog Gospodina, odijevajući svoje stado u haljine prikladne za onu gozbu u srcu stvaranja.

Izvor: quovadisecclesia.com

Nakon što je pet tjedana proveo u bolnici u Rimu, Papa se u nedjelju vratio u Vatikan i ondje će nastaviti svoj oporavak najmanje dva mjeseca uz motoričku i respiratornu rehabilitaciju i bez javnih aktivnosti.

Franjina krhkost i tihi glas nakon izlaska iz bolnice Gemelli, naveli su vjernike da dovedu u pitanje njegovu prisutnost na Uskrs, najvažniji blagdan za katolike.

Vatikan je danas objavio kalendar liturgijskih slavlja za ovo razdoblje, što uključuje svečani blagoslov “Urbi et Orbi” koji svake uskrsne nedjelje Papa upućuje s balkona bazilike svetog Petra.

Iako je Sveta Stolica potvrdila slavlja Velikog tjedna, a među njima i postaje križnog puta u Koloseumu u Rimu, nije precizirala tko će ih predvoditi.

Ured za tisak Svete Stolice naglasio je da će se o Papinoj mogućoj prisutnosti tijekom Velikog tjedna odlučiti na temelju razvoja njegova zdravstvenog stanja “idućih tjedana”.
Papa može povjeriti vođenje misa i ceremonija drugim prelatima, obično kardinalima, ali samo on može dati blagoslov “Urbi et Orbi”.

Vatikan je također najavio kanonizaciju talijanskog blaženika Carla Acutisa (1991. – 2006.) 27. travnja, ali nije navedeno u kojoj mjeri će papa Franjo sudjelovati.

Ovom hospitalizacijom, tijekom koje je prema liječnicima dvaput zamalo umro, duhovni poglavar 1,4 milijarde katolika doživio je najozbiljniju zdravstvenu krizu otkako je izabran za Papu 2013, piše HRT.

“Sveti Otac postupno smanjuje količinu kisika visoke protočnosti koju prima putem nosnih kanila tijekom dana, a zabilježeno je i blago smanjenje tijekom noći. Prema krvnim pretragama obavljenima u srijedu, hematološki parametri Svetoga Oca su uredni. Papa Franjo nastavlja izmjenjivati terapiju, molitvu, odmor i određene radne aktivnosti, dok mu svi dikasteriji Rimske kurije redovito dostavljaju dokumente kako bi ga izvijestili o svome djelovanju. Sveti Otac svakodnevno koncelebrira svetu misu u kapeli Doma svete Marte”, naveo je Matteo Bruni, dodavši kako “Papa nije imao posebnih posjeta koje bi trebalo istaknuti”.

Papa Franjo je u petak ujutro iz vatikanske Dvorane Pavla VI., putem video veze, pratio drugu korizmenu propovijed fra Roberta Pasolinija, propovjednika Papinske kuće, a koju je emitirala Vatican Media.

Također, Sveti Otac je u petak obaviješten o požaru u Južnoj Koreji, te o snažnom potresu magnitude 7.7 koji je pogodio Mjanmar i dijelove Tajlanda, izazvavši štete, razaranja, poginule i ranjene. Papa je uputio dva brzojava, potpisana od strane državnog tajnika kardinala Pietra Parolina, civilnim i crkvenim vlastima pogođenih azijskih zemalja, uputivši im svoje molitve i duhovnu blizinu.

Što se tiče rasporeda za naredne dane, nedjeljni Angelus bit će ponovno objavljen u pisanom obliku, kao i prethodnih tjedana. Trenutačno nema najava o mogućem pojavljivanju na prozoru Apostolske palače, kao što je to bilo 23. ožujka, kada se Papa nakratko pojavio na balkonu bolnice Gemelli, netom prije otpusta.

Još uvijek nema potvrde ni o uskrsnim slavljima, iako je jučer objavljen kalendar događanja. Pojedinosti, osobito o blagoslovu Urbi et Orbi, kao i o kanonizaciji Carla Acutisa što je predviđeno za 27. travnja na Trgu svetoga Petra, bit će naknadno potvrđene “ovisno o daljnjim poboljšanjima”. Za sada je, prema stavu Tiskovnom uredu Svete Stolice, prerano o tome govoriti, izvijestio je Vatican News.

Organizatori poručuju kupcima da ne brinu, svi zainteresirani fanovi imat će mogućnost kupiti svoju ulaznicu. Nevjerojatno velik interes rezultirao je rekordnim brojem posjetitelja platforme Entrio – više od milijun i pol ljudi došlo je na Entrio stranice kupiti ulaznice samo u prvih 6 sati, a u virtualnoj internetskoj čekaonici u svakom trenutku se danas nalazilo preko 200.000 ljudi. Usprkos detaljnim tehničkim pripremama i višestruko povećanim kapacitetima serverske infrastrukture, nikad viđena navala na ulaznice na ovim prostorima premašila je sva najveća očekivanja.

- Neviđena navala, višestruki pokušaji hakerskih napada koje smo uspješno spriječili, kao i ogroman broj ljudi u virtualnoj čekaonici, uzrokovali su povremeno otežanu i usporenu prodaju ulaznica na internetu i na prodajnim mjestima, kao i značajno vrijeme čekanja. Pojedini dijelovi Entrio sustava radili su otežano od 13 sati, no naš tim od 14 inženjera intenzivno je tijekom cijelog dana radio na rješavanju izazova i optimizaciji prodaje kako bi omogućio što bržu kupnju svim zainteresiranima. Svjesni smo da su neki korisnici imali poteškoće s pristupom i kupnjom ulaznica te se iskreno ispričavamo zbog svih prouzročenih neugodnosti. Posebno se ispričavamo kupcima koji su čekali na kiši diljem Hrvatske, kao i svim organizatorima te partnerskim prodajnim mjestima i prodavačima. Istovremeno, zahvaljujemo svim fanovima kao i Thompsonu i njegovom managementu na povjerenju i strpljenju koje je rezultiralo ovim povijesnim rekordom u prodaji ulaznica - dodali su iz Entria, prenosi vecernji.hr.

Vjerujem da je to uglavnom zato što su obitelji u Gazi obično velike, a stanovništvo vrlo mlado. Iako je teško odrediti točne razloge, duboko sam upoznat s bolom roditelja u Gazi koji su izgubili dijete—i često više od jednog. Ubijanje nedužne djece, koja su nevina i nesposobna nauditi, mrlja je koju čovječanstvo nikada neće moći izbrisati iz svoje povijesti. Sam broj ubijene djece u Gazi je užasavajuć i vrlo je teško pomisliti na ožiljke koje će toliki preživjeli nositi – u svojim tijelima, srcima i umovima – do kraja života. Mediji manje izvještavaju o porastu nasilja na Zapadnoj obali, gdje je također sve više mrtvih, ozlijeđenih i uhićenih. I tamo su mnoge žrtve djeca.

Brojke palestinskog Ministarstva zdravstva su zapanjujuće: 15.613 ubijene djece i njih 33.900 ranjene od početka rata. Među njima je i 876 novorođenčadi i 4.110 djece do pet godina. Nema podataka o broju siročadi. Imate li kakvih informacija? Za koliko se djece vjeruje da su ostala bez roditelja? Tko se brine za njih?

Procjene pokazuju da je oko 20.000 djece ostalo siroče. Nažalost, taj bi broj mogao porasti, budući da ne znamo koliko je tijela još zakopano pod ruševinama. Rečeno mi je da se u mnogim slučajevima starija djeca brinu o svojoj mlađoj braći i sestrama, preuzimajući odgovornosti odraslih. Jedna od velikih tragedija ovog rata je to što ne možemo pomoći: humanitarna pomoć ne može proći, a samo je nekolicini volontera dopušteno ući u Gazu – i to tek nedavno. Poražavajuće je biti toliko blizu, a tako nemoćan.

Prošlog proljeća radili ste s talijanskom vladom kako biste organizirali liječenje više od 200 ranjene ili bolesne djece iz Gaze u talijanskim bolnicama. Uspjeli ste ih izvući kroz Egipat. Mislite li da bi se slični napori mogli ponoviti?

Od kraja siječnja 2024. više od 200 djece primile su bolnice u Italiji. Čak i posljednjim tjednima, zahvaljujući privremenom prekidu vatre, više djece iz Gaze stiglo je preko Egipta. U studenom 2023., nakon jutarnje audijencije kod Svetog Oca, posjetio sam naše prijatelje u bolnici Bambino Gesù. Njihova velikodušnost – prvo kao roditelja, a zatim kao liječnika i administratora – otvorila je vrata pomoći ovim mališanima. Talijanska vlada je aktivirala sve moguće diplomatske kanale da se to dogodi. Nikada neću prestati zahvaljivati ​​talijanskom narodu na njihovoj velikodušnosti. Znam da su i druge europske zemlje prihvatile bolesnu djecu iz Gaze i nadam se da će ih biti još više. Popis djece kojoj je potrebno liječenje vrlo je dug, ali izvući ih nije lako. Primirje – ili još bolje, kraj rata – moglo bi spasiti živote djece koja su već tako duboko ranjena.

Osobno ste pomogli mnogima od te djece. Postoje li neke posebne priče koje su vam ostale u sjećanju? Želite li podijeliti neke posebno dirljive slučajeve?

Zajedno s talijanskim ministrom vanjskih poslova Antoniom Tajanijem dočekao sam većinu djece kada su stigla u Italiju. O djeci smo pričali dok smo ih čekali u zračnoj luci, no nakon što smo čuli njihove priče od roditelja i skrbnika, ostali smo bez riječi. Kasnije sam ih posjećivao u bolnicama i pratio njihov oporavak. Upoznao sam jednog dječaka koji je došao s teškim ozljedama noge – vidio sam ga kako ponovno hoda nakon složene operacije. Mlada djevojka koja se bori s rakom sada je puno bolje, ali kad je stigla, liječnici su me upozorili da je u kritičnom stanju. U Italiji su ova djeca dobila i medicinsku skrb i ljubav. Neki već govore talijanski. Kada me pozovu, konačno mogu čuti mir u njihovim glasovima – hvala Bogu.

Prošlih godina vodili ste veliku inicijativu za posvajanje siročadi ili napuštene palestinske djece u Italiji, posebno u okolici San Marina i Umbrije. Neka od te djece sada su odrasli muškarci i žene. Sjećate li se nekoga od njih? Može li se pokrenuti slična inicijativa za djecu Gaze? Jeste li započeli rasprave u Italiji?

Nedavno smo obilježili 25. godišnjicu inicijative Project Smile u San Marinu. Bio je to projekt koji je snažno želio nadbiskup Pietro Sambi, tadašnji apostolski delegat u Jeruzalemu, koji mi se duboko urezao u sjećanje. Dvijetisućite su bile godine intenzivnih sukoba u Svetoj Zemlji i zajedno smo uspjeli izgraditi pravi most solidarnosti: mnoga su djeca iz Betlehema posvojena od strane obitelji u San Marinu. Često sam ih sretao tijekom godina – sretni su i voljeni. Kasnije je postalo nemoguće nastaviti inicijativu u San Marinu. Međunarodna posvojenja također su postala teža u Italiji. Ali potreba da se siročad smjesti u obitelji pune ljubavi – obitelji koje im mogu ponuditi budućnost – veća je nego ikad. Volio bih da mogu pomoći u povezivanju djece bez roditelja s ljudima spremnima da ih dočekaju i formiraju lijepe obitelji, uvijek u okviru zakona i uz puno poštivanje zaštite djeteta. Do sada to nije bilo moguće. Ali nadamo se i molimo.

Nekoliko ste se puta susreli s papom Franjom kako biste razgovarali o djeci. Što vam je rekao o toj temi?

Posljednji sam put susreo Svetog Oca 3. veljače, samo deset dana prije njegove hospitalizacije u bolnici Gemelli. Papa Franjo je sazvao summit o djeci, okupivši čelnike i institucije iz cijelog svijeta pod snažnim naslovom: „Volimo ih i štitimo ih“. Nakon summita osobno se susreo s djecom koja su u Italiju došla iz ratnih područja. Djeca iz Gaze su mi rekla da su srela djeda punog ljubavi koji ih je gledao dobrim očima. Tijekom njegovih dvanaest godina kao pape, imao sam mnogo prilika razgovarati s njim, a u posljednje vrijeme ti su trenuci sve češći. Svaki put pita kakva je situacija u Svetoj Zemlji – kako žive ljudi, a posebno djeca. Papi Franji je jako stalo do budućih generacija. Njegova vizija njege i zaštite djece dolazi do izražaja u svemu što radi: on je otac—budan, pravedan i suosjećajan. Uvijek me ohrabrivao u radu za djecu, posebno kada je riječ o njihovom obrazovanju i promicanju mira.

Od nastavka rata prošlog utorka, broj ubijene djece je naglo porastao—130 samo prve noći. Kakve vijesti primate iz Gaze?

Nažalost, broj je već porastao, a ako nasilje ne prestane, rasti će i dalje. Vijesti koje dobivam iz Gaze duboko su zabrinjavajuće. Nastavak borbi bio je iznenadan i izuzetno nasilan. Ovo je sveto vrijeme u Svetoj Zemlji: za muslimane je ramazan, a za kršćane korizma. Ovo su vremena kada ljudi obično poštuju obrede, liturgije i tradiciju drugih. Slušanje o tolikoj smrti i razaranju tijekom ovog vremena posebno je bolno. Smrt nevinih ljudi uvijek je duboko bolna.

Ovdje u Europi postoji duboko suosjećanje za ono što ta djeca prolaze. Što možemo učiniti da podržimo vitalni rad koji vi i drugi radite u Palestini?

Diljem svijeta ljudi suosjećaju i nježni su prema djeci. Osjećaju odgovornost da se zaštite njihova prava, budućnost i osnovne potrebe. Ono što je tako šokantno je da se čini da ovaj osjećaj uopće nedostaje kod onih koji ovoj djeci uzrokuju toliko boli i smrti. Kao vikar Kustodije Svete Zemlje, koja više od 800 godina čuva Sveta mjesta i živo kamenje koje ih nastanjuje, mogu reći da nudimo posao, obrazovanje, stanovanje i podršku u mnogim oblicima. Posljednjih godina suočili smo se s još većim izazovima zbog rata, stalnih napetosti i pandemije. Naš trud podupire Providnost i velikodušnost dobročinitelja, koji nam pomažu u služenju djeci i Svetoj zemlji. Nadam se da će ovogodišnja kolekta Velikog petka za Svetu zemlju biti još izdašnija nego li do sada. Iznad svega, oslanjamo se na molitve svih ljudi – kako bi dragocjeni dar mira mogao uskoro doći do djece posvuda. Neka ih Betlehemsko Sveto Dijete štiti, krijepi i čuva njihov osmijeh.

Na Veliki četvrtak, 17. travnja, u 9:30 u Bazilici sv. Petra je Misa posvete ulja.

Na Veliki petak, 18. travnja, u vatikanskoj bazilici u 17 sati su obredi Muke Gospodnje. U 21 sat je na rimskom Koloseju tradicionalni križni put (Via crucis).

Na Veliku subotu, 19. travnja u 19:30 u Bazilici sv. Petra je Vazmeno bdijenje u Svetoj noći.

Na svetkovinu Uskrsa, Nedjelju uskrsnuća Gospodinova, 20. travnja bit će misa na Trgu sv. Petra. Nakon mise slijedi blagoslov Urbi et orbi – Gradu i svijetu.

Na Drugu vazemenu nedjelju, Nedjelju Božjeg milosrđa, 27. travnja na Trgu sv. Petra u Vatikanu u 10:30 je sveta misa i kanonizacija blaženoga Carla Acutisa.

Tiskovni ured Svete Stolice nije dao precizne detalje o Papinom sudjelovanju na obredima Velikog tjedna. „Neke se odluke razmatraju i bit će donesene na temelju Papina zdravstvena stanja”, pojasnili su iz Tiskovnog ureda Svete Stolice.

U ono vrijeme: Pristupi Isusu jedan od pismoznanaca i upita ga: »Koja je zapovijed prva od sviju?«

Isus odgovori: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje!«

»Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.«

Nato će mu pismoznanac: »Dobro, učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga – više je nego sve paljenice i žrtve.«

Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio, reče mu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjega!« I nitko se više nije usuđivao pitati ga.

Svećenik: fra. Mate Kolak.

„Mogu potvrditi da će se sljedeći film redatelja Mela Gibsona, u produkciji Icon Productions, Kristovo uskrsnuće, u potpunosti snimati u Cinecitti počevši od kolovoza, što zahtijeva mnogo teatarskih konstrukcija“, rekla je Cacciamani u intervjuu za talijanske novine Il Sole 24 Ore, prenosi CNA.

U razgovoru s voditeljem podcasta Joeom Roganom, Gibson je rekao da je film „vrlo ambiciozan“ i da priča prati „pad anđela do smrti posljednjeg apostola“.

„Mislim da biste stvarno ispravno ispričali priču morate početi s padom anđela, što znači da ste na drugom mjestu, u drugom ste carstvu. Morate ići u pakao. Morate ići u Šeol“, dodao je.

„Riječ je o pronalaženju puta koji nije vodnjikav ili previše očit. Mislim da imam ideje o tome kako to učiniti i kako izazvati emocije kod ljudi iz načina na koji to prikazujete i načina na koji snimate. Pa sam o tome razmišljao dugo vremena“, rekao je Gibson te dodao: „Neće biti lako i zahtijevat će mnogo planiranja i nisam posve siguran da to mogu izvesti; da vam iskreno kažem, super je ambiciozno. Ali potrudit ću se jer to je ono što morate učiniti, zar ne, prihvatiti sve?“

Redatelj je također rekao kako ponovno planira da lik Isusa glumi Jim Caviezel te da će morati upotrijebiti „nekoliko tehnika“ kao što je CGI de-aging (pomlađivanje), na Caviezelu zbog činjenice da je prošlo više od 20 godina od izlaska prvog filma.

Kristova muka – Pasija objavljena je 2004. i, unatoč kontroverzama oko filma, zaradila je 370 milijuna dolara u SAD-u, a mnogi je smatraju uratkom koji je otvorio vrata vjerskim medijima u Hollywoodu, prenosi Nedjelja.

U ono vrijeme: Istjerivaše Isus đavla koji bijaše nijem. Kad iziđe đavao, progovori njemak. I mnoštvo se divilo. A neki od njih rekoše: »Po Beelzebulu, poglavici đavolskom, izgoni đavle!«

A drugi su iskušavajući ga, tražili od njega kakav znak s neba. Ali on znajući njihove misli, reče: »Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno, opustjet će i kuća će na kuću pasti. Ako je dakle Sotona u sebi razdijeljen, kako će opstati kraljevstvo njegovo? Jer vi kažete da ja po Beelzebulu izgonim đavle. Ako dakle ja po Beelzebulu izgonim đavle, po kome ih vaši sinovi izgone? Zato će vam oni biti suci. Ali ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje.«

»Dokle god jaki i naoružani čuva svoj stan, u miru je sa njegov posjed. Ali ako dođe jači od njega, svlada ga i otme mu sve njegovo oružje u koje se uzdao, a plijen razdijeli.«

»Tko nije sa mnom, protiv mene je. I tko sa mnom ne sabire rasipa.«

Svećenik: fr. Karlo Luka Kvesić.

Transparentnost, odgovornost, pravednost

Kardinal Parolin sudionicima je preporučio razvoj strategija za suočavanje s tim važnim i „brzo evoluirajućim“ izazovom: „Ključno je da vlade, tehnološke tvrtke, edukatori, civilno društvo i vjerske institucije zajedno rade na razvoju etičkih smjernica i okvira za upravljanje, kao i na transparentnosti podataka i politikama usmjerenim na djecu“, istaknuo je i nastavio: „Nije dovoljno samo osigurati sigurnost djece, privatnost i poštovanje njihovog dostojanstva, već i zaštititi ih od šteta uzrokovanih umjetnom inteligencijom. Jednako je važno jamčiti transparentnost, odgovornost i pravednost kako bi umjetna inteligencija bila što korisnija za svako dijete.“

Upozorenje pape Franje

Kardinal je svoj govor započeo osvrtom na govor pape Franje na G7 summitu u lipnju 2024. godine; govor koji je bio potpuno posvećen temi umjetne inteligencije. „Snažan tehnološki napredak umjetnu inteligenciju čini alatom koji istovremeno i oduševljava i zastrašuje, a zahtijeva razmišljanje koje će biti na visini izazova koji ona predstavlja“, rekao je tada Papa. „Sustavi umjetne inteligencije nevjerojatno su brzi u svom rastu i razvoju te će duboko oblikovati naše društvo, a posebno djetinjstvo“, dodao je kardinal Parolin.

Nova tehnologija u službi dobra

Usred tih transformacija, odgovornost je svih nas osigurati da „nova tehnologija bude stavljena u službu dobra i sigurnosti svake osobe, a osobito najranjivijih, istovremeno čuvajući ljudsko dostojanstvo i društvene odnose“, istaknuo je kardinal, podsjećajući na dokument Antiqua et Nova, koji se bavi pitanjem odnosa između ljudske i umjetne inteligencije, a u siječnju ove godine su ga objavili Dikasterij za nauk vjere i Dikasterij za kulturu i obrazovanje.

„Umjetna inteligencija ima potencijal poboljšati sigurnost, obrazovanje i dobrobit djece. Istodobno, mogla bi uvesti ozbiljne prijetnje, uključujući cyber nasilje, kršenje privatnosti, ovisnost o umjetnoj inteligenciji i online iskorištavanje“, istaknuo je kardinal Parolin: „Sprječavanje rizika, uz istovremeno iskorištavanje njenih koristi, nije lagan zadatak, a to nije samo zbog složenosti tog područja, već i zato što, kao što je papa Franjo naglasio u svom govoru na Svjetskom ekonomskom forumu 2025. godine, umjetna inteligencija postavlja temeljna pitanja o etičkoj odgovornosti, ljudskoj sigurnosti i širim implikacijama tih razvoja na društvo“, primijetio je kardinal državni tajnik.

Globalna suradnja

Stoga je potrebno tražiti „prikladne odgovore“ koji će uzeti u obzir specifične kontekste i princip supsidijarnosti, „pri čemu će pojedinci, obitelji, civilno društvo, tvrtke, institucije, vlade i međunarodne organizacije djelovati na svojim razinama kako bi osigurali da umjetna inteligencija bude usmjerena na dobrobit svih“. Na kraju, zaključio je kardinal Parolin, „potrebna je hitna i zajednička akcija, kao i globalna suradnja, kako bi se osiguralo da ta nova tehnologija služi – a ne ugrožava – dostojanstvo i dobrobit svakog djeteta u digitalnom dobu“.

Isus Krist naša nada.

II. Isusov život. Susreti

2. Samarijanka

„Daj mi piti!“ (Iv 4, 7)

26. ožujka 2025.

Draga braćo i sestre,

nakon što smo razmišljali o Isusovu susretu s Nikodemom, koji je išao tražiti Isusa, danas ćemo razmišljati o onim trenucima u kojima se čini da nas je čekao upravo tamo, na tom životnom raskrižju. To su susreti koji nas iznenade i isprva smo možda i malo nepovjerljivi: pokušavamo biti mudri i razumjeti što se događa.

To je, vjerojatno, bilo i iskustvo Samarijanke, o kojoj se govori u četvrtom poglavlju Ivanova Evanđelja (usp. 4, 5-26). Ona nije očekivala da će u podne zateći nekoga na zdencu; štoviše, upravo se i nadala da tamo neće nikoga biti. Dolazi, naime, zahvatiti vode iz bunara u neobično vrijeme, kad je velika sparina. Možda se ova žena srami svog života, možda se osjećala osuđenom, neshvaćenom, pa se zato izolirala, prekinula odnose sa svima.

Da bi stigao u Galileju iz Judeje, Isus je mogao izabrati neki drugi put koji ne vodi kroz Samariju. Bilo bi to još sigurnije, imajući u vidu napete odnose između Židova i Samarijanaca. No, on želi baš tuda proći i staje kod toga zdenca baš u taj čas! Isus nas čeka i daje da ga nađemo upravo kad mislimo da za nas više nema nade. Zdenac je na drevnom Bliskom istoku mjesto susreta, gdje se ponekad dogovaraju brakovi, to je mjesto sklapanja zaruka. Isus želi pomoći toj ženi da shvati gdje da traži pravi odgovor na svoju želju da bude voljena.

Tema želje temeljna je za razumijevanje ovog susreta. Isus prvi izražava svoju želju: „Daj mi piti!“ (r. 10). Da bi započeo dijalog, Isus se pokazuje slabim, tako da se druga osoba ne osjeća nelagodno, da se ne uplaši. Žeđ je često, pa i u Bibliji, slika želje. Ali ovdje Isus prije svega žeđa za spasenjem te žene. „Onaj tko je tražio da pije“, kaže sveti Augustin, „bio je žedan vjere te žene“.[1]

Dok je Nikodem došao Isusu obnoć, ovdje Isus susreće Samarijanku u podne, u vrijeme najvećeg danjeg svjetla. To je, naime, trenutak objave. Isus joj se objavljuje kao Mesija i usto baca svjetlo na njezin život. Pomaže joj da svoju životnu priču, koja je komplicirana i bolna, sagleda iz novog kuta: imala je pet muževa i sada je sa šestim koji joj nije muž. Broj šest nije slučajan, već obično označava nesavršenost. Možda je to aluzija na sedmog zaručnika, onoga koji će konačno moći zadovoljiti želju te žene da bude istinski voljena. A taj zaručnik može biti samo Isus.

Shvativši da Isus poznaje njezin život, žena skreće razgovor na vjersko pitanje koje je dijelilo Židove i Samarijance. To se ponekad događa i nama dok molimo: u trenutku kad Bog dotiče naš život s njegovim problemima, ponekad zalutamo u razmišljanja koja nam daju iluziju uspješne molitve. Podižemo, zapravo, zaštitne barijere. Ali Gospodin je uvijek veći i toj Samarijanki, s kojom prema tadašnjim uvriježenim pravilima ophođenja nije trebao ni razgovarati, daje najvišu objavu: govori joj o Ocu, kojem se valja klanjati u duhu i istini. A kad ona, ponovno iznenađena, primijeti da je u vezi tih stvari bolje čekati Mesiju, On joj kaže: „Ja sam, ja koji s tobom govorim!“ (r. 26). To je poput izjave ljubavi: ja sam Onaj kojeg čekaš; Onaj koji konačno može odgovoriti na tvoju želju da budeš voljena.

Tada žena otrča pozvati ljude iz sela, jer upravo iz iskustva osjećaja voljenosti proizlazi poslanje. I kakav je navještaj mogla donijeti ako ne svoje iskustvo da je shvaćena, prihvaćena, da joj je oprošteno? To je slika koja bi nas trebala potaknuti na razmišljanje o traženju novih načina evangelizacije.

Baš poput zaljubljene osobe, Samarijanka zaboravlja svoj krčag pred Isusovim nogama. Težina tog krčaga na njezinoj glavi, svaki put kad bi se vratila kući, podsjećala ju je na njezino stanje, njezin mukotrpan život. Ali sad je krčag odložen Isusu pred noge. Prošlost više nije teret; ona se pomirila s Bogom. Tako je i s nama: da bismo išli i naviještali evanđelje, najprije trebamo odložiti teret i breme svoje povijesti Gospodinu pred noge, predati njemu težinu naše prošlosti. Samo pomireni ljudi mogu biti nositelji evanđelja.

Draga braćo i sestre, ne gubimo nadu! Čak i ako se naša povijest čini teškom, kompliciranom, možda čak i uništenom, uvijek imamo mogućnost predati je Bogu i na svom životnom putu krenuti ispočetka. Bog je milosrđe i uvijek nas čeka!

Ove godine Hrvati svjedoče povijesnom trenutku! U povodu 1100. obljetnice hrvatskoga kraljevstva i krunidbe kralja Tomislava, u Zagrebu će se održati jedinstven glazbeno-duhovni spektakl „VJERA, OBITELJ, DOMOVINA“.

Taj će veličanstven koncert u Vatroslavu Lisinkom – u najljepšoj koncertnoj dvorani u državi, u srcu glavnoga grada – prvi put na ovakav način ujediniti domovinsku i iseljenu Hrvatsku.

Očekuje nas večer za pamćenje prepuna emocija, zajedništva i glazbe koja dira dušu. Bit će to prekrasan spoj suvremenih i domoljubnih hitova, vrhunske duhovne glazbe i nezaboravnog scenskog spektakla za sve generacije. Na pozornici velike dvorane Lisinski nastupit će 10 vrhunskih izvođača iz Hrvatske i dijaspore, koji će svojim glasovima ispričati priču o vjeri, obitelji i ljubavi prema domovini.

Među izvođačima su:

Nicole Jukić i Vlado Bašić (Njemačka)
Anto Beko (Austrija)
Bernarda Brunović (Švicarska)
Darko Zorić (Australija)
Lucija Omazić (BiH)

GOSTI IZNENAĐENJA: Imena svih izvođača, uključujući i goste iznenađenja sa svih kontinenata, bit će otkrivena postupno, u idućim tjednima!

POSEBAN TRENUTAK VEČERI: Poznata sakralna umjetnica Eva Vukina predstavit će ekskluzivno umjetničko remek-djelo inspirirano samim događajem. Svi sudionici koncerta dobit će tiskanu reprodukciju te njezine umjetničke slike – kao trajnu uspomenu na ovu povijesnu noć.

🎟️ OSIGURAJTE SVOJU ULAZNICU NA VRIJEME!

Ulaznice su dostupne na:

✅ Blagajni Dvorane Lisinski te online preko mrežne stranice Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog

✅ Online sustavu Entrio i njihovim prodajnim mjestima diljem Hrvatske

Oduševljeni fantastičnim odazivom izvođača i publike, organizator spektakla – medijski portal CroExpress – već je sad uvjeren da će koncert „VJERA, OBITELJ, DOMOVINA“ postati tradicionalna glazbena svečanost u srcu domovine. Stoga ne propustite biti dijelom povijesti – prvog u nizu koncerata koji će svjedočiti globalnom glazbenom zajedništvu svih Hrvata svijeta.

👉 Vidimo se – jer zajedno smo jači, zajedno smo Hrvatska! ❤

Izvor: croexpress.eu

“Imao sam blagoslov da nakon večernjeg euharistijskog klanjanja pozdravim apostolskog vizitatora Svete Stolice u Međugorju, nadbiskupa Alda Cavallija, koji je i sam redovito prisutan u molitvama i pobožnostima. Njegovo nježno, skromno držanje i prekrasan osmijeh pružili su toplu dobrodošlicu. Zamolio sam članove tima SMC-a na hodočašću, njih ukupno više od dvadesetak, da podijele svoja osobna iskustva boravka tamo. Evo nekih od njihovih razmišljanja:

“Čim sam stigao ovdje u Međugorje, preplavljen sam prisutnošću naše Majke pune ljubavi u meni, koja me vodi u iscjeljenje iskustava ispunjenih strahom iz moje prošlosti, ispirući tjeskobu i strah. Sada živim s novom slobodom.”

Moj međugorski zaključak je sljedeći:”Marijina prva poruka djeci bila je “Mir, mir, mir između Boga i ljudi i među svim narodima.” I nikada nećemo pronaći istinski mir jedni s drugima, a da se prvo ne pomirimo s Bogom. Drvo ćete suditi po njegovim plodovima, a plodovi Međugorja su vrlo bogati. Primanje i klanjanje Presvetoj Euharistiji, moljenje potpune krunice, post, ispovijed i pokora jezgra su Međugorja i temelj Crkve. Za vrijeme večernje mise i klanjanja bio sam obuzet Duhom Svetim. Nemoguće je riječima opisati takav susret. Osjećam da je ovo putovanje početak nove sezone u mom duhovnom putovanju.”

“Biti u Međugorju je kao jednom nogom na nebu, a jednom na zemlji. Ne želim se vratiti u “svijet”. Mir je opipljiv. Gospa nas uvijek vodi svome sinu: srce Međugorja je euharistijsko klanjanje. Ovdje se događaju čuda!”

“Dok sam se penjao na Brdo ukazanja krećući se uz mnoge stijene i strme uspone kako bih došao do vrha i Gospina kipa, bio sam zadivljen mirom i ljepotom na koje sam tamo naišao. Uspon, upečatljiva paralela s duhovnim putovanjem. Putem se moramo znojiti, povremeno krvariti i svakako proliti poneku suzu, ali na vrhuncu sve je iskupljeno dok počivamo u pogledu Neba! Kroz poruke Marija nam je rekla “molite molite molite”. To je jednostavna poruka i povratak na osnove.”

Gdje god se Gospa pojavi, njezina se milost razlijeva. Nije slučajno što je u ovom mjestu nazivaju Kraljicom mira, jer ovo selo i njegovi ljudi utjelovljuju što znači živjeti u Kristovu miru. Oni zrače Njegovom ljubavlju, nesebičnošću i željom da služe Ocu. Susreti koje sam imao ovaj tjedan – sa sakramentima, toplinom lokalnog stanovništva i zajedništvom kolega hodočasnika – zapalili su u meni nadu i žar koji mogu doći samo od Boga. Moja jedina želja napuštajući Međugorje je ljubiti Isusa potpunije kao Gospa,” napisali su članovi tima. a mons. Rossetti još je podijelio i svoje iskustvo te rekao da se u prisutstvu vidioca osjećala svetost.

 “Osobno sam bio pomilovan na mnogo načina. Osobito sam bio blagoslovljen susretom s jednim od vidioca. Bio sam dirnut njezinim blistavim osmijehom, čistom radošću i nadahnutim riječima. Osjećao sam da sam u prisutnosti svete osobe.
Inspirativno je bilo i veliko mnoštvo na misama, ispovijedi i večernjem euharistijskom klanjanju. Uključujem kratki trominutni video koji daje mali okus ovih snažnih molitvenih iskustava.

Postoji “pet kamenova” ili osnovnih načela duhovnosti Međugorja. Oni su:

1. Molitva srcem: krunica
2. Euharistija
3. Sveto pismo
4. Postiti
5. Mjesečna ispovijed

Osim toga, Sveta Stolica podijelila je međugorskim hodočasnicima potpuni oprost uz uobičajene uvjete tijekom jubilarne godine. Ovo hodočašće je bio najblagoslovljeniji način za početak našeg korizmenog putovanja.”

Ervin je rođen u židovskoj obitelji srednje klase. Godine 1919. obitelj je prešla na katoličanstvo, a Ervin, tada sedmogodišnjak, također je kršten. Završio je teološki studij u Budimpešti na Centralnome sjemeništu i zaređen je za svećenika 1934. godine. Služio je kao kapelan i predavao vjeronauk u nekoliko škola.

Svećenik je bio istaknuti teolog, filozof i autor duhovnih knjiga. „Bio je jedan od rijetkih koji je 1940-ih mogao voditi dijalog s cijelim mađarskim društvom“, citirao je kardinal Erdö iz memorijalne brošure o Ervinu.

U sklopu prve faze procesa beatifikacije, koji se odvija na razini Biskupije, sada se prikupljaju svjedočanstva o životu i okolnostima smrti Gábora Ervina. Ako biskupijska istraga bude uspješno dovršena, slučaj će biti proslijeđen Dikasteriju za procese beatifikacije i kanonizacije u Vatikanu za drugu fazu procesa. Na kraju postupka očekuje se Papino proglašenje dekreta o mučeništvu.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego dopuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude.

Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

(S crkvenim odobrenjem)

Vrlo malo ljudi griješi s namjerom da se učini nesretnim i ugrozi spasenje svoje duše.

Zlo nam obično dolazi prerušeno u anđela svjetla, obećavajući nam sreću i ispunjenje ako se jednostavno prepustimo svojim iskušenjima prema sedam smrtnih grijeha, bilo da je riječ o ponosu, pohlepi, srdžbi, požudi, lijenosti, zavisti ili neumjerenosti u jelu i piću.

Jednom kad podlegnemo prijevari grijeha, on skida svoju masku i otkriva svoju moralnu ružnoću te potpunu nesposobnost da ikada ispuni svoja lažna obećanja radosti, posramljujući nas zbog naših grešnih izbora. Ili, što je još gore, uvjerava nas da nam treba samo još malo tog grijeha kako bismo bili zadovoljni, stvarajući put prema ovisnosti ili potpunoj propasti.

Zbog temeljnog čovjekova ropstva grijehu i njegove tragične posljedice – smrti – Isus Krist došao je da nas spasi i vrati nam izvorni identitet djece Oca, oslobođenih i oproštenih, snagom svoje smrti i uskrsnuća.

Oproštenje i otkupljenje

Kao temeljni “sakrament” Kristove prisutnosti i poslanja u svijetu do svršetka vremena, Katolička Crkva podučava božansku objavu danu kroz Pismo i Predaju te nudi milosrdno pomirenje osvojeno za nas u Kristu, kako bismo mogli biti oslobođeni od stiska grijeha i smrti.

Drugim riječima, Crkva nas i uvjerava u naš grijeh, dovodeći nas u dodir s našom dubokom potrebom za Kristom i Njegovim spasenjem, te nudi jedino rješenje za naše izgubljeno i slomljeno stanje: oproštenje i otkupljenje u Gospodinu, kroz vjeru i milost sakramenata.

U svijetu u kojem nas preplavljuju proturječne informacije, Crkva nam nudi Božju istinu. Kako postajemo sve više polarizirani, Crkva nas podsjeća da smo braća i sestre u ljudskoj obitelji te nas poziva na još dublje jedinstvo postajući posinjena djeca u Božjoj obitelji kroz Krštenje. Kada neminovno pogriješimo i odaberemo grijeh umjesto dobra, Crkva nam pruža Božje milosrđe i ozdravljenje oproštenjem kroz Sakrament pomirenja. I budući da smo preslabi da bismo se sami borili u duhovnoj borbi, Crkva nas jača i preobražava samim Tijelom i Krvlju Kristovom.

Sadašnja kriza

Unatoč tim nevjerojatnim darovima, ostajemo pogođeni Istočnim grijehom – zamračenim razumom tako da nam je teže prepoznati dobro i oslabljenom voljom tako da ga je teže odabrati. Iako smo još uvijek “vrlo dobri” i stvoreni na Božju sliku (usp. Post 1,31 i Post 1,26–27), osjećamo privlačnost prema grijehu.

Loš plod naše sklonosti pobuni protiv Boga i Njegove istine, koji u zapadnom svijetu buja već dugo, ali sada doseže vrhunac nakon seksualne revolucije, jest temeljno odbacivanje moralnih apsoluta i prirodnog zakona. Možda ne živimo kroz progon opisan u gornjoj točki Katekizma, ali sigurno živimo u vremenu kada “čovjek proslavlja sebe umjesto Boga”.

Mnogi utjecajni glasovi u našem društvu dovode u pitanje zadanu stvarnost ljudske prirode, svetost života u utrobi, značenje i svrhu spolnosti, definiciju braka, pa čak i identitet muškarca i žene. Prečesto se čuju katolici koji iznose mišljenja suprotna učenju Crkve.

U travnju 2023. Dan Hitchens je pronicljivo napisao da se katolicizam suočava sa svojom trećom velikom krizom. Prva, kojoj su se ekumenski koncili bavili kroz mnoga stoljeća, bila je teološka kriza: Tko je Bog? Druga, od Velikog raskola do protestantske reformacije, bila je eklezijalna: Što je Crkva? Treća, koja bjesni od prošlog stoljeća, je antropološka: Što je čovjek? Ovo posljednje pitanje razara Crkvu i kulturu. Tko je točno čovjek? Ima li on nepromjenjivu, od Boga darovanu narav, ili je potpuno autonoman, odlučujući sam za sebe što jest? Postoji li univerzalni moralni zakon kojemu se ili podlaže i cvjeta ili mu se opire i time si nanosi štetu, ili on sam određuje što je ispravno, a što pogrešno? Je li on dio zajednice kroz koju i žrtvuje i dobiva na svom putu da postane osoba kakvom ga je Bog stvorio, ili su sve veze i obveze prema zajednici nešto što treba odbaciti kako bi mogao stvoriti vlastiti identitet s što manje ograničenja?

Baviti se ovim prethodno riješenim pitanjima izazvalo je krizu identiteta i zdravog razuma. Došli smo do točke takve intelektualne i moralne zbunjenosti da mnoštvo inteligentnih i obrazovanih ljudi poriče osnovne činjenice o našoj biologiji i ljudskosti, ali, kako nas podsjeća G. K. Chesterton, tvrditi da je nebo zeleno ne znači da je to istina.

Ponovno potvrđivanje Istine

Ova želja za redefiniranjem moralne stvarnosti sada je pronašla svoj glas unutar same Crkve, dok neki pojedinci, svakako teolozi, ali čak i neki biskupi i svećenici, zagovaraju temeljne promjene u katoličkom nauku glede prihvaćanja kontracepcije, homoseksualnih čina, transgenderizma (uključujući blokatore puberteta i operacije za maloljetnike) i eutanazije.

Iako ne sugeriram da smo u “posljednjem iskušenju” ili da je kraj svijeta blizu (iako to uvijek ostaje mogućnost), može li ovaj trenutni dinamizam redefiniranja crkvenog nauka biti dio onoga što Katekizam spominje u paragrafu #675: Zavodljiva napast da se ljudski problemi riješe poricanjem Istine koju je Crkva uvijek učila i redefiniranjem grijeha kako bi se jednostavno potvrdili ljudi u njihovim moralnim odabirima?

U ovom zbunjujućem vremenu kada se sve čini podložno kritici, redefiniranju i preispitivanju, izuzetno je važno ponovno potvrditi vječne i nepromjenjive stvarnosti Istine. Bog, Sveto Pismo, predivni nauk naše Vjere, neprocjenjivi dar ljudske naravi i identitet i poslanje Crkve se ne mijenjaju.

Mi se možemo mijenjati, nadamo se nabolje, kako rastemo u razumijevanju tih bezvremenskih darova koje nam je Bog otkrio, ali nemamo moć redefinirati ili prilagoditi ono što nam je Gospodin dao samo kako bismo se prilagodili trenutnim kulturnim trendovima.

Ne postoji brži ili lakši način da Crkva postane nemoćna i nevažna nego slijediti kulturni zeitgeist. Umjesto toga, moramo hrabro i s ljubavlju stajati u blistavom svjetlu Gospodina, poučavajući Istinu koja nam je dana kao trajno jamstvo ljudske slobode i dostojanstva, te suosjećajno pratiti one koji se bore i ne uspijevaju prihvatiti i živjeti aspekte te Istine.

Svi smo mi grešnici. Unatoč tvrdnjama suprotnog, moguće je i treba biti vjeran i pastirski u isto vrijeme. Možemo slijediti Isusov primjer kada su farizeji doveli pred Njega ženu zatečenu u preljubu. Vjerski učitelji tog vremena pokušavali su uhvatiti Isusa u zamku: mogao je ili potvrditi Mojsijev zakon i proglasiti ženu zaslužnom smrti (i činiti se kao pobunjenik, budući da je po zakonu samo rimska vlada imala pravo na smrtnu kaznu), ili je mogao oklijevati (i činiti se mlakim Židovom koji prezire Mojsijev zakon). Umjesto toga, Isus je izabrao treću i bolju opciju: osuditi djelo (“Idi i od sada ne griješi više”) ali ne i osobu (“Ni ja te ne osuđujem” [Iv 8,11]).

Danas se često suočavamo s dvije mogućnosti: biti vjeran crkvenom nauku i osuditi osobu, ili biti pastirski i ublažiti crkveni nauk kako bismo pokazali suosjećanje. Moramo slijediti Isusov treći i bolji način: voljeti osobu dijeleći istinu; biti milosrdni i suosjećajni dok istovremeno uzdižemo ono što je za nju istinski dobro.

Možemo duboko naštetiti bratu ili sestri ako im ne ponudimo puninu crkvenog nauka, baš kao što im možemo naštetiti ako ih ne volimo i ne pratimo u njihovoj boli, boli i borbi. Svaki od nas naginje jednom od ovih pristupa više od drugog. Koji god bio naš osobni preferirani pristup, moramo raditi na tome da izvučemo ono što je dobro i istinito iz oba pristupa i ostavimo iza sebe ono što je pogrešno dok slijedimo Isusov treći put.

Ova fuzija istine i ljubavi obilježje je Isusovog identiteta i poslanja, i tako mora biti i za nas. Ono što nam sada treba jest preuzeti ovaj misionarski identitet, živjeti ga Isusovim cjelovitim pristupom i ponuditi ranjenom svijetu milost, oprost, nadu i ljubav koje nalazimo u Crkvi.

Biskup Donald J. Hying

izvor:quovadisecclesia.com

U tom trenutku „morali smo odlučiti hoćemo li prestati, hoćemo li se dalje boriti i pokušati sa svim lijekovima i svim raspoloživim terapijama, uz rizik oštećenja drugih organa. Na kraju smo se odlučili upravo za to“, ispričao je.

Papin njegovatelj Massimiliano Strappetti, kojemu je poglavar Katoličke Crkve prepustio sve odluke o tijeku liječenja, rekao je: „Pokušajte sve, ne predajemo se“. Cijeli je tim tako razmišljao, „nitko nije odustao“, rekao je dr. Alfieri.

Naglasio je da je Papa bio uvijek pri svijesti, čak i onda kad mu se stanje jako pogoršalo. „Ta je večer bila užasna. Znao je, kao i svi mi, da možda neće preživjeti noć. Gledali smo čovjeka kako pati. Ali on je od prvog dana ustrajao na tome da mu govorimo istinu o njegovu stanju“.

Kad je nastupila druga kriza, kad se Papa gotovo ugušio zbog povraćanja, najgore je već bilo prošlo. No taj je trenutak također bio opasan po život, rekao je dr. Alfieri.

U intervjuu je objasnio i način sastavljanja liječničkih biltena koji su tijekom Papina boravka u bolnici objavljivani u javnosti. Prema njegovim riječima, liječnici su Papinim osobnim tajnicima prenosili medicinske podatke, a oni su dodavali detalje, nakon čega je Sveti Otac odobravao izvješća. „Ni u jednom trenutku ništa nije mijenjano ni izostavljano“, naglasio je dr. Alfieri.

Uvjeren je da su Papi pomogle i brojne molitve. Postoji znanstveno istraživanje, podsjetio je, prema kojemu molitve pomažu pacijentima. Rekao je kako je i sam sada doživio da je stanje dvaput bilo bezizlazno, ali onda se kao čudom promijenilo.

Prisjećajući se dolaska pape Franje u bolnicu 14. veljače, dr. Alfieri je izjavio da je Sveti Otac već prije toga danima bio u lošem stanju i da je teško disao. No očito je želio ispuniti svoje obveze vezane za Svetu godinu. Tek kad je primijetio da ne ide drugačije, pristao je na odlazak u bolnicu.

Otkrio je da mu je Papa obećao pridržavati se liječničkih preporuka u predstojećem dvomjesečnom razdoblju oporavka, „kako naši napori ne bi bili uzaludni“. Stoga Papa sada mora izbjegavati kontakte sa skupinama i djecom, kako ne bi došlo do novih infekcija. „Ali on je papa i ne možemo mu ništa propisivati“, zaključio je dr. Alfieri.

Don Attard je nastavio studij s velikom predanošću, stekavši diplomu iz teologije na Papinskom salezijanskom sveučilištu (UPS) iz moralne teologije na prestižnoj Alfonzijanskoj akademiji u Rimu. Zaređen za svećenika 4. srpnja 1987., započeo je službu duboko ukorijenjenu u pastoralu i akademskom istraživanju.

Don Attardov misionarski duh bio je vidljiv od prvih godina njegova salezijanskog života. Od 1988. do 1991. bio je dio skupine salezijanaca koji su započeli novu prisutnost Družbe u Tunisu, u pretežno nekršćanskom kontekstu, gdje je postavio temelje evanđeoske i odgojne službe. Nakon povratka na Maltu, preuzeo je vodeće uloge rektora Salezijanske škole svetog Patrika i Salezijanskog oratorija, gdje je služio od 1993. do 1996. Godine 1999., o. Attard je završio doktorat na temu savjesti u anglikanskim propovijedima Johna Henryja Newmana, na Institutu za filozofiju i teologiju Milltown. Zahvaljujući svojoj stručnosti pridružio se nastavnom osoblju Papinskog salezijanskog sveučilišta, gdje je bio suvoditelj doktorskih radova na Alfonzijanskoj akademiji i pridonio akademskom obrazovanju budućih teologa.

Don Attardova uloga globalnog vođe ostvarena je 2008. godine, kada je izabran za generalnog vijećnika za pastoral mladih tijekom 26. generalnog Sabora. Ponovno izabran za drugi mandat 2014. godine, obnašao je tu dužnost do 2020. godine, vodeći Družbu u njezinom poslanju za mlade i s mladima.

Uz njegovu koordinaciju objavljen je Okvir salezijanskog pastorala mladih (2013.), temeljni dokument koji nudi ažurirane smjernice za salezijanski pastoral u svijetu. Don Attard promovirao je globalne inicijative kao što je Međunarodni kongres o službi mladih i obitelji (Madrid, 2017.) i koordinirao je aktivnosti usmjerene na rješavanje problema kao što su marginalizacija, siromaštvo i migracija.

Također je ojačao misionarske volonterske programe i konsolidirano tehničko i strukovno obrazovanje (TVET) kroz inicijative kao što su Don Bosco Tech Africa i Don Bosco Tech ASEAN, predstavljajući salezijance na ključnim međunarodnim forumima o politikama za mlade, migraciji i zapošljavanju mladih u Bruxellesu i New Yorku.

Uz svoje administrativne dužnosti, don. Attard se uvijek isticao kao graditelj mostova između teologije i pastorala. Godine 2005. osnovao je i vodio Institut za pastoralnu obuku na Malti, posvećen izobrazbi laika uključenih u pastoral. Nastavio je predavati kao gostujući profesor na Papinskom salezijanskom sveučilištu, pridonoseći intelektualnom i duhovnom razvoju salezijanskih odgojitelja i njihovih suradnika.

Njegov doprinos sveopćoj Crkvi prepoznat je 2018. godine kada ga je papa Franjo imenovao savjetnikom Dikasterija za laike, obitelj i život. Njegovo sudjelovanje na Sinodi o mladima (2018.) istaknulo je njegovu predanost davanju glasa mladima i promicanju njihove veće integracije u život Crkve.

Na kraju svog mandata generalnog savjetnika, don Attard je imenovan da koordinira salezijansku i laičku formaciju u Europi od 2020. do 2023. Ovaj projekt doveo je do stvaranja magistarskog programa za formaciju salezijanaca i laičkih suradnika, kojim sada upravlja Papinsko salezijansko sveučilište u suradnji s Odjelom za pastoral mladih.

Kao novi glavni predstojnik, don Fabio Attard vodit će kongregaciju sastavljenu od 13 750 posvećenih salezijanaca, organiziranih u 92 provincije i prisutnih u 136 zemalja. Sa svojom dubokom duhovnošću, svojom karizmatičnom vizijom, svojim briljantnim akademskim putem i svojim desetljećima iskustva, on je potpuno spreman animirati i upravljati salezijanskom kongregacijom i salezijanskom obitelji u 21. stoljeću.

Njegov izbor predstavlja novu zoru za salezijansku kongregaciju, koja će pod njegovim vodstvom nastaviti rasti kao globalna sila za obrazovanje, evangelizaciju i društvenu preobrazbu. Don Attard će moći uključiti i motivirati salezijance, laike suradnike i mlade diljem svijeta da nastave don Boscovo poslanje: da budu svjedoci i nositelji Božje ljubavi prema mladima, osobito onima najpotrebnijima.

Uz njegovo vodstvo, salezijanska će zajednica nastaviti cvjetati, ostvarujući don Boscov san i mijenjajući živote tisuća mladih ljudi diljem svijeta. Pozvan je voditi drugu najveću vjersku kongregaciju na svijetu, stvarajući nadu i svjetlo u novim generacijama, navodi se u životopisu objavljenom na stranici Udruženja salezijanaca suradnika.

Nakon što je otpušten iz bolnice nakon 38 dana hospitalizacije u rimskoj bolnici Gemelli zbog obostrane upale pluća, papa Franjo se vratio u svoju vatikansku rezidenciju u Domu svete Marte, gdje je započeo dvomjesečno razdoblje oporavka i odmora. Naime, razdoblje Papina oporavka i odmora u njegovoj rezidenciji, kako su ranije javnost izvijestili dr. Sergio Alfieri i dr. Luigi Carbone, trebalo bi trajati oko dva mjeseca.

„Papa“, priopćio je u utorak, 25. ožujka Tiskovni ured Svete Stolice, „nastavlja plan oporavka kako su ga opisali liječnici ranije u subotu“. Liječnici Alfieri i Carbone su izjavili da Sveti Otac mora nastaviti s farmakološkim liječenjem i respiratornom fizioterapijom, koje će potrajati duže vrijeme, na način kao što je to činio svakodnevno u Gemelliju.

Liječnici su mu također savjetovali da izbjegava sastanke, i pojedinačne i grupne, te da prima 24-satnu medicinsku pomoć, uključujući terapiju kisikom. Potrebnu njegu i skrb Papi osigurava Uprava za zdravlje i higijenu Države Vatikanskoga Grada Vatikana, a liječnički tim uvijek je prisutan uz Papu.

Sveti Otac nastavlja primati terapiju kisikom pod istim uvjetima kao što je činio i tijekom hospitalizacije: noću prima kisik velikim protokom kroz nosne kanile, uz postupno smanjenje terapije kisikom danju.

Kao što je Papa činio u bolnici, gdje je koncelebrirao na misi u kapeli na desetom katu poliklinike Gemelli, sada posjećuje kapelu na drugom katu Doma svete Marte gdje koncelebrira na misi.

Sveti Otac, usto, nastavlja s radnim aktivnostima, u skladu s prethodno navedenim ograničenim kapacitetom. Tako je u podnevnom biltenu Tiskovnog ureda Svete Stolice objavljeno Papino imenovanje nadbiskupa Ignazia Ceffalije apostolskim nuncijem u Bjelorusiji i mons. Francesca Ibbe braniteljem veze na Sudištu Rimske Rote.

Nisu dani precizni detalji o Papinom rasporedu za naredne dane, kao ni u vezi s predstojećim događajima poput raznih slavlja vezanih uz Jubilej ili obrede Velikog tjedna. Kako su naglasili liječnici, Papin se oporavak pomno prati i čeka se „predviđena klinička poboljšanja“.

Tiskovni ured Svete Stolice istaknuo je: „Neke se odluke razmatraju i bit će donesene na temelju poboljšanja do kojih će doći sljedeći tjedan“.

U srijedu, 26. ožujka redovita opća audijencija srijedom neće se održati, kao što se nije održala ni prethodnih tjedana. Umjesto toga, pripremljeni tekst Papine kateheze će se, kao što se to činilo tijekom ovog mjeseca, dijeliti u pisanom obliku, kao što je to bio slučaj svake srijede od 14. veljače, odnosno Papine hospitalizacije.

Isto vjerojatno vrijedi i za nedjeljni Angelus, iako se u vezi s tim tek očekuju svježe informacije. Kako sada stvari stoje, očekuje se da će Tiskovni ured Svete Stolice objaviti nagovor koji će pripremiti Sveti Otac.

Papa Franjo, napominje Tiskovni ured, u ovom trenutku ne prima posjetitelje te se u posljednja dva dana viđao samo s najbližim suradnicima. Nisu objavljeni nikakvi planovi u vezi s planiranim posjetima šefova država i vlada.

Izvješća pokazuju da je papa Franjo radostan što je pušten iz bolnice u Dom svete Marte. I dr. Alfieri i dr. Carbone ranije su spominjali dobro raspoloženje koje se Papi vratilo nakon što mu se zdravlje poboljšalo. Najopasnija faza njegove bolesti je prošla i najteže infekcije su prebrođene.

Tijekom te konferencije dr. Alfieri je otkrio da se Papa suočio s dva kritična trenutka u kojima mu je život bio u opasnosti.

U današnjem razgovoru za talijanski dnevnik Corriere della Sera, dr. Alfieri je podsjetio da se najozbiljniji trenutak dogodio u podne 28. veljače, kada se Papino disanje pogoršalo uslijed respiratorne krize.

Papa Franjo inzistirao je na tome da bude u potpunosti informiran o svom zdravlju od prvog dana. „Tražio je da mu kažemo istinu i želio je da se javnost objektivno upozna s njegovim stanjem“, rekao je dr. Alfieri.

za 62. svjetski dan molitve za zvanja

[11. svibnja 2025.]

Hodočasnici nade: dar života

Draga braćo i sestre!

Na ovaj 62. Svjetski dan molitve za zvanja, želim vam uputiti radosni i ohrabrujući poziv da budete hodočasnici nade velikodušno darivajući svoje živote.

Zvanje je dragocjeni dar koji Bog sije u srca, poziv izići iz samih sebe i krenuti putom ljubavi i služenja. A svako zvanje u Crkvi – bilo kao vjernik laik ili u zaređenoj službi ili u posvećenom životu – znak je nade koju Bog ima za svijet i za svako od svoje djece.

U ovom našem vremenu mnogi se mladi osjećaju izgubljeno kad je riječ o njihovoj budućnosti. Često doživljavaju nesigurnost u vezi budućeg zaposlenja i – na još dubljoj razini – duboku krizu identiteta, krizu smisla i vrijednostî, koju konfuzija koja vlada u digitalnom svijetu samo dodatno produbljuje. Nepravedan odnos prema siromašnima i ranjivima, ravnodušnost egoističnog društva blagostanja i ratna nasilja ugrožavaju planove za dobar život koje njeguju u srcima. No, Gospodin, koji poznaje čovjekovo srce, ne ostavlja nas same u neizvjesnosti, već, štoviše, želi u svakome od nas probuditi svijest da smo ljubljeni, pozvani i poslani kao hodočasnici nade.

Stoga smo mi odrasli članovi Crkve, a posebno pastiri, pozvani prihvatiti i pratiti nove naraštaje u njihovu zvanju i pomagati im da spoznaju vlastiti poziv. A vi mladi pozvani ste u tome imati glavnu riječ, odnosno biti protagonisti toga zajedno s Duhom Svetim, koji u vama budi želju da svoj život učinite darom ljubavi.

Prigrliti vlastito zvanje

Dragi mladi, »vaša mladost nije “međuvrijeme”. Vi ste sada Božji« (posinod. apost. pob. Christus vivit, 178). Prijeko je potrebno da budu svjesni toga da dar života zahtijeva velikodušan i vjeran odgovor. Pogledajte mlade svece i blaženike koji su se radosno odazvali Gospodinovu pozivu: svetu Ružu Limsku, svetog Dominika Savija, svetu Tereziju od Djeteta Isusa, svetoga Gabrijela od Žalosne Gospe, blažene – koji će uskoro biti proglašeni svetima – Carla Acutisa i Pier Giorgia Frassatija i mnoge druge. Oni su svoj poziv doživljavali kao put koji vodi prema istinskoj sreći, u odnosu sa živim Isusom. Kad slušamo njegovu riječ, u nama srce gori (usp. Lk 24, 32) i osjećamo želju posvetiti svoj život Bogu! Tada se u nama budi želja da otkrijemo način života u kojem ćemo uzvratiti ljubav kojom nas je On prvi ljubio.

Svaki poziv, jednom kad se spozna u dubini srca, rađa odgovorom kao unutarnjim poticajem na ljubav i služenje, kao izvor nade i ljubavi, a ne kao težnja za samopotvrđivanjem. U Božjem planu za radost svakog muškarca i žene, koji su svi osobno pozvani dati svoj život za druge (usp. apost. pob. Evangelii gaudium, 268), poziv i nada se, dakle, isprepliću. Mnogo je mladih koji nastoje spoznati put na koji ih Bog poziva: neki spoznaju – često sa udivljenjem – poziv na svećeništvo ili na posvećeni život; drugi, opet, otkrivaju ljepotu poziva na bračni i obiteljski život, kao i na zalaganje za opće dobro i svjedočenje vjere među prijateljima i poznanicima.

Svaki poziv oduhovljava nada, koja se pretače u pouzdanje u Božju providnost. Za kršćanina je nada mnogo više od pukog ljudskog optimizma: to je, radije, sigurnost ukorijenjena u vjeri u Boga, koji djeluje u povijesti svake osobe. I na taj način zvanje sazrijeva u svakodnevnom nastojanju oko vjernosti evanđelju, u molitvi, razlučivanju i služenju.

Dragi mladi, nada u Boga ne razočarava, jer On vodi svaki korak onih koji se u njega uzdaju. Svijet treba mlade koji su hodočasnici nade, koji hrabro posvećuju svoj život Kristu, puni radosti što su njegovi učenici misionari.

Spoznati vlastito zvanje

Otkrivanje vlastitog poziva događa se putem duhovnog razlučivanja. Taj put nikada ne prolazimo sami, nego unutar kršćanske zajednice i zajedno s njom.

Dragi mladi, svijet vas tjera da donosite ishitrene odluke, izlaže vas u vašim danima neprestanoj buci, sprječavajući vas da iskusite tišinu otvorenu Bogu, koji govori čovjekovu srcu. Imajte hrabrosti zastati, osluhnuti što vam srce govori i pitati Boga o njegovim snovima za vas. Molitvena šutnja je prijeko potrebna da bismo razabrali Božji poziv u posebnim okolnostima našega života i svjesno i slobodno na njega odgovorili.

Sabranost nam pomaže shvatiti da svi možemo biti hodočasnici nade ako svoj život učinimo darom, posebno u služenju onima koji žive na materijalnim i egzistencijalnim periferijama svijeta. Onaj tko sluša Božji poziv ne može se oglušiti na vapaj tolike naše braće i sestara koji se osjećaju isključenima, ranjenima i napuštenima. Svaki poziv otvara poslanju biti Kristova prisutnost tamo gdje su svjetlo i utjeha najpotrebniji. Na poseban su način vjernici laici, svojim predanim zalaganjem u društvu i vlastitom zvanju, pozvani biti “sol, svjetlo i kvasac” Božjeg kraljevstva.

Praćenje zvanja

U tom kontekstu, oni koji su uključeni u pastoral zvanja i u službi su zvanja, a posebno oni koji su zaduženi za duhovno praćenje, ne bi se trebali bojati pratiti mlade s nadom i strpljivim povjerenjem Božje pedagogije. Radi se o tome da trebaju za njih biti oni koji su sposobni saslušati ih i primati ih s poštovanjem; oni u koje se mladi mogu pouzdati, mudri vodiči, spremni pomoći im i pažljivo prepoznavati Božje znakove na njihovu putu.

Pozivam stoga da se uloži trud i napor oko promicanja kršćanskog poziva na raznim područjima ljudskog života i djelovanja, potpomažući duhovnu otvorenost svakog pojedinca Božjem glasu. U tu je svrhu važno da u odgojnim i pastoralnim planovima budu predviđeni odgovarajući prostori za praćenje zvanjâ.

Crkva treba pastire, redovnike, misionare, supružnike koji znaju s povjerenjem i nadom reći “da” Gospodinu. Poziv nikada nije blago koje ostaje zaključano u srcu, nego raste i jača u zajednici onih koji vjeruju, ljube i nadaju se. A kako nitko ne može sam odgovoriti na Božji poziv, svi trebamo molitvu i podršku braće i sestara.

Draga braćo i sestre, Crkva je živa i plodna kad rađa novim zvanjima. A svijet, često nesvjesno, traži svjedoke nade, koji će svojim životom naviještati da je nasljedovanje Krista izvor radosti. Nemojmo se dakle umoriti moliti Gospodina da pošalje nove radnike u žetvu svoju, uvjereni da On nastavlja pozivati s ljubavlju. Dragi mladi, vaše nasljedovanje Krista povjeravam zagovoru Marije, Majke Crkve i Majke zvanjâ. Hodite uvijek kao hodočasnici nade putom evanđelja! Pratim vas svojim blagoslovom i molim vas da molite za mene.

Rim, Poliklinika Gemelli, 19. ožujka 2025.

FRANJO

Među njima bila je i posebna skupina hodočasnika s otoka Krka, iz župe Punat, koje je okupila s. Marija Dijana Mlinarić, karmelićanka Božanskog Srca Isusova na hodočašću obitelji: „Većina nas je po prvi puta na hodočaću ili dugo nisu bili. Zajedno smo roditelji s djecom koja su od vrtićke dobi pa sve do fakulteta, njih 23 i njihovi roditelji. Željeli smo doći u Međugorje u ovoj Jubilarnoj godini zbog toga što je Međugorje dobilo dozvolu potpunog oprosta. Izabrali smo i ovo vrijeme korizme kako bi produbili svoj život, obraćenje, željeli smo se staviti pod Majčinu zaštitu i moliti za sve ono što nam je potrebno.

Bili smo na molitvi na Brdu ukazanja i Križevcu, slušali smo svjedočanstva u zajednici Cenacolo i Majčinom selu, sudjelovali na večernjem molitvenom programu i ispovijedili smo se. Uistinu se vraćamo kući obnovljeni Isusovom milošću i Majčinom prisutnošću i zagovorom te našim zajedništvom koje nam je svima donijelo radost i još nas više povezalo i vjerujem da će imati pozitivan učinak za naše obitelji, ali i za našu župu i naše mjesto.“ – kazala je s. Marija Dijana Mlinarić za naš portal.

U ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!«

Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«

Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. l Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!«

Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.

Svećenik: fr. Ivan Dominik Iličić.

Prvi koncert će se održati u Međugorju, 24.07. u Herceg Etno selu Međugorje, s početkom u 21 sat, a slijedi koncert u Sarajevu 18.12. u Bosanskom kulturnom centru, s početkom u 20 sati. Treći koncert popularnu klapu vraća ponovo u Hercegovinu, točnije u Mostar, gdje će 19.12. održati posljednji od 3 koncerta u Hrvatskom domu HS Kosača, s početkom u 20 sati.
Tomislav Bralić i klapa Intrade glazbeni su fenomen koji je dalmatinsku klapsku pjesmu pronio izvan granica Hrvatske, širom regije i svijeta.

Nitko prije njihove pojave na sceni nije mogao niti sanjati da će jedna dalmatinska klapa puniti najveće koncertne prostore, pjevati u arenama, na stadionima i postavljati nove koncertne i produkcijske standarde.

To je do sada uspjela samo klapa Intrade na čelu s Tomislavom Bralićem!

Svoju su popularnost u Hercegovini već odavno potvrdili brojnim rasprodanim koncertima u Međugorju i Mostaru, a krajem prošle godine održali su i svoj premijerni koncert u Sarajevu, u Domu mladih i potvrdili da su na cijelom području Bosne i Hercegovine pravi miljenici publike.

Ove godine, u sklopu rođendanske turneje, Bralić i Klapa Intrade zapjevat će svoje najveće hitove u Međugorju, Sarajevu i Mostaru, a ulaznice za prva dva koncerta već su u prodaji na platformi Entrio.ba.

„Zora bila“, „Zašto uvik pivam“, „Ne znam što me tebi vuče”, „Ugrij mi dušu”, „Croatio, iz duše te ljubim“, „Zalutali pogled”, „Nisan te sriće”, „Škrinja ljubavi”, „Ne mogu te prestat jubit”, „Našu pismu pivaju”, „Nagrišpano more”, samo su neke od velikih uspješnica klape Intrade koje će bosanskohercegovačka publika imati prilike čuti na najavljenim koncertima za koje će se sigurno tražiti ulaznica više.
Inače, Tomislav Bralić i klapa Intrade prošlu su godinu završili s čak 3 rasprodana koncerata u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, a tada su i najavili ovogodišnju slavljeničku turneju koja će ih uz najavljene koncerte u Bosni i Hercegovini provesti kroz cijelu Hrvatsku, Njemačku, Sloveniju, sve do finala u Areni Zagreb.

Bosanskohercegovački dio turneje Tomislava Bralića i klape Intrade organizira agencija Baltazar Komunikacije, sa sjedištem u Mostaru.

Hodočasnici pozivaju pučanstvo svih nabrojanih mjesta da se pridruže i sudjeluju u odavanju počasti i molitvi, a posebno sve pučane Mostara pozivaju istoga dana u 18.00 sati u crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru gdje će biti služena sveta misa za sve žrtve totalitarizama.

U Zagrebu će križni put početi na Kamenitim vratima, u 20 sati (okupljanje od 19:45), a u Splitu u 17:30 ispred crkve sv. Ivana Krstitelja, ul. Moliških Hrvata 6.

Organizatori pozivaju sve vjernike da hodajući za križem našeg Spasitelja „predamo naše molitve i žrtvu kao zadovoljštinu za grijeh pobačaja u našem narodu.“

Prije nego će se vratiti u Dom svete Marte, Papa je posjetio baziliku Santa Maria Maggiore, kao što to obično čini prije i nakon svakog apostolskog putovanja, te se nakratko zadržao u molitvi pred ikonom Salus Populi Romani, koju Sveti Otac jako štuje. Papa je predao kard. Rolandasu Makrickasu, nadbiskupu koadjutoru bazilike Svete Marije Velike cvijeće da ga stavi ispred Bogorodičine slike Salus Populi Romani.

Kad je Isus došao u Nazaret, reče narodu u sinagogi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavlada velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«

Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.

Svećenik: fr. Luka Madunić.

Papino pismo objavljeno je u novom Vatikanskom časopisu Piazza San Pietro u sklopu kojega Sveti Otac odgovara na pisma čitatelja, piše Aleteia.

Žena po imenu Catia pisala je Papi o svojim bračnim poteškoćama:

“Otkrila sam da mi je muž bio nevjeran više od godinu dana. Kaže da nije bio spreman za dijete, ali me prevario, čak i u našem vlastitom domu. Sada moli sa mnom i dolazi na misu, ali kako da oprostim kad me sjećanja još uvijek progone? Volim ga, ali se osjećam ranjeno, poniženo i izgubljeno. Samo tražim znak — nešto što će mi pokazati da je opraštanje neoprostivog ispravno, da nisam izgubila svoje dostojanstvo i da je Bog sa mnom.”

U svom odgovoru papa Franjo priznaje da “oprostiti nikada nije lako, osobito kada je netko izdan u ljubavi, riječima, povjerenju”.

Sveti Otac uvjerava Catiju da Isus poziva vjernike na opraštanje, ali također pravi važnu razliku:

“Opraštanje je slobodan i osoban čin, ukorijenjen u milosti i Božjoj ljubavi. Ali ono je odvojeno od bračnog putovanja.”

Franjo je također upozorio protiv toga da se oprost miješa s ostankom u braku pod svaku cijenu. Pri tome je citirao svoju apostolsku pobudnicu Amoris Laetitia, koja potvrđuje da, iako je oprost neophodan, “postoje situacije u kojima je odvajanje neizbježno, čak moralno neophodno, kada je u pitanju zaštita sebe ili djece od ozbiljne povrede.”

Ipak, Papa je Catijii ponudio put prema naprijed. Potaknuo ju je da pozove svog muža da krenu na “putovanje pratnje” – traženje smjernica od kršćanskog para koji podržava brakove u krizi, pohađanje savjetovališta i pronalaženje zajednice koja potiče iscjeljenje.

Podsjetio je da se “ljubav u braku mora uvijek obnavljati gledajući Isusa, Mariju, Hvalospjev ljubavi svetog Pavla. Ako postoji ljubav, ljubav može imati strpljenja, zacijeliti i popraviti.”

Franjo je sugerirao da je možda ovaj put iscjeljenja upravo znak koji Catia traži:

“Neće biti lako, ali moguće je doživjeti istinsko obraćenje braka. Bogu ništa nije nemoguće.”

Na kraju pisma, Papa je obećao moliti moliti za Catiju: “Nadajmo se da će tvoj muž prihvatiti ovaj put. Ako je ljubav još prisutna, ljubav može izliječiti svaku ranu i obnoviti brak. Molit ću za tebe, Catia. Molim te, ne zaboravi moliti za mene.”

Poruka za parove koji se bore

Ova razmjena odražava pastoralnu mudrost pape Franje – poticanje na opraštanje uz potvrđivanje osobnog dostojanstva. Njegov odgovor ne vrši pritisak na Catiu da ostane u štetnoj situaciji, već je poziva da pronađe put na kojemu i ljubav i istina mogu napredovati.

Za one koji se suočavaju sa sličnim borbama, Papine riječi nude i izazov i utjehu: Oprost nije brisanje prošlosti, već otvaranje vrata ozdravljenju - bilo kroz pomirenje ili hrabrost da se postave granice kada je to potrebno.

Zločin se dogodio u nedjelju navečer kada su naoružani počinitelji ušli u župni centar u gradu San José de Mendoza i nasumično ustrijelili prisutne. Osam žrtava bili su članovi Župnoga pastorala mladih. Napad je ostavio traga i na kućama i poslovnim objektima u blizini. Svjedoci su izvijestili da su počinitelji pobjegli vozilima, a zasad nitko nije uhićen.

Meksiko već godinama potresa kontinuirani val brutalnoga nasilja. Ovo je “kao rak za naše društvo”, stoji u pismu biskupa. Kritiziraju da su zločini u zemlji popraćeni kulturom nekažnjivosti koja pokazuje „prijezir prema životu“ i potkopava sigurnost u zajednicama. “Ova stvarnost boli srca svih Meksikanaca; nitko se ne može distancirati od nje”, izjavili su predstavnici Crkve.

Biskupi su pozvali na prestanak politika koje ciljaju samo na osobne i stranačke političke interese te pozvali na zajedničko zalaganje za opće dobro. Svi članovi društva moraju „hrabro i predano preuzeti odgovornost za Meksiko“. Samo na taj način moći će se stati na kraj nebrojenim tragedijama koje su nasiljem, zločinom i nedostatkom pravde dovele zemlju do krvarenja i uništile snove mladih ljudi.

"Prispodoba iz današnjeg Evanđelja govori nam o Božjoj strpljivosti koja nas potiče da svoj život učinimo vremenom obraćenja. Isus se služi slikom neplodne smokve koja nije dala željenog ploda, ali vinogradar ju ne želi posjeći: želi je još jednom okopati i pognojiti da vidi hoće li „možda… ubuduće ipak uroditi“ (Lk 13, 9). Taj strpljivi vinogradar je Gospodin, koji pažljivo obrađuje tlo našega života i s pouzdanjem čeka naš povratak Njemu", ističe Sveti Otac i nastavlja:

"Tijekom svog dugog oporavka u bolnici imao sam priliku iskusiti Gospodinovu strpljivost, čiji odraz vidim i u neumornoj brizi liječnika i zdravstvenih djelatnika, kao i u znakovima pažnje i nadi članova obitelji bolesnikâ. Ta strpljivost puna povjerenja, usidrena u nepokolebljivoj Božjoj ljubavi, uistinu je prijeko potrebna u našim životima, prije svega u suočavanju s najtežim i najbolnijim situacijama."

Izrazio je žalost zbog nastavka izraelskih bombardiranja Pojasa Gaze, u kojima ima mnogo mrtvih i ranjenih. "Molim da oružje smjesta utihne i da se ima hrabrosti obnoviti dijalog, tako da svi taoci budu pušteni na slobodu i da se postigne konačan prekid vatre. Humanitarna situacija u Pojasu Gaze ponovno je vrlo ozbiljna i zahtijeva hitno djelovanje zaraćenih strana i međunarodne zajednice", upozorio je Papa.

Kako je potvrdio, raduje ga i što su Armenija i Azerbajdžan postigli dogovor o konačnom tekstu Mirovnog sporazuma i nada se da će biti potpisan što prije te tako pridonijeti uspostavi trajnog mira. Na kraju je sve pozvao na molitvu za prestanak ratova i za mir, posebno u napaćenoj Ukrajini, Palestini, Izraelu, Libanonu, Mjanmaru, Sudanu i Demokratskoj Republici Kongo. "Neka nas Djevica Marija čuva i neka nas i dalje prati na putu prema Uskrsu!", rekao je na kraju Sveti Otac.

Bio je to prvi javni nastup Svetoga Oca nakon više od pet tjedana. Posljednji put predvodio je tu molitvu 9. veljače na Trgu sv. Petra.

Papa je 14. veljače hospitaliziran zbog teške i obostrane upale pluća uzrokovane polimikrobnom infekcijom, koja je izazvala akutnu respiratornu insuficijenciju.

U taj čas dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.«

Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«

Svećenik: fr. Vinko Vuković.

Podsjećamo, početkom 2025. godine, menadžment Marka Perkovića Thompsona podnio je zahtjev Gradu Zagrebu za najam Hipodroma radi održavanja koncerta 6. lipnja 2025., s alternativnim datumima 29. svibnja i 13. lipnja. Grad je odgovorio kako su traženi termini zauzeti zbog konjičkih natjecanja te je predložio održavanje koncerta u srpnju ili kolovozu, kada nema sportskih događanja na Hipodromu.

Isprva je Thompsonov menadžment inzistirao na lipanjskim datumima, ali su kasnije pristali na termin prvog vikenda u srpnju.

Akcija „Spas crvene ruže“

Ova miroljubiva inicijativa uključivala je podjelu crvenih ruža ženama koje su razmatrale pobačaj. Uz cvijeće su dolazile kartice s porukom: „Stvoreni ste da volite i budete voljeni. Vaša je dobrota veća od izazova vaše situacije. Okolnosti u životu se mijenjaju. Novi život, koliko god bio malen, obećava jedinstvenu sreću.”

Međutim, mirni prosvjed naišao je na oštar odgovor vlasti. Prema pisanju LifeSiteNews-a, reakcija policije bila je krajnje neproporcionalna – na mjestu događaja pojavilo se čak deset policijskih vozila, a aktivisti su nasilno odvedeni iz klinike.

„Ovo što smo učinili bio je čin ljubavi“

Tijekom suđenja, vlč. Fidelis naglasio je kako nije došao remetiti javni red, već „intervenirati u situaciji života i smrti, jer su nerođena djeca bila u opasnosti od brutalnog ubojstva“.

„Ne trebate imati posebne vjerske stavove da biste shvatili kako je abortus namjerno oduzimanje ljudskog života“, istaknuo je.

Uz ruže, ženama su dijeljeni i letci s adresama organizacija koje pomažu trudnicama u teškim životnim situacijama.

„Ovo što smo učinili bio je čin ljubavi“, zaključio je svećenik.

Ljubav je takva: povezuje i čini da zajedno rastemo. Zbog toga vas je, iako različitim putovima, doveo ovamo na Petrov grob, odakle možete ponovno krenuti još jači u vjeri i ujedinjeniji u ljubavi.

Papa je potom istaknuo podršku koju osjeća tijekom ovog razdoblja hospitalizacije, osobito kroz molitve kojima ga prate. „Stoga, čak i ako ne mogu biti fizički prisutan među vama, izražavam vam svoju veliku radost zbog spoznaje da ste sa mnom i među sobom ujedinjeni u Gospodinu Isusu, kao Crkva”, napisao je Sveti Otac.

Na kraju poruke, Papa je udijelio blagoslov i zajamčio svoje molitve: “Preporučujem vas u molitve; i vi nastavite moliti za mene”. Tekst je pročitao kardinal Domenico Battaglia koji je slavio misu na prostoru ispred bazilike svetog Petra, objavio je Vatican News u subotu 22. ožujka.

Na tiskovnoj konferenciji koju su prenosili Vatican News i službeni YouTube kanal Svete Stolice, ovu vijest, koja je dočekana s olakšanjem i radošću u Crkvi i šire, javnosti su priopćili prof. Sergio Alfieri, voditelj liječničkog tima koji je skrbio o Papi, te dr. Luigi Carbone, Papin osobni liječnik, uz prisutnost ravnatelja Tiskovnog ureda Svete Stolice Mattea Brunija.

U toj prigodi prof. Sergio Alfieri, voditelj liječničkog tima, izjavio je:

“Dobra vijest koju čeka cijeli svijet je da će Sveti Otac sutra biti otpušten. Vraća se u Santa Martu. Bio je iznimno strpljiv i poslušan pacijent, uvijek otvoren za suradnju. Kad nas je nakon teških dana dočekao riječima: Još sam živ, znali smo da se vraća i duhom i tijelom”.

Uz njega je govorio i dr. Luigi Carbone, Papin osobni liječnik, koji je istaknuo da u Domu sv. Marte neće biti potrebna posebna bolnička oprema, ali će Papa i dalje imati pristup stalnoj 24-satnoj zdravstvenoj skrbi. Terapije će uključivati potporu pri disanju, fizioterapiju i rehabilitaciju glasa, koji je privremeno oslabio zbog oštećenja plućnog tkiva i respiratorne muskulature.

“Gubitak glasa čest je kod pacijenata s obostranom upalom pluća. Napredak je već uočen, a potpuni oporavak glasa očekuje se s vremenom”, rekao je dr. Carbone.

Liječnici su Papi propisali najmanje dva mjeseca odmora i djelomične farmakološke terapije, tijekom kojih mora izbjegavati veće skupove, službene susrete i naporne aktivnosti. Cilj je omogućiti potpuni oporavak organizma, osobito pluća, kako bi se izbjegle moguće komplikacije ili recidivi.

Zbog toga su još uvijek otvorena pitanja oko sudjelovanja Svetog Oca u liturgijskim slavljima Velikog tjedna i Uskrsa, kao i susret s kraljem Charlesom, planiran za početak travnja, te željenog putovanja u Niceju krajem svibnja u povodu obilježavanja 1700. obljetnice Nicejskog sabora.

“Sve će ovisiti o daljnjem tijeku oporavka i kliničkim pokazateljima”, izjavio je ravnatelj Tiskovnog ureda Svete Stolice Matteo Bruni.

Unatoč zdravstvenim izazovima, Papa je i tijekom hospitalizacije ostao pastoralno i intelektualno aktivan – primao je izvješća, pratio aktualna crkvena i društvena zbivanja te nastavio s pisanjem i razmatranjima, koliko mu je zdravstveno stanje dopuštalo.

Papa Franjo će, prije izlaska iz bolnice, u nedjelju 23. ožujka u podne, s prozora svoje sobe u bolnici Gemelli, uputiti blagoslov vjernicima okupljenima ispred bolnice, u sklopu molitve Anđeo Gospodnji. Bit će to njegov prvi javni nastup nakon više od pet tjedana. Posljednji put predvodio je tu molitvu 9. veljače na Trgu sv. Petra.

Naime, ako se mogu tako nazvati, jedine dvije javne objave Pape iz bolnice bile su snimljena kratka tonska poruka u kojoj Papa pozdravlja vjernike odnosno fotografija Svetog Oca u molitvi u bolničkoj kapelici na desetom katu bolnice Gemelli, odmah do njegove liječničke sobe (fotografija dolje).

Međutim, iako mu predstoji još dug put do potpunog ozdravljenja, povratak pape Franje u Vatikan doživljen je kao znak nade i snage vjere.

“Najbolji put prema ozdravljenju je povratak kući”, zaključio je prof. Alfieri, dodavši da se “Papa raduje nastavku služenja Crkvi – polako, ali s vjerom i postojanošću”, izvijestio je Vatican News u subotu navečer 22. ožujka.

Biskup iz Kazahstana rekao je da je glavna zadaća pape „učvrstiti braću u vjeri“.

„To je božanski mandat, jedna od prvih zadaća pape, i on je mora provoditi s jasnoćom, a ne dvosmislenošću,“ izjavio je, naglašavajući da papa mora nedvosmisleno iznijeti nauk o „onim aspektima koji su uzrokovali najviše zbrke u posljednjim desetljećima, a osobito u naše vrijeme“.

Jedno od tih ključnih pitanja je „relativizam vjere“, odnosno „ideja da se navodno dogme i vjera razvijaju prema Hegelovoj shemi, tj. evolucionizmu, što je potpuno suprotno Duhu Kristovu, Evanđelju i dvotisućljetnoj tradiciji Crkve.“

Nadalje, papa bi trebao „jasno podsjetiti na moralne principe u vezi s poretkom seksualnosti koji je ustanovio Bog, a koji nije pod našim nadzorom, niti pod nadzorom sinode ili pape.“

Ovaj poredak seksualnosti i spolova je „ustanovljen od Boga,“ naglasio je biskup Schneider.

„Dopuštanje razvedenim te ponovno vjenčani osobama da pristupe pričesti, naravno, potkopava neophodnost braka i svetost Euharistije,“ dodao je.

Sljedeći papa također mora jasno potvrditi nauk da su homoseksualnost i „djela i stilovi života povezani s homoseksualnošću“ „protivni božanskom poretku,“ kao i „razumu i prirodnom zakonu.“ To također uključuje takozvane „blagoslove“ za homoseksualne „parove,“ rekao je biskup Schneider.

Papa bi nadalje trebao ponovno potvrditi „jedinstvenost Isusa Krista kao Otkupitelja čovječanstva, da su Isus Krist i Crkva koju je On osnovao jedini put do spasenja koji je Bog namijenio.“

Dodatno, mora izjaviti „da druge religije ne vode do spasenja i otkupljenja. To novi papa mora jasno istaknuti“, dodao je prelat.

Osim toga, „predmet sakramenta ređenja također mora biti podučen s najvećim autoritetom, da je sakrament ređenja u svojim trima stupnjevima – đakonat, prezbiterat i episkopat, tj. đakoni, svećenici i biskupi – ustanovljen od Boga, tj. božanski ustanovljen, i da ga mogu primiti samo vjernici muškoga spola.“

Rekao je da „teološki feminizam, koji je protiv Evanđelja i dvotisućljetne tradicije Crkve,“ mora biti nedvosmisleno osuđen.

„Dakle, spomenuo sam samo nekoliko točaka koje danas najviše iskrivljuju Božansku objavu, i mislim da je to ono čime bi se [novi] papa trebao najprije pozabaviti,“ zaključio je biskup Schneider.

Izvor: quovadisecclesia.com

Od Metkovića do Indije

Ante Gabrić rođen je u Metkoviću 18. veljače 1915. godine. Bio je deveto dijete u obitelji. Nakon završene pučke škole u rodnom mjestu pohađao je i završio gimnaziju u Travniku (1929. – 1933.). Upravo u Travničkom isusovačkom sjemeništu, dok je slušao riječi misionara Josipa Vizjaka, osjetio je poziv da i on, kad bude spreman, pođe u Indiju propovijedati ljubav Kristovu i raditi s najpotrebitijima.

Nakon gimnazije stupio je u isusovački novicijat na Jordanovcu u Zagrebu (1933. – 1935.). Zatim je studirao filozofiju u Gorici i u zavodu „Aloisianum” u Gallarateu u Italiji. Za vrijeme studija podnio je molbu starješinstvu reda da mu dopuste poći u misije. Odobrenje je dobio u svibnju 1938. godine. Prije odlaska posjetio je domovinu, rodbinu i prijatelje, a 20. listopada 1938. iz Genove je otplovio u Indiju.

Prve godine u Indiji (1938. – 1943.) proveo je studirajući bogoslovne nauke te učeći engleski i bengalski jezik. Za svećenika je zaređen u studenom 1943. godine. Od tada počinje njegov pravi misijski apostolat. U početku je pomoćnik, a zatim preuzima brigu za misiju u mjestima Morapai i Bošonti.

Djelotvorna ljubav

Upravo kad o. Ante Gabrić otpočinje (1943.) svoj misijski rad, u Bengalu je nastala jezovita i smrtonosna glad koja je trajala sve do 1945. godine. Računa se da je tijekom tog vremena od gladi umrlo oko dva milijuna ljudi. Bilo je to misijsko „vatreno krštenje” u radu za narod u koji je s ljubavlju pristigao. Možemo samo zamisliti s kakvim je žarom on poduzimao sve što je mogao da bi nahranio gladne.

O. Ante propovijedao je riječju i djelom. Bio je neumoran u pomaganju najbjednijima i najugroženijima – bilo hindusima, muslimanima ili malobrojnim katolicima. Među ostalim, utemeljio je banku riže da bi zaštitio siromašne od lihvara, otvarao je seoske pučke škole, zanatske škole, bolnice, sirotišta…; organizirao prehranu školske djece, nadareniju djecu slao na srednje i više škole; pravio je putove i nasipe, gradio kolibe, putovao po zabačenim selima, hranio gladne, liječio bolesne, odijevao gole, zbrinjavao beskućnike…

Brinuo se i za udovice hindusa, koje su uobičajeno bile društveno odbačene i materijalno nezbrinute jer nisu imale zakonsku zaštitu. Naime, nakon suprugove smrti nisu ništa mogle naslijediti. Muževa rodbina izbacila bi ih „na ulicu”. O. Gabrić pružao im je utočište i za njih sagradio dom.

Utemeljio je dvije misijske postaje, „Maria Polly” i „Jesus Polly” sa školama i humanitarnim ustanovama. Osnovna škola u Kumrokhaliu danas nosi ime „Otac Ante Gabrić“.

Bio je blizak suradnik Majke Terezije, koja jednoć o njemu napisa: „Što je otac Ante učinio u Bengaliji, morali biste doći tamo i vidjeti. To nije moguće kazati.“

„Tamo gdje palme cvatu“

Uza sve djelatnosti u Bengalu, otac Ante održavao je stalnu vezu s domovinom i Hrvatima u iseljeništvu. Povremeno bi izdao svoj listić „Tamo gdje palme cvatu“ i preko njega nas upoznavao sa svijetom u kojem je živio i radio. Bio je neumoran u pisanju pisama znancima i prijateljima. Nekoliko je puta posjetio hrvatske naseobine i župe u Americi, Kanadi i Australiji te tri puta i Hrvatsku. Preko njega su i Hrvati diljem svijeta sudjelovali u misijskom i čovjekoljubnom radu u nama malo poznatoj Indiji. Premda daleko u svijetu, nikad se nije otuđio. Ljubio je svoju rodnu grudu i svoj narod. U jednom pismu piše: „Hrvatska i Indija nisu razdvojene, to je sve dio jedne velike cjeline Božjega naroda. Ljubite našu lijepu hrvatsku domovinu! Ali ne zaboravite jedno, a to je da proširite ljubav prema svojoj domovini na cijeli svijet.“

Ljubav je vječna

Otac Ante Gabrić preselio se u vječni život 20. listopada 1988. Pokopan je u misijskoj postaji „Maria Polly”. Na vječni počinak otpratilo ga je oko 20 tisuća katolika, muslimana i hindusa. Po njegovoj želji, uz njegovo tijelo stavljena je šaka neretvanske zemlje iz Metkovića i bočica vode iz Jadranskoga mora, što nije samo odraz njegove odanosti svojoj domovini, nego i poveznica ljubavi između naroda iz kojega je o. Ante potekao i onoga među čijim je članovima radio i umro.

Isusovački provincijal na pogrebu o. Ante reče i sljedeće: „O. Ante Gabrić rodio se u Hrvatskoj, živio i radio u Bengalu, a umro u župi gdje je najdulje živio. Živio je poput Bengalca i cijeli svoj život proživio sveto i neumorno radeći za duhovni napredak bengalskoga društva i čitave tamošnje zajednice. Danas smo svi zahvalni za njega, što je bio među nama i ostat će s nama zauvijek.“

On je bio čovjek obitelji, a njegova kći na najvišem državnom položaju što ga je itko hrvatskog podrijetla postigao u Americi
Otac Gabrić bio je čovjek za svakoga, iz njega je tekla istinska ljubav za Boga i svakoga čovjeka. Postupak za proglašenje blaženim i svetim o. Ante Gabrića već je počeo i vjerujemo da ćemo u skorijoj budućnosti imati još jednoga Hrvata među blaženicima Crkve katoličke.

dr. Ante Čuvalo|dijaspora.hr

Sarum Master Bible rani je engleski primjer male, prijenosne Biblije, izrađene na finom pergamentu i ukrašene kićenim inicijalima. Neki od tih inicijala su isključivo dekorativni, dok drugi sadrže povijesne scene – detaljne ilustracije biblijskih trenutaka. Rukopis je djelo Sarum Mastera, jednog od najranijih poznatih engleskih profesionalnih crtača knjiga, aktivnog 1240-ih i 1250-ih. Danas je preživjelo samo šest njegovih djela, a ova Biblija sada je jedina koja se čuva u katedrali u Salisburyju.

U vrijeme nastanka Salisbury je bio središte srednjovjekovnog učenja i umjetničke izvrsnosti. Gradska katedrala još je bila u izgradnji, a njezine su škole bile toliko utjecajne da je Salisbury gotovo postao sveučilišni grad. Prema Christopheru de Hamelu, vodećem stručnjaku za srednjovjekovne rukopise, Salisbury i Oxford bili su domovi prvih engleskih profesionalnih iluminatora knjiga – čak i prije Londona.

Povratak Sarum Master Biblea omogućen je kroz kampanju prikupljanja sredstava od 90 000 funti, koju su vodili Prijatelji nacionalnih knjižnica (FNL). Rukopis, koji je prethodno bio u privatnom vlasništvu, nabavljen je preko Sotheby'sa i darovan katedrali gdje će biti trajno čuvan.

Preč. Nicholas Papadopulos, dekan Salisburyja, izrazio je duboku zahvalnost za uspjeh kampanje: „Neizmjerno smo zahvalni Prijateljima nacionalnih knjižnica za njihovu neprocjenjivu potporu u kampanji vraćanja Sarumove Biblije u Salisbury nakon gotovo 800 godina. Umjetnost Sarum Mastera govori o stoljećima dugoj tradiciji kreativnosti u Salisburyju.“

„Strpljenje i nada – lice ljubavi“ naslov je poruke predsjednika Hrvatskog Caritasa varaždinskog biskupa Bože Radoša za Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH – 2025. godina. Poruku biskupa Radoša donosimo u cijelosti.

Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini ove se godine odvija pod geslom Strpljenje i nada – lice ljubavi. Tjedan solidarnosti vezan je uz treću korizmenu nedjelju, a njezina poruka i ovoga puta služi kao nadahnuće za samu poruku Tjedna. Strpljenje i nada ističu privlačno lice Boga koji je ljubav. Zagledani u Božje lice, bistrimo svoj pogled kako bismo jasnije vidjeli sve one kojima se Bog želi očitovati u svojoj dobroti i ljepoti.

Nada je često zatrpana u ruševinama crnih kronika, kronika koje ne prezaju ispisati čak i poneku stranicu Evanđelja. No, iz tih ruševina uvijek izranja tračak svjetla u tami.

Crne kronike, nažalost, uvijek imaju materijala. One su gotovo uvijek slične – mijenjaju tek mjesta i ljude, siju strah i otvaraju pitanja. U Evanđelju su nam predstavljene dvije.

Udarne vijesti donose Isusu izvještaj. Skupina Židova iz tvoga kraja, Galileje, došla je prinijeti žrtve u Hram u Jeruzalemu i vjerojatno je iskoristila ovaj vjerski čin za organiziranje pobune protiv rimske vlasti. Rimski upravitelj Pilat, poznat po brutalnosti, guši pobunu u krvi, čini svetogrđe – miješa krv žrtava s krvlju ljudi.

U poznatom kvartu Jeruzalema, kod izvora Siloama, urušila se kula, možda zbog potresa ili loše gradnje, i zatrpala osamnaest ljudi. Ništa novo pod suncem.

Naši izvještaji danas gotovo su identični. Izdvajamo samo udarne:

Na okupljanju mladih u jednom noćnom klubu u Kočanima dogodila se tragedija – požar je odnio 59 života. Mnogi su umakli smrti, ali će posljedice nositi cijeli život. Oni koji su izbjegli smrt i rane tijela, živjet će s ranom u duši.

Petnaest ljudi ostalo je zatrpano ispod još jednoga tornja u susjedstvu, pod ruševinama nadstrešnice kolodvora u Novom Sadu.

Posebno nam je na srcu tragedija koja se prije nekoliko mjeseci dogodila u više dijelova BiH, gdje su bujice i odroni odnijeli 21 život.

Upitnici i uskličnici. Bujice kiše i mulja donijele su bujicu pitanja, i svaka ih tragedija iznova postavlja: Kako se to moglo dogoditi? Zašto? Tko je kriv? Čiji je to mulj koji je preplavio čitava naselja? Ljudski propusti, pohlepa, korupcija, ‘muljanja’ su često uzrok stradanja.

U eter lete izjave, uskličnici laki kao perje: Sve ćemo rasvijetliti! Institucije će odraditi svoj posao! Krivac mora biti pronađen i snosit će posljedice! Učinit ćemo sve da se odgovorni privedu pravdi! Bez sumnje, to je potrebno.

No, liječi li to ranu koju je nesreća nanijela? Pronaći krivca nije kraj terapiji. Presuda nema moć pružiti nadu unesrećeniku. U konačnici…

Nije dovoljno tražiti ljudske uzroke – osjećamo potrebu upitati Boga. Teško je to jasno izreći, ali Isus lako čita to pitanje iz misli svojih izvjestitelja. „Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto!“

Prema židovskom shvaćanju, svaka je patnja kazna od Boga za neki grijeh, bilo onaj koji je počinio pojedinac, njegovi roditelji ili preci. Grijeh se prenosio do trećeg ili četvrtog koljena. Veza između grijeha, kazne i patnje bila je toliko precizna da su u Isusovo doba neki rabini čak definirali koji grijeh stoji iza koje bolesti i patnje. Klica takvoga stava raste i u nama, očituje se u pitanju: „Što sam to loše učinio da ovo zaslužim od Boga?“

Isus ruši tu logiku – „Nipošto!“ Za njega, Bog daje kišu i pravednima i nepravednima, a njegov sud ne događa se tijekom ovog života, već na kraju vremena, kada će razlučiti dobro od zla, žito od kukolja, pravednike od zlikovaca.

Krist diskretno prelazi preko lakih tumačenja o sudbini, o pravednoj ili nepravednoj kazni, o slijepoj fatalnosti. On čak i ne tvrdi da ima odgovor na pitanje zašto postoji patnja – štoviše, i sam na križu viče: ‘Zašto?’ na koje mu Otac ne daje trenutačni odgovor. Ljudi dolaze k Isusu postavljati pitanja o drugima, a on ih poziva da pogledaju u sebe: „Obratite se! Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti.“

Obratiti se, u izvornom grčkom jeziku znači „promijeniti način razmišljanja“, odluke, sudove, životne izbore (metanoein). Poziv na obraćenje je poziv na promjenu smjera, prijelaz s promatrača na pomagača! Učitelj uvijek koristi slike, pa će i ovu poruku konkretizirati kroz prispodobu o smokvi.

Smokva je jedno od najčešćih i najdarežljivijih stabala u Palestini, daje plodove gotovo deset mjeseci godišnje. Obično se sadi među vinovom lozom, simbolom Božjega naroda – Izraela. U ovoj prispodobi smokva predstavlja i sve one koji izvještavaju o tragičnim događajima. Neplodne izvjestitelje neće osuditi, već će ih ovaj skromni Zemljoradnik zagrnuti i okopati, vjerujući da se mogu obratiti.

Možda je to ona smokva na koju je jednom naišao, puna lišća, ali bez ploda. Zelenilo i bogatstvo lišća jamče joj dugovječnost, i iz njezine perspektive – njoj ništa ne nedostaje. Sebi je dostatna – samodostatna. Živi samo za sebe. Ali smokva treba rađati i hraniti domaćina i njegovu djecu, ponuditi se putnicima i hodočasnicima. Ona hrani gladna usta. Treba se okrenuti drugima. Njezino obraćenje je rađanje i darivanje drugima. U tome je njezin smisao. Bez ploda iscrpljuje samo zemlju, a s plodom hrani gladne.

Usuđujem se čitati poruku i na nedavnim ruševinama ‘kula’, naših kuća, nadstrešnica, klubova. Na besplodnoj smokvi strši lišće pitanja: Tko je kriv? Tko je grešniji? Pitanje ljubavi je: Kako ispružiti ruku nade? Bol ne liječi objašnjenje nego suosjećanje; bol ne traži krivca, već braću i sestre koji znaju tješiti, biti uz križ, poput Marije, Isusove majke. Traži braću i sestre koji bdiju uz križeve zemlje, gdje je Krist razapet u svojoj braći.

Kako napraviti zaokret – od promatrača, izvjestitelja onoga što se dogodilo, prema onome što se treba dogoditi kako bi nesreća dobila predznak nade? Bog ne traži tvoje riječi, već tvoje ruke koje pomažu drugima.

Čarobna Isusova riječ: ‘Možda će!’ Motika odgađa stečaj za još jednu godinu, pa za još jednu… U tom ‘možda će’ skriva se čudo Božjega milosrđa.

Bog ne gasi fitilj koji tinja, nego u njemu vidi svjetlo koje tek treba planuti; vjeruje da ljubav može zaviti napuknutu trsku i uspraviti je.

Bogu je dovoljan fitilj koji dimi i napuknuta trska – On u njima već vidi plamen i ples zdrave trske. Tamo gdje svijet vidi samo ruševine, Bog otvara gradilište i uvodi svoje radnike. One s kojima prolazi put obraćenja od promatrača do pomagača. Nije obraćenje osuda i bijeg od svijeta, nego koraci prema ozdravljenju.

Vraćam u misli tragediju koju smo zajedno sa stradalnicima u BiH proživjeli prošle jeseni. Na traci su upečatljive vaše ruke koje su hitro dostavile pomoć. Ne čuje se pitanje: Tko je kriv? Vidjela se konkretna pomoć koja je u tom trenutku prenijela ljubav i pažnju, daleko veću od same materijalne pomoći.

Braćo i sestre!

Prvo: Bog i dalje računa na nas. Na mnogim ruševinama, na tim Božjim gradilištima nade, Bog čuva mjesto za tebe i mene. Njegova ljubav već sada okopava tlo našega srca – da ne ostane samo lišće samodostatnosti, nego da donese plod za druge. Zato, budi radnik nade! Na ruševinama svijeta, budi znak Njegove vjernosti.

Drugo: Isus uzima iz naših ruku sjekiru i daje nam motiku. Često je sjekira u našim rukama – oštra riječ koja sasijeca, prezir u srcu koji ranjava, omalovažavanje na svim razinama. Isus želi da stavimo sjekiru sa strane. U ruke nam daje motiku – da okopavamo, da strpljivo njegujemo, da dajemo šansu, baš kao što On daje šansu tebi i meni. Budi onaj koji okopava, ne onaj koji odsijeca!

Treće: Božje lice je lice strpljenja i nade. Lice ljubavi. Tu sliku On utiskuje u naše srce. Nosimo Njegovo lice u svijet – neka naši koraci, riječi i djela budu odsjaj Njegove nade.

Bože Radoš

varaždinski biskup

Mještani također pate zbog nestašice vode jer imaju samo dva bunara za potrebe velike zajednice kao što je Amankwakrom. Nedostatak sanitarnih objekata dostupnih u tom području stvorio je ozbiljne zdravstvene i ekološke probleme. U Amankwakromu nema čak ni tržnice te stanovnici moraju putovati oko 11,2 km do drugog grada, Donkorkroma.

Doprinos sestara misionarki Svete Krunice

Sestre Svete Krunice, potaknute potrebom da budu blizu ljudima kojima služe, napustile su udobnost svog samostana u Donkorkromu kako bi boravile u starom smještaju za medicinske sestre Zdravstvenog centra Svete Krunice, odakle dolaze do pacijenata i vode brigu o svakodnevnom upravljanju ustanovom. Uz rutinsku zdravstvenu skrb, časne sestre pribjegle su prikupljanju sredstava pisanjem projekata. To je uvelike pridonijelo razvoju te zdravstvene ustanove. Od 2016. godine, kada su časne sestre preuzele upravljanje, skromna struktura od dva bloka doživjela je velik rast i širenje. Dvije sestre pionirke MSHR-a, koje su čule vapaj siromašnih u Amankwakromu, bile su liječnica s. Rose Farren i primalja s. Nkechi Oraebosi Caroline, kojima se kasnije pridružila s. Cecilia Dike, medicinska sestra primalja.

Sestra Cecilia Dike (MSHR) brine o pacijentu u Zdravstvenom centru Svete Krunice u Amankwakromu
Sestra Cecilia Dike (MSHR) brine o pacijentu u Zdravstvenom centru Svete Krunice u Amankwakromu (Foto: Sr. Sylvie Lum Cho, MSHR/Ghana)
U 2020. godini izgradnja novog bloka ambulante (OPD), zajedno s ljekarnom, laboratorijem, radiologijom, sobom za injekcije i muškim odjelom, bila je značajan napredak. Tri godine kasnije svečano je otvoreno moderno rodilište i sanitarni čvor. Te promjene ojačale su zauzimanje za poboljšanje zdravstvenih usluga. Dom zdravlja je s 2 zaposlenika u 2016. godini narastao na sadašnjih 42, uključujući i tri primalje. OPD tjedno posjeti prosječno 105 pacijenata, a oko 25 se koristi rodilištem. Sve navedeno ostvareno je zahvaljujući neumornom trudu časnih sestara u suradnji s donatorima.

Časne sestre, ravnatelj, osoblje i mještani Amankwakroma slave dolazak novog vozila hitne pomoći za Centar 2023. godine
Časne sestre, ravnatelj, osoblje i mještani Amankwakroma slave dolazak novog vozila hitne pomoći za Centar 2023. godine (Foto: Sr. Sylvie Lum Cho, MSHR/Ghana.)
Osim svog rada u Centru, Sestre Svete Krunice također povremeno provode aktivnosti podizanja svijesti o zdravstvenim i drugim srodnim pitanjima unutar drugih zajednica i škola u Amankwakromu. Organiziraju također besplatne zdravstvene preglede za mještane, koji uključuju mjerenje šećera u krvi, laboratorijske pretrage, pregled očiju i zubi.

Potpora mjesne Crkve, zajednica i drugih dionika

Mjesni crkveni poglavari, kao i lokalni čelnici, bili su veliko ohrabrenje i potpora misiji sestara u Amankwakromu. Iako nemaju sredstava da financijski uzdržavaju časne sestre, izražavaju radost i zadovoljstvo zbog razvoja njihove zajednice zahvaljujući trudu misionarki. "Iako siromašni, poglavari su uvijek s nama. Što god da radimo, kažu nam da ih pozovemo. Kad ih pozovemo, okupe svoje ljude da dođu raditi zajedno s nama", istaknula je s. Nkechi. Također, zdravstveno osiguranje u dogovoru s odgovornom ustanovom bilo je od velike pomoći. Prije svega, Centar zdravlja opstaje uglavnom zahvaljujući Božjoj providnosti i dobroj volji ljudi, posvjedočila je sestra Nkechi dijeleći svoje uvjerenje da ako obavljamo svoju misiju, Bog misije će je podržati. "Ako se držimo vjere s kojom smo započeli u Amankwi, nikada je neće uzmanjkati", zaključila je sestra Farren.

Podaci predstavljeni u Papinskom godišnjaku pružaju informacije o životu Katoličke Crkve u svijetu za 2024. godinu. Tijekom tog razdoblja, osnovana je jedna crkvena provincija, tri biskupska sjedišta uzdignuta su u metropolitanska sjedišta, uspostavljeno je sedam novih biskupija, jedno biskupsko sjedište uzdignuto je u rang nadbiskupije, a jedna Apostolska uprava u biskupiju.

Statistički godišnjak Katoličke Crkve (Annuarium Statisticum Ecclesiae) nudi pregled glavnih kvantitativnih pojava vezanih uz pastoralnu aktivnost Katoličke Crkve u svijetu, uključujući statističke podatke za dvogodišnje razdoblje 2022.–2023.

Globalna katolička populacija

Globalna katolička populacija između 2022. i 2023. godine povećala se za 1,15%, rastući s približno 1,39 milijardi na 1,406 milijardi, što je postotak vrlo sličan onom iz prethodnoga dvogodišnjeg razdoblja. Rasprostranjenost krštenih katolika varira u različitim geografskim područjima, u skladu s demografskim karakteristikama svakog kontinenta.

U Africi živi 20% svih katolika na svijetu i karakterizira je vrlo dinamično širenje Katoličke Crkve. Broj katolika porastao je s 272 milijuna u 2022., na 281 milijun u 2023. godini, s relativnom promjenom od +3,31%. Demokratska Republika Kongo i dalje zauzima prvo mjesto po broju krštenih katolika, s gotovo 55 milijuna, potom slijede Nigerija s 35 milijuna, te Uganda, Tanzanija i Kenija s također značajnim brojkama.

S rastom od 0,9% tijekom dvogodišnjeg razdoblja, Amerika (Sjeverna i Južna) učvršćuje svoju poziciju kao kontinent kojemu pripada 47,8% svih katolika na svijetu. Od toga, 27,4% živi u Južnoj Americi (gdje Brazil, sa 182 milijuna, čini 13% globalne populacije te je i dalje zemlja s najvećom koncentracijom katolika), 6,6% u Sjevernoj Americi, a preostalih 13,8% u Srednjoj Americi. Kada se broj katolika usporedi s ukupnom populacijom, izdvajaju se Argentina, Kolumbija i Paragvaj, gdje postotak katolika premašuje 90% stanovništva.

Azijski kontinent bilježi rast katolika od 0,6% tijekom dvogodišnjeg razdoblja, a njegov udio u 2023. godini iznosi oko 11% globalne katoličke populacije. U 2023. godini, 76,7% katolika Jugoistočne Azije koncentrirano je na Filipinima (93 milijuna) i u Indiji (23 milijuna).

Europa, u kojoj živi 20,4% globalne katoličke zajednice, potvrđuje svoju poziciju najmanje dinamične regije, s povećanjem broja katolika tijekom dvogodišnjeg razdoblja od samo 0,2%. Ta promjena, naspram gotovo stagnirajuće demografske dinamike, znači blagi porast teritorijalne prisutnosti, koja je u 2023. godini dosegnula gotovo 39,6%. Italija, Poljska i Španjolska mogu se pohvaliti udjelom katolika koji premašuje 90% stanovništva. Katolika u Oceaniji u 2023. godini bilo je nešto više od 11 milijuna, što predstavlja porast od 1,9% u odnosu na 2022. godinu.

Rastući broj biskupa

Broj biskupa u Katoličkoj Crkvi porastao je u posljednjem dvogodišnjem razdoblju s ukupnim povećanjem od 1,4%, odnosno s 5353 u 2022. na 5430 u 2023. godini. Taj trend rasta prisutan je na svim kontinentima, osim Oceanije u kojoj broj biskupa tijekom dvogodišnjeg razdoblja nije varirao.

Relativna promjena nešto je izraženija u Africi i Aziji, dok je u Europi i Americi ispod svjetskog prosjeka. Također, može se primijetiti da relativni udio svakog kontinenta ostaje gotovo nepromijenjen tijekom razdoblja, proporcionalno važnosti pojedinih kontinenata, s većom koncentracijom biskupa u Americi i Europi. U Africi udio biskupa u globalnom broju raste s 13,8% u 2022. na 14,2% u 2023. godini.

Broj katolika po biskupu u 2023. godini značajno varira od kontinenta do kontinenta. Dok je globalni prosjek 259.000 katolika po biskupu, Afrika i Amerika bilježe 365.000 i 334.000 katolika po biskupu. Posebno je povoljan položaj Oceanije, gdje svaki biskup ima odgovornost za 87.000 katolika, što ukazuje na lagani višak biskupa u odnosu na druge kontinente.

Manji broj svećenika

Na kraju 2023. godine, u 3041 crkvenoj jurisdikciji katoličkog svijeta, bilo je 406.996 svećenika, što pokazuje smanjenje od 734 u odnosu na 2022. godinu, odnosno pad od 0,2%. Analiza po geografskim područjima pokazuje porast u Africi (+2,7%) i Aziji (+1,6%) te pad u Europi (-1,6%), Oceaniji (-1,0%) i Americi (-0,7%). Osim po kontinentima, usporedba između dijecezanskih i redovničkih svećenika pokazuje da je povećani broj svećenika u Aziji i Africi rezultat dinamike dijecezanskih i redovničkih svećenika.

U Africi, ukupni porast broja svećenika rezultat je povećanja od približno 3,3% kod dijecezanskih svećenika i 1,4% kod redovnika. Na američkim kontinentima, porast broja dijecezanskih svećenika tijekom dvogodišnjeg razdoblja posebno je prisutan u Srednjoj i Latinskoj Americi. Međutim, u Europi je primjetno smanjenje od 1,6%, kako u ukupnom broju, tako i u pojedinačnim komponentama (dijecezanski i redovnički svećenici).

Veći broj trajnih đakona

Trajni đakoni su najsnažnije rastući segment klera. U 2023. njihov broj iznosio je 51.433, u odnosu na 50.150 zabilježenih 2022. godine, s povećanjem od 2,6%. Geografske razlike su i dalje izražene: značajan rast zabilježen je u Oceaniji (+10,8%) i Americi (+3,8%), dok su u Africi i Europi zabilježena manja smanjenja. Tijekom razdoblja nije došlo do značajnih promjena u globalnoj prisutnosti đakona, osim smanjenja relativnog broja đakona u Europi i povećanja u Americi, što je uglavnom rezultat velikog rasta u Sjevernoj Americi.

Kako bi se istaknula podrška koju trajni đakoni pružaju u pastoralnoj službi uz svećenike, može se razmotriti omjer broja trajnih đakona u odnosu na broj prisutnih svećenika po područjima. Utvrđeno je da je globalna distribucija đakona na sto svećenika u 2023. godini 13, pri čemu se taj omjer kreće od minimalnih 0,5 u Aziji do maksimalnih 29 u Americi. U Europi je omjer oko 10, dok u Africi samo jedan trajni đakon služi uz svakog stotog svećenika.

Iako je veličina ovog indeksa uočljiva, on je i dalje prilično skroman za trajne đakone da bi imali značajan utjecaj na ravnotežu između potražnje i ponude pastoralnih usluga za katolike na tim područjima. Međutim, može se primijetiti da su trajni đakoni prisutniji u područjima gdje je broj kandidata za svećenike manji.

Smanjenje broja posvećenih redovnica

Smanjenje broja posvećene redovničke braće koji nisu svećenici i redovnica, koje je prisutno tijekom vremena, nastavljeno je i 2023., ali sporijim tempom.

Posebno valja istaknuti da je, što se tiče zavjetovane redovničke braće koji nisu svećenici, između 2022. i 2023. godine zabilježen porast u Africi, dok su svi ostali kontinenti zabilježili pad. Zanimljivo je napomenuti da je pad u Južnoj Americi usporen u odnosu na prosječan godišnji pad iz prethodnog razdoblja te da se stanje stabilnosti primjećuje i u Srednjoj Americi. Relativni broj zavjetovane redovničke braće koji nisu svećenici u različitim područjima, kad se promatra tijekom vremena, potvrđuje pad u Europi, koji je nastavljen i u 2023. godini.

Pad broja zavjetovanih redovnica također je nastavljen u 2023. godini. Na globalnoj razini njihov broj smanjio se s 599.228 u 2022. na 589.423 u 2023. godini, s relativnom promjenom od -1,6%. Što se tiče njihove geografske distribucije u 2023. godini, gotovo 32% njih živi u Europi, dok slijede Azija s 30%, Amerike s 23% (ravnomjerno raspoređene po oba hemisfera), Afrika s 14% i Oceanija s 1%.

Pad broja zavjetovanih redovnica na globalnoj razini u velikoj je mjeri rezultat značajnog porasta smrti, uz visok udio starijih redovnica, dok je broj onih koji napuštaju redovnički život tijekom posljednje dvije godine postao manje značajan.

Afrika je zabilježila značajan porast od 2,2% između 2022. i 2023. godine, a slijedi jugoistočna Azija s +0,1%. Sjeverna Amerika, s druge strane, zabilježila je pad od -3,6%. Južna Amerika je također zabilježila pad od -3%, dok je pad u Srednjoj kontinentalnoj regiji Amerike i Središnjim Antilima bio umjereniji. Europa drži negativni rekord, s varijacijom od -3,8%.

Ovi pomaci prirodno utječu na promjene u kontinentalnim proporcijama ukupnog broja zavjetovanih redovničkih sestara. U razdoblju od 2022. do 2023. godine primjećuje se smanjenje prisutnosti redovničkih sestara u Europi i Sjevernoj Americi, u korist Azije i Afrike. Naime, dok su u 2022. godini redovničke sestre u Europi i Amerikama činile 55,8% svjetskog ukupnog broja, u 2023. godini taj je postotak pao na 54,8%. Najveće promjene zabilježene su u jugoistočnoj Aziji (s 28,7% na 29,2%) i Africi (s 13,9% na 14,5%).

Zavjetovane redovnice i dalje čine značajnu stvarnost, unatoč globalnom padu i padu u nekim kontinentalnim regijama. Ukupni broj redovničkih sestara 45% je veći od broja svećenika. Iako je njihov statistički doprinos u pružanju usluga općenito opao tijekom godina, njihov doprinos životu kršćanske zajednice ostaje od ključne važnosti, ponekad čak i zamjenjujući doprinos svećenika.

Nastavak smanjenja broja sjemeništaraca

Globalni trend broja bogoslova ukazuje na neprekinuti pad koji se bilježi od 2012. godine. Što se ukupnih brojeva tiče, broj kandidata za svećenike smanjio se globalno sa 108.481 u 2022. na 106.495 u 2023. godini, uz varijaciju od -1,8%. Pad koji je zabilježen u globalnom ukupnom broju utječe na sve kontinente osim Afrike, gdje se broj sjemeništaraca povećao za 1,1% (s 34.541 na 34.924). U Europi, Aziji i Amerikama, a osobito na prvom kontinentu, padovi su značajni (-4,9% u Europi, -4,2% u Aziji i -1,3% u Amerikama). U Oceaniji je trend negativan, ali manjih razmjera.

Prikaz broja bogoslova po kontinentima pokazuje umjerene promjene tijekom razdoblja. Afrika i Azija su 2022. godine činile 61,0% globalnog ukupnog broja, a taj postotak je porastao na 61,4% u 2023. godini. Osim manje negativne prilagodbe u Oceaniji, i Amerike i Europa zabilježile su pad svog udjela. Godine 2022. sjemeništaraca iz Amerike i Europe bilo je ukupno 41.199, što je činilo gotovo 38% globalnog broja, dok je godinu dana kasnije taj postotak pao na 37,7%.

Kako bi se istaknuli pozitivni i negativni višak poziva na teritorijalnoj razini, korisno je usporediti postotnu distribuciju sjemeništaraca s odgovarajućom distribucijom katolika. Pokazuje se da su u 2023. godini zabilježene značajne razlike.

Postotci sjemeništaraca veći su od postotaka katolika u Africi (32,8% sjemeništaraca u odnosu na 20% katolika) i Aziji (28,6% sjemeništaraca u odnosu na 11% katolika). Ti kontinenti stoga imaju tendenciju da u potpunosti zadovolje potrebu za samostalnim održavanjem svog lokalnog apostolata.

Međutim, u Europi i Americi postotci sjemeništaraca manji su od postotaka katolika (12,0% sjemeništaraca u odnosu na 20,4% katolika u Europi, te 25,7% sjemeništaraca u odnosu na 47,8% katolika u Amerikama). Zato je na ta dva kontinenta teže adekvatno odgovoriti na potrebe katoličke populacije, osobito u pogledu generacijskog obrata u svećeništvu.

Papino zdravstveno stanje

Jučer, 21. ožujka, Tiskovni ured Svete Stolice objavio je najnovije informacije o zdravstvenom stanju pape Franje, koje je i dalje stabilno s malim poboljšanjima respiratornih i motoričkih funkcija. Sveti Otac nije primao posjetitelje nego je protekle dane proveo između terapije lijekovima, respiratorne i aktivne fizikalne terapije, molitve i malo rada. Noću se više ne primjenjuje mehanička ventilacija s maskom nego terapija kisikom visokog protoka preko nosnih kanila, a danju sve manje koristi visoke protoke kisika. Sljedeći liječnički bilten ne očekuje se prije ponedjeljka.

(Vatican News)

Ono što znamo jest da je Marija bila djevica, što znači da nije imala nikakve spolne odnose sa svojim mužem, svetim Josipom, piše Aleteia.

Nekim se katolicima to činilo nemogućim pothvatom, pa im je bilo vjerojatnije da je Sv. Josip bio star čovjek, bez seksualnog nagona. Tako je nastalo vjerovanje da je sveti Josip imao 90 godina.

DEVEDESETOGODIŠNJI JOSIP

Katolička enciklopedija opisuje ovu tradiciju na sljedeći način:

„Kako su svećenici po Judeji objavili da žele u plemenu Judeje naći uglednog čovjeka koji bi zaručio Mariju, koja je tada imala između 12 i 14 godina, tako je i Josip – koji je tada bio 90-godišnjak – pošao u Jeruzalem i bio među kandidatima; čudo je očitovalo da je Bog baš njega odabrao, a dvije godine kasnije dogodilo se Navještenje.

Ovu su tradiciju prihvatili mnogi katolici kroz povijest Crkve i mnoge rane ikonografije prikazuju Sv. Josipa kao starca.“

Međutim, postoje neki problemi u vezi s ovim prikazom, jer Biblija navodi da je Sv. Josip morao pobjeći u Egipat nedugo nakon što je Marija rodila.

Ovako mukotrpan put bio bi težak, čak i nemoguć, za 90-godišnjeg starca. Također bi bio beskoristan kada im je Herod pokušao oteti Dijete Isusa, jer ne bi mogao braniti svoju obitelj.

Drugi je problem što to umanjuje svetost Sv. Josipa. On je bio pravedan i čedan čovjek i premda je volio Mariju dubokom i silnom ljubavlju, znao je obuzdati svoje strasti i poštivati ​​njezino djevičanstvo.

To je istaknuo sveti papa Ivan Pavao II. u jednoj od svojih općih audijencija koje su tiskane u knjizi, Theotokos: Kateheza o Mariji, Majci Božjoj:

„Teškoća prihvaćanja uzvišenog otajstva njihova supružničkog zajedništva navela je neke, od 2. st., da smatraju Josipa čovjekom u poodmaklim godinama i da ga poimaju više Marijinim skrbnikom nego njezinim mužem. Međutim, umjesto toga riječ je o pretpostavci da on u to vrijeme nije bio stariji čovjek, nego da ga je njegova nutarnja savršenost, plod milosti, dovela do toga da živi svoj bračni odnos s Marijom s djevičanskom ljubavlju.“

Sluga Božji Fulton Sheen imao je slične misli u knjizi Prva ljubav na svijetu, u kojoj kaže: „Josip je vjerojatno bio mladić, snažan, muževan, atletski građen, zgodan, čedan i discipliniran, vrsta muškarca kako se vidi... koji radi za stolarskom stolom... Nije bio u večeri života, nego u njegovu jutru, kiptio od energije, snage i kontrolirane strasti.“

Živjeti čednim životom može se većini ljudi činiti čudnim, ali uz Božju milost to je moguće. Sveti Josip je očiti primjer i onaj kojeg trebamo zazivati ​​kad god se borimo s problemom čistoće.

U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«

Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.«

»Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednog žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.« »Došavši k sebi reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’«

»Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.«

»A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati.

A on će ocu: ‘Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele. Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«

Svećenik: vlč. Hrvoje Zovko.

Jedan od ovih pokušaja, Gospin lik po iskazu vidjelice Vicke Mijatović napravljen je nedavno u radionici Zajednice Cenacolo. Napravljen je od trogirskog kamena, a iznad glave joj je kruna od 12 zvijezda napravljena od inoxa. Gospa stoji na oblaku koji je formiran tako da predstavlja „Gospinih pet kamenova“: molitvu, post, ispovijed, Euharistiju i djela milosrđa. Ispod kipa je natpis „KRALJICI MIRA ZA MIR“ koji predstavlja poveznicu sa Gospinim prvim ukazanjem kada je Gospa pozvala na molitvu za mir između Boga i ljudi i čovjeka i čovjeka.

Momci iz Zajednice Cenacolo su u četvrtak 20. 3. 2025. ovaj novi kip postavili na mjesto kod Plavog križa, a fra Leon Pereira (duhovnik za englesko govorno područje u župi Međugorje) ga je blagoslovio. Kip je postavljen uz suglasnost Apostolskog vizitatora s posebnom ulogom za župu Međugorje mons. Alda Cavallia koji ga je vidio još u trenutku izrade.

Neka Gospine sklopljene ruke na molitvu, kako je prikazuje novi kip, budu i nama poticaj da onda kada nam ne prestane ništa drugo, i mi sklopimo ruke na molitvu koja jedino pomiče planine nemira.