Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist. A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nade se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti.

Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.«

Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji.

Svećenik: fra Mate Kolak.

Kako bi se po ekstremno niskim cijenama dobili ovi obroci potrebno je da siromašne obitelji budu najprije registrirane pri državi te da trgovcu pokažu valjanu karticu s osnovnim podatcima koja im je ranije dodijeljena.

Nažalost, od studenoga 2025. do ožujka 2026. predsjednik seoskog vijeća i prodavač tih obroka u selu Millampalli u okrugu Sukma, koji se nalazi u državi Chhattisgarhu, ne daje zakonom zagarantirane obroke za 28 kršćanskih obitelji. Ovakav modus djelovanja ranije je već prepoznat kao hinduistički način progona kršćana.

Nakon što im je uskraćena hrana 28 obitelji iz Millampallija se borilo da nabave žitarice iz drugih područja. Ipak, satjerani u kut početkom ožujka podnijeli su zajedničku pritužbu okružnom upravitelju koji je poslao inspektora za hranu. Međutim, taj je inspektor, umjesto da pruži pomoć, potaknuo seljane da koriste pogrdan i oštar jezik kako bi otjerali kršćane. Ohrabreni ponašanjem inspektora šest seljana je nasrnulo na kršćane te ih pretuklo drvenim palicama.

Nakon incidenta obitelji su podnijele nekoliko pisanih tužbi policiji. Osim pritužbi za nasilje naveli su kako je inspektor za hranu prijetio riječima: „Ako slijedite Isusa Krista, bit ćete zatvoreni na osam godina, a nećete dobiti svoju hranu osim ako ne napustite kršćanstvo.“

Žrtve su zahtijevale pravdu u skladu s indijskim Ustavom i rekle da imaju pravo primati državne obroke. Podnosioci prijave zahtijevaju pravne mjere protiv šest napadača i inspektora te vraćanje u državni sustav dijeljenja jeftinih obroka.

Inače, Chhattisgarh je indijska savezna država smještena u središnjem dijelu zemlje koja ima oko 22 milijuna žitelja. Prostire se na 135 194 km² i njezin je glavni grad Raipur. Kršćana je oko pola milijuna i većinom pripadaju siromašnim kastama. Ova država ima značajnu katoličku prisutnost organiziranom kroz Nadbiskupiju Raipur, koja je osnovana 1964. Procjene govore kako ima između 78 000 i 100 000 katolika, prenosi nedjelja.ba.

Ovogodišnji Mladifest održava se pod geslom: „Tako, Sin Čovječji gospodar je subote!“ (Mk 2,28), a sudionicima će tijekom tri dana ponuditi sadržajan duhovni program koji uključuje molitvu, kateheze, mogućnost za ispovijed, euharistijska slavlja te glazbeni program.

Dnevne kateheze održat će vlč. Ivan Benaković, dok će misno slavlje prvoga dana predvoditi sisački biskup Vlado Košić. U sklopu večernjeg programa u petak bit će održan i koncert benda slavljenja „Dom molitve” iz Slavonskog Broda.

Voditelj Mladifesta Vlado Sučec ističe kako ovogodišnje geslo poziva na dublje razumijevanje odnosa između zakona i vjere, čovjekova nastojanja i Božjega dara, te na otkrivanje slobode i punine života u Kristu.

„Kažu duhovni učitelji da je pratemelj svega istinitoga i lijepoga u skladu suprotnih stavova u nama samima. Mi po pravdi primamo ono što smo svojim djelima zaslužili (usp. Lk 23,41). U tom priznanju ‘dobroga razbojnika’ otkrivamo naš prvi stav, stav zakona; u sebi prepoznajemo čovjeka koji je stvoren za subotu. Stoga, ako neprestano ‘mantramo’ da uvijek moramo nešto činiti za Boga, ostat ćemo u suboti, tj. zatvoreni za to da primimo Isusa koji nam se tako silno želi darovati. ‘Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje’ (Lk 23,42). U toj Dizminoj molitvi otkrivamo naš drugi stav, stav vjere; u sebi prepoznajemo čovjeka radi kojega je stvorena subota. To je stav vjere kojim pristupamo Bogu, svjedočeći ga djelima, te već sada postajemo slobodni za život u Bogu“.

Organizatori pozivaju mlade i sve vjernike na sudjelovanje te ističu da je Mladifest prilika za duhovnu obnovu, molitvu, susret i zajedništvo.

Pripreme za osmi Mladifest Hrvatska već su u tijeku, a detalje vezane uz program moći ćete pratiti tijekom narednih mjeseci na mrežnim stranicama Mladifesta, Marijine legije i Sisačke biskupije.

U razgovoru za ACI MENA katoličke vjernice Norma i Angela Fernandez prisjetile su se šoka koji su doživjele nakon izbijanja sukoba krajem veljače 2026. godine, istaknuvši kako su sudjelovale na svetoj misi prikazanoj za brzi završetak rata i povratak mira. U danima koji su uslijedili, kako su navele, prevladavali su strah i nesigurnost, osobito zbog nepoznatih zvukova sirena i protuzračne obrane koja presreće projektile i dronove.

Unatoč tomu, istaknule su kako su svjedočile odlučnosti državnih vlasti i odgovornosti društva u zaštiti sigurnosti svih stanovnika, kako državljana tako i stranaca. Posebno su naglasile ulogu Crkve, koja je i u otežanim okolnostima nastavila pružati duhovnu pratnju vjernicima.

„Zahvaljujući svećenicima, mogli smo sudjelovati u svetoj misi putem interneta dok su crkve bile zatvorene prema uputama civilnih vlasti. To je bio velik blagoslov“, istaknule su, dodajući da su zajednička molitva i pouzdanje u Boga ostali ključni oslonac u tim trenucima.

Vjernici su se u molitvi osobito utjecali zagovoru Blažene Djevice Marije, zaštitnice apostolskih vikarijata Sjeverne i Južne Arabije, što im, kako svjedoče, donosi nutarnji mir te učvršćuje nadu i povjerenje u Gospodina.

Crkva Gospe od Arabije ponovno je otvorila vrata vjernicima 9. ožujka, nakon čega su se mnogi u velikom broju vratili liturgijskim slavljima, moleći za mir i sigurnost svih ljudi.

Katolkinja Sharan Diaz istaknula je kako su dani bez mogućnosti sudjelovanja na misi i primanja pričesti ostavili dubok osjećaj praznine, ali i produbili svijest o važnosti euharistije u životu vjernika.

„Čim su se crkve ponovno otvorile, bile su ispunjene vjernicima željnima slaviti euharistiju i primiti svetu pričest. To je velik blagoslov“, rekla je, dodajući kako joj susret s Kristom u euharistiji, unatoč svim okolnostima, donosi duboku zahvalnost i nutarnji mir.

U svjetlu ratnih okolnosti, vjernici u Kuvajtu naglašavaju kako ih upravo molitva, sakramenti i zajedništvo u vjeri osnažuju da ustraju u nadi i povjerenju u Boga, svjedočeći da i u nesigurnim vremenima vjera ostaje izvor snage, utjehe i nade.

Inače, prema dostupnim podacima, ukupna populacija Kuvajta iznosi oko 5,1 milijun stanovnika. U Kuvajtu se za 2026. godinu procjenjuje između 380.000 i 570.000 katolika. Ove se procjene temelje na demografskim pokazateljima, budući da službeni državni podaci ne prate vjersku pripadnost stranih radnika u stvarnom vremenu.

Katolici tako čine približno između 8,5 % i 11 % ukupnog stanovništva, pri čemu većinu čine strani radnici i članovi njihovih obitelji.

Najbrojniji među njima dolaze iz Filipina i Indije, osobito iz saveznih država Kerala i Goa, gdje je katolička tradicija snažno ukorijenjena. Uz njih, prisutne su i manje, ali značajne skupine vjernika iz Šri Lanke i Libanona, kao i manji broj katolika iz zapadnih zemalja.

Ove godine to će biti Mirjanin 61. rođendan.

Kako se od 19. ožujka 2020. godine Gospa više ne ukazuje drugog dana u mjesecu, sva Gospina djeca s velikom čežnjom iščekuju barem ovo Mirjanino rođendansko ukazanje, kojim na neki način počinje i hodočasnička sezona u Međugorju. A ovaj datum simbolizira kontinuitet Mirjanine posebne misije vezane uz molitvu za nevjernike i otkrivanje tajni.

Na molitvu krunice u 12.15 sati kod Plavog križa okupilo se mnoštvo hodočasnika. Najveći je broj hodočasnika iz Poljske kojih prema podacima iz Ureda informacija ima oko 800. Tu su zatim i talijanski hodočasnici kojima je dolazak na Gospino ukazanje od posebnog interesa, hodočasnici iz Španjolske, Češke, Amerike, Koreje…

Samo ukazanje Mirjana je imala u svojoj obiteljskoj kući s obitelji i najbližim prijateljima, započelo je u 3:22 h i trajalo do 13:26 sati, a Gospa je rekla:

''Draga djeco, nikada nemojte zaboraviti koliko je velika ljubav Božja. Po toj ljubavi i ja sam s vama. Nemojte zaboraviti koliko je veliko Njegovo milosrđe. Po tom milosrđu ja vam pokazujem put k istinskoj sreći i savršenom miru. To je put ka mome Sinu. Zato, djeco moja, s potpunim pouzdanjem prepustite se mome Sinu i ne bojte se. Ne bojte se budućnosti jer ona u potpunosti pripada volji moga Sina. Zato, djeco moja, odrecite se svega onoga sto vas udaljava od moga Sina: lažne sreće, lažne nade, lažnog sjaja. Vjerujte mome Sinu. Pričajte mu o svojim bolima, patnjama, željama i nadama. Osjetit ćete Njegovu ljubav i Njegov blagoslov. Hvala vam!''

(S crkvenim odobrenjem)

(S crkvenim odobrenjem)

U ono vrijeme: Odgovori Isus Židovima: »Otac moj sve do sada radi pa i ja radim.«

Zbog toga su Židovi još više gledali da ga ubiju jer je ne samo kršio subotu nego i Boga nazivao Ocem svojim izjednačujući sebe s Bogom. Isus nato odvrati: »Zaista, zaista, kažem vam: Sin ne može sam od sebe činiti ništa, doli što vidi da čini Otac; što on čini, to jednako i Sin čini. Jer Otac ljubi Sina i pokazuje mu sve što sam čini.

Pokazat će mu i veća djela od ovih te ćete se čudom čuditi. Uistinu, kao što Otac uskrisuje mrtve i oživljava tako i Sin oživljava koje hoće. Otac doista ne sudi nikomu: sav je sud predao Sinu, da svi časte Sina kao što časte Oca. Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.

Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život. Zaista, zaista, kažem vam: dolazi čas — sada je! — kad će mrtvi čuti glas Sina Božjega i koji čuju, živjet će. Doista, kao što Otac ima život u sebi tako je i Sinu dao da ima život u sebi; i ovlasti ga da sudi jer je Sin Čovječji.

Ne čudite se tome jer dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. I izići će: koji su dobro činili — na uskrsnuće života, a koji su radili zlo — na uskrsnuće osude. Ja sam od sebe ne mogu učiniti ništa: kako čujem, sudim, i sud je moj pravedan jer ne tražim svoje volje, nego volju onoga koji me posla.«

Svećenik: fr. Ivan M. Tomić.

Umjesto da se fokusira samo na glamur, crveni tepih i dodjele nagrada, glumica naglašava vrijednost tišine i duhovnosti, ističući da joj upravo odlazak na misu prije velikog događaja donosi mir i perspektivu. Ovaj iskreni i neočekivani trenutak pokazuje kako, čak i usred jedne od najuzbudljivijih i najzahtjevnijih večeri u filmskoj industriji, Kidman nalazi snagu u jednostavnom činu vjere i molitve – tradiciji koja joj je, kako kaže, najvažniji dio nedjelje, piše Aleteia.

Reza Starešinić rođena je u Vodenoj Dragi blizu Bosiljeva od oca Marka i majke Ljube Kekić. Odrasla je u obitelji uz dvije sestre: Barbaru i Maru te dvojicu braće: Janka i Josipa. Kao i mnogim drugim pripadnicima naše hrvatske zajednice, život je Rezine stranice odlučio ispisati daleko od domovine te je tako 1962. godine stigla u Kanadu noseći sa sobom vjeru, vrijednosti i običaje koji su je oblikovali kao osobu i usmjerili njezin život.

Svoj veliki rođendan imala je milost proslaviti okružena mnogim dragim ljudima od kojih svakako treba istaknuti dvoje djece: Barbaru Kelemen i Johna Starešinića zajedno s njihovim supružnicima. Tu je bila i njezina sestra Barbara uz sina, a u prekrasnoj nedokučivosti i “igri” Providnosti, radost je uveličala i činjenica da sestra Barbara sljedeći mjesec slavi svoj stoti rođendan!

Obitelj naše Reze nastavlja rasti, ostavljajući tako živi trag njezina života i ljubavi. U ovom trenutku ona je ponosna baka petero unučadi i prabaka sedmero praunučadi.

Jedan od najradosnijih trenutaka proslave bio je kada je Reza primila svetu pričest. Često kažem kada posjećujem nekoga da donosim najveći dar koji možemo primiti – samoga Krista! Kolika je to samo radost, ali i privilegija i milost! Radost je uvijek tim veća kada se, kao i u slučaju naše Reze, vidi koliko ljudima to znači i koliko im je srcu drago primiti Isusa.

U nastavku druženja, ljubazno osoblje pripremilo je rođendansku tortu pa smo slavljenici otpjevali i koju prigodnu pjesmu – bio je to uistinu jednostavan, no duboko dirljiv i radostan trenutak.
S navršenih 105 godina, gospođa Starešinić vjerojatno je najstarija župljanka Župe Svetoga Križa u Hamiltonu u njezinoj 68-godišnjoj povijesti, a zasigurno i jedna od najstarijih pripadnica hrvatske katoličke zajednice u Kanadi.

Obilje blagoslova za hrvatsku župu u HamiltonuNjezin dugi život ponosno stoji kao tihi svjedok vjere, ustrajnosti i ljubavi – život koji je prošao nekoliko naraštaja i kontinenata, svoj temelj i korijen našao je upravo u milosti Onoga u kojemu sve počinje i završava.

vlč. Marko Štefanec

dijaspora.hr

Pomoć onima koji nemaju nikoga

Volonteri udruge redovito organiziraju podjelu paketa hrane utorkom i petkom na Glavnom kolodvoru u Zagrebu, gdje pomažu mnogima koji se nalaze u teškim životnim okolnostima. Osim toga, članovi udruge posjećuju beskućnike i na mjestima gdje borave, pomažu bolesnima te pružaju podršku onima koji su ostali bez osnovnih uvjeta za život. Posebno potresan dio njihova djelovanja odnosi se na brigu za ljude koji umiru u siromaštvu, jer se članovi udruge često angažiraju i oko organizacije sprovoda onih koji su život završili na ulici.

Potraga za kućom kako bi proširili pomoć

Udruga trenutačno traži kuću ili prostor u kojem bi mogli proširiti svoje djelovanje, kako bi još učinkovitije pomagali ljudima u potrebi. Sve njihove aktivnosti financiraju se prvenstveno putem donacija.Pater Horvat naglašava kako su vremena teška, ali da i najmanja pomoć može učiniti veliku razliku.„Teška su vremena, ali i jedan euro može puno značiti. Ako nas je mnogo i svatko da pomalo, možemo učiniti ogromne stvari i mnogima olakšati život“, poručio je.

Kako pomoći

Svi koji žele pomoći mogu donaciju uplatiti na račun udruge:

Primatelj: Udruga Savao

IBAN: HR8724020061100849037

SWIFT: ESBCH22XXX

BIC: ESBCHR22

Organizatori pozivaju i na dijeljenje ove inicijative, kako bi apel za pomoć stigao do što većeg broja ljudi.U vremenu korizme, kada su vjernici posebno pozvani na djela milosrđa, ova akcija podsjeća na jednostavnu, ali snažnu poruku Evanđelja – nahraniti gladnoga i pomoći onome tko je u potrebi.

Carlson: „Pobačaj je obred žrtvovanja djeteta“

Rasprava je započela pitanjem studenta koji je optužio konzervativce za „nametanje kršćanskih vrijednosti“ društvu te pritom ponovio čestu tvrdnju da je „odvajanje Crkve i države“ zapisano u američkom Ustavu.

„To zapravo nije sekularna zemlja“, rekao je Carlson kada su ga upitali tijekom događaja u utorak navečer.
Tijekom dugog razgovora, Carlson je često kritizirao pobačaj. „Pobačaj je ubojstvo, očito, i svi to znaju“, rekao je Carlson uz ovacije na javnom sveučilištu u Bloomingtonu.

„A ljudi su toliko opsjednuti time jer je to isti ritual u kojem je svaka civilizacija, svaka civilizacija koja je ikada proučavana, sudjelovala — a to je ljudska žrtva“, rekao je.

„Pobačaj nije ritualan“, ustvrdio je student koji je postavio pitanje.

„Šalite li se? Imali su kamion za pobačaje ispred Demokratske konvencije“, odgovorio je Carlson. Godine 2024.

Planned Parenthood postavio je mobilnu kliniku nekoliko blokova od Demokratske nacionalne konvencije, nudeći pobačaje i vazektomije. Klinika nije bila izravno povezana s DNC-om, ali je bila postavljena kako bi ciljala sudionike konferencije u Chicagu.
Studentica je potom kazala da ljudi koriste religiju za osporavanje takozvanih „LGBTQ prava“ i „trans prava“, osim pobačaja.
„To je tako očito obred žrtvovanja djeteta“, rekao je Carlson. Nastavio je kritizirati „zlobno, ushićeno oduševljenje“ zbog pobačaja, spominjući pokret „shout your abortion“ („vikni svoj pobačaj“).

„Ubijanje čini da se ljudi osjećaju moćno“

Rekao je da su se njegova stajališta o argumentu „tjelesne autonomije“ promijenila, osobito nakon što je vidio licemjerje u vezi s obveznim cijepljenjem protiv COVID-a.

Pobačaj, rekao je, odnosi se na „uzbuđenje koje ljudi osjećaju zbog ubijanja“.

„Vidio sam to kada ljudi planiraju ratove“, rekao je, objašnjavajući da ljudi doživljavaju „uzbuđenje“ i „navalu“ zbog „uništavanja života“, spominjući i videozapise napada dronovima. Ljudi se tako osjećaju jer ih to „čini bogom“.
„A to je najzlobnija stvar koja postoji“, rekao je.

„Ubijanje čini da se ljudi osjećaju moćno. Ubijanje vlastitog djeteta daje ti osjećaj (moći)“, dodao je.
Tijekom razgovora, Carlson je također branio važnost ugradnje kršćanskih shvaćanja pravednosti u naše zakone te istaknuo da je ropstvo u Engleskoj ukinuto zahvaljujući kršćanstvu.

„Pobačaj se radi radi samog pobačaja“

Carlson se u posljednje vrijeme snažno zalaže za prava nerođene djece.
Tijekom intervjua s Alexom Jonesom također je rekao da je pobačaj jednak ljudskoj žrtvi, kako je izvijestio LifeSiteNews.
Rekao je da se pobačaj čini „radi samog pobačaja“, što znači da je to „ljudska žrtva“.

pic.twitter.com/5ecDvDOxpS

— Matt Lamb (@MattLamb22) October 23, 2025

Bijaše židovski blagdan pa Isus uziđe u Jeruzalem. U Jeruzalemu se kod Ovčjih vrata nalazi kupalište koje se hebrejski zove Bethzatha, a ima pet trijemova. U njima je ležalo mnoštvo bolesnika — slijepih, hromih, uzetih. Bijaše ondje neki čovjek koji je trpio od svoje bolesti trideset i osam godina. Kad ga Isus opazi gdje leži i kada dozna da je već dugo u tome stanju, kaže mu: »Želiš li ozdraviti?«

Odgovori mu bolesnik: »Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe.«

Kaže mu Isus: »Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!« Čovjek odmah ozdravi, uzme svoju postelju i prohoda. Toga dana bijaše subota. Židovi su stoga govorili ozdravljenome: »Subota je! Ne smiješ nositi postelju svoju!«

On im odvrati: »Onaj koji me ozdravi reče mi: ‘Uzmi svoju postelju i hodi!’« Upitaše ga dakle: »Tko je taj čovjek koji ti je rekao: ‘Uzmi i hodi?’«

No ozdravljenik nije znao tko je taj jer je Isus nestao u mnoštvu što se ondje nalazilo. Nakon toga nađe ga Isus u Hramu i reče mu: »Eto, ozdravio si! ‘Više ne griješi da te što gore ne snađe!« Čovjek ode i javi Židovima da je Isus onaj koji ga je ozdravio. Zbog toga su Židovi počeli Isusa napadati što to radi subotom.

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

"Recept za hostije je voda i brašno. Deset kila brašna i određena količina vode koju aparat automatski lijeva i onda ide proces dalje. Mjesečno proizvedemo 400 tisuća", rekla je sestra Nera Glavaš.

Izrađuju se i velike hostije za svećenike na oltaru.

"Od zrna brašna ove hostije treba proći proces nekih po 3 do 3,5 sata da biste dobili hostiju za svetu misu. Nije svako brašno isto, pa neki put budu deblje, neki put tanje. Svako pečenje se hostije prebrojavaju. Potom se pakiraju, dakle zavaruju se u vrećice. Velike hostije za svećenike se pakiraju po 50 komada", kazala je sestra Tomislava Vukoja.

U samostanu živi moli i radi dva desetak sestara koji proizvode najviše hostija u ovom dijelu Europe. Samo u Međugorju ih se godišnje podijeli preko 2 milijuna.

"Sa svih kontinenata hodočasnici se hrane ovim kruhom koji postaje kruh sveti, kojim ljudi dušu svoju hrane", zaključila je sestra Tomislava Vukoja.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

„Nije bilo prisile“, kažu prijatelji obitelji. Umjesto toga, ozračje molitve, humora i bezuvjetnoga milosrđa u domu Morrisonovih pripremilo je tlo za ove pozive. Roditelji činjenicu da je više od polovice njihove djece krenulo duhovnim putem doživljavaju kao „čisti dar“, ali pritom ističu da su jednako ponosni na svih svojih sedmero djece – bez obzira jesu li u braku ili u samostanu.

U SAD-u se „čudo iz Marylanda“ već doživljava kao znak nade. Dok statistike često pokazuju negativne trendove, obitelj Morrison dokazuje da ideal duhovnoga života nije izgubio ništa od svoje privlačnosti za „Generaciju Z“ i mlade milenijalce kada se autentično živi.

Četiri brata i sestra: James, Nicholas, Danny i Mary Sophia djeluju na različitim područjima, ali surađuju. Njihovo zajedničko svjedočanstvo pokazuje kako „obitelj jest i ostaje 'rasadnik' u kojemu sazrijevaju glavne životne odluke“.
(kta)

Izrael tvrdi da gađa područja u kojima, prema njegovim navodima, Hezbollah skladišti oružje i koordinira napade. Hezbollah je, pak, počeo ispaljivati rakete prema sjeveru Izraela u znak potpore Iranu nedugo nakon izbijanja sukoba.

U Iranu je u subotu, 14. ožujka, prema izvješćima, najmanje 15 ljudi poginulo u napadima na industrijsku zonu u središnjoj pokrajini Isfahan. Iranske vlasti, Iranski Crveni polumjesec i organizacije za ljudska prava procjenjuju da je od početka američko-izraelske vojne kampanje poginulo oko 1300 civila, iako ti podaci nisu neovisno potvrđeni.

Jedan od najsmrtonosnijih incidenata dogodio se u subotu, 28. veljače, prvoga dana sukoba, kada je projektil pogodio osnovnu školu za djevojčice u Minabu. Prema iranskim medijima, poginulo je oko 180 osoba, većinom djece.

U međuvremenu regionalne napetosti nastavljaju rasti. Ministarstvo obrane Saudijske Arabije objavilo je da je iznad Rijada i Istočne regije presrelo i uništilo sedam bespilotnih letjelica. Vlasti u Dubaiju i Kataru također su izvijestile o presretanju projektila sustavima protuzračne obrane, dok je Kuvajt priopćio da je napad dronom oštetio radarske sustave na međunarodnoj zračnoj luci.

Izraelska vojska navela je da je u nedjelju rano ujutro, 15. ožujka, presrela projektile lansirane iz Irana prema središnjem dijelu Izraela.

U međuvremenu je američko veleposlanstvo u Bagdadu pozvalo američke državljane da napuste Irak nakon što je u subotu, 14. ožujka, projektil pogodio kompleks veleposlanstva, uz poruku da američki državljani trebaju „odmah napustiti Irak“.

Iz ljubavi prema Crkvi

Dvadeset osam godina službe s četvoricom papa – napomenuo je kardinal. Bio sam uz Ivana Pavla II. tijekom posljednjih sedam godina njegova života kada je bio bolestan. Zatim su uslijedili pontifikati Benedikta XVI. i pape Franje, te deset mjeseci pontifikata pape Lava. Iskusio sam različite stvari jer svaki je papa dao Crkvi nešto novo, svaki s drugačijim naglaskom – rekao je. U kratkim flashbackovima prisjetio se svoje misije i ljubavi prema univerzalnoj Crkvi kojoj je služio u svojim najboljim godinama. Njegov ljudski i duhovni rast obogatila je blizina sa siromašnima.

Na povratku sa Svjetskoga dana mladih

Kada sam pratio papu Franju u Rio de Janeiro na Svjetski dan mladih, dva od 13 sati leta proveo sam slušajući ga. Objasnio mi je što moram raditi kao papin djelitelj milostinje; zamolio me da spavam sa siromašnima, da izlazim iz Vatikana, da na kraju dana uvijek imam prazan račun jer je sve namijenjeno za dobrotvorna djela. Ali jedna me stvar uvijek pratila, nešto što mi je rekao papa Franjo: 'Ako ne znaš što učiniti, uvijek pitaj Gospodina i pitaj što bi On učinio na tvom mjestu.' Napravio sam i mnogo pogrešaka – rekao je kardinal – ali učinio sam ih u dobroj namjeri, a Papa me uvijek razumio i oprostio mi.

Nostalgija za Poljskom

Što se tiče nove dužnosti koja ga čeka rekao je da ga je papa Lav obazrivo upitao želi li ići, želi li sve iskustvo koje je stekao u općoj Crkvi donijeti u jednu lokalnu Crkvu. Rado sam prihvatio jer dobro Crkve proizlazi iz blizine s vjernicima. Moja biskupija je velika, s dva i pol milijuna stanovnika, i spreman sam služiti. Nikada nisam napustio Poljsku – napomenuo je – uvijek sam ostao među ljudima i osjećao sam malo nostalgiju.

Blizina s Ukrajinom

Prisjećajući se svojih iskustava, spomenuo je deset misija u Ukrajini kako bi, u ime Pape, pomogao stanovništvu izmučenom ratom. S osmijehom se prisjetio i pucnjave 2022. godine, na sreću bez posljedica. Prisjetio se kako je osobno dovezao u Ukrajinu osam vozila hitne pomoći ili vozila opremljenih za hitne intervencije. Spomenuo se patničkih lica rodbine onih koji žive u Gazi, koje je upoznao tijekom putovanja u Svetu zemlju za Božić 2023. godine.

Hitna služba milosrđa

Što se pak tiče siromašnih, tijekom proteklih je 13 godina 'hitna služba milosrđa', kako je kardinal Krajewski više puta nazvao Apostolsku milostinjarnicu, potaknula brojne inicijative za pomoć i potporu najranjivijima, prema uputama pape Franje.
U veljači 2015. godine otvoreni su tuševi ispod Kolonade na Trgu svetoga Petra, a brojni su se volonteri stavili na raspolaganje za obavljanje te usluge koja je uspostavljena kako bi se ljudima vratilo dostojanstvo, kako više ne bi na sebi nosili stigmu i miris ulice. Svakodnevno ih rabi otprilike 150 osoba. Tamo mogu dobiti sve što im je potrebno za pranje, uključujući čisto donje rublje, topli čaj te sendvič sredinom jutra.
Pokraj su otvorene također brijačnica i ambulanta 'Majka milosrđa' (Madre di Misericordia) kojoj se nedavno pridružila ambulanta 'Sveti Martin' (San Martino), koju je papa Lav posjetio 14. studenog prošle godine. U tim dvjema strukturama radi 120 liječnika, medicinskih sestara, medicinskih tehničara, farmaceuta i volontera, koji pružaju specijalističke liječničke preglede, stomatološku skrb i laboratorijske pretrage, kao i besplatne lijekove i potrebne terapije.
Pomoć siromašnima pruža se u nekoliko spavaonica otvorenih oko bazilike svetoga Petra. Prva se nalazi na Via dei Penitenzieri, 'Dar milosrđa' (Dono di Misericordia), u prostorijama koje su ustupili isusovci; otvorena je u listopadu 2015. godine, a prima oko 30 muškaraca. Vode ju sestre Majke Terezije, uz spavaonicu za žene 'Marijin dar' (Dono di Maria) koja ima oko 50 mjesta. Osim toga, Apostolska milostinjarnica je 2019. godine povjerila Zajednici svetoga Egidija upravljanje Palačom Migliori, povijesnom zgradom iz 19. stoljeća preuređenom u centar za prihvat beskućnika, starijih osoba i osoba s invaliditetom. Uz sve to, tu je i plaćanje računa te potpora obiteljima u potrebi – riječ je o dugom, tihom i providnosnom radu.

Siromasi i evanđelje

Posljednja poruka kardinala Konrada Krajewskog upućena je Božjim miljenicima, siromašnima koji su ga oduvijek zvali "don Corrado" i koji su putovali s njim, primjerice u Torino, povodom izlaganja Torinskoga platna 2015. godine, ili pak išli na pizzu nakon dana provedenog na plaži, ili popričali s njim, ali uvijek u žurbi jer je bilo hitnih stvari koje je trebalo obaviti. Moram im svima zahvaliti – rekao je kardinal Krajewski lagano dirnut – naučili su me čitati Evanđelje i živjeti ga na nov način.

Čudesan susret s Duhom Svetim dogodio joj se u trenutku primanja prve svete pričesti, kada je doista iskusila Tijelo i Krv Kristovu i dobila dar jezika.

Prije 50. godinu osnovala je “Christian Women in Action,” (Kršćanske žene u akciji“), međunarodnu karizmatsku molitvenu skupinu koju svaki tjedan vodi u svom domu. „Isus nam je poslao Duha Svetoga i on je ovdje dok se Isus ponovno ne vrati, dakle Duh Sveti djeluje u nama, a mi koristimo darove Duha Svetoga.“

Gospođa Davis ima mnogo nadnaravnih svjedočanstava koja dijeli ljudima i još uvijek putuje po cijelom svijetu kako bi to činila. Kaže: „(Bog) želi da evangeliziramo, a mnogi ljudi u Katoličkoj crkvi nisu evangelizirani. „Poučavam kako Duh Sveti djeluje u našem životu. Poučavam kako nam pomaže i učim da ne idemo samo u crkvu. Moramo primijeniti ono što primamo u crkvi.“

Nedavno se vratila sa svog četvrtog putovanja u Kolumbiju. Voli pokazivati posjetiteljima kartu svijeta na zidu svog podruma, s pribadačama koje su označile brojne lokacije na svakom kontinentu njezinih putovanja.

„Želim nastaviti osvajati duše za Gospodina i pružati ruku siromašnima - siromašnima duhom i siromašnima fizičkih potreba“, rekla je. „Nastavit ću s tim, a zatim ću zamoliti Gospodina da darove koje mi je dao prenese onome tko bi bio sljedeći predsjednik CWIA-e, tako da će nastaviti osvajati duše za vječnost dok se Isus ne vrati.“

U Međugorje je prvo došla s nakanom izvidjeti o čemu se tu radi, budući da se tada već bavila evangelizacijskim poslanjem. Kaže kako je odmah Gospa dotakla njezino srce i odmah je počela dovoditi i druge ljude. Oni se nakon dolaska ovdje, uz Gospinu prisutnost i njezinu evangelizaciju vraćaju kući kao drugi ljudi.

Ono što uči ljude je kako se ponašati kao pravi kršćani: postiti 2x tjedno o kruhu i vodi, svakodnevno moliti 3 otajstva krunice i ići svaki dan na misu. Trudi se ljude upoznati sa katoličkom vjerom, približiti ih Gospi i onda pustit da ih Gospa vodi Isusu.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

“Danas imamo situacije gdje nažalost ljudi prije braka uđu u spolni odnos sa drugom osobom. I nerijetko, dogodi se obraćenje osobe koja je upala u taj grijeh. Na primjer: osoba koja je upala u taj grijeh doživi obraćenje, osjeti Božju ljubav i krene živjeti novim životom, bez toga grijeha. Bogu hvala i slava, to je predivno”, napisao je Jelinić.

Dodaje kako se u takvim situacijama često javlja poteškoća u prihvaćanju prošlosti druge osobe, posebno kada je riječ o odnosima između muškarca i žene.

“Ipak gdje ponekad nastaje problem? Iako zna biti obostrano, moram priznati da je teže momcima prihvatiti da je njihova buduća žena imala pad na ovome području nego ženama da je njihov budući muž pao na ovome području”, ističe.

Govoreći o tome kako bi na takvu situaciju gledao Isus, Jelinić naglašava razumijevanje prema osobi koja se čuvala za brak, ali i milosrđe prema onome tko je pao i potom se obratio.

“Što bi Isus rekao osobi koja ne može prihvatiti grešnu prošlost druge osobe i zamjera joj to? Isus bi vjerujem prvo razumio tu osobu posebno ako se ista osoba čuva cijeli život za brak i sada isto želi za sebe. Isus jako cijeni kada čuvamo svoje tijelo, živimo čistoću i ponosan je na one koji tako čine. Ipak svi smo samo ljudi i imamo svoje slabosti”, navodi.

Ističe i kako Isus osuđuje grijeh, ali ljubi grešnika i poziva ga na obraćenje, podsjećajući na riječi upućene Mariji Magdaleni.

“Isus osuđuje grijeh ali ljubi grešnika i poziva ga na obraćenje. Zato Isus kaže i Mariji Magdaleni: ‘Idi i ne griješi više’. Ako je netko pao u spolni odnos prije braka i sada želi živjeti čisto, Isus čini sve novo i svojom krvlju pere tu osobu i daje joj novu duhovnu nevinost i novu priliku.”

U nastavku poručuje da kršćanin ne bi trebao osuđivati osobu kojoj je Bog već oprostio.

“Zato dragi brate i draga sestro, Isus oprašta toj osobi, razumije je i ne osuđuje je. Ako je Bog ne osuđuje, nemoj joj ni ti zamjerati i gledati je kao grešnicu. Jer i ti si grešnik, samo na drugome području.”

Jelinić također potiče na razmišljanje o mogućnosti da upravo osoba s takvom prošlošću može postati primjer svetosti.

“Zato, ako ti Bog pošalje u život osobu koja ti se sviđa fizički, karakterno, duhovno, i sve ide extra, po tvome srcu, a pala je ili je pao nekada na području spolnosti, sjeti se da je Marija Magdalena isto bila grešnica ali kasnije je postala velika svetica i malo je tko imao ljubavi kao ona.”

Na kraju poziva na poniznost i milosrđe.

“Zato promisli, možda ti Bog šalje budućega sveca ili sveticu sa kojom bi ti bilo predivno, a ti propuštaš biser zbog svoga ponosa. Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe. I sjeti se: da Isus tebi zamjera grijehe koje si učinio ili učinila koliko ti zamjeraš drugome, ništa ti ne bi bilo oprošteno. Svaki svetac ima svoju prošlost ali i svaki grešnik ima svoju budućnost.”

Kao psihologinja često govorite o povezanosti psihološkog i duhovnog života. Gdje vi vidite najdublju točku susreta između psihologije i kršćanske vjere?

"Najdublju točku susreta između psihologije i kršćanske vjere zapravo vidim u samom čovjeku. U čovjeku se susreću njegovo mentalno, fizičko i duhovno zdravlje. O zdravlju čovjeka možemo govoriti tek kada čovjek živi puni kapacitet svoga života. Ono što bih željela naglasiti jest da u današnjoj psihologiji postoji jako puno onih pristupa kroz koje se zapravo provlači New Age. Što to zapravo znači? To su razne self-help knjige samopomoći, brzi tečajevi samopomoći i brza rješenja za naše mukotrpne rane i mukotrpne živote – rane koje smo stjecali dugi niz godina, odnosno cijeli život.

Ja u svome savjetovalištu pokušavam naglasiti da čovjeka trebamo promatrati s točke gledišta da smo rane stjecali jako dugo godina i da ih isto toliko trebamo i liječiti. To ne znači da u savjetovalištima ili kod psihologa ili na bilo kakvoj terapiji trebamo provesti cijeli život, ali trebamo na sebi raditi, svoje rane osvještavati i ponovno ih nekako s Gospodinom proživljavati ruku pod ruku. To je također razlog zašto u svome psihološkom savjetovalištu nikada neću isključiti duhovnu dimenziju. I sama logoterapija, koju studiram, govori o čovjeku kao biću dubine i smisla. Logoterapija je egzistencijalna škola psihoterapije koja naglašava da čovjek treba pronaći smisao života u svijetu u kojem živi. Čovjek koji je duboko povrijeđen, duboko razočaran i bez smisla često gubi i volju za životom.

Tako da bih rekla da tu vidim čvrstu točku između katoličke vjere i psihologije. Ako ćemo psihologiju zaista razmatrati ozbiljno, onda duhovnu dimenziju nikada ne možemo u potpunosti isključiti. Sama riječ psiha dolazi od grčke riječi psychē, koja znači duša.1 Počeci promišljanja o psihologiji u filozofiji bili su upravo usmjereni na proučavanje ljudske duše. Tek su se kasnije, razvojem znanstvenih istraživanja, mnogi psihološki procesi počeli povezivati s funkcioniranjem mozga".

U svom radu susrećete ljude koji nose različite unutarnje rane, strahove i ovisnosti. Koliko u procesu ozdravljenja pomaže vjera i odnos s Bogom?

"Da, istina je da u svom radu susrećem ljude koji imaju različite unutarnje strahove, ovisnosti i rane. U procesu ozdravljenja vjera i odnos s Bogom svakako pomažu i ja se osobno ponekad pitam kako uopće ljudi koji nemaju vjeru u Boga prolaze kroz teške situacije i teške krize u životu. Međutim, moram naglasiti da se puno puta i kod nas katolika događa preporuka da se svaka bolest, svaki strah i svaka ovisnost mogu liječiti samo na duhovnoj razini, što je zapravo potpuno pogrešno. Razlog je taj što bolest nije nastala samo na duhovnoj razini, nego je nastala i našim lošim ponašanjima, našim lošim sjećanjima i našim lošim susretima. Dakle, nastala je i bihevioralno, a ne samo duhovno.

Zbog toga liječenje ovisnosti ponekad može prerasti i u svojevrsno duhovno nasilje. Što to točno znači? Vjernik će vjerniku preporučiti da poboljša odnos s Bogom ako želi ozdraviti, a zatim će očekivati da ozdravi zbog tog poboljšanog odnosa s Bogom. Ako osoba ne ozdravi zbog velike molitve ili zbog produbljenog odnosa s Bogom, tada će je drugi vjernici često optužiti da nema dovoljno vjere.

Tada osoba koja već ima puno rana, ovisnost ili neki drugi problem, primjerice strah, anksioznost ili depresiju, može pasti u još dublje stanje razočaranosti sobom jer, osim što ima problem, sada ima osjećaj da nema ni dovoljno dubok odnos s Bogom. Zbog toga moramo biti jako oprezni kada mislimo da vjerom možemo izliječiti pojedinca. U savjetovalištu pokušavamo svakom problemu pristupiti individualno i sagledati ga s tri strane. Već sam spomenula da su to duhovna, tjelesna i fiziološka dimenzija. Kada problem sagledamo iz tih perspektiva, tada možemo pronaći i najbolje moguće rješenje. Primjerice, ovisnost o kocki nikada nećemo liječiti tako da osoba samo ide na svakodnevnu svetu misu. Naravno, sveta misa je lijek za dušu i tijelo, ali kockanje moramo liječiti i bihevioralno, najčešće kroz grupni rad, jer individualno često ne možemo učiniti mnogo.

Slično vrijedi i za ovisnosti o različitim drogama ili, primjerice, ovisnost o hrani. Kao pojedinci smo slabi, ali se u zajednici i u grupi možemo međusobno jačati. U samom procesu ozdravljenja, kada promijenimo tu bihevioralnu, odnosno ponašajnu komponentu, tada možemo s osobom puno lakše produbiti i njezin odnos s Bogom. Međutim, jedno bez drugoga ne ide.

Često vidimo da osobe žele otići na neko molitveno slavlje, na molitvu za ozdravljenje ili na polaganje ruku, i tada svjedoče da su zauvijek ozdravile od neke svoje ovisnosti ili bolesti. Moram naglasiti da u ovisnostima ne liječimo samo ovisnost o nekoj supstanci, nego moramo liječiti cjelokupno ponašanje koje je dovelo do te ovisnosti. Ne znači nam mnogo ako nekoga od danas do sutra maknemo s tableta, droge ili kocke. Potrebno je promijeniti cjelokupno čovjekovo ponašanje, odnosno njegov odnos prema vlastitom zadovoljstvu, prema hedonizmu i prema vlastitom egu, gdje čovjek sebe stavlja u središte.

Upravo zato se mnoge ovisnosti liječe i u zajednicama ili komunama. Ne možemo djelovati na način da za nekoga jednom nešto izmolimo i očekujemo da se on od tog trenutka potpuno promijenio. To je dugotrajan proces i bojim se da smo ponekad i mi vjernici površni ako ovom problemu pristupamo na tako površan način".

Mnogi ljudi danas traže pomoć zbog anksioznosti, nesigurnosti i osjećaja praznine. Može li duhovni život pomoći čovjeku da pronađe unutarnji mir koji psihologija sama ponekad ne može ponuditi?

"Istina je da mnogi ljudi danas traže pomoć zbog anksioznosti, nesigurnosti i osjećaja praznine. Psihologija sama, međutim, nije se definirala kao znanost čija je primarna svrha čovjeku dati unutarnji mir. Psihologija je prirodna i društvena znanost koja proučava ljudsko ponašanje i mentalne procese. Zato je pogrešno psihologiju predstavljati kao neku vrstu sustava brzih rješenja za unutarnji mir, što često dolazi iz raznih New Age teorija i priručnika samopomoći koji zapravo nemaju mnogo veze s psihologijom kao znanošću.

Psihologija prije svega pokušava odgovoriti na pitanja o čovjekovu ponašanju, njegovim unutarnjim procesima i njegovu funkcioniranju u društvu. Kada dođe do tih odgovora, ona zapravo nudi objašnjenje zbog čega se čovjek ponaša na određeni način. U tom smislu psihologija ne nudi spasenje ni konačni smisao, nego razumijevanje čovjeka i njegovih procesa.

Ono što ja često susrećem u savjetovanju jest da ljudi, iz straha prema onome što ne poznaju, izgube unutarnji kompas. Tada počinju doživljavati različite strahove, a ponekad se dovedu i u situaciju da se počnu bojati čak i vjere. Boje se doći u crkvu, boje se doći na pričest i boje se učiniti bilo što. Upravo tu se psihologija kao znanstvena disciplina i vjera mogu susresti. Budući da ja najčešće radim s vjernicima, najprije im pokušam objasniti psihološki, odnosno neurobiološki i neuroznanstveno, kako funkcionira naš mozak, živčani sustav, osjetila, ponašanje i fiziološki procesi. Tako ljudi mogu razumjeti zbog čega se u određenim razdobljima života osjećaju na određeni način, osobito ako već imaju neku dijagnozu.

Kada to razumijemo, tada možemo ponuditi objašnjenje zbog čega smo kao ljudi takvi i raditi na poboljšanju psihološkog života, odnosno odnosa prema sebi kao čovjeku i prema onome što je za nas zamislio Bog, prema našem idealu. Tada možemo mijenjati neke navike, neka ponašanja i neke kognitivne procese koji su zastarjeli, okorjeli i ostali u prošlosti. To su često duboka uvjerenja koja smo usvojili u djetinjstvu, a koja su ponekad pogrešna. Zato ne bih rekla da psihologija kao znanost daje odgovore na duhovna pitanja u punom smislu te riječi. Rekla bih prije da su psihologija i duhovnost dva različita područja koja se mogu nadopunjavati i zajedno čovjeku pomoći u mnogim životnim problemima i poteškoćama. Problem nastaje onda kada se psihologija pojednostavljuje, kada se pretvara u duhovni instant-pristup ili kada se različiti neznanstveni pristupi predstavljaju kao psihologija. Tada čovjek može dobiti privid pomoći, a zapravo ostati bez stvarnog i dubinskog rada na sebi".

U javnosti se često govori o sukobu znanosti i vjere. Iz vaše perspektive psihologinje, jesu li psihologija i kršćanska duhovnost suprotstavljene ili se mogu nadopunjavati?

"Ja smatram, definitivno, osobito kroz svoj rad, da se psihologija i kršćanska vjera itekako nadopunjuju i zapravo ne vidim drugi odgovor na ovo pitanje osim upravo tog nadopunjavanja. Što se više zaljubljujem u vjeru i što se više zaljubljujem u znanost, sve više shvaćam da su to dvije stvarnosti koje se uistinu nadopunjuju i da se nikako ne proturječe".

Poznato je da u radu s ljudima ponekad preporučujete i duhovne prakse poput klanjanja, svete mise ili ispovijedi. Kako te prakse mogu pomoći čovjeku koji prolazi kroz teška životna razdoblja?

"Da, u svom radu preporučujem i klanjanje, svetu misu, ispovijed i pričest, osobito kada susretnem katolika koji je, hajdemo reći, duhovno zakržljao. Pod tim mislim na osobu koja je krštena i primila je sakramente, ali je svoju vjeru zanemarila i jako se posvetila nekim drugim krajnostima. U tim krajnostima ljudska duhovnost počinje patiti i čovjek iz svoje duhovnosti više ne može crpiti mir. A kada čovjek nema unutarnji mir, tada često ne može ni druge stvari u životu obavljati kako treba. Zato, kada susretnem takvu zakržljalu duhovnost, često preporučujem klanjanje, svetu misu, ispovijed i pričest. Kroz vlastita teška razdoblja i kroz rad s ljudima vidjela sam da ove katoličke prakse nisu samo obične prakse. Za vjernika one znače susret sa živim Bogom. A živi Bog uvijek daje mir. Kada je čovjek u miru, tada može jasnije razlučivati i donositi odluke za svoj život koje su dobre, ali i imati snage promijeniti neka svoja ponašanja".

Međugorje je već desetljećima mjesto molitve, obraćenja i unutarnjeg ozdravljenja za mnoge ljude. Iz vaše perspektive psihologinje, što to ljudi ondje pronalaze?

"Ljudi kada dođu u Međugorje susreću vjerojatno ono što i ja sama susretnem svaki put kada dođem u Međugorje, a to je jedno svojevrsno ispovijedanje života. Kada se krećete prostorom oko crkve, vidite ljude iz raznih dijelova svijeta koji su došli u želji za mirom. Tu se ispovjede, tu se ponovno susretnu s Bogom i tu iznesu na površinu neke stvari koje su odavno zanemarili. U Međugorju se osjeća jedan poseban zrak, a to je zrak mira. Iz psihološke perspektive mogu reći da je upravo mir nešto što je izuzetno važno za naš život. Međugorje sa svojim svetištem i samim dolaskom ondje jednostavno nudi taj mir. Nudi pobožnost križnog puta, nudi mjesta tišine i molitve, klanjanje, svetu misu na jako puno jezika. Upravo zato, kada ljudi dođu, imaju prostor da se susretnu s Bogom. A kada se čovjeku omogući prostor da se susretne s Bogom, taj susret rijetko kada izostane".

Jeste li u svom radu susreli primjere ljudi kojima je upravo boravak u Međugorju, molitva ili sakramenti pomogli u prevladavanju životnih kriza?

"U svom radu ponekad susrećem situacije u kojima jednostavno nemamo mogućnost promijeniti neke životne okolnosti. To su najčešće ljudi s vrlo teškim posttraumatskim stresnim poremećajem, primjerice ljudi koji su preživjeli logore, mučenja ili silovanja, ljudi koji su jako mentalno patili i koji ne mogu promijeniti svoju prošlost. Po prošlosti ne možemo zauvijek kopati. Prošlost je već ispričana i mnogo puta iznesena. Ljudi su joj pokušavali pristupiti na različite načine. Međutim, čovjekova psiha ima onaj trenutak u kojem se teško uspavljuje, u noći se budi, reagira traumatski i svaki mali stres ponovno postaje nova trauma.

U takvim sam slučajevima vidjela da susret sa svetištem u Međugorju može jako pomoći i ponuditi jedno ozdravljenje koje ponekad ne uspijemo dobiti kroz neke druge terapijske procese. Smatram da je za čovjeka vrlo važno da u svim životnim situacijama, i prije traume, i za vrijeme traume, i nakon traume, uvijek ima jedan živ odnos s Bogom koji nikada ne prestaje. Kada govorim o odnosu, ne mislim samo na odnos mira. Ponekad to može biti i odnos u kojem čovjek Bogu donosi svoju bol, svoja pitanja i svoje nerazumijevanje. Ali važno je da odnos postoji. Odnos s Ocem je ono na što nas Bog stalno poziva. Naravno, krajnji cilj je mir, ali najvažnije je da taj odnos nikada ne zapustimo".

Često govorite o važnosti oprosta i iscjeljenja unutarnjih rana. Koliko je u tom procesu važna duhovna dimenzija, osobito sakrament ispovijedi?

"U oprostu je, naravno, jako važna i duhovna i psihološka dimenzija. U kojem smislu? Kada bismo razmišljali samo logikom, često bismo bili skloni vraćati oko za oko i zub za zub. Međutim, Biblija nas poziva na nešto potpuno drugačije. Katoličanstvo nas poziva da opraštamo svome bratu nebrojeno puta. U Evanđelju Isus kaže da treba oprostiti „sedamdeset puta sedam“.

U psihologiji često kažemo da oprost započinje svjesnom odlukom da želimo ići naprijed. U procesu oprosta važno je doći do jedne točke u kojoj čovjek odluči krenuti dalje. Neoprost je ponekad poput otrova kojim želimo nauditi drugome, a zapravo je to otrov koji sami pijemo. Zato ljutnja, mržnja ili neoprost prema drugome na kraju najviše štete nama samima.

Oprost započinje u trenutku kada u svojoj glavi donesemo odluku da je vrijeme krenuti dalje, okrenuti novi list i ne dopustiti da nas mržnja prema nekome stalno vraća unatrag. Mržnja je poput kamena spoticanja koji nas sprječava da idemo naprijed slobodno, radosno i u miru.

Zbog toga je u procesu iscjeljenja unutarnjih rana vrlo važna i duhovna dimenzija, a osobito sakrament ispovijedi. U ispovijedi čovjek priznaje svoje grijehe, iznosi pred Boga ono što nosi u sebi i donosi odluku da želi krenuti dalje uz Božji blagoslov. (Biblijska referenca: 1 Evanđelje po Mateju 18,22.)"

U vremenu ubrzanog života i digitalnog svijeta mnogi ljudi osjećaju duboku usamljenost. Što biste savjetovali čovjeku koji želi obnoviti svoj unutarnji mir i odnos s Bogom?

"Sveta Majka Terezija govorila je da najveći problem našega svijeta nije guba, iako se cijeli život brinula za gubavce, nego duboka usamljenost, koja se najčešće nalazi upravo u bogatim društvima zapadne Europe. Čovjeku koji želi obnoviti svoj um, duh i mir s Bogom uvijek savjetujem iste stvari, a to smo već spomenuli na nekoliko mjesta: svakodnevnu molitvu, ispovijed, klanjanje, krunicu, svetu pričest, čitanje Biblije i post.

Međutim, usamljenost ne možemo liječiti samo tako da govorimo Bogu, odnosno da prema Njemu usmjeravamo svoju molitvu. Boga moramo i slušati. A kako slušamo Boga? On nam govori kroz Sveto pismo, kroz čitanje Božje riječi, ali isto tako i kroz druge ljude, kroz susrete i komunikaciju s njima. Naša tijela su hram Duha Svetoga, ali isto tako i u našoj braći i sestrama možemo susresti Krista i pronaći mir. Usamljenost ne možemo liječiti tako da se zatvorimo u crkvu ili u svoju sobu i samo molimo. Usamljenost liječimo u svijetu, tamo gdje nas je Bog poslao, gdje možemo pomoći drugima, posijati sjeme radosti i mira i na neki način evangelizirati.

Na koji način? Usamljena osoba ponekad je jako usmjerena na samu sebe. Ne kažem da je to uvijek tako, ali ponekad ljudi oko svoje usamljenosti izgrade određeni oblik zatvorenosti ili egoizma. Ako smo sami i usamljeni, iziđimo van i pomozimo nekome. Sigurno imamo susjeda koji ima puno djece i zapušteno dvorište, susjeda koji je teško bolestan i nema tko otići po nalaze ili po kruh u trgovinu. Iziđimo iz svojih zatvorenih domova, kako je znala govoriti sveta Majka Terezija, i pronađimo Krista.

Krist je već tu. U naše je domove došao davno, kroz evangelizaciju. U gotovo svakom našem domu nalazi se križ. Mi smo kršteni, ali to svjetlo sada trebamo nositi i drugima. Iz naših ranjenih i ponekad nesretnih srca možemo liječiti samoću jedino ako iziđemo iz sebe i nekome drugome donesemo svjetlo i pomoć".

Što biste poručili ljudima koji se možda boje potražiti pomoć, bilo psihološku bilo duhovnu, i koji misle da svoje terete moraju nositi sami?

"Poručila bih im: tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se. 1 Nemoguće je da čovjek iskreno potraži pomoć, a da je na neki način ne dobije. Često je problem zapravo u tome što ljudi ne žele potražiti pomoć za svoje probleme. Ponekad je to i pitanje egoizma – mislimo da možemo sve sami. Ljudi ponekad misle da su ponizni ako ne traže pomoć, ali zapravo se iza toga često krije određeni oblik oholosti. Prvi korak prema ozdravljenju, osobito kada govorimo o traumama i teškim životnim iskustvima, uvijek je trenutak kada čovjek odluči potražiti pomoć i odluči da želi riješiti svoj problem. Tek kada napravimo taj prvi korak i priznamo da nam je potrebna pomoć, tada zapravo počinje i put ozdravljenja.
(Biblijska referenca: 1 Evanđelje po Mateju 7,7.)"

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U ono vrijeme: Ode Isus iz Samarije u Galileju. Sam je izjavio da prorok nema časti u svom zavičaju. Kad je dakle stigao u Galileju, Galilejci ga lijepo primiše jer bijahu vidjeli što je sve učinio u Jeruzalemu za blagdan. Jer su i oni bili uzišli na ‘blagdan. Dođe dakle ponovno u Kanu Galilejsku, gdje bijaše pretvorio vodu u vino.

Ondje bijaše neki kraljevski službenik koji je imao bolesna sina u Kafarnaumu. Kad je čuo da je Isus došao iz Judeje u Galileju, ode k njemu pa ga moljaše da siđe i ozdravi mu sin jer već samo što nije umro. Nato mu Isus reče: »Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!« Kaže mu kraljevski službenik: »Gospodine, siđi dok mi ne umre dijete.«

Kaže mu Isus: »Idi, sin tvoj živi!« Povjerova čovjek riječi koju mu reče Isus i ode. Dok je on još silazio, pohite mu u susret sluge s viješću da mu sin živi. Upita ih dakle za uru kad mu je krenulo nabolje. Rekoše mu: »Jučer oko sedme ure pustila ga ognjica.« Tada razabra otac da je to bilo upravo onog časa kad mu Isus reče: »Sin tvoj živi.« I povjerova on i sav dom njegov. Bijaše to drugo znamenje što ga učini Isus po povratku iz Judeje u Galileju.

Svećenik: vlč. Karlo Špoljarić.

Neki Amerikanci, pa i američki katolici, zasigurno su zbunjeni, ako ne i ljuti, zbog najnovijeg sukoba. Još jedan rat na Bliskom istoku. Neki komentari zvuče kao da je Iran neka daleka zemlja ondje negdje koja gleda svoja posla, a ne agresivan, revolucionarni režim izgrađen na temelju trajnog neprijateljstva prema Sjedinjenim Državama. To neprijateljstvo nije samo verbalno, nego se sastoji od djela masovnog nasilja — od zauzimanja američkog veleposlanstva u Teheranu 1979. do napada na američka veleposlanstva i vojne objekte u Libanonu, Kuvajtu, Saudijskoj Arabiji i Jemenu. Stotine američkih vojnika poginule su u Libanonu i Iraku izravno zbog Irana. Unatoč čestom spominjanju Izraela, u iranskoj viziji svijeta Izrael je mlađi partner Amerike, dok je Amerika glavni neprijatelj, „Veliki Sotona“, za razliku od raznih manjih đavola. Ovo nije novi rat, nego možda kulminacija dugotrajnog i kontinuiranog sukoba, koji je kroz godine imao brojne žarišne točke i razdoblja relativnog zatišja.

Malo je vjerojatno da bi se situacija pogoršala kao što jest da Iran nije upravo pobio između 20.000 i 30.000 vlastitih građana gušeći prosvjede protiv režima. Još prošloga tjedna administracija je, čini se, poduzimala hrabre i kreativne napore kako bi postigla sporazum s Iranom — jedan od onih poznatih „Trumpovih dogovora“ — samo da bi bila grubo odbijena. Rat je dosad išao dobro za saveznike, a loše za Iran. Mnogi visoki vojni i politički čelnici su ubijeni, a iranske obrambene sposobnosti ozbiljno su oslabljene. Većina iranske mornarice nalazi se na dnu Perzijskog zaljeva.

Iran je odgovorio zanimljivom, možda i spektakularno kontraproduktivnom strategijom. Umjesto da se usredotoči na dobro branjeni Izrael i teško pogođive Amerikance, Iran je lansirao više od tisuću projektila kratkog dometa i bespilotnih letjelica na naftom bogate arapske zaljevske države. Iako su navodno trebali gađati američke baze, Iranci su ciljali civilnu infrastrukturu u tim zemljama — zračne luke, hotele te naftna i plinska postrojenja. Ideja je nanijeti bol zaljevskim državama (i neizravno globalnim kupcima arapske energije), koje će zatim moliti Washington da se rat što prije okonča. U tijeku je utrka tko će prvi ostati bez kapaciteta — Iran da napada ili zaljevske države da se obrane od tih napada. Barem javno, čini se da su napadi ojačali, a ne oslabili odlučnost zaljevskih država te ih dodatno približili Sjedinjenim Državama.

Što se tiče bliskoistočnih kršćana, oni su uglavnom promatrači i pasivni sudionici u ovom ratu. Trenutačni iranski režim dugogodišnji je i okrutan tlačitelj kršćana u zemlji. Kako bi eventualni nasljedni ili prijelazni režim izgledao u pogledu vjerske tolerancije, teško je predvidjeti. Iran je također uspio navesti svoj libanonski posrednički pokret Hezbolah da uđe u rat (čak i nakon katastrofalnih gubitaka koje je skupina pretrpjela u ratu s Izraelom od 2023. do 2025.). To je naposljetku navelo libanonsku vladu da proglasi zabranu Hezbolaha kao oružane sile, što većina libanonskih kršćana zahtijeva desetljećima.
Predsjednik Donald Trump namjerno je neodređen glede konačnog ishoda rata. Sukob bi mogao trajati četiri tjedna ili dulje. Mogao bi dovesti do obnovljenih pregovora ili do pada režima. Signalizirao je očit interes za promjenu režima, ali je naglasio da bi glavni teret na terenu snosili Iranci, a ne Amerikanci. U bilo kojem trenutku, s obzirom na procjenu štete nanesene režimu, mogao bi proglasiti pobjedu i povući se.

Čini se jasnim da će, bez obzira na to što Sjedinjene Države učine, Iran koji izađe iz ovog rata biti drukčiji. Možda će to biti vojna diktatura, možda demokratskiji sustav, a možda potpuni kaos. Jedan dužnosnik blizak vlasti izjavio je za časopis Atlantic: „Islamska Republika nema drugog izbora nego okončati sukob sa SAD-om i usredotočiti se na gospodarski razvoj. Naši su resursi iscrpljeni. To je jedini put naprijed.“

U tom smislu, čini se da administracija koristi različite vanjskopolitičke alate s istim ciljem u Venezueli, Iranu i vjerojatno na Kubi — potaknuti političku tranziciju u strateškim zemljama kojima dugo vladaju neprijateljski režimi koji su počeli implodirati, više kao posljedica vlastitih odluka nego zbog djelovanja Sjedinjenih Država. To vjerojatno objašnjava zašto su neki od najoduševljenijih promatrača tih događaja milijuni venezuelanskih, iranskih i kubanskih prognanika.

Komentare pape Lava o ratu neki su progresivci protumačili kao kritiku Trumpove administracije, ali ni predsjednik ni Sjedinjene Države nisu bili izrijekom spomenuti. U trenutku kada su komentari objavljeni, Iran je napadao (uglavnom neameričke) ciljeve u osam (sada deset) zemalja. Sveti Otac pozvao je na diplomaciju i mir, ali i na „mirni suživot utemeljen na pravdi“, izraz koji — ako ćemo pokušati čitati između redaka kao što to čine progresivci — može jednako vrijediti za Iran koji je upravo ubio tisuće vlastitih građana i zatvorio još tisuće drugih. No i Trump će biti prosuđivan od povijesti prema tome kako će sukob završiti i što će iz njega proizaći.
Čini se jasnim da je, čak i ako bi rat završio već ovoga tjedna, regija već preobražena na vrlo značajne načine.

Izvor: quovadisecclesia.com

"Matematika i nada"

U poruci upućenoj predsjednici Svjetskog dana, profesorici Betüli Tanbay, Papa razmišlja o temi tog događaja, koja glasi "Matematika i nada", u kontekstu brojnih izazova s ​​kojima se suočava ljudska obitelj, među kojima je brzi tehnološki razvoj sa svim njegovim potencijalom za dobro ili zlo.

Znanost i smisao života

Papa Lav XIV. potiče sudionike webinara, koji će se održati o spomenutoj temi, da razmotre kako algoritmi mogu potaknuti cjeloviti rast osobe, uzimajući u obzir moralnu dimenziju tih novih tehnologija. Prisjećajući se svoje prošlosti kao nastavnika, Papa također podsjeća na poticaj koji je uputio studentima okupljenima povodom Jubileja svijeta obrazovanja:
Nije dovoljno imati veliko znanje ako ne znamo tko smo i koji je smisao života.
Papa stoga potiče na obnovljenu pozornost na duboke duhovne potrebe ljudskoga srca, kako bi one vodile promicanje tehnologije kao prozora zajedništva i kreativnosti.

Ova mjera drastično pogoršava ionako kritičnu pastoralnu situaciju u zemlji. Zabrana se odnosi na Biskupije Jinotega, Siuna, Matagalpa i Estelí. Trenutačno nema aktualnoga mjesnog biskupa u ove četiri Biskupije jer su ti biskupi prethodno bili prisiljeni na egzil ili ih je režim protjerao. Na primjer, biskup Carlos Herrera (Biskupija Jinotega) protjeran je u studenome 2024. godine nakon što je kritizirao ometanje mise od nekih provladinih dužnosnika. I biskupi Rolando Álvarez i Isidoro Mora su prethodno bili deportirani u Rim.

Ovo ima goleme posