Presuda se odnosila se na “brak” između dvojice Poljaka sklopljen u Berlinu 2018. godine. Par se odlučio preseliti u Poljsku. Tražeći sličan tretman u Poljskoj, muškarci su podnijeli zahtjev da se njihov njemački “vjenčani list” prepiše u poljski matični registar. Međutim, odbijeni su, jer poljski zakon zabranjuje homoseksualne pseudo-brakove, ostajući vjerni prirodnom načelu da brak stvara komplementarnu i reproduktivno kompatibilnu zajednicu između muškarca i žene.

U ovom slučaju, Vrhovni upravni sud uputio je pitanje Sudu Europske unije na prethodnu odluku 2023. Dvije godine kasnije, u studenom 2025., Sud je presudio da je država članica dužna priznati brak istospolnog para zakonito sklopljen u drugoj zemlji EU-a, čak i ako zakon te zemlje ne priznaje takve zajednice. Nakon odgovora Suda pravde, slučaj se vratio Vrhovnom upravnom sudu.

Izvor: muzevnibudite.com

Biblijski znanstvenici često ističu da izvještaji o „praznom grobu” nisu zamišljeni kao dokaz Kristova uskrsnuća. To i nije neko veliko otkriće, jer i sami evanđelisti primjećuju da su postojala alternativna objašnjenja zašto je grob bio prazan. „Njegovi su učenici došli noću i ukrali tijelo.”

Uvijek sam mislio da bi, kad bi Isus htio dokazati da je Bog na način na koji to suvremeni ljudi očekuju, trebao sići s križa, poletjeti pedesetak metara u zrak, zavrtjeti se i ispaljivati laserske zrake iz očiju. Nešto takvo kao da su i članovi Velikog vijeća imali na umu: „Ti koji si htio razvaliti Hram i za tri ga dana sagraditi, spasi samoga sebe! Siđi s križa ako si Sin Božji!” „Kralj je Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo mu vjerovati.” „Uzdao se u Boga! Neka ga sada izbavi ako mu je mio, jer je rekao: ‘Sin sam Božji.’”

Jedan od najčudnijih odlomaka u evanđeljima nalazi se u Marku 15,39: „Kad satnik, koji je stajao nasuprot njemu, vidje kako izdahnu, reče: ‘Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!’” Čovjek bi pomislio da je u trenutku njegove smrti pitanje njegove božanske naravi konačno riješeno – i to negativno. Jedino što bogovi ne čine jest da umiru. U tom trenutku očekivalo bi se da satnik kaže: „E pa, izgleda da ovaj ipak nije bio Sin Božji.”

Pa ipak, rana Crkva je u satnikovim riječima vidjela paradoks vlastite poruke. Isusa su naviještali kao Sina Božjega ne unatoč njegovoj smrti na križu, nego upravo zbog nje. Prisjećajući se Posljednje večere, shvatili su da to nije bila samo smrt, kao da se našao u vrtlogu političkih događaja izvan svoje kontrole; bila je to žrtva, shvaćena po uzoru na žrtvu pashalnog janjeta čija je krv sačuvala hebrejski narod od smrti i bila prvi korak na njihovu putu prema slobodi.

Ta poruka o Božjem utjelovljenju i žrtvenoj smrti nikada nije bila nešto što se može nametnuti ljudima razornim argumentima ili nepobitnim povijesnim dokazima. Kao i svaki čin ljubavi, mora biti prihvaćena u vjeri. Ne možeš dokazati da nekoga voliš ili da netko voli tebe znanstvenim pokusima ili demonstrativnim argumentima. Pokušaj da se zaključak nametne na taj način obično se doživljava kao suprotnost ljubavi: „Ti mene voliš! Mogu to dokazati.” Pokušaj to sljedeći put kad te djevojka ili dečko žele ostaviti pa vidi dokle ćeš stići.

Ako Isus ne pokušava dokazati svoje božanstvo pokazujući učenicima svoje uskrslo tijelo, što onda čini? Svakako ih ohrabruje, iako je za to poslan i Duh Sveti. Nakon njegova uzašašća Ocu, oni će se i dalje možda pitati: „Jesmo li doista vidjeli ono što mislimo da smo vidjeli?” Mi susrećemo uskrsloga Krista svaki put kada primamo euharistiju, a ipak se pitamo: „Je li to doista bio on?”
Predložio bih malo drukčiji pristup tom pitanju. Dobar biblijski teolog rekao bi da ukazanja uskrsloga Krista treba shvatiti kao „eshatološki događaj” (što ne treba zamijeniti sa „skatološkim”). Isusovo uskrsnuće govori nam o „posljednjim vremenima”. Drugim riječima, daje nam najjasniju objavu onoga što je nebo. Kako sveti Pavao kaže Korinćanima, Krist uskrsli od mrtvih „prvina” je onoga u čemu ćemo i mi sudjelovati ako ostanemo sjedinjeni s njegovim Tijelom.

Što nam ukazanja uskrsloga Krista govore o zagrobnom životu? Istaknuo bih osobito dvije stvari — uvide koje dugujem svom bivšem profesoru, o. Rochu Keresztyju, i njegovoj izvrsnoj knjizi Isus Krist: temelji kristologije. Prvo, da ćemo, poput Krista, uživati istinsko zajedništvo s Bogom Ocem, Sinom i Duhom; i drugo, da u tom zajedništvu nećemo izgubiti svoj tjelesni identitet.

Ukazanja pokazuju apostolima da je uskrsli Krist ista osoba kao čovjek kojega su poznavali kao Isusa iz Nazareta. U svome uskrslom tijelu zadržao je tragove čavala i koplja. Učenici ga prepoznaju po poznatim gestama: Mariju Magdalenu zove po imenu; s njima lomi kruh; šalje učenike u ribolov.

Zamislimo kako je priča mogla biti ispričana. Anđeosko biće pojavljuje se učenicima i kaže: „Ja sam Krist koji je postojao u čovjeku Isusu. Njegovom smrću oslobođen sam, poput feniksa koji se diže iz pepela. On je nestao, ali ja sada istinski živim, kao što ćete i vi uskoro biti oslobođeni svojih tijela da biste živjeli.” Tako mnogi gnostički pokreti pripovijedaju ovu priču.
Kad bi to bila istina o uskrsnuću, što bi nam to govorilo o našem životu? Ne bi li značilo da je naš sadašnji život — naša iskustva i odnosi, naše ljubavi i brige za druge — nešto što treba odbaciti poput istrošenog kaputa? Ne bi li to sugeriralo da je ovaj život prazan i besmislen, nešto što trebamo „nadići”?

A što bi to govorilo o zagrobnom životu? Česta slika prikazuje našu sudbinu kao „kap vode koja se vraća u ocean”. Lijepa je to slika, ali problem je u tome što se, kad se kap vrati u ocean, njezin identitet gubi u masi.
Što kršćanima daje nadu da to neće biti njihova sudbina? Prije svega Trojstvo: tri osobe u jednom Biću — savršeno jedinstvo koje ne uništava različitost osoba i različitost koja ne uništava njihovo savršeno jedinstvo. Tako je i obećanje da možemo biti sjedinjeni s Bogom, a da ne izgubimo svoju osobnost. Poput uskrsloga Krista, ostat ćemo osobe koje jesmo, i dalje sjedinjeni s onima koje smo voljeli.

Ono čega se mnogi boje u smrti jest gubitak bliskosti s voljenima. Smrt doživljavaju kao „odlazak”, kao da je odlazak u nebo poput selidbe iz jednog grada u drugi.

Jednom mi je jedan student rekao: „Profesore, što ako smo duše zarobljene u tijelu koje je poput zatvora, a smisao života je pronaći ključ?” Rekao sam mu da, ako u to vjeruje, onda treba krenuti tim putem, jer ne bi bilo ničeg tragičnijeg nego da se na samrti zapita: „Nisam pronašao ključ.” No budući da tijelo ne smatram „zatvorom”, nisam tražio takav ključ. Rekao sam da mi se sviđa imati tijelo — volim zagrljaje, toplinu, mirise, okuse, hladan zrak u jesen — sve su to funkcije tijela. Volio bih da se to sačuva. Tjelesno uskrsnuće sugerira da hoće.

Problem s našim zemaljskim tijelima jest što, kad smo s ljudima koje volimo na jednom mjestu, ne možemo istodobno biti s onima koje volimo negdje drugdje. Što nam govori Kristovo proslavljeno tijelo? Da obećanje vječnog života, koje su nam otvorili Isusova smrt i uskrsnuće, ne vodi u uništenje ili negaciju, nego u preobrazbu i proslavljenje. Sve što je u nama grešno i što nas sprječava da ljubimo Boga i druge mora „umrijeti”. No ono što ostaje, kao „žito odvojeno od kukolja”, jest naše pravo ja. Ne gubimo veze s voljenima, pa čak ni s mjestima koja volimo — te se veze produbljuju. Poput Krista, koji može biti sa svojim učenicima na nov i snažan način, tako i mi možemo biti prisutni na nov način.

Uskrsli Krist nas priprema za euharistijsku prisutnost u svijetu, ali i za zajedništvo svetih, po kojem, poput Krista, možemo biti prisutni s novom blizinom i preobražavajućom snagom.

Izazov svakog pogleda na zagrobni život jest taj što, ako je on toliko veličanstven, ovaj život može izgledati besmislen. Ako je onaj drugi život toliko velik, zašto ne preskočiti sve i odmah stići tamo? No priče o Kristovu uskrsnuću i uzašašću šalju drukčiju poruku: „Galilejci, što stojite i gledate u nebo?” Trebaju poći, širiti Radosnu vijest, krstiti u ime Oca, Sina i Duha i, nadahnuti Duhom, činiti prisutnim Kristovo uskrslo Tijelo u svijetu.

„Ukazanja uskrsloga Krista uvjeravaju učenike ne samo u stvarnost uskrsnuća”, kaže o. Roch, „nego i u Kristovu novu trajnu prisutnost u njima i među njima, osobito u i po djelovanju Duha Svetoga.” Druga svrha tih ukazanja jest poslati učenike u poslanje izgradnje Kraljevstva Božjega — poslanje započeto prije postanka svijeta, koje se nastavlja sada i „u vijeke vjekova”.
„Najdublje težnje ljudske osobe za puninom istine, dobrote i života nisu osuđene na konačno razočaranje, nego na preobrazbu i ispunjenje u vječnom životu. A ipak, naša nada spasenja neće se tada pokazati kao bijeg iz tjelesnog stanja i materijalnog svijeta. Naprotiv, naša će tijela biti otkupljena i pronaći će svoj dom.”
On je uskrsnuo! Radosna vijest, kako nam kaže Pavao, jest da je on „prvina usnulih” — plodovi koji već sada hrane nas i svijet.

catholicworldreport.com/quovadisecclesia.com

Nastavljajući tu misao, rekao je kako se pravi prijatelji prepoznaju u nevolji, podsjetivši na pomoć koju je Sisačka biskupija primala nakon potresa. Kazao je kako posljedice te nevolje još uvijek traju jer nisu obnovljene sve porušene i oštećene crkve, kapele i župne kuće te da zato trebamo prijatelje. „Možda je Bog vas poslao, dragi članovi zajednice Omnia Deo, Ivane i Matija, te dragi Tomislave, da nam budete blizu jer nam je teško. Da obnovimo naše crkve u zlato i srebro, a ako ostanemo bez ljudi, to nam ništa ne bi koristilo. Zato ste nam vi, koji nam dolazite u ime Gospodnje, dragocjeni i rado vas primamo“, rekao je biskup te izrazio zahvalnost i za kandidata za đakonat Andriju te svećenike Filipa i Josipa iz ove zajednice.

Osvrćući se na liturgijska čitanja, najprije je istaknuo Petrovo svjedočanstvo iz Djela apostolskih, podsjetivši kako onaj koji je nekoć Isusa zatajio sada, nakon obraćenja, hrabro naviješta uskrsnuće: „Nije ostavljen u Podzemlju niti mu tijelo truleži ugleda. Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci.“ Na toj je osnovi biskup pojasnio kako je upravo svjedočenje Kristova uskrsnuća bilo presudno pri izboru apostola Matije na mjesto Jude, te dodao da su i biskupi i svećenici, kao nasljednici apostola, pozvani prije svega svjedočiti da je Isus živ i uskrsnuo.

U tumačenju evanđeoskog ulomka po Mateju zatim je podsjetio na žene koje su u rano uskrsno jutro došle na Isusov grob i našle ga praznim te „sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima“. Naglasio je da su upravo žene bile prvi svjedoci uskrsnuća jer su ostale uz Isusa na križnom putu, pod križem i prve došle na grob. Posebno je izdvojio Isusove riječi upućene ženama: „Zdravo!“, „Ne bojte se!“ i „Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!“

Na temelju toga biskup je kandidatima poželio da uvijek ostanu Isusovi prijatelji i da njegovu pobjedu nad smrću i grijehom svjedoče najprije svojim životom, a potom i riječima. „Kao đakoni i prezbiteri imat ćete poslanje Crkve da u njezino ime propovijedate, dijelite svete sakramente i da tako učvršćujete Crkvu. Tu je neizmjerno važno: da ostanemo svi zajedno, da svi budemo jedno“, rekao je biskup.

Na kraju homilije biskup je istaknuo da je zadaća svih kršćana, a napose onih koji primaju svete redove, svjedočiti Kristovu prisutnost, njegovo uskrsnuće i pobjedu nad smrću. Kandidatima je stavio na srce da sve dublje otkrivaju Isusovu prisutnost u Crkvi i njegovo djelovanje po milosti koja preobražava čovjeka te je zazvao Božji blagoslov na njih i na cijelu Crkvu.

„Videospot sniman je na više pažljivo odabranih lokacija koje svojom ljepotom i raznolikošću oslikavaju bogatstvo prostora i zajedništva koje SHKM nosi u sebi. Kadrovi su zabilježeni na Sokolovcu u Požegi, na Starom gradu Ljubuški – srednjovjekovnoj tvrđavi na brdu Buturovica, zatim na obali Jadranskog mora u Šibeniku i Tribunju, gdje prizori otvorenog prostora dodatno naglašavaju slobodu i širinu susreta. Snimanje je obuhvatilo i Osijek, Most mladosti te povijesnu jezgru Tvrđe, kao i reprezentativne lokacije u Zlatnoj dolini i Trg svete Terezije ispred požeške Katedrale“, istaknuto je.
„Kroz dinamiku i ritam same himne, videospot prati mlade koji dolaze iz različitih krajeva, simbolično prikazujući njihovo zajedničko okupljanje oko Krista i radi Krista. Time spot snažno komunicira temeljnu poruku Susreta: zajedništvo, vjeru i radost susreta u Gospodinu“, stoji u izvješću.

U snimanju su sudjelovali mladi Požeške biskupije, članovi medijske skupine zadužene za promociju SHKM-a, kao i glavni izvođač himne Stjepan Lach. Cjelokupni video spot snimio je, režirao i montirao Goran Conjar.
Nakon procesa snimanja, uslijedila je postprodukcija i montaža prikupljenog materijala.
Videospot je dostupan na poveznici:

Papa Lav XIV. je danas, 5. travnja, na Nedjelju uskrsnuća Gospodinova proširio gradom i svijetom uskrsnu poruku Urbi et Orbi iz Lože blagoslova na pročelju bazilike svetoga Petra. U njegovim riječima odzvanja poziv na mir upućen svijetu pogođenom ratovima, mržnjom i ravnodušnošću.

Obraćenje miru

Sveti je Otac u poruci molio za obraćenje miru koji nastaje i ponovno cvjeta upravo u srcima:
Mir koji nam Isus daje nije mir koji samo utišava oružje, nego mir koji dotiče i mijenja srce svakoga od nas! Obratimo se Kristovu miru! Neka se čuje vapaj za mirom koji izvire iz srca!  

Navikavanje na nasilje

Rimski je biskup stoga pozvao sve ljude da mu se pridruže na molitvenom bdijenju za mir koje će se održati u subotu 11. travnja u bazilici svetoga Petra. To će biti prilika da ne popustimo pred globalizacijom ravnodušnosti koju je često osuđivao papa Franjo – podsjetio je papa Lav XIV. te nastavio - Upravo je on prije godinu dana iz ove lože uputio svijetu svoje posljednje riječi, podsjećajući nas: ‘Koliko volje za smrću vidimo svaki dan u mnogim sukobima koji pogađaju različite dijelove svijeta!'. Pritom je dodao:
Navikavamo se na nasilje, pomirujemo se s njime i postajemo ravnodušni. Ravnodušni prema smrti tisuća ljudi. Ravnodušni prema posljedicama mržnje i podjela koje su posijane sukobima. Ravnodušni prema gospodarskim i društvenim posljedicama koje sukobi donose te koje svi osjećamo.

Papa Lav XIV.  je udijelio uskrsni blagoslov Urbi et Orbi - Gradu i svijetuPapa Lav XIV. je udijelio uskrsni blagoslov Urbi et Orbi - Gradu i svijetu   (@Vatican Media)Uskrs je pobjeda nad smrćuPetrov je nasljednik stoga ukazao na Krista te rekao da danas, na Uskrs, slavimo njegovu pobjedu: pobjedu života nad smrću, svjetla nad tamom, ljubavi nad mržnjom. To je pobjeda koja je plaćena visokom cijenom po smrti Sina Božjega na križu, koji je uzeo na sebe grijehe svijeta te nas tako sve, a s nama i stvoreni svijet, oslobodio od vlasti zla – istaknuo je Papa te dodao - Krist, naš Pobjednički Kralj, borio se i pobijedio pouzdano se predajući Očevoj volji i njegovom planu spasenja. Snaga kojom je Krist uskrsnuo potpuno je nenasilna – napomenuo je nadalje Sveti Otac te istaknuo da je to snaga slična pšeničnu zrnu koje, pavši na zemlju, raste, probija se kroz tlo, klija i postaje zlatni klas. Još je sličnija snazi ljudskoga srca koje, ranjeno uvredom, odbacuje instinkt za osvetom te ispunjeno milosrđem moli za onoga tko ga je povrijedio.

To je prava snaga koja donosi mir čovječanstvu – rekao je rimski biskup - jer stvara odnose ispunjene međusobnim poštovanjem na svim razinama: među pojedincima, u obiteljima i društvenim skupinama te među narodima. To nije snaga kojoj je svrha osobna korist, nego opće dobro; ona ne želi nametati svoj plan, nego doprinijeti njegovom osmišljavanju i ostvarivanju zajedno s drugima.

Da, Kristovo uskrsnuće je početak novoga čovječanstva - dodao je Papa – te nas još snažnije stavlja pred dramu naše slobode. Pred praznim se grobom možemo ispuniti nadom i divljenjem poput učenika ili strahom poput stražara i farizeja, koji su prisiljeni lagati kako ne bi priznali da je onaj tko je bio osuđen doista uskrsnuo.

 Odbaciti svaku volju za vlašću i moći

Kristov nas križ uvijek podsjeća na patnju i bol koje okružuju smrt te na strahotu koju ona donosi. Svi se bojimo smrti i zbog straha okrećemo glavu, radije ne gledamo. Međutim, ne smijemo i dalje biti ravnodušni! Ne smijemo se pomiriti sa zlom! – napomenuo je papa Lav XIV. te zaključio: 

Na ovaj dan slavlja, odbacimo svaku volju za sukobom, vlašću i moći te zamolimo Gospodina da podari svoj mir svijetu pogođenom ratovima te obilježenom mržnjom i ravnodušnošću koje nas čine nemoćnima pred zlom.
Čestitke na deset jezikaSveti je Otac na kraju izgovorio uskrsne čestitke na deset jezika - talijanskom, francuskom, engleskom, njemačkom, španjolskom, portugalskom, poljskom, arapskom, kineskom i latinskom – te udijelio uskrsni blagoslov Urbi et Orbi – Gradu i svijetu.

U ono vrijeme: Marija je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo — jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?«

Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.« Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus. Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?«

Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« — što znači: »Učitelju!«

Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.« Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.«

Svećenik: vlč. Marko Torbar.

Govoreći o unutarnjoj promjeni koju je doživjela, ističe kako je upravo kroz to iskustvo spoznala širinu Božje ljubavi.

“Shvatila sam da je Njegova ljubav čista, sveta, beskrajna, ne samo za dobre, nego i za one koji su udaljeni od Njega ili još ne poznaju Njegovu ljubav.”

Dodaje kako je to u njoj probudilo potrebu za dubljim odnosom s Bogom i zahvalnošću za svakodnevne darove.

“Osjetila sam potrebu ugađati Mu u svakom trenutku i zahvaljivati Mu za sve što mi daruje, jer sve je dobro, ništa loše ne može doći od Njega, jer On je sama ljubav i milosrđe.”

U nastavku opisuje i osobno suočavanje sa sobom, koje ju je dodatno približilo vjeri.

“Prihvatila sam svoje krivnje koje su me još više sjedinile s Njim i omogućile mi da Ga otkrijem i pronađem utočište u Njegovoj prisutnosti.”

Vrhunac tog iskustva, kako kaže, osjetila je upravo na Uskrs.

“Zato se na Uskrs, nakon svih tih promišljanja, nakon što sam si oprostila, razumjela svoje pogreške i svoju egzistenciju u Gospodinu, osjećam kao nova žena, obnovljena i predana.”

Posebno naglašava i ulogu molitve te duhovnog vodstva koje pronalazi u Međugorju.

“S gorućom željom da usmjerim svoj život prema susretu sa svojim Gospodinom, znajući da nas naša Majka, Presveta Djevica, svakodnevno hrabri i uzima za ruku s tolikom nježnošću, poniznošću i ljubavlju, pokazujući kroz molitvu kako to postići.”

Za nju, kako kaže, to iskustvo ima i dublje značenje uskrsne obnove.

“To je uskrsnuti s Isusom, to je Njegovo beskrajno i predivno svjetlo jedino koje nam daje mir i spasenje.”

Na kraju je zahvalila osobama koje su joj omogućile dolazak, ali i istaknula snažnu povezanost s Međugorjem kojoj se uvijek vraća.

“Želim zahvaliti svojim prijateljima Sandri i Goranu što su mi, još jednom, omogućili da proživim ovo iskustvo. Dolazila sam više puta iz Kolumbije i čim stignem kući, ponovno osjetim Gospin poziv da se vratim, da rastem u svojoj vjeri." kaže za medjugorje-info.com

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U ono vrijeme: Žene otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima. Kad eto im Isusa u susret! Reče im: »Zdravo!«

One polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone. Tada im Isus reče: »Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!«

Dok su one odlazile, gle, neki od straže dođoše u grad i javiše glavarima svećeničkim sve što se dogodilo. Oni se sabraše sa starješinama na vijećanje, uzeše mnogo novaca i dadoše vojnicima govoreći: »Recite: ‘Noću, dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga’ Ako to dočuje upravitelj, mi ćemo ga uvjeriti i sve učiniti da vi budete bez brige.«

Oni uzeše novac i učiniše kako bijahu poučeni. I razglasilo se to među Židovima — sve do danas.

Svećenik: vlč. Karlo Špoljarić.

„Za svoj 50. rođendan željela sam okupiti svu našu djecu oko Djevice Marije“, kazala je, dodajući kako njihova obitelj danas uključuje i novu generaciju. „Imamo 12 djece, jedno dijete je u braku i ima malu kćer, a jedna kći je zaručena", kaže Florence-Anne za medjugorje-info.com.

U potrazi za mjestom koje spaja duhovnost i prirodu, izbor je brzo postao jasan. „Željela sam mjesto gdje je Marija prisutna i gdje postoje planine, jer naša djeca vole hodati i penjati se. Međugorje je postalo očit izbor“, istaknula je.

Središnji motiv ovog obiteljskog okupljanja bila je zahvalnost. „Željela sam okupiti svoju djecu kako bismo prije svega zahvalili Djevici Mariji za sve obilje dobara i zaštitu u svakom od naših života“, rekla je, prisjećajući se i osobnih izazova koje je obitelj zajedno prošla. „Prošla sam kroz velike kušnje koje smo zajedno nadvladali i želim preko Marije reći Isusu jedno duboko, jednostavno i iskreno hvala.“

Za nju je, kaže, prirodno obratiti se Mariji kao majci. „Čini mi se prirodnim otići svojoj dragoj nebeskoj Majci i zahvaliti joj što toliko brine o svakome od nas“, naglašava.

Posebno ističe i duhovnu snagu koju pronalazi u marijanskoj pobožnosti. „U Mariji pronalazim to majčinstvo koje oslobađa, koje prati i koje budi naša srca i savjesti za radost vjere u njezina Sina“, kaže.

Proslava jubileja, dodaje, dobiva dublji smisao upravo kroz vjeru i obitelj. „Započeti s njom proslavu svog 50. rođendana, sa svojim suprugom i svom našom djecom, kako bi nas zatim povela k svome Sinu i ispričala mu koliko ga volimo svim onim što jesmo“, poručila je.

Zaključno, ističe kako je ovo putovanje za njih više od proslave. „S Marijom, u Međugorju i sa svom našom djecom, slavimo život i zahvaljujem Bogu po njoj za svoj život u kojem je njezin Sin Isus nadmašio sva moja očekivanja", zaključila je Florence-Anne za medjugorje-info.com.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«

Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.

Svećenik: fra Vinko Vuković.

Radićevi radovi privlače pažnju zbog nevjerojatne razine detalja, ali i činjenice da se radi o minijaturama izrađenima od istog materijala koji je korišten u nekim od najpoznatijih građevina svijeta. Među njegovim dosadašnjim radovima nalaze se makete bazilike sv. Petra, splitske katedrale sv. Duje, a posebnu pažnju izazvala je i maketa crkve sv. Jakova iz Međugorja.

Upravo je međugorska crkva jedan od najupečatljivijih primjera njegova rada. Vjerno su prikazani svi arhitektonski elementi, od karakterističnih zvonika do pročelja, što potvrđuje iznimnu preciznost i posvećenost detaljima. Horvat u objavi navodi kako je riječ o "nevjerojatnom uspjehu izraditi tako detaljno do najsitnijeg detalja", naglašavajući da se kroz ovaj rad jasno vidi kako "ljubav sve može".

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Okupljanje je proteklo u molitvenom i sabranom ozračju, uz sudjelovanje većeg broja vjernika koji su zajedničkom molitvom obilježili prvu subotu u mjesecu, dan koji u katoličkoj tradiciji ima posebno značenje posvete i pobožnosti.

Iz ove inicijative poručili su kako je cilj ovakvih susreta očuvanje i jačanje vjere, ističući želju da vjernici, „poput Marije, sačuvaju vjeru u Isusovo uskrsnuće“.

Ovakva okupljanja održavaju se redovito, a organizatori pozivaju sve zainteresirane da im se pridruže u molitvi i zajedništvu.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U ozračju Velikog petka, njihov put dobio je dodatnu simboliku. Hodanje, napor i uspon za mnoge su predstavljali osobni čin odricanja i promišljanja, ali i priliku za zajedničku molitvu i sabranost.

„Križevac danas. Veliki je petak, tišina, muka i žrtva… ali dolazi nedjelja“, poručili su iz društva uz fotografije s vrha, podsjećajući na temeljnu poruku kršćanske nade.

Uspon na Križevac, osim fizičkog izazova, za mnoge sudionike predstavlja i osobno hodočašće, trenutak tišine i unutarnjeg mira, ali i podsjetnik da nakon žrtve dolazi uskrsnuće.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Po suboti, u osvit prvoga dana u tjednu, dođe Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob. I gle, nastade žestok potres jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen i sjede na nj. Lice mu bijaše kao munja, a odjeća bijela kao snijeg.

Od straha pred njim zadrhtaše stražari i obamriješe. A anđeo progovori ženama: “Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa Raspetoga tražite! Nije ovdje! Uskrsnu kako reče. Hajde, vidite mjesto gdje je ležao pa pođite žurno i javite njegovim učenicima da uskrsnu od mrtvih. I evo, ide pred vama u Galileju. Ondje ćete ga vidjeti. Evo, rekoh vam.”

One otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima. Kad eto im Isusa u susret! Reče im: “Zdravo!” One polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone. Tada im Isus reče: “Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!”

Svećenik: fra Jure Josipović.

Pobožnost je predvodio župnik župe Međugorje fra Zvonimir Pavičić, a brojni hodočasnici, u tišini i molitvi, pratili su postaje Križnog puta razmatrajući muku Isusa Krista.

Na kamenitom i zahtjevnom usponu mogli su se vidjeti vjernici svih generacija, od djece do starijih, koji su u sabranosti prolazili postaje, mnogi od njih i bosonogi, svjedočeći svoju vjeru i osobnu žrtvu.

Posebno dojmljivi bili su prizori molitve uz križ na vrhu Križevca, gdje su se vjernici zadržavali u tišini, oslonjeni na bijeli spomen-križ, ostavljajući krunice, cvijeće i osobne zavjete.

Kako bi sve proteklo u sigurnom okruženju, na terenu su bili pripadnici HGSS-a Čitluk, koji su tijekom dana imali nekoliko intervencija, uglavnom zbog iscrpljenosti i manjih ozljeda hodočasnika na zahtjevnom terenu.

Unatoč fizičkom naporu, atmosfera na Križevcu bila je obilježena dubokom sabranošću, molitvom i zajedništvom, što je još jednom potvrdilo snažnu duhovnu dimenziju ovog mjesta na Veliki petak.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

{gallery}veliki-petak-krizevac-2026{/gallery}

Govoreći o svakodnevici, priznao je kako je uz šestero djece život vrlo dinamičan, ali i ispunjen radošću. “Kod nas se poštuje tradicija bojanja jaja, što je posebno zabavno najmlađima. Blagdanski stol nezamisliv je bez janjetine i kapulice, sira, pršuta, francuske salate, kuhane šunke, sirnice i kolača”, kazao je.

Pjevač je otkrio i kako se supruga i on u potpunosti sami brinu za djecu. “Oboje sudjelujemo u svemu, pa tako i u noćnim dizanjima po potrebi, pomažemo si međusobno, ali i djeca imaju svoje zadatke i poslove. Otkako nema Andrejine majke, povremeno nam pomažu njene tete, ali dadilju nemamo i sve obavljamo sami”, rekao je.

Istaknuo je i koliko mu znači obiteljsko zajedništvo te kako je bio uz suprugu na svih šest poroda. “Prisustvovao sam jer nisam želio propustiti takav događaj, dolazak svog djeteta, a i Andreji je uvijek bilo važno da sam tu. Volimo djecu, ona su dar života”, poručio je Dragojević.

U tom je kontekstu latinski jeruzalemski patrijarh u gesti pranja nogu prepoznao središte kršćanske Pashe. Istaknuo je da Isus pretvara gestu onoga koji odlazi u gestu onoga koji služi. U Božjoj logici egzodus nije bijeg iz svijeta, nego potpuno uranjanje u svijet. Isusovi opasani bokovi više nisu znak onoga koji bježi iz ropstva, nego onoga koji iz ljubavi postaje sluga. Zbog toga pranje nogu nije moralna gesta, poučan primjer ili dirljiva scena. To je konkretni oblik Isusove Pashe. To je način na koji Bog prolazi kroz povijest. To je način na koji ljubav odlučuje ući u svijet, protumačio je.

Podsjećajući na Isusov dijalog s Petrom kardinal Pizzaballa uputio je na radikalnost evanđeoske ljubavi: „Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.” To su riječi koje ne označavaju samo pripadnost nego duboko zajedništvo, objasnio je patrijarh te pozvao da „bez otpora dopustimo Kristu da nas ljubi.“

U sadašnjem kontekstu u Svetoj zemlji, koji je obilježen nasiljem i strahom, možda ne možemo promijeniti velike dinamike u povijesti, ali možemo odlučiti hoćemo li imati dijela s Kristom u njegovu načinu bivanja u povijesti: ne iznad, ne protiv, nego uz, rekao je kardinal Pizzaballa te dodao da je za mjesnu Crkvu, često umornu i iskušanu te ponekad u napasti da se brani više nego da se daruje, riječ o prihvaćanju logike služenja. Od nas se ne traži da budemo moćni, nego da imamo dijela s njim. Ne traži se da sve riješimo, nego da ne odbijamo njegov način ljubavi, jer Crkva ima dijela s Kristom ne kada je na sigurnome, nego kada prihvati dijeliti njegovo spuštanje. Imati dijela s njim, za nas koji živimo i svjedočimo Evanđelje u ovoj zemlji, znači naučiti jezik saginjanja, podsjetio je latinski jeruzalemski patrijarh.

Kardinal Pizzaballa je stoga na kraju upitao vjersku zajednicu želi li imati dijela s Kristom, želi li ući u ljubav koja se saginje, želi li spasenje koje prolazi kroz služenje te je pozvao da prijeđe iz obrane prema daru, iz straha prema povjerenju, iz oholosti prema zajedništvu. U Svetoj zemlji izranjenoj ratom Uskrs počinje dopuštajući da budemo ljubljeni i učeći se saginjati prema drugima. Danas dok slavimo euharistiju molimo za jednu bitnu milost: dopustiti da budemo oprani, dopustiti da budemo posluženi, dopustiti da budemo bezuvjetno ljubljeni, jer samo tako možemo zaista imati dijela s njim. Samo će tako naš život polako poprimiti oblik Kristove Pashe, zaključio je latinski jeruzalemski patrijarh.

„Otkrivanje Božjeg dara u nama“

Draga braćo i sestre, predragi mladi!
Pod vodstvom i zaštitom Uskrslog Isusa, na Četvrtu vazmenu nedjelju, koja je poznata i kao Nedjelja Dobrog Pastira, slavimo LXIII. svjetski dan molitve za zvanja. Milosna je to prigoda da podijelim s vama neka razmišljanja o duhovnoj dimenziji poziva, shvaćenog kao otkrivanje Božjeg besplatnog dara koji cvjeta duboko u srcu svakog od nas. Krenimo, stoga, zajedno putem istinski lijepog života, koji nam pokazuje Pastir!

Put ljepote

U Ivanovu Evanđelju Isus sebe doslovno naziva „lijepim pastirom“ (ὁ ποιμὴν ὁ καλός) (Iv 10, 11). Taj izraz označava savršenog, istinskog i uzornog pastira, budući da je spreman položiti svoj život za svoje ovce, očitujući tako Božju ljubav. Pastir je to koji budi udivljenje: onaj tko ga promatra otkriva da život postaje uistinu lijep kad se ide za njim. Da bi se upoznalo tu ljepotu, tjelesne oči ili estetski kriteriji nisu dovoljni: potrebni su kontemplacija i produhovljenost (interiornost). Samo onaj tko zastane, sluša, moli i prihvaća njegov pogled može s pouzdanjem reći: „Vjerujem u nj, s njim život može biti uistinu lijep; želim ići putem te ljepote“. A najčudesnije je to što, jednom kad postanemo njegovim učenicima, i sami postajemo „lijepi“: njegova ljepota nas preobražava. Kao što piše teolog Paul Florenski, askezom se ne postaje „dobrom“, već „lijepom“ osobom. [1] Prepoznatljivo obilježje svetaca, uz dobrotu, upravo je ta blistava duhovna ljepota koja zrači iz onih koji žive u Kristu. Tako se kršćanski poziv otkriva u svoj svojoj dubini: to je udioništvo u Kristovom životu, dijeljenje njegova poslanja i zračenje istom ljepotom kojom On zrači.
Tu unutarnju komunikaciju života, vjere i smisla iskusio je i sveti Augustin, koji u Knjizi trećoj svojih Ispovijesti – dok izlaže i ispovijeda svoje grijehe i propuste iz mladosti – kaže za Boga: „Ti si bio dublje u meni od moje najdublje nutrine“ [2]. Onkraj samosvijesti, on otkriva ljepotu Božjeg svjetla koje ga vodi u tami. Augustin opaža Božju prisutnost u najdubljim porama svoje duše, a to uključuje njegovo razumijevanje i iskustvo važnosti njegovanja vlastite nutrine kao prostora za odnos s Isusom, kao puta kojim se Božja ljepota i dobrota mogu iskusiti u vlastitom životu.
Taj se odnos gradi u molitvi i tišini i, ako ga se njeguje, otvara nam se mogućnost prihvaćanja i življenja dara poziva, koji nikada nije nešto nametnuto ili pak unaprijed utvrđeni obrazac kojeg se jednostavno valja pridržavati, već je to plan ljubavi i sreće. Briga oko vlastite nutrine: to je točka od koje valja hitno krenuti u pastoralu zvanja i uvijek novoj predanosti evangelizacije!
U tom duhu pozivam sve: obitelji, župe, redovničke zajednice, biskupe, svećenike, đakone, vjeroučitelje, odgojitelje i vjernike laike, da još revnije prionu stvaranju povoljnih uvjeta koji omogućuju prigrliti, ojačati, štititi i prati taj dar, kako bi mogao donositi bogate plodove. Samo ako naša okruženja budu odisala živom vjerom, stalnom molitvom i bratskim zajedništvom, Božji poziv će se moći probuditi i sazrijevati te postati put sreće i spasenja za pojedince i za svijet. Dok kročimo putem koji nam je pokazao Isus, lijepi Pastir, učimo, dakle, bolje upoznati sebe same i izbliza upoznati Boga koji nas je pozvao.

Uzajamno poznavanje

„Gospodar života poznaje nas i obasjava naša srca svojim pogledom ispunjenim ljubavlju.“ [3] Svaki poziv, naime, može proizići samo iz svijesti i iskustva Boga koji je Ljubav (usp. 1 Iv 4, 16): On nas poznaje do dna duše, izbrojao je vlasi na našim glavama (usp. Mt 10, 30) i za svakoga od nas predvidio jedinstveni put svetosti i služenja. No, to poznavanje uvijek mora biti uzajamno: i mi smo pozvani upoznati Boga kroz molitvu, slušanje Božje riječi, sakramente, život Crkve i darivanje samih sebe svojoj braći i sestrama. Valja nam se ugledati u mladog Samuela, koji je noću, možda neočekivano, začuo Gospodinov glas i, uz Elijevu pomoć, naučio ga prepoznati (usp. 1 Sam 3, 1-10). Tako i mi moramo stvarati prostore unutarnje tišine kako bismo shvatili što je Gospodin naumio za nas da nađemo sreću. Nije riječ o apstraktnoj intelektualnoj spoznaji ili znanju koje valja steći, nego o osobnom susretu koji mijenja život. [4] Bog prebiva u našim srcima: poziv je prisni dijalog s onim koji nas poziva – unatoč ponekad zaglušujućoj buci svijeta – pozivajući nas da odgovorimo s istinskom radošću i velikodušnošću.
„Noli foras ire, in te ipsum redi, in interiore homine habitat veritas“ – „Ne idi van, vrati se u sebe sama. Istina prebiva u unutarnjem čovjeku.“ [5] Još jednom, sveti Augustin nas podsjeća koliko je važno naučiti zastati i graditi prostore unutarnje tišine kako bismo mogli čuti glas Isusa Krista.
Dragi mladi, slušajte taj glas! Slušajte glas Gospodina koji vas poziva na puni, ostvaren život, iskorištavajući svoje talente (usp. Mt 25, 14-30) i pribijajući vlastita ograničenja i slabosti na slavni Kristov križ. Zastanite, stoga, u euharistijskom klanjanju, revno razmatrajte Božju riječ da je možete živjeti u svojoj svakodnevici, aktivno i potpuno sudjelujte u sakramentalnom i crkvenom životu. Na taj ćete način upoznati Gospodina i, u prisnosti svojstvenoj istinskom prijateljstvu, otkriti kako učiniti od svoga života dar, bilo u braku, bilo u svećeništvu, trajnom đakonatu ili pak posvećenom životu: svaki poziv je neizmjeran dar za Crkvu i one koji ga radosno prihvaćaju. Poznavati Gospodina znači, prije svega, naučiti vjerovati njemu i njegovoj providnosti, koja se preobilno izlijeva u svakom pozivu.

Povjerenje

Iz znanja dolazi povjerenje, stav rođen iz vjere koji je bitan i za prihvaćanje i za ustrajnost u pozivu. Život se, naime, otkriva kao stalno povjerenja u sebe samog i pouzdanje u Gospodina, pa i kad njegovi planovi poremete naše.
Sjetimo se svetog Josipa, koji, unatoč neočekivanom Djevičinu otajstvu majčinstva, vjeruje u Božji san i poslušna srca prihvaća Mariju i Dijete (usp. Mt 1, 18-25; 2, 13-15). Josip iz Nazareta oličenje je potpunog povjerenja u Božji plan: vjeruje čak i kad je sve oko njega naizgled bilo obavijeno tamom i neizvjesnošću, kad se činilo da se stvari odvijaju suprotno od očekivanog. Vjeruje i uzda se, siguran u Gospodinovu dobrotu i vjernost. „U svim okolnostima svog života Josip je znao izgovoriti svoj fiat (Neka mi bude), poput Marije prigodom Anđelova navještenja i Isusa u Getsemanskom vrtu.“ [6]
Kao što nas je naučio Jubilej nade, potrebno je njegovati nepokolebljivo i postojano povjerenje u Božja obećanja, nikada se ne predajući očaju, prevladavajući strahove i nesigurnosti, uvjereni da Uskrsli je Gospodar povijesti – i naše osobne i povijesti svijeta: On nas ne napušta u najtamnijim trenucima, već dolazi raspršiti svojim svjetlom sve naše tmine. I upravo zahvaljujući svjetlu i snazi njegova Duha možemo prepoznati, čak i usred kušnji i kriza, kako naš poziv sazrijeva, odražavajući sve više ljepotu Onoga koji nas je pozvao, ljepotu rođenu iz vjernosti i povjerenja, usprkos ranama i padovima.

Sazrijevanje

Poziv, zapravo, nije statičan cilj, već dinamičan proces sazrijevanja, potpomognut blizinom s Gospodinom: biti s Isusom, dopustiti Duhu Svetomu da djeluje u našim srcima i životnim situacijama kroz koje prolazimo te uvijek iznova sagledavati sve u svjetlu primljenog dara – to znači rasti u svom pozivu.
Poput trsa i loza (usp. Iv 15, 1-8), tako sav naš život mora biti utemeljen na snažnoj i bitnoj vezi s Gospodinom, kako bi, kroz kušnje i potrebne „rezidbe“, postao sve potpuniji odgovor na njegov poziv. „Mjesta“ gdje se Božja volja najjasnije otkriva i gdje se doživljava njegovu beskrajnu ljubav često predstavljaju istinski bratski odnosi koje možemo uspostavljati tijekom cijelog života. Kako je samo dragocjeno imati dobrog duhovnog vođu koji nas prati u otkrivanju i razvijanju našeg poziva! Kako su samo važni razlučivanje i preispitivanje u svjetlu Duha Svetoga, da bi se poziv ostvario u svoj svojoj ljepoti!
Poziv, dakle, nije nešto što se stječe odmah, nešto što je „dano“ jednom zauvijek. To je, radije, putovanje koje traje, nešto slično ljudskom životu, gdje primljeni dar ne samo treba čuvati, već i njegovati kroz svakodnevni odnos s Bogom kako bi rastao i donosio plodove. „To ima veliku vrijednost, jer sav naš život dovodi u suodnos s Bogom koji nas ljubi i omogućuje nam shvatiti da ništa nije plod besmislenog kaosa, nego da, naprotiv, sve u našim životima može postati odgovor Gospodinu, koji ima divan plan za nas.“ [7]

Draga braćo i sestre, predragi mladi, potičem vas da njegujete osobni odnos s Bogom kroz svakodnevnu molitvu i razmatranje nad Božjom riječju. Zastanite, osluškujte, pouzdajte se: na taj će način dar vašeg poziva sazreti, učiniti vas sretnima i donijeti obilne plodove Crkvi i svijetu.

Neka vas Blažena Djevica Marija, uzor unutarnjeg prihvaćanja Božjeg dara i učiteljica molitvenog slušanja, uvijek prati na ovom putu!
Iz Vatikana, 16. ožujka 2026.
PAPA LAV XIV.

Evanđelist Luka donosi potresan i veličanstven opis uskrsnoga jutra. Svjedoči kako su žene noseći miomirise, došle na grob Gospodinov, u ranu zoru, još dok je tama ljudske nevjere pritiskala srce učenika. Došle su učiniti ono što se čini za mrtve, pomazati tijelo Onoga za koga su mislile da je izgubio odlučujuću bitku svoga života. U njihovim su rukama miomirisi, a u njihovim srcima žalost i osjećaj poraza.

No ondje, na mjestu smrti, odjeknule su riječi koje su promijenile povijest svijeta: "Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!" (Lk 24, 5-6). Te riječi nisu bile samo blagi ukor ženama koje su došle na grob; one su sudbonosno pitanje postavljeno svakomu čovjeku, svakomu naraštaju i svakomu vremenu.
To je pitanje koje odzvanja kroz stoljeća, probija se kroz slojeve kulture, filozofije i religije, i dolazi do uskrsnoga jutra našega doba.

Čovjek svakoga vremena traži Boga. Traži smisao života. Traži istinu. Traži nadu. No često traži na pogrješnim mjestima, u pogrješnim sigurnostima, oslanjajući se na vlastitu snagu ili na idole vremena. Upravo je to bila drama učenika na uskrsno jutro. Oni su tražili Krista ondje gdje on više nije mogao biti. Tražili su ga u smrti, a on je već bio pobijedio smrt i otvorio vrata novoga života.

I danas se događa slično. Današnji čovjek također traži Krista; često ga čak priziva u govoru o vrijednostima, humanizmu, pravdi i miru. No često ga traži ondje gdje ga ne može naći ili na način na koji ga ne može susresti. Zato riječi anđela ostaju trajno aktualne: "Zašto tražite Živoga među mrtvima?" To pitanje poput svjetla ulazi u tamu naših zabluda, naših lažnih sigurnosti i naših polovičnih odgovora.

Suočimo se s barem tri načina na koja ljudi i danas uzalud traže Krista i dopustimo da nas uskrsno evanđelje preobrati, da iz tražitelja na grobu postanemo svjedoci Uskrsnuloga. I. Tražiti Krista ondje gdje ga nemaPrvo, ljudi često traže Krista na mjestima gdje ne može biti, ili ga ne traže na način koji bi donio susret i život.

1. Tražiti ga u religiji bez vjere. Paradoksalno, Krista neki mogu izgubiti upravo u religiji. Moguće je imati obrede, strukture, tradiciju, pa čak i bogatu povijest i umjetnost, a izgubiti živu vjeru srca. Moguće je govoriti o Bogu, a ne živjeti s Bogom; moguće je spominjati Krista, a ne ljubiti ga. Isus je već upozoravao na takvu opasnost kada je govorio farizejima: "Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene" (Mt 15, 8).

Religija bez živoga odnosa s Bogom može postati samo forma, puka koreografija koja više ne vodi u susret. Tada se Krista skriva iza običaja, iza navike, iza tradicije koja je izgubila svoj duh i postala sama sebi svrhom. Danas neki jesu u Crkvi, ali nisu u Kristu, izvana su uronjeni u crkveno, a iznutra ostaju daleko od Gospodina. Uskrs nas podsjeća da kršćanstvo nije u prvom redu religijski sustav, nego susret sa živim Kristom koji ulazi u život, obraća srce, mijenja pogled na svijet, preobražava odnose.
Uskrsno nas jutro poziva da se zapitamo dolazimo li u crkvu ostajući zatvoreni za Božju riječ i za obraćenje. Pristupamo li sakramentima, ali bez želje da dopustimo da nas Krist promijeni iznutra? Tada i nama može biti upućeno pitanje: "Zašto tražite Živoga među mrtvima?" - zašto tražite život u mrtvoj navici, u vjeri koja se ne pretače u ljubav? Krist se ne skriva u formalizmu, nego u srcu koje sluša i prima.

2. Tražiti ga u filozofiji koja isključuje Boga. Drugi način pogrješnoga traženja Krista jest tražiti ga u humanizmu bez Boga. Današnje vrijeme obilježava snažan antropocentrizam: čovjek sebe stavlja u središte, želi sam određivati dobro i zlo, istinu i laž, smisao i besmisao. To je ozračje diktature relativizma koja ništa ne priznaje kao konačno valjano i koja kao zadnje mjerilo dopušta samo vlastito "ja" i njegove želje.

U svijetu u kojem ništa nije apsolutno Krist nekima lako postaje tek ideja, moralni učitelj ili simpatični lik iz povijesti. No uskrsno evanđelje govori nešto posve drukčije: Krist nije ideja - Krist je Živi Gospodin. Podsjeća nas da Krist nije filozofska teorija, nego živa osoba, Onaj koji je "uskrsnuo treći dan" kako je naviješteno u Pismima. On nije plod naše religiozne potrebe, nego božanska Osoba koja nam dolazi ususret, ide pred nama u Galileji našega svakodnevnoga života.

Kršćanin ne bježi od razmišljanja ni od filozofije, ali ne traži konačni odgovor u ljudskoj ideji, nego u Bogu koji se objavio u Kristu. On zna da bez Uskrsnuloga i najuzvišenija misao ostaje nedorečena, jer ne može pobijediti smrt. Uskrs kaže: istina postoji, dobro je moguće, smisao je darovan - u Kristu koji živi.

3. Tražiti ga u legalizmu i duhovnom perfekcionizmu. Postoji još jedan suptilan način na koji neki ljudi "promašuju" Krista. Pokušavaju ga "zajamčiti" opsluživanjem zakona, vlastitim zaslugama, moralnom savršenošću. Čini im se da će, ako ispune dovoljno propisa, ako se pokažu bez mane, imati pravo na Boga. No uskrsnuće nam govori nešto sasvim drugo. Govori nam da spasenje nije rezultat ljudskoga postignuća, nego je Božji dar. Sveti Pavao jasno kaže: "Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar!" (Ef 2, 8).

Milost nije nagrada za dobra djela, nego izvor iz kojega dobra djela proizlaze. Najprije je Božje besplatno djelovanje u nama, a tek zatim naše djelo kao odgovor. Uskrsnuće, stoga, ruši svaki oblik duhovnoga ponosa i samodostatnosti. Susret s Kristom nije odgovor na ljudsko savršenstvo, nego je dar onima koji priznaju svoju slabost i otvore se milosti. Uskrsno je jutro jutro milosrđa. Ondje gdje je čovjek mislio da je kraj, Bog je započeo nešto novo.

Nemojmo Krista tražiti u vlastitim zaslugama, kao da nam on nešto duguje. Radije ga tražimo u poniznosti carinika koji moli: "Bože, milostiv budi meni grešniku" (Lk 18, 13). Uskrsnuli Gospodin ne dolazi da nagradi savršene, nego da podigne pale, izliječi ranjene, oživi duhovno mrtve. 

II. Tražiti Krista gdje se ne zadržava. Druga pogrješka jest tražiti Krista u okruženju koje nije prožeto uskrsnom radošću i nadom, kao da je kršćanstvo prije svega religija tame, straha i krivnje, a ne svjetla, slobode i preobrazbe.

1. Krist nije u pesimizmu i očaju. Uskrs je pobjeda nade. Ako je itko pozvan biti svjedok nade u svijetu, to je kršćanin. Sveti Pavao poziva Solunjane da ne tuguju kao "drugi koji nemaju nade" (1 Sol 4, 13). Naravno, kršćanin poznaje patnju, križ, suze i napuštenost. Ali zna da posljednja riječ povijesti nije smrt, nego uskrsnuće, da iza Velikoga petka stoji uskrsno jutro.
Za svetoga je papu Ivana Pavla II. uskrsnuli Krist ključ razumijevanja ljudske povijesti. Bez uskrsnuća povijest se čini slijepom, ponekad okrutnom, bez konačne pravde. S uskrsnućem shvaćamo da Bog vodi povijest prema punini, da nijedna suza nije uzalud prolivena, da nijedna nepravda ne će ostati neispravljena. Zato kršćanska nada nije naivni optimizam ni psihološka tehnika pozitivnoga mišljenja. Ona je sigurnost utemeljena na činjenici da je Krist živ.

Ako svoj pogled na svijet crpimo iz trajnoga pesimizma, cinizma ili rezignacije, tada tražimo Krista među mrtvima. Ako je naše kršćanstvo samo sjetno, bez radosti, bez zahvalnosti, bez hrabrosti, onda još uvijek stojimo pred zatvorenim grobom. Uskrs nas poziva da se otvorimo pobjedi nade u srcu; ne zato što je sve lako, nego zato što je Krist uskrsnuo.

2. Krist nije u trajnoj sumnji. Sumnja može biti početak traženja, iskreni vapaj onoga koji želi razumjeti. Ona može imati svoje mjesto i vrijeme u duhovnom rastu. No sumnja ne smije postati trajno stanje, stalni izgovor koji opravdava neodlučnost. Još je starozavjetni Job u tami patnje mogao reći: "Ja znadem: moj Izbavitelj živi" (Job 19, 25). Ako je on, koji nije poznavao puninu objave u Kristu, mogao izgovoriti takve riječi, koliko više to možemo mi koji znamo za uskrsnuće!

Kršćanska vjera nije slijepa. Ona je potkrijepljena svjedočanstvom apostola, mučenika, svetaca, poviješću Crkve koja je kroz stoljeća nosila plodove svetosti i ljubavi. Sveti Pavao jasno kaže: "Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša" (1 Kor 15, 17). No Crkva kroz dva tisućljeća nepokolebljivo naviješta: Krist jest uskrsnuo, i to je temelj naše vjere.

Stoga, ako se stalno vrtimo u krugu sumnji, ako nikada ne napravimo korak povjerenja, tražimo li doista Krista ili čuvamo vlastitu kontrolu? Uskrsnuli Gospodin poziva nas da iziđemo iz zatvorenoga kruga nepovjerenja i da mu se povjerimo poput učenika koji su prešli put koji je vodio od straha do hrabroga svjedočenja.

3. Krist ne prebiva u grijehu. Uskrsnuće uvijek donosi promjenu života. Susret s uskrsnulim Kristom ne ostavlja čovjeka istim. Tko je u Kristu, nov je stvor. U Kristu staro nestaje, a novo nastaje (usp. 2 Kor 5, 17). Ako nema promjene života, postavlja se ozbiljno pitanje jesmo li doista susreli Krista ili smo samo čuli za njega.

Sveti Ivan Zlatousti u uskrsnuću ne promatra samo događaj Krista, nego i početak novoga života kršćanina. Kršćanin uskrsava s Kristom umirući grijehu i živeći za Boga. Krist ne dolazi samo oprostiti grijeh, kao da briše dug na nekoj apstraktnoj listi. On dolazi preobraziti srce, osposobiti nas da živimo na nov način, u slobodi i čistoći srca. Ako se mirimo s trajnim navezanostima, ako smo navikli na grijeh i dvostruki život, onda tražimo Krista u sjeni groba, a ne u svjetlu novoga života.

Uskrs je poziv na obraćenje. To nije prijetnja, nego dar. Bog nas zove iz tame u svoje divno svjetlo; iz ropstva u slobodu; iz laži u istinu. Uskrsnuli Gospodin stoji pred vratima našega srca i kuca, ali želi ući kao Gospodar koji će sve obnoviti.

4. Krista odbija okupiranost zemaljskim. Svijet je Božje stvorenje, lijep dar, prostor u kojem smo pozvani raditi, voljeti, stvarati, graditi pravednije društvo. No kada svijet postane apsolut, kada zauzme mjesto Boga, odvaja nas od Izvora života. Sveti Pavao piše: "Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu" (Kol 3, 1). To ne znači bijeg iz svijeta, nego preobrazbu pogleda: kršćanin živi u povijesti, ali je usmjeren prema vječnosti.

Ako sve svoje nade polažemo u karijeru, uspjeh, bogatstvo, moć, priznanje i u tim stvarima tražimo konačno ispunjenje, tada tražimo Živoga među mrtvima. Sve zemaljsko prolazi, sve je krhko, sve može u trenutku nestati. Samo ono što je u Bogu ostaje. Uskrs nas poziva da nanovo posložimo ljestvicu vrijednosti: prvo Bog, onda sve drugo. Onaj tko traži "ono što je gore" nije nezainteresiran za zemaljsko. Takav najdublje voli svijet jer ga gleda Božjim pogledom. 

III. Tražiti Krista na pogrješan način.Treći način pogrješnoga traženja Krista ne tiče se toliko stanja i mjesta, koliko načina. Pitanje je kako mu pristupamo, kakvu sliku Boga nosimo, na što računamo.

1. Obredi bez srca. Liturgija je dragocjena, sakramenti su središte kršćanskoga života. Drugi vatikanski sabor uči da je liturgija vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno izvor iz kojega proistječe sva njezina snaga (usp. SC 10). No ona je izvor snage samo ako je prožeta vjerom, ako znakovi vode prema onomu što označuju, ako vanjsko izražava unutarnje.

Ako obred postane samo izvanjska gesta, tradicija koju držimo "radi reda", tada gubi svoju životvornu snagu. Tada tražimo Krista u ljusci, a ne u sadržaju, u formi bez Duha. Uskrs nam poručuje: liturgija je mjesto snažnoga susreta s Uskrsnulim, ali pod uvjetom da u nju ulazimo srcem, da slušamo riječ, da sudjelujemo, da se hranimo Euharistijom s vjerom da je to doista Gospodin koji nam se daruje.

Ne zaboravimo da su žene na uskrsno jutro otišle izvršiti obred koji nalaže Zakon prema pokojniku. No Bog im je u tom obredu otvorio oči za novu stvarnost. Neka i naše slavljenje ne ostane na razini ponavljanja, nego neka postane prostor čuđenja, obraćenja, radosti.

2. Samodostatnost. Moderni čovjek često vjeruje da može sam postići sve, da je dovoljno uložiti trud, primijeniti pravu tehniku, slijediti dobar "program". Knjige samopomoći, metode uspjeha, razne duhovne ponude često obećavaju sreću bez Boga, spasenje bez križa. Ali spasenje nije projekt samoostvarenja; spasenje je Božji dar, ulazak u odnos ljubavi.

Sveti Augustin lijepo kaže: "Onaj koji te je stvorio bez tebe, ne će te spasiti bez tebe" - Bog poštuje našu slobodu, ali spasenje uvijek počinje Božjom milošću. Mi surađujemo, ali ne proizvodimo vlastito spasenje. Uskrs nas podsjeća da je najdublje "naprezanje" kršćanina zapravo otvorenost milosti, znači dopustiti da me Bog ljubi, da mi oprosti, da me promijeni.
Ako Krista tražimo ponajprije u svojim uspjesima, u vlastitoj izvrsnosti, u osjećaju da sve držimo pod kontrolom, ne ćemo ga pronaći. On dolazi upravo u našu slabost, u naše granice, u naše poraze - poput učenika koji su pobjegli, a ipak su, kao takvi, postali svjedoci uskrsnuća. Ne spašava nas naš savršeni plan, nego Božje savršeno milosrđe.

3. Moralnost bez milosti. Biti moralan i pošten vrijedno je i poželjno. No moralnost sama po sebi ne može spasiti. Čovjek se ne spašava po dobrim djelima, nego Božjom milošću koja ga preobražava iznutra. Katekizam Katoličke Crkve uči da je milost "naklonost, ničim zaslužena pomoć koju nam Bog pruža da bismo odgovorili njegovu pozivu: da postanemo sinovi i kćeri Božje, posinci, sudionici božanske naravi i života vječnoga" (KKC 1996).

Uskrs nas podsjeća da kršćanstvo nije puki moralni sustav, nego život u Kristu. Možemo se i bez vjere truditi činiti dobro, ali bez susreta s Uskrsnulim ostajemo na ljudskoj razini, bez preobrazbe srca koju daje Duh Sveti. Kršćanski moral nije prije svega skup zabrana, nego plod ljubavi: "Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati" (Iv 14, 15).

Ako se zaustavimo samo na moralu, a zaboravimo milost, lako upadamo u osudu drugih, u tvrdoću srca, u samopravednost. Ako pak prihvatimo milost, moral postaje odgovor ljubavi, radost suradnje s Bogom, a ne teret koji nosimo sami. Uskrsnuli Krist želi ne samo da činimo dobro, nego da budemo novi ljudi. 

IV. Gdje pronaći uskrsnuloga Krista? Ako Krista ne nalazimo na nabrojenim pogrješnim mjestima i na pogrješne načine, gdje ga možemo naći? Odgovor evanđelja jednostavan je i snažan: Krist je među živima. Možemo ga naći u vjeri i molitvi, u poslušnosti Božjoj riječi, u sakramentima, u zajednici Crkve, u siromasima i malenima - ali uvijek je i u srcu koje vjeruje.

Uskrsnuli Gospodin objavljuje se ženama koje ga traže s ljubavlju; učenicima na putu u Emaus dok slušaju Riječ i lome kruh; apostolima sabranima u zajedništvu, unatoč strahu. On se objavljuje ondje gdje postoji otvorenost, vjera, pozornost na Pisma, sudjelovanje u Euharistiji. Papa Ivan Pavao II. ususret trećemu tisućljeću snažno je pozvao: "Ne bojte se! Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu!" Otvoriti vrata Kristu znači pustiti ga u svoj razum, u svoju savjest, u svoje odnose, u svoje planove.

Draga braćo i sestre, uskrsno jutro pred svakoga od nas stavlja pitanje: Gdje tražim Krista? Tražim li ga u prolaznim stvarima, u ljudskim uspjesima, u ideologijama i modama? Tražim li ga u svijetu koji ne može dati vječni život? Ili ga tražim tamo gdje se doista nalazi - u vjeri Crkve, u sakramentima, u riječi Božjoj, u tišini molitve, u ljubavi prema siromasima, u vlastitom obraćenju?
Anđeli su ženama rekli: "Što tražite Živoga među mrtvima?" (Lk 24, 5). Neka nas te riječi potaknu na obnovu vjere, da se odreknemo mrtvih sigurnosti, da iziđemo iz vlastitih grobova straha, grijeha i beznađa. Krist nije u grobu. Grob je prazan. Krist je živ. Krist je uskrsnuo. I zato je uskrsna poruka Crkve kroz dva tisućljeća uvijek ista, jednostavna i snažna: Krist uskrsnu! Doista uskrsnu!

Na kojem mjestu svojega života ti danas najviše osjećaš da još uvijek tražiš Živoga među mrtvima?
Svim vjernicima i svim ljudima dobre volje želim: Sretan i blagoslovljen Uskrs! ✠ Dražen Kutleša,zagrebački nadbiskup

Iv 18,1 – 19,42

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

U homiliji je nadbiskup Cavalli istaknuo kako je Isus na Posljednjoj večeri želio ostati trajno prisutan među ljudima u prilikama kruha i vina te kako su apostoli dubinu tog događaja razumjeli tek nakon uskrsnuća i dara Duha Svetoga.

”Kada su ga vidjeli živog njihov život se počeo korjenito mijenjati. I kada su vidjeli živoga Isusa, po daru Duha Svetoga mogli su promatrati unazad sve što su s njim prošli i tada su počeli shvaćati i razumijevati. Na poseban način su razumjeli da su posljednja večera i križ jedan isti događaj. Na posljednjoj večeri Isus je nad kruhom rekao: ‘Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje’. I kada je predao, darovao svoje tijelo i svoj život za nas? Na križu! I nad kaležom je rekao: ‘Ovo je moja krv koja se prolijeva za vas, za oproštenje grijeha’. I kada je to učinio, otišao je na križ”, kazao je nadbiskup Cavalli.

Govoreći o stvarnoj Kristovoj prisutnosti u euharistiji, podsjetio je i na iskustvo zajedničke molitve u Međugorju:

”Prošloga ljeta ovdje je bilo 40-50 tisuća mladih vani. Imali smo misu pa klanjanje. 40-50 tisuća u apsolutnoj tišini. I nitko se nije pomicao. On me gleda, a ja gledam njega. On meni govori, a ja govorim njemu. I to je Isusova nazočnost, njegov znak, ono što je on želio, biti među nama u euharistiji. Mislimo uvijek na to.

On me gleda, a ja gledam njega. On mi govori, a ja govorim njemu. To je istinska i stvarna prisutnost Gospodina Isusa Krista”, poručio je nadbiskup Cavalli.On me gleda, a ja gledam njega. On mi govori, a ja govorim njemu. To je istinska i stvarna prisutnost Gospodina Isusa Krista”, poručio je nadbiskup Cavalli.

Nakon završetka misnog slavlja vjernici su ostali u osobnoj molitvi i tišini pred Presvetim. Zvona su potom utihnula, a ponovno će zazvoniti u noći Vazmenog bdjenja, kada će označiti početak proslave Kristova uskrsnuća.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

{gallery}veliki-cetvrtak-2026{/gallery}

Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan. Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: »Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?«

Odgovori mu Isus: »Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.« Reče mu Petar: »Nećeš mi prati nogu nikada!« Isus mu odvrati: »Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.«

Nato će mu Šimun Petar: »Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!« Kaže mu Isus: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!« Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: »Niste svi čisti.«

Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: »Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.«

Svećenik: fra Mate Kolak.

'Dragi prijatelji s velikom radošću najavljujemo novu emisiju na Laudato TV: Novi život! Svim srcem zahvalna Isusu na ovom daru i predragoj našoj Kseniji za dar povjerenja. Emisija donosi snažna i iskrena svjedočanstva vjere, obraćenja i susreta sa živim Bogom kroz razgovor, glazbu i zajedništvo. U središtu su ljudi čiji je život dotaknut Kristom i koji danas svojim talentima svjedoče vjeru', napisala je.

'Posebnu toplinu emisiji daje i studijska publika, zajedničko pjevanje i ozračje molitve, radosti i blizine. Prva emisija emitira se na Uskrs, u nedjelju 5. travnja u poslijepodnevnom terminu kao snažna poruka nade, novog početka i Uskrsne radosti! Neizmjerno se veselimo što ovu priču dijelimo s vama. Jer novi život u Kristu moguć je za svakoga. Neka se Gospodin proslavi u svakoj Riječi svjedočanstva, zajedništva i pjesme, jer tko pjeva dvostruko moli', dodala je.

Njezina objava oduševila je mnoge. Gosti u prvoj emisiji su pjevačica Ivana Kovač i p. Mijo Nikić, SJ, koji će podijeliti svoje iskustvo vjere i govoriti o putu koji ih je doveo do odnosa s Bogom.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Simona Mijoković (@simona_mijokovic)

Kazao je da želi pozvati "sve ljude dobre volje" i "sve vjernike" da hode zajedno i da bi s Kristom, ''koji je patio za nas da nam da spasenje, i mi trebali pokušati biti nositelji mira.''
Vatikanski su mediji u utorak 31. ožujka izvijestili da će papa Lav XIV. biti prvi papa nakon mnogo godina koji će osobno nositi križ kroz sve postaje na postajama križnog puta u Koloseju. U prethodnim godinama, papa Franjo (2013.-2025.) prepustio je ovaj simbolični čin drugim vjernicima zbog svojih poteškoća prilikom hodanja. Papa Benedikt XVI. (2005.-2013.) također je obično dobivao križ na kraju križnog puta.

Tekstove meditacija ove godine napisao je franjevac Francesco Patton koji je bio kustod u Svetoj zemlji od 2016. do 2025., a sada živi na planini Nebo u Jordanu. Stoga će se tekstovi vjerojatno odnositi, između ostalog, na aktualne ratove na Bliskom istoku.
U posljednje dvije godine, papa Franjo osobno je napisao meditacije za križni put u Koloseju. Na Veliki petak 2025. nije bio prisutan u Koloseju zbog bolesti, a preminuo je tri dana kasnije u Vatikanu.

Samo nekoliko dana prije Uskrsa papa Lav XIV. je obnovio je svoj apel za mir u svijetu ranjenom sukobima i nasiljem. "Vratite se za pregovarački stol, uđite u dijalog. Tražimo rješenja za probleme, tražimo načine da smanjimo količinu nasilja koju promičemo, kako bi mir, osobito za Uskrs, vladao u našim srcima."

Nekoliko dana prije proslave Uskrsa, papa Lav XIV. je jučer, 31. ožujka, u izjavi koju je dao novinarima u Castel Gandolfu ponovno uputio apel za mir u svijetu pogođenom sukobima i nasiljem. Obratio se svim svjetskim vođama te ih potaknuo da se vrate dijalogu i da potraže rješenja za probleme, kao i načine da se smanji nasilje koje neprestano raste. Neka mir, osobito na Uskrs, prebiva u našim srcima – dodao je Sveti Otac.

Uskrs je vrijeme mira

Upravo bi uskrsno vrijeme - napomenuo je Papa - trebalo biti najsvetije vrijeme u cijeloj godini. To je vrijeme mira, vrijeme dubokog razmišljanja, ali kao što svi znamo u svijetu, na mnogim mjestima, ponovno vidimo mnogo patnje, mnogo mrtvih, među kojima i nevinu djecu – upozorio je rimski biskup te dodao da unatoč neprestanim apelima za mir, mnogi žele poticati mržnju, nasilje i rat. Zbog toga je potaknuo sve ljude, a osobito kršćane, da žive ove dane prepoznajući da je Krist i danas razapet. Krist - dodao je Papa - i danas pati u nevinima, osobito u onima koji pate zbog nasilja, mržnje i rata. Molimo za njih, za žrtve rata, molimo da doista dođe novi, obnovljeni mir koji može donijeti novi život svima – rekao je Petrov nasljednik izražavajući nadu da za Uskrs dođe do primirja u sukobima.

Papa će nositi križ na Križnom putu u Koloseju

Sveti je Otac također komentirao odluku da će on nositi križ na 14 postaja Križnoga puta koji se na Veliki petak održava u Koloseju. Mislim - rekao je - da će to biti važan znak jer Papa predstavlja duhovnoga vođu u današnjem svijetu, glas koji govori da Krist i dalje pati. Sve te patnje i ja nosim u svojim molitvama – istaknuo je te uputio apel svim ljudima dobre volje i ljudima vjere da hode zajedno, da hode s Kristom koji je patio za nas kako bi nam donio spasenje, te da nastojimo biti nositelji mira.

Putovanje u Španjolsku

Na zadnje pitanje o tome što očekuje od apostolskog putovanja u Španjolsku predviđenog u lipnju ove godine, papa Lav XIV. je odgovorio da očekuje vjeru, mnogo ljubavi, gostoljubivost i srdačan doček. Španjolsku posjećujem više od 40 godina i uvijek sam susretao narod velike vjere i dobre volje – zaključio je s nadom da će to doživjeti i tijekom ovogodišnjeg posjeta.

Jedanaestoricu ih je za svećenike protekle godine zaredio papa Lav XIV., a Renzo Chiesa je duhovnik u Papinskom rimskom sjemeništu.

Na kraju liturgije, Papa će Presveti Oltarski Sakrament prenijeti u kapelu sv. Franje.
Pranje nogu podsjeća na Isusovu gestu poniznosti kada je oprao noge dvanaestorici svojih učenika na Posljednjoj večeri. Obred pranja nogu u liturgiju je ponovno uveo papa Pio XII. (1939. – 1958.) 1955. godine. U obredu su do 2016. godine mogli sudjelovati samo muškarci. Papa Franjo (2013. – 2025.) otvorio je obred za oba spola. Prethodnik Lava XIV. također je dosljedno koristio ovu tradiciju kako bi u središte pozornosti stavio marginalizirane skupine. Papa Franjo je prao noge migrantima u prihvatnim centrima i zatvorenicima u rimskim zatvorima. Povratkom u Lateransku baziliku, Lav XIV. nastavlja tradiciju papa prije Franje, koji je umro na Uskrsni ponedjeljak 2025.

"Međugorje je mjesto gdje se Gospa ukazuje šestero djece, od 1981. godine. Dakle, već 43 godine, svakoga dana, Blažena Majska se ukazuje barem troje od te djece. Troje ih ima svih 10 tajni i vide je samo jednom godišnje. Ne moramo ulaziti u sve mehanizme toga. No, barem troje njih je vidi svakoga dana već 43 godine. Nešto se događa. Kao da nebo pokušava upozoriti svijet, da postoji problem kakav još nikada nije bio. Gospa je u tri navrata u tim porukama rekla svijetu: Grijeh je na vrhuncu svih vremena, ovo je najzlobnija generacija od postanka čovjeka. Gore nego u vrijeme potopa, gore nego Sodoma i Gomora, upravo sada. Mislim da to ima veze s činjenicom da možemo komunicirati sa svima diljem svijeta i širiti grijeh kakav do sada nije viđen".

View this post on Instagram

A post shared by Hrvatska udruga Benedikt (@hub_st2011)

Reehil je pritom posebno naglasio kako suvremene tehnologije i globalna povezanost, prema njegovu mišljenju, dodatno pridonose širenju negativnih utjecaja, što vidi kao jedan od ključnih izazova današnjice.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U ono vrijeme: Jedan od dvanaestorice, zvani Juda Iškariotski, pođe glavarima svećeničkim i reče: »Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati.«

A oni mu odmjeriše trideset srebrnika. Otada je tražio priliku da ga preda. Prvoga dana Beskvasnih kruhova pristupiše učenici Isusu i upitaše: »Gdje hoćeš da ti pripravimo te blaguješ pashu?«

On reče: »Idite u grad tomu i tomu i recite mu: ‘Učitelj veli: Vrijeme je moje blizu, kod tebe slavim pashu sa svojim učenicima.’« I učine učenici kako im naredi Isus i priprave pashu. Uvečer bijaše Isus za stolom s dvanaestoricom. I dok su blagovali, reče: »Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati.«

Silno ožalošćeni, stanu mu jedan za drugim govoriti: »Da nisam ja, Gospodine?«

On odgovori: »Onaj koji umoči sa mnom ruku u zdjelu, taj će me izdati. Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije. A Juda, izdajnik, prihvati i reče: »Da nisam ja, učitelju?« Reče mu: »Ti kaza.«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

Učenicima škole u Ugandi, koju vode sestre franjevke, dovoljno je 25 eura za jedno tromjesečje toplih obroka. To je ujedno i najmanji iznos kojim se postaje „čuvar masline“, a taj doprinos pomaže u osiguravanju toplog obroka i osnovne potpore djeci kojoj je to najpotrebnije. Djeci kojoj je to često jedini sigurni obrok tog dana „na taj način jedna maslina iz Hercegovine postaje znak dobrote koja prelazi granice i povezuje ljude u djelu solidarnosti i ljubavi“.
Akcija je simbolično pokrenuta uoči Cvjetnice, u vremenu koje vjernike poziva na „otvorenost srca, darivanje i konkretna djela ljubavi“. Želja sestara je da ta inicijativa bude poticaj svima koji žele sudjelovati u nečemu dobru i svojim darom pomoći onima kojima je pomoć najpotrebnija.
Svaka osoba sama bira iznos koji želi darovati u skladu sa svojim mogućnostima i željama, a putem forme koja se nalazi na sestarskoj web stranici „Paxa Dola". Nakon izvršene uplate darovatelj službeno postaje „čuvar masline“ te dobiva posebnu potvrdu za svoj doprinos.
„Pozivamo sve ljude dobre volje da nam se pridruže i postanu dio ove lijepe priče u kojoj plodovi našega maslinika postaju znak nade, brige i dostojanstva za djecu u Ugandi. Pomozimo da nečija budućnost u ovom vremenu ljubavi postane ljepša i svjetlija“, potiču sestre franjevke.

Državni tajnik kardinal Pietro Parolin, kojemu je u pratnji bio monsinjor Paul Richard Gallagher, tajnik za odnose s državama i međunarodnim organizacijama, susreo se danas, 30. ožujka, s Yaronom Sidemanom, veleposlanikom Države Izrael pri Svetoj Stolici.

Objavio je to Tiskovni ured Svete Stolice putem svog Telegram kanala, objašnjavajući da je susret uslijedio nakon "neugodnog događaja" koji se 29. ožujka, na Cvjetnicu, dogodio kardinalu Pierbattisti Pizzaballi, OFM, latinskom jeruzalemskom patrijarhu, i ocu Francescu Ielpu, OFM, kustodu Svete zemlje, kojima je izraelska policija spriječila pristup bazilici Svetoga groba u Jeruzalemu.

Tijekom razgovora – stoji u tekstu – izraženo je žaljenje zbog događaja, u vezi s kojim su dana pojašnjenja, te je utvrđen dogovor postignut između Jeruzalemskog latinskog patrijarhata i lokalnih vlasti o sudjelovanju u obredima Svetoga trodnevlja u bazilici Svetoga groba u Jeruzalemu.

Izbor teme nije slučajan: sljedeći mjesec, 26. travnja, u četvrtu uskrsnu nedjelju, Nedjelju Dobroga Pastira, obilježit će se 63. svjetski dan molitve za duhovna zvanja. Tom prilikom Papa će u vatikanskoj bazilici predvoditi misu sa svećeničkim ređenjem. Stoga je svrha videa objavljenoga danas, 31. ožujka – kako stoji u priopćenju Svjetske molitvene mreže – istaknuti ljudsku i duhovnu pratnju svećenika koji se nalaze u teškoćama.Oni nisu samo jednostavni službenici ili "usamljeni heroji", nego pastiri poduprti molitvom, okruženi "zdravim prijateljstvima" i sposobni pribjeći humoru kada stvari ne idu kako su se nadali.

Iza svake službe nalazi se život

Papa posebno potiče vjernike i ljude dobre volje da se na trenutak zaustave u molitvi, da prepoznaju i prodube svijest kako se iza svake službe nalazi život kojemu su također potrebni blizina i slušanje.
Povjeravamo Ti sve svećenike, osobito one koji prolaze kroz trenutke krize, kada im je usamljenost teška, kada im dvojbe zamagljuju srce, a umor im se čini jačim od nade.

Briga Božjega naroda o svećenicima

Rimski biskup, osim toga, podsjeća da svećenici nisu ni dužnosnici ni usamljeni junaci, nego ljubljena djeca, ponizni i dragocjeni učenici i pastiri koje podupiru molitve njihova naroda. Zbog toga potiče da ponovno otkrijemo zajedničku dimenziju svećeničke službe, potičući vjernike da ih slušaju bez osuđivanja, da im zahvaljuju ne očekujući savršenstvo i da ih prate blizinom i iskrenom molitvom. Briga o svećenicima je, naime, odgovornost čitavoga Božjeg naroda.
Ti, koji poznaješ njihove borbe i rane, obnovi u njima sigurnost svoje bezuvjetne ljubavi.

Prijateljstva, potpora i "malo humora"

Na kraju, papa Lav XIV. traži da svećenici mogu računati na zdrava prijateljstva, mreže bratske potpore, malo humora kada stvari ne idu kako se nadaju i milost da uvijek iznova otkrivaju ljepotu svojega poziva, a da nikada ne izgube pouzdanje u Gospodina, ni radost služenja Crkvi poniznim i velikodušnim srcem.
Daj nam da znamo podupirati one koji često podupiru nas.

Moliti i djelovati

Međunarodni ravnatelj Papine svjetske molitvene mreže, isusovac Cristóbal Fones, istaknuo je pak važnost ljudske pratnje, iskrenog prijateljstva i, prije svega, potpore u molitvi, jer svećenici trebaju znati da nisu sami. Stoga su svećeničko bratstvo, zajednički život i molitva Božjega naroda bitni izvori milosti, sposobni obnoviti njihovo zvanje i podupirati ih u njihovoj svakodnevnom poslanju. Iz te perspektive, Svjetska molitvena mreža ističe da molitvena nakana za travanj nije samo poticaj na molitvu, nego i na djelovanje: na promicanje prostora za slušanje, njegovanje gostoljubivih zajednica, izbjegavanje destruktivne kritike i jačanje veza u zajednici.

Papinsko djelo povjereno Družbi Isusovoj, Papina svjetska molitvena mreža prisutna je u više od devedeset zemalja i okuplja duhovnu zajednicu od više od 22 milijuna ljudi koji se zauzimaju da svaki dan žive spremni na suradnju u Kristovu poslanju.

Sivrić je bio novinar koji nije samo pratio događaje, nego ih je znao približiti čitateljima kroz ljudske priče. Posebno se istaknuo izvještavanjem iz Međugorja, gdje je među prvima razgovarao s vidiocima te pratio razvoj fenomena koji je privukao milijune hodočasnika iz cijelog svijeta. Njegovi tekstovi o Gospinim porukama čitali su se svugdje, a upravo zahvaljujući njegovu radu mnogi su prvi put upoznali priče iz tog hercegovačkog mjesta.

Kao koautor knjige „Međugorje – 30 godina fenomena“, čije je izdanje prevedeno na šest svjetskih jezika, dodatno je pridonio razumijevanju i popularizaciji Međugorja kao jednog od najpoznatijih mjesta molitve na svijetu.S jednakom predanošću pristupao je i drugim temama. Među ostalim, pisao je o sportu i mladim talentima, a među prvima je prepoznao potencijal Marina Čilića, o kojem je izvještavao još dok je bio dječak na početku svoje karijere.

Sivrić će ostati zapamćen kao novinar koji je znao prepoznati priču i prenijeti je s vjerodostojnošću i emocijom, otkrivajući svijetu ljude, događaje i mjesta koja su obilježila jedno vrijeme. vecernji.ba

U ono vrijeme: Isus, sjedeći sa svojim učenicima za stolom, potresen u duhu posvjedoči: »Zaista, zaista, kažem vam: jedan će me od vas izdati!« Učenici se zgledahu među sobom u nedoumici o kome to govori. A jedan od njegovih učenika — onaj kojega je Isus ljubio — bijaše za stolom Isusu do krila. Šimun Petar dade mu znak i reče: »Pitaj tko je taj o kome govori.« Ovaj se privine Isusu uz prsa i upita: »Gospodine, tko je taj?«

Isus odgovori: »Onaj je kome ja dadnem umočen zalogaj.« Tada umoči zalogaj, uze ga i dade Judi, Šimuna Iškariotskoga. Nakon zalogaja uđe u nj Sotona. Nato mu Isus reče: »Što činiš, učini brzo!«

Nijedan od sustolnika nije razumio zašto mu je to rekao. Budući da je Juda imao kesu, neki su mislili da mu je Isus rekao: »Kupi što nam treba za blagdan!« — ili neka poda nešto siromasima. On dakle uzme zalogaj i odmah iziđe. A bijaše noć. Pošto Juda iziđe, reče Isus: »Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Tražit ćete me, ali kao što rekoh Židovima, kažem sada i vama: kamo ja odlazim, vi ne možete doći.«

Kaže mu Šimun Petar: »Gospodine, kamo to odlaziš?« Isus mu odgovori: »Kamo ja odlazim, ti zasad ne možeš poći za mnom. No poći ćeš poslije.« Nato će mu Petar: »Gospodine, a zašto sada ne bih mogao poći za tobom? Život ću svoj položiti za tebe!« Odgovori Isus: »Život ćeš svoj položiti za mene? Zaista, zaista, kažem ti: Pijetao neće zapjevati dok me triput ne zatajiš.«

Svećenik: vlč. Marko Torbar.

Mons. Petar Antun Rajič rođen je 12. lipnja 1959. godine u hrvatskoj obitelji u Torontu, od oca Liberana i majke Dominike rođ. Mustapić. Za prezbitera je zaređen na svetkovinu sv. Petra i Pavla 1987. godine u mostarskoj katedrali, na naslov Trebinjsko-mrkanske biskupije.

Nakon što je dvije godine (1987. – 1989) djelovao kao župni vikar u Torontu, otišao je u Rim gdje je od 1989. do 1991. boravio u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima. U Rimu je pohađao Papinsku akademiju za spremanje diplomata. Na Papinskom lateranskom sveučilištu 1993. godine stekao je doktorat iz područja kanonskog prava. Iste godine stupio je u diplomatsku službu Svete Stolice.

Obnašao je službu tajnika u papinskim predstavništvima u Iranu (1993. – 1996.) te Litvi, Estoniji i Latviji (1996. – 1998.). Također je bio tajnik zamjenika Državnoga tajnika Svete Stolice mons. Giovannija Battiste Rea. Od 2003. je kao komornik ili dvorski prelat u Prefekturi Papinskoga doma sudjelovao u organizaciji općih i privatnih audijencija Svetog Oca.

Dana 2. prosinca 2009. godine papa Benedikt XVI. imenovao ga je naslovnim nadbiskupom Sarsenteruma i apostolskim nuncijem u Državi Kuvajtu, Kraljevini Bahreinu i Državi Kataru te istodobno apostolskim delegatom na Arapskom poluotoku. Za biskupa ga je 23. siječnja 2010. u mostarskoj katedrali zaredio državni tajnik Svete Stolice kardinal Tarcisio Bertone.

Dana 27. ožujka 2010. imenovan je za apostolskog nuncija u Republici Jemenu te u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Papa Franjo ga je 15. lipnja 2015. imenovao apostolskim nuncijem u Republici Angoli i Demokratskoj Republici Svetom Tomi i Prinsipeu. Dana 15. lipnja 2019. imenovao ga je apostolskim nuncijem u Republici Litvi, a od 6. kolovoza iste godine i u Republici Estoniji i Republici Latviji.

Papa Franjo je 11. ožujka 2024. imenovao mons. Petra Antuna Rajiča apostolskim nuncijem u Talijanskoj Republici i Republici San Marinu.

Kardinala Pizzaballu je u nedjelju 29. ožujka zaustavila izraelska policija dok je išao u crkvu u jeruzalemskom Starom gradu kako bi slavio misu na Cvjetnicu, priopćio je Jeruzalemski latinski patrijarhat, nazivajući incident „ozbiljnim presedanom“.
Izraelska policija i premijer Netanyahu opravdavali su u nedjelju zabranu pristupa svetim mjestima u Starom gradu sigurnosnim razlozima povezanim s ratom u Iranu.

Europski čelnici odmah su osudili taj potez.

Visoka predstavnica EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku Kaja Kallas osudila je na društvenim mrežama „kršenje vjerske slobode“ nakon što je Izrael spriječio latinskog patrijarha Jeruzalema da slavi misu na Cvjetnicu u Crkvi Svetog groba.
„Odluka izraelske policije da zabrani jeruzalemskom latinskom patrijarhu ulazak u Crkvu Svetog groba na Cvjetnicu predstavlja kršenje vjerske slobode i dugogodišnje zaštite koja regulira sveta mjesta“, poručila je.
„Sloboda bogoslužja u Jeruzalemu mora biti u potpunosti zajamčena, bez iznimke, za sve vjere. Multireligijski karakter Jeruzalema mora biti zaštićen“, dodala je.

Talijanska premijerka Giorgia Meloni poručila je da je taj potez “uvreda ne samo vjernicima već i svakoj zajednici koja priznaje vjersku slobodu”, dok je ministar vanjskih poslova Antonio Tajani pozvao izraelskog veleposlanika u Italiji na razgovor kako bi dao objašnjenje tog incidenta.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron također je osudio potez i rekao da je došao u kontekstu „zabrinjavajućeg porasta kršenja statusa svetih mjesta u Jeruzalemu“. „Sloboda održavanja vjerskih obreda u Jeruzalemu mora biti osigurana za sve religije“, napisao je predsjednik Macron na X-u.

Poljski predsjednik Karol Nawrocki također se usprotivio tom potezu i na platformi X izrazio podršku kardinalu. „Postupci izraelske policije, koje osuđujem, izraz su nepoštovanja kršćanske tradicije i kulture“, poručio je poljski čelnik.
Španjolski premijer Pedro Sanchez osudio je izraelsko sprječavanje latinskog patrijarha Jeruzalema da slavi misu na Cvjetnicu u Crkvi Svetog groba kao napad na vjersku slobodu. „Netanyahu je spriječio katolike da slave Cvjetnicu na svetim mjestima u Jeruzalemu“, objavio je na X-u.

„Bez ikakvog objašnjenja. Bez ikakvih razloga ili opravdanja. Osuđujemo ovaj neopravdani napad na vjersku slobodu i zahtijevamo da Izrael poštuje raznolikost vjera i međunarodnog prava. Jer je bez tolerancije suživot nemoguć“, istaknuo je premijer Sanchez u objavi.

Portugalsko ministarstvo vanjskih poslova poručilo je da odluka izraelskih vlasti „zaslužuje duboku osudu“, pozivajući ih da „jamče i podržavaju slobodu vjeroispovijesti i bogoslužja“.

Malteški ministar vanjskih poslova Ian Borg izrazio je duboku zabrinutost zbog odluke izraelske policije, rekavši da se pristup „najsvetijem mjestu kršćanstva, posebno za privatnu liturgiju Velikog tjedna, mora poštovati“.

Njemačka novinska agencija dpa prenosi da je zastupnik Armin Laschet, koji predsjedava odborom za vanjske poslove Bundestaga, nazvao incident neprihvatljivim, rekavši da je prekršio stoljetnu tradiciju slobodnog pristupa najsvetijem mjestu kršćanstva tijekom Velikog tjedna.

Američki veleposlanik u Izraelu Mike Huckabee, rekao je da se radi o „nesretnom prekoračenju“ koje je „teško razumjeti ili opravdati“.

Ured kardinala Pizzaballe priopćio je u nedjelju nakon zabrane da je to „prvi put u stoljećima“ da je latinskom patrijarhu Jeruzalema uskraćen pristup svetom mjestu na Cvjetnicu, koja označava Kristov povratak u Jeruzalem. On i fra Francesco Ielpo, službeni čuvar Crkve Svetog groba, bili su „prisiljeni“ vratiti se nakon što su zaustavljeni na putu prema crkvi, gdje se vjeruje da je Krist također pokopan i potom uskrsnuo, navodi se.

„Ovaj incident je ozbiljan presedan i zanemaruje osjećaje milijardi ljudi diljem svijeta koji tijekom ovog tjedna gledaju u Jeruzalem”, navodi se u izjavi patrijarhata.

„Ova brzopleta i u osnovi pogrešna odluka, okaljana neprimjerenim razmatranjima, predstavlja ekstremno odstupanje od osnovnih načela razumnosti, slobode bogoslužja i poštovanja statusa quo.”

Patrijarhat je rekao da je slijedio sva „nametnuta ograničenja“ i djelovao odgovorno od početka rata, dodajući da je nedjeljna odluka bila „očito nerazumna i krajnje nesrazmjerna mjera“.

Izraelski predsjednik Isaac Herzog rekao je u nedjelju da je nazvao kardinala Pizzaballu kako bi izrazio svoju „veliku žalost“ zbog „nesretnog incidenta“. „Pojasnio sam da je incident proizašao iz sigurnosnih razloga zbog kontinuirane prijetnje raketnim napadima iranskog terorističkog režima na civilno stanovništvo u Izraelu, nakon prethodnih incidenata u kojima su iranske rakete pale na područje Starog grada Jeruzalema posljednjih dana”, rekao je predsjednik Herzog.

Rekao je da je također potvrdio “nepokolebljivu predanost Izraela slobodi vjeroispovijesti za sve vjere i održavanju statusa quo na svetim mjestima Jeruzalema”, izvijestila je Hina.

Temu broja otvara fra Danijel Nikolić tekstom „Uskrs sv. Franje Asiškog”, u kojem približava kako je ovaj svetac konkretno živio otajstvo Kristova uskrsnuća. O slobodi koja proizlazi iz vjere piše fra Josip Ikić u tekstu „Rast u slobodi”, dok fra Damir Pavić vodi čitatelje u Španjolsku predstavljajući Crnu Gospu iz Montserrata, moćnu zaštitnicu Katalonije. Don Josip Mužić nastavlja niz o ukazanjima u Ćosanlijama, a Božo Skoko u tekstu „Strah od križa” promišlja o suvremenim izazovima kršćanskog identiteta u Europi.

Povijesne teme obrađuje Dražen Janko pišući o tragičnoj sudbini kralja Stjepana Tomaša, dok razgovor s fra Bonom Tomićem, gvardijanom i župnikom u Kraljevoj Sutjesci, nosi snažnu poruku ustrajnosti: „Od povratka ne odustajati, svoje ne zaboravljati”, a čitateljima predstavljamo i OFS Tolisa kao radosne svjedoke Radosne vijesti.

U reviji pronađite i niz promišljanja o vjeri i društvu: Boris Beck piše o Kristovu znamenju i svjetlu, a Maja Herman Duvel o obitelji kao izvoru kršćanskoga poziva. Reportažom Vas revija vodi u samostan i župu sv. Marka Evanđelista na Plehanu. Don Damir Šehić upozorava na opasnost šutnje u današnjem vremenu i pojmu religioznog ateizma, dok fra Goran Azinović piše o Simone Weil i snazi solidarnosti.

Čitatelji će pronaći i tekstove o osobnom rastu i književnosti: Estera Nižić piše o unutarnjoj slobodi, Ivan Prskalo o Kranjčevićevoj poetici, a Ankica Baković o važnoj poruci ženama – „Žena si, ne moraš sve!”. Fra Ivica Perić čitateljima prenosi svjedočanstvo uskrsne radosti iz Mwakapandule, dok Dalibor Ballian predstavlja prirodni fenomen Bosne i Hercegovine – zemljane piramide. U rubrici biljne ljekarne fra Juro Marčinković piše o šafranu, a Hrvoje Kalem zaključuje broj tekstom „Ti si moja istina”.

Uz sve navedeno, revija donosi i vijesti, savjete iz bontona, rubriku za djecu, humor te nagradnu križaljku.

Novi broj revije potražite u župnim uredima ili u knjižarama Svjetla riječi u Vitezu i Livnu. Možete ga naručiti i pozivom na broj telefona 033 726 200 ili e-mailom na [email protected] ili se putem web-knjižare pretplatite na digitalno ili tiskano izdanje i svakoga mjeseca uživajte u sadržajima s područja vjere, društva i kulture.

Širimo svjetlo.

Organizatori savjetuju planinarima da ponesu prikladnu obuću, slojevitu odjeću i vodu za piće.

Za dodatne informacije mogu se obratiti voditelju pohoda Miroslavu Hercegu na broj 063 147 469.

Postoji nešto posebno u danima koji prethode Uskrsu. U zraku se osjeti iščekivanje, u kućama se sprema, u obiteljima se planira zajedništvo. Stolovi će biti bogati, domovi uređeni, a mnogi će barem na trenutak zastati i reći da je ovo „najveći kršćanski blagdan“. I doista jest.

Ali baš zato vrijedi zastati i postaviti si jedno neugodno, ali nužno pitanje: što mi zapravo slavimo?

Je li Uskrs za nas susret sa živim Bogom – ili samo još jedan lijepo upakiran običaj? Jesmo li spremni pogledati dublje, ispod svega onoga što se vidi izvana? Jer ako ostanemo samo na površini, proći ćemo kroz ove dane, a da nismo dotaknuli ono najvažnije.

I zato, prije nego što sjednemo za uskrsni stol, prije nego što jedni drugima poželimo „Sretan Uskrs“, potrebno je biti iskren. Prema sebi. Prema Bogu. A istina, koliko god bila teška, jedini je put prema stvarnoj radosti Uskrsa.

Uskrs mora biti radost u srcu, moje srce se mora radovati što me je moj Bog oslobodio od vječne propasti i smrti. Zato Uskrs nije nikakav folklor. Uskrs nije neka dekoracija. Uskrs nije još jedan produženi vikend u kojem ćemo se dobro najesti, napiti i fotografirati savršeno uređeni stol. Uskrs nije onaj zeko koji nosi jaja u korpi, kako to marketing predstavlja. Ako ćemo biti pošteni – većina nas je Uskrs pretvorila upravo u to. I zato treba reći jasno, bez uvijanja: promašili smo glavnu bit Uskrsa.

Mi danas znamo sve o pisanicama, a malo ili ništa o križu. Znamo koliko jaja treba obojiti, ali ne znamo koliko je koštala naša sloboda. Znamo organizirati obiteljski ručak do najsitnijeg detalja, ali ne znamo stati pred Boga i iskreno priznati gdje smo pogriješili. To nije Uskrs. To je prazna forma. Koliko god da je i forma bitna, ali ako nema srca i prave biti Uskrsa, onda je to samo promašaj.

Postali smo ljudi koji se nazivaju vjernicima, ali živimo kao da Boga nema. Nedjelja nam je postala običan dan za kupovinu, rad, obaveze. Misa je postala opcija – ako stignemo. I onda dođe Uskrs pa odjednom “držimo do tradicije”. Kakve tradicije? Tradicije bez Boga? Tradicije bez srca? Tradicije bez prave biti Uskrsa? Tradicije bez obraćenja? To nije vjera, to je gluma.

Budimo iskreni: ispovijed smo sveli na rijetku formalnost - moram se ispovjediti prije Uskrsa. U redu, ali što poslije Uskrsa, do idućega. Nije bit samo se ispovjediti jer je Uskrs, bit je boriti se da ponove ne padnemo u grijeh, pogotovo u smrtni. Mi ćemo se ovih dana ispovjediti i čuvati se do Uskrsa, da se mogu pričestit, ali što je poslije Uskrsa, odmah se na staro vraćamo. Uskrs mora biti svaki dan i svaki dan se truditi i čuvati da ne padnemo u grijeh. Prije uskrsa ću se čuvati bogopsovke, a poslije Uskrsa nastavit ću. To nije slavlje Uskrsa, to je lažni Uskrs.

Molitvu smo sveli na par naučenih rečenica, a ljubav prema bližnjem na deklaraciju bez djela. Govorimo da vjerujemo, a ne opraštamo. Govorimo da smo kršćani, a živimo u zavisti, ogovaranju, sebičnosti, zavađenosti, mržnji. Uskrs sa mržnjom i zavađenosti u srcu nije Uskrs. Slavimo Uskrs, a ne želimo umrijeti grijehu. Kako onda mislimo uskrsnuti s Kristom?

Ne bi želio da se ovo shvati kao kritika, često kažu da sam kritičan. Ali ovim želim potaknuti da se napokon trznemo i počnemo živjeti pravu bit naših velikih blagdana. Da u našim velikim blagdanima ne propuštamo ono najvažnije za naš život.

Mi svi želimo uskrsnuti s Kristom, ali moramo prema tome i težiti. Krist nije uskrsnuo da bismo mi imali razlog za slavlje u smislu gozbe. Krist je uskrsnuo da bi nam dao novi život. A novi život ne dolazi bez promjene. Ne dolazi bez križa. Ne dolazi bez istine.

Uskrs bez Velikog petka ne postoji. A mi bismo rado preskočili Veliki petak. Ne želimo gledati patnju, ne želimo priznati grijeh, ne želimo se odreći onoga što nas udaljava od Boga. I onda dolazimo na uskrsno jutro kao da se ništa nije dogodilo. Kao da križ nije bio potreban. Uskrs je poziv na buđenje. Na prestanak laži koje sami sebi govorimo. Na odluku da ćemo živjeti drugačije. Ne savršeno, ali iskreno. Ne površno, nego stvarno.

To znači vratiti Boga u središte. To znači ponovno otkriti vrijednost nedjelje kao dana Gospodnjeg, a ne dana za trku i kupovinu. To znači stati pred Boga u ispovijedi bez opravdanja i bez uljepšavanja. To znači učiti opraštati, i kad boli. To znači prestati živjeti dvostruki život. Jer Uskrs nije nagrada za dobre ljude. Uskrs je dar za one koji su spremni priznati da nisu dobri – i da im treba Spasitelj.

Unatoč svemu, unatoč našim promašajima, našim grijesima, našoj mlakosti – Krist je uskrsnuo. Ne zato što smo mi zaslužili, nego zato što nas ljubi. I ta ljubav nije slaba. Ta ljubav pobjeđuje smrt. To znači da nijedan naš pad nije konačan. Nijedan grijeh nije jači od Njegove milosti. Nijedan život nije izgubljen ako se vrati Njemu. Uskrs je početak, jedan potpuno novi početak. Ali samo ako ga tako shvatimo.

Zato ovaj Uskrs nemoj stati samo na tradiciji. Nemoj ostati samo na običaju. Nemoj da bude sve formalno. Idi dublje. Pogledaj istini u oči. Promijeni ono što znaš da nije dobro. I onda slavi. Jer Krist je uskrsnuo. I zato nada postoji. Za tebe. Za mene. Za svakoga tko je spreman ustati iz vlastite tame i krenuti prema svjetlu.“

Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje bijaše Lazar koga je Isus uskrisio od mrtvih. Ondje mu prirediše večeru. Marta posluživaše, a Lazar bijaše jedan od njegovih sustolnika. Tada Marija uzme libru prave dragocjene narodne pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti. Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: »Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?«

To ne reče zbog toga što mu bijaše do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo. Nato Isus odvrati: »Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa! Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek!«

Silno mnoštvo Židova dozna da je Isus ondje pa se okupi, ne samo zbog Isusa već i zato da vide Lazara kojega on bijaše uskrisio od mrtvih. A glavari svećenički odlučiše i Lazara ubiti jer su zbog njega mnogi Židovi odlazili i vjerovali u Isusa.

Svećenik: p.Ivan Dominik Iličić.

No, majka četvero djece, koja je iz Arizone, nije odustala. Znala je da je ono što je nemoguće čovjeku, moguće Bogu, samo ako bi se ljudi molili s potpunim predanjem i vjerom, prenosi novizivot.net.

Okrenula se Bogu

Nakon dvije neuspjele operacije da bi joj se vratio vid, Gutierrez se okrenula Bogu. Iako nije bila članicom katoličke crkve Svetog Josipa Maronite (maronitska crkva jedna je od denominacija katoličke crkve s kojom je i povezana op. a.), zatražila je da ju se odvede u crkvu kako bi se molila Bogu za ozdravljenje kako bi barem mogla ponovno vidjeti svoju djecu.

„Ja sam se molila ‘molim te Bože da vidim ta lica ponovno. Omogući mi da ponovno budem majka.’ Jer osjećala sam se kao da me [djeca] gledaju, da se brinu o meni 0-24 sata,“ rekla je za The Maronite Voice.

Svećenik se pomolio za nju

Svećenik se molio za nju i pomazao je uljem. U tom je trenutku osjetila promjenu u svome tijelu. Vratila se u crkvu sljedeći dan na nedjeljnu misu i osjetila je istu stvar.
Kada se idući dan probudila, osjetila je bol.
„Brisala sam svoje oči, a i uzvikivala ‘Peku me! Peku me!’“ rekla je.
Tada je Gutierrez odjednom zadobila natrag svoj vid, čisto kao suza.

„Ovo je nešto što se jednostavno ne viđa. Dugotrajno oštećenje vidnog živca koje je uzrok sljepilu ne postaje odjednom normalan nakon dva dana, s potpuno vraćenim vidom,“ rekla je njena liječnica dr. Anne Borik za The Voice.
Dušo moja, slavi Gospoda i ne zaboravljaj nijednoga dobročinstva Njegova! On je, koji ti oprašta sva zlodjela, koji ozdravlja sve bolesti tvoje. (Psalam 103,2.3)

Unatoč tome, Bonny je u pastoralnom pismu napisao da se u svakoj sinodskoj raspravi „postavlja pitanje ređenja oženjenih muškaraca … za svećeništvo“. Tvrdio je da je „suglasje o tom pitanju gotovo potpuno … osobito među najvjernijima i najpobožnijima“ te da „postoji već dugi niz godina“.

„Pitanje više nije može li Crkva zaređivati oženjene muškarce za svećenike, nego kada će to učiniti i tko će to učiniti“, rekao je biskup. „Svako odgađanje doživljava se kao izgovor.“

Suprotno navodnom konsenzusu, kanon 1042 zabranjuje ređenje oženjenih muškaraca u latinskom obredu u većini uobičajenih okolnosti. Jasno navodi da je jedini sveti red za koji „muškarac koji ima ženu“ može biti podoban trajni đakonat — a ne svećeništvo. Oženjeni muškarac može stupiti u trajni đakonat uz pristanak svoje supruge ako ima najmanje 35 godina, ali trajni đakon koji ostane udovac ne može se ponovno oženiti.

Ovo pravilo nije potpuno univerzalno u Katoličkoj Crkvi. Zakonik kanona istočnih Crkava dopušta ređenje oženjenih muškaraca u katoličkim Crkvama istočnog obreda, gdje je to dugogodišnja praksa.

Postoje i ograničene iznimke u latinskom obredu. Oženjeni anglikanski svećenik koji prijeđe na katoličanstvo može biti zaređen za katoličkog svećenika i ostati u braku. Crkva čini i neke ograničene iznimke za druge protestantske službenike koji su oženjeni i žele prijeći na katoličanstvo te biti zaređeni za svećenike.

Međutim, osim rijetkih iznimaka, oženjenim muškarcima nije dopušteno biti zaređenima za svećenike u latinskom obredu.
Bonny u svom pismu ne razmatra relevantne kanone. Također nije naveo nikakvo odobrenje iz Vatikana niti je dao uvid u moguće promjene kanonskog prava.

Biskup nije izjavio da će prije ređenja tražiti odobrenje, ali je rekao da će osigurati „potrebnu komunikaciju i dogovore“ s Vatikanom i Belgijskom biskupskom konferencijom, „kako bismo mogli učiti iz međusobnih iskustava i uvida“.
„Uložit ću svaki napor da do 2028. zaredim oženjene muškarce za svećenike u našoj biskupiji“, rekao je. „Pristupit ću im osobno i osigurati da do tada imaju potrebnu teološku izobrazbu i pastoralno iskustvo, usporedivo s ostalim kandidatima za svećeništvo. Ta priprema bit će transparentna, ali diskretna, daleko od medijske pozornosti.“
„Za mnoge biskupe ređenje oženjenih muškaraca postalo je pitanje savjesti“, napisao je. „I na toj su razini transparentnost, odgovornost i vrednovanje važni za vjerodostojnost Crkve.“

Bonny navodi nekoliko razloga zašto namjerava zaređivati oženjene muškarce, poput „povijesnog nedostatka domaćih svećenika u mnogim biskupijama“. Rekao je da taj nedostatak sada popunjavaju mnogi svećenici rođeni u inozemstvu, ali da „ne bi bilo pravedno teret naših manjkova stavljati na njihova ramena“.

Napomenuo je da Crkva u Belgiji već djeluje „s određenim brojem oženjenih katoličkih svećenika“, navodeći svećenike istočnog obreda i obraćenike koji spadaju u ograničene iznimke.

Bonny je također rekao da „postoji skup iskustava vezanih uz psihosocijalno zdravlje svećenika i transparentnost njihova načina života“. Rekao je da „pitanje seksualnog zlostavljanja i dalje snažno opterećuje“ te da su „kleričke subkulture i načini života odradili svoje“.

„Činjenica da se gotovo nijedan domaći kandidat ne javlja za ređenje čini mi se nedvojbeno povezanom s nedostatkom sinodalnog razlučivanja u klasičnom pastoralu zvanja“, nastavio je biskup. „Kada posjećujem župe ili pastoralne zajednice, redovito susrećem ljude koje bi zajednica smatrala dobrim svećenikom. Kao što i sam poznajem nekoliko suradnika koji bi bili vrlo prikladni kao kandidati za ređenje.“

Tom Nash, apologet zaposlen u Catholic Answers, rekao je za EWTN News da se nada da je Bonny „poslušan Svetom Ocu, papi Lavu XIV.“

„Samo papa, nasljednik svetog Petra, ima od Boga dan primat u konačnom naučavanju o vjeri i moralu, kao i božanski dan primat vlasti u vezivanju i razrješivanju u pitanjima discipline, te stoga treba biti vrlo oprezan u postupanju na način koji bi ozbiljno kršio taj božanski ustanovljeni papinski primat upravljanja“, rekao je.

Nash je objasnio da oženjeni muškarci mogu biti valjano zaređeni za svećeništvo, što se vidi u istočnom obredu i rijetkim iznimkama u latinskom obredu. Međutim, bez papinskog odobrenja i promjene kanonskog prava, takva bi ređenja bila „nedopuštena“ u okolnostima koje biskup opisuje u pastoralnom pismu.

Ako bi Bonny zaredio oženjene muškarce za svećenike, Nash kaže da bi situacija bila slična Bratstvu sv. Pija X., koje je 1988. nedopušteno posvetilo biskupe i prijeti da će to ponovno učiniti. Takve su posvete, objasnio je, bile „valjane, ali nedopuštene“.
Svećenik koji je zaređen valjano, ali nedopušteno, bio bi pravi svećenik i mogao bi valjano slaviti misu, prema Nashu. Međutim, takva bi slavlja bila nedopuštena, u prkosu prema Svetoj Stolici i grešna, rekao je. Druge svećeničke ovlasti možda ne bi bile valjane.

„Samo zato što bi takvi zaređeni svećenici mogli valjano, ali nedopušteno slaviti misu, trebali bi delegirane svećeničke ovlasti od pape kako bi mogli valjano odrješivati grijehe u ispovijedi te primati privolu zaručnika u crkvenom obredu ženidbe, inače bi brak bio nevaljan“, rekao je Nash.

„Bit će zanimljivo vidjeti kako će se ova stvar razvijati u sljedeće dvije godine i molim se da biskup Bonny bude poslušan Svetom Ocu“, dodao je.

David Long, ravnatelj Instituta za politička istraživanja i katoličke studije na Katoličkom sveučilištu u Americi i kanonist, rekao je za EWTN News da pitanje ređenja oženjenih muškaraca „nije u nadležnosti dijecezanskog biskupa koji djeluje samostalno“.
„Svaka trenutačna promjena prakse u latinskoj biskupiji zahtijevala bi djelovanje Svete Stolice i ne može se ostvariti jednostranom odlukom dijecezanskog biskupa, bez obzira na to koliko pastoralne okolnosti bile hitne“, rekao je.

catholicworldreport.com/.quovadisecclesia.com

Takva odluka ocijenjena je „nerazumnom i ozbiljno nesrazmjernom mjerom“ te ozbiljnim presedanom i udaljavanjem od načela slobode bogoslužja i poštivanja statusa quo. U priopćenju se naglašava kako taj čin zanemaruje vjerske osjećaje vjernika diljem svijeta koji u Velikom tjednu gledaju prema Jeruzalemu.

Zbog tih okolnosti slavlje Cvjetnice održano je u Getsemaniju, u podnožju Maslinske gore, gdje je Isus molio u vrtu. Ondje je kardinal Pizzaballa predvodio Službu riječi i podijelio svečani blagoslov relikvijom Svetoga križa prema gradu Jeruzalemu. Ovogodišnja slavlja u Svetoj zemlji, zbog rata i sigurnosnih ograničenja, održavaju se bez hodočasnika i velikih okupljanja.
U meditaciji kardinal je podsjetio na Isusa koji plače nad Jeruzalemom jer nije prepoznao dar mira, istaknuvši kako ta slika snažno odražava i današnje stanje. Naglasio je kako Isus i danas „plače“ nad Svetom zemljom obilježenom sukobima, patnjom i propuštenim prilikama za mir, osobito nad žrtvama rata, podijeljenim obiteljima i slomljenim nadama.

Osvrćući se na izostanak tradicionalnih procesija, istaknuo je kako rat narušava uobičajene izraze vjere, ali da prava vjera ne ovisi o izvanjskim obredima te može ostati živa i u tišini i kušnji. Naglasio je kako Raspeti i Uskrsli Krist ostaje prisutan među ljudima i kada su putovi zatvoreni.

Govoreći o Muci Gospodnjoj, kardinal je istaknuo kako ona razotkriva ljudske slabosti kroz izdaju, zatajenje i nasilje, ali istodobno objavljuje Isusovu vjernost i ljubav koja se daruje do kraja. Naglasio je kako se upravo u trenutku prividne pobjede smrti očituju istina, ljubav i ostvarenje spasenja.

Isus, istaknuo je, vodi prema miru koji nije iluzija, nego plod križa – miru koji dolazi od Boga koji se potpuno daruje i ne treba silu ni oružje. Upozorio je kako živjeti vjeru u Svetoj zemlji znači prihvatiti proturječje: mjesto uskrsnuća istodobno je i mjesto Kalvarije, a prostor Božje blizine i dalje je obilježen ranama i mržnjom.

Na kraju je kardinal Pizzaballa pozvao vjernike da budu svjedoci ljubavi koja ne odustaje te da i usred teških okolnosti ostanu nositelji nade, donoseći Kristovu ljubav i svjetlo ondje gdje se čini da prevladava tama.

Gledamo Isusa koji se predstavlja kao Kralj mira, dok se oko njega priprema rat. Njega, koji ostaje postojan u blagosti, dok se drugi uznemiruju u nasilju. Njega, koji se nudi kao nježni dodir čovječanstvu, dok drugi uzimaju mačeve i batine. Njega, koji je svjetlo svijeta, dok se tama sprema prekriti zemlju. Njega, koji je došao donijeti život, dok se izvršava plan da ga se osudi na smrt. Kao Kralj mira, Isus želi pomiriti svijet u zagrljaju Oca i srušiti svaki zid koji nas dijeli od Boga i bližnjega, jer „On je mir naš“.

Rimski je biskup podsjetio da, kao Kralj mira, Isus ulazi u Jeruzalem jašući na magarcu, a ne na konju, ispunjajući staro proroštvo koje poziva na radost zbog dolaska Mesije. Međutim, Kralj mira, kada jedan od njegovih učenika vadi mač da ga obrani i pritom udara slugu velikoga svećenika, odmah ga zaustavlja govoreći: „Svi koji se mača laćaju, od mača će poginuti“. Pritom je dodao:
Kao Kralj mira, dok je nosio naše patnje i bio proboden zbog naših grijeha, „nije otvorio usta; kao janje na klanje odvedeno, kao ovca nijema pred onima koji je strižu“. Nije se naoružao, nije se branio, nije vodio nikakav rat. Objavio je blago lice Boga koji uvijek odbacuje nasilje i, umjesto da spasi sebe, dao se pribiti na križ kako bi zagrlio sve križeve podignute u svakom vremenu i mjestu u povijesti čovječanstva. Braćo i sestre, to je naš Bog: Isus, Kralj mira. Bog koji odbacuje rat, kojega nitko ne može koristiti za opravdanje rata, koji ne sluša molitvu onoga tko vodi rat i odbacuje je govoreći: „I kad biste mnoštvo molitava izgovarali, neću vas slušati: ruke su vam pune krvi“.

Gledajući njega koji je za nas razapet, vidimo razapeto čovječanstvo. U njegovim ranama vidimo rane tolikih žena i muškaraca današnjice - istaknuo je papa Lav XIV. te nastavio:
U njegovu posljednjem vapaju upućenom Ocu čujemo plač onih koji su slomljeni, bez nade, bolesni i sami. Osobito čujemo jecaj boli svih onih koji su potlačeni nasiljem i svih žrtava rata. Krist, Kralj mira, i danas s križa viče: Bog je ljubav! Smilujte se! Odložite oružje, sjetite se da ste braća!

Sveti je Otac homiliju zaključio riječima sluge Božjega biskupa Tonina Bella, i njegovom vapajem Presvetoj Djevici Mariji: „Sveta Marijo, ženo trećega dana, daruj nam sigurnost da, unatoč svemu, smrt više neće imati vlast nad nama, da nepravde naroda imaju svoje dane odbrojene, da su patnje siromašnih stigle do posljednjih uzdaha. I da će, napokon, suze svih žrtava nasilja i boli uskoro biti osušene, poput rose na proljetnom suncu.“

zraelska policija je danas, 29. ožujka, latinskom jeruzalemskom patrijarhu kardinalu Pierbattistu Pizzaballi i kustodu Svete zemlje fra Francescu Ielpu spriječila ulazak u baziliku Svetoga groba u Jeruzalemu dok su se spremali slaviti misu nedjelje muke Gospodnje.  

Nerazumna i nesrazmjerna mjera

Latinski jeruzalemski patrijarhat i Kustodija Svete zemlje u zajedničkom priopćenju ističu da spriječiti ulazak onima koji obnašaju najviše crkvene dužnosti za Katoličku crkvu i sveta mjesta jasno predstavlja nerazumnu i ozbiljno nesrazmjernu mjeru. Osudili su tu odluku kao preuranjenu i pogrešnu, te donesenu iz neprikladnih razloga. Upozorili su da ona također predstavlja ozbiljno udaljavanje od temeljnih načela razboritosti, slobode bogoslužja i poštivanja statusa quo.

Prva takva zabrana nakon mnogo stoljeća

U priopćenju je objašnjeno da su patrijarh i kustod zaustavljeni na putu prema bazilici Svetoga groba prema kojoj su išli u privatnoj organizaciji i bez ikakvog obilježja procesije ili ceremonijalnog čina, te su stoga bili prisiljeni vratiti se natrag. To je prvi put nakon mnogo stoljeća da je poglavarima Crkve onemogućeno slaviti misu na Cvjetnicu u bazilici Svetoga groba.

Riječ je – stoji nadalje u priopćenju – o ozbiljnom presedanu kojim se zanemaruje vjerski osjećaj milijardi ljudi diljem svijeta koji tijekom ovoga tjedna gledaju prema Jeruzalemu. Također je istaknuto da su tijekom cijelog tog razdoblja poglavari Crkava uvijek poštovali odredbe vlasti i ograničenja nametnuta sukobom, djelujući s punom odgovornošću. Javna okupljanja su otkazana, sudjelovanje u slavljima je zabranjeno, a poduzete su mjere kako bi se ona prenijela stotinama milijuna vjernika diljem svijeta koji u ovim vazmenim danima upiru pogled prema Jeruzalemu i bazilici Svetoga groba.

Kardinal Pizzaballa i fra Ielpo stoga izražavaju svoje duboko žaljenje kršćanskim vjernicima u Svetoj zemlji i diljem svijeta zbog činjenice da je molitva na jedan od najsvetijih dana u kršćanskom kalendaru onemogućena na takav način.

Molitva za mir s Maslinske gore

Povodom današnje nedjelje muke Gospodnje ili Cvjetnice, kako je ranije objavljeno u priopćenju Latinskog jeruzalemskog patrijarhata, predviđeno je da kardinal Pizzaballa predvodi trenutak molitve za mir iz svetišta Dominus Flevit na Maslinskoj gori u Jeruzalemu, koji će zaključiti blagoslovom nad Svetim gradom. U istom priopćenju također se navodi da zbog ograničenja nametnutih ratom na Bliskom istoku neće biti dopuštena prisutnost medija, ali će praćenje događaja osigurati medijski pool agencije Reuters.

Otkazivanje procesije na Cvjetnicu

Prethodnih je dana, također zbog sukoba, donesena odluka o otkazivanju tradicionalne procesije na Cvjetnicu, od Maslinske gore prema Jeruzalemu. Tom je prilikom  kardinal Pizzaballa istaknuo da se na teškoće ovoga ratnog vremena, koje nas – kako je rekao - sve pogađa, sada dodaje nemogućnost da zajedno dostojanstveno proslavimo Uskrs. To je rana koja se pridodaje brojnim drugima nanesenima tim sukobom, ali koja ne može zaustaviti molitvu. Nijedna tama, pa ni tama rata, ne može imati posljednju riječ – zaključio je latinski jeruzalemski patrijarh.

VELIKI PETAK – 3. travnja
Ujutro u crkvi nema nikakvih obreda. Križni put za župljane i hrvatske hodočasnike na Križevcu je u 11 sati.

Krunica je u 16 sati, a obredi Velikog petka u 17 sati. Veliki petak je dan strogog posta i nemrsa.

Na Veliki petak se kod obreda čašćenja križa prikupljaju milodari za Svetu zemlju.

VELIKA SUBOTA – 4. travnja
Krunica počinje u 20 sati, a vazmeno bdjenje u 21 sat. Ponesite svijeće na vazmeno bdjenje.

Po završetku mise bit će blagoslov jela.

Mogućnost za ISPOVIJED u Velikom tjednu: Od ponedjeljka do srijede prije jutarnje mise, te od 10 do 12 sati, te od 16 sati.

Veliki četvrtak: od 16:00 do 17:45
Veliki petak: od 15:00 do 16:45
Velika subota: od 10:00 do 12:00.

Na velike dane svi svećenici sudjeluju u večernjem molitvenom programu, zato kad počne sveta misa ili obredi nema više ispovijedanja. Stoga molimo vjernike da se ispovjede prije Vazmenog trodnevlja.

Procesija je okupila velik broj hodočasnika i domaćih vjernika svih generacija. Mnogi su u rukama nosili maslinove grančice, ali i tradicionalno pletene palmine grančice, koje su vjernici ponijeli na blagoslov.

Središnje euharistijsko slavlje nastavljeno je u crkvi, gdje je tijekom pučke mise pjevana Muka Gospodnja, što je jedan od najvažnijih liturgijskih trenutaka Cvjetnice i uvod u Veliki tjedan.

Tijekom dana u župnoj crkvi sv. Jakova služene su svete mise u više termina, a na svakoj od njih obavljen je blagoslov grančica. Večernja sveta misa je u 18 sati.

Cvjetnica u Međugorju i ove je godine protekla u ozračju zajedništva, molitve i snažne simbolike početka Velikog tjedna, koji vodi prema najvećem kršćanskom blagdanu – Uskrsu.

Pri preuzimanju teksta i fotografija, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

{gallery}cvjetnica-u-medugorju-2026{/gallery}

Po dolasku na odredište uslijedio je neočekivan trenutak prepoznavanja. “Kaže on: ‘Ja vas odnekud znam!’ Rekoh: ‘Ne znam, ja sam svećenik pa možda tu negdje...’”, navodi Maglić, dodajući kako je ubrzo uslijedilo prisjećanje na događaj od prije dvije godine. Naime, riječ je o skupini mladića koji su pješice nosili kip Gospe iz Međugorja do Nadina.

“Dečki su iz Međugorja išli pješke u Nadin i na svojim leđima nosili kip Gospe međugorske težak 28 kilograma... Kaže im poslije čovjek: ‘Da ste znali da je toliko težak, odmah bi odustali’”, prenosi o. Maglić. Jedan od njih, Valentino, danas je vlasnik maslinika u kojem se nalazi kip.

Riječ je, kako se navodi, o najvećem ekološkom masliniku u Hrvatskoj i drugom najvećem ukupno, s oko 14.000 stabala maslina, posađenih u obliku križa.

View this post on Instagram

A post shared by Marko Ma (@markoocd)

“Kaže Valentin da je tako htio zahvaliti Bogu i Gospi na svemu što su dali njemu i njegovoj obitelji”, ističe Maglić. Zaključujući svoju objavu, svećenik naglašava snagu jednostavne i nenametljive vjere. “Ima iza tih vrijednih ruku puno dobrih djela, ali ono što me danas najviše fasciniralo je spoznaja kako je genijalna vjera koja puno ne priča, a u životu se ne može sakriti”, poručio je.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Muka Gospodina našega Isusa Krista.

Predsjednik Španjolske biskupske konferencije nadbiskup Luis Argüello, objasnio je na svome osobnom profilu na mreži X kako „ako je potpomognuta smrt rješenje problema, onda je sve dopušteno. Liječnik ne smije izvršiti smrtnu kaznu, bez obzira koliko se ona činila legalnom, ovlaštenom ili suosjećajnom. Pomolimo se za Noeliju; njezina patnja je razdirala srca, no njezin pravi spas ne leži u samoubojstvu.“

Noelia Castillo Ramos, koja je bila paralizirana i u teškoj depresiji nakon grupnoga silovanja i kasnijega pokušaja samoubojstva, nalazila se pod skrbi države. Nažalost, ubijena je u četvrtak, 26. ožujka, uz pomoć španjolske države. Ali ono što je proglašeno činom „samoodređenja“, pretvorilo se u čin instrumentalizacije države.

Odvjetnik mlade žene iznio je ozbiljne optužbe protiv medicinskoga sustava u Barceloni. On tvrdi kako je Noelia prije planiranoga zahvata ozbiljno razmišljala i aktivno je pokušavala zaustaviti proces. No, to joj je odbijeno uz obrazloženje kako je logistički lanac transplantacije organa već pokrenut i primatelji njezinih organa već pronađeni.

Pritisak na Sánchezovu vladu raste u cijeloj Španjolskoj. Kritičari se pitaju kako zakon koji je navodno namijenjen „ublažavanju patnje“ može dovesti do toga da očajna mlada žena bude usmrćena protiv svoje volje kako bi se njezini organi mogli donirati. Bolnica u Barceloni i nadležna zdravstvena tijela još se nisu očitovala o konkretnim odvjetnikovim optužbama. No, slučaj će vjerojatno imati i političke posljedice za vladajuće socijaliste. Zastupnik VOX-a Carlos Flores rekao je španjolskim kongresmenima u četvrtak 26. ožujka, tijekom plenarne sjednice: „Sljedeći put kada zakoračite na ovu govornicu kako biste nam držali predavanje o ljudskim pravima, sjetite se da se danas u Španjolskoj pogubljuje 25-godišnja djevojka.“

Na mreži X kruže snimci Noelie koju su vlasti „pokupile“ prije nekoliko godina, kao i očajnički pozivi njezine bake i majke. Razbili su vrata obiteljske kuće i odveli depresivnu ženu dok su njezina baka i majka preklinjale da to ne čine. Djevojka je kasnije bila žrtva grupnoga silovanja dok se nalazila pod nadzorom španjolske države.

Monako je prekrasna zemlja, ali pravu ljepotu donosite vi, kada znate kako pogledati u oči onih koji pate ili se osjećaju nevidljivi usred gradskih svjetla.

Dobro je jače od zla

Papa dobro poznaje slabosti mladih, ali ih je potaknuo da se ugledaju u mladu Devotu, mučenicu za vjeru i nositeljicu evanđeoske poruke mira i ljubavi. Vjera se susreće s izazovima i preprekama, ali ništa ne može zasjeniti njezinu ljepotu i istinu – rekao je te istaknuo:
Dobro je jače od zla, čak i kada se, katkada, u prvom trenutku čini da gubi. Ne samo to, nego nas također podsjeća da je svjedočanstvo vjere sjeme koje može doprijeti i oploditi daleka srca i mjesta, daleko izvan naših vlastitih očekivanja i mogućnosti.

Ljubav koja spašava

Tijekom susreta papa Lav XIV. je odgovorio na pitanja četvero mladih koji su mu iznijeli teškoće svojega vremena, svijeta u stalnoj žurbi, svijeta koji voli – kako je rekao Sveti Otac – fluidnost bez vezivanja, svijeta koji obilježava gotovo kompulzivna potreba za stalnim promjenama: u modi, izgledu, odnosima, idejama, pa čak i u aspektima osobe koji su temeljni za sam njezin identitet. Podsjetio je da ono što spašava i daje čvrstoću životu jest ljubav prema Bogu, a zatim i ljubav prema drugima, njegovana vjernošću, postojanošću i spremnošću na žrtvu u svakodnevnom životu.

Samo na taj način nemir pronalazi mir – i mi čeznemo za mirom! – a unutarnja praznina se ispunjava, ne materijalnim i prolaznim stvarima, ni virtualnim odobravanjem tisuća lajkova, ili uvjetovanim, umjetnim, a katkada čak i nasilnim pripadnostima.

Vjetar Duha SvetogaOd tih stvari valja očistiti srce – napomenuo je Papa – kako bi zdravi, životvorni zrak milosti ponovno osvježio i oživio njegov prostor, te kako bi snažan vjetar Duha Svetoga ponovno nadimao jedra našega postojanja, noseći ga prema istinskoj sreći.

Sve to zahtijeva molitvu, prostore tišine i slušanja, kako bismo utišali frenetičnost djelovanja i govora, porukā, reelsa i chatova, te kako bismo produbili i uživali u ljepoti istinskoga i konkretnoga zajedništva.

Novi okus života

Papa je stoga potaknuo mlade da Veliki tjedan prožive u ozračju slušanja glasa Duha Svetoga i onoga što se događa u njihovu srcu; prilike za promišljanje o vlastitom životu. Duhovni život i molitva putovi su kojima moramo ići, ali potrebno nam je i 'vježbanje ljubavi' koje proizlazi iz dubokog odnosa s Bogom. Papa je svoje riječi upućene mladima isprepleo s riječima svetog Augustina "Ljubi i čini što hoćeš", što znači biti besplatni dar drugima, postojan čak i pred teškoćama.

Dragi mladi, ne bojte se dati sve, svoje vrijeme, svoju energiju, Bogu i svojoj braći i sestrama; potpuno se potrošiti za Gospodina i za druge. Samo ćete tako pronaći uvijek novu radost i sve dublje značenje u životu. Svijet treba vaše svjedočanstvo kako bi nadvladao zastranjivanja našega vremena i suočio se s njegovim izazovima, i prije svega kako bi ponovno otkrio slatki okus ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Prozor nade

Papa je svoj govor završio potičući mlade da žive ispunjen život u vjeri, nadi, pravednosti i ljubavi; da budu mirotvorci i postanu – kako je rekao – mlado lice ove Crkve i ove Države. Potom je dodao:
Monako je mala zemlja, ali može biti veliki laboratorij solidarnosti, prozor nade. Unesite evanđelje u svoje odluke na poslu, u svoje društveno i političko zauzimanje, kako biste dali glas onima koji ga nemaju, šireći kulturu skrbi. Učinite sve darom Bogu i sve živite kao poslanje koje vas potiče da jedni drugima budete prijatelji u Kristu i vjerni suputnici na putu.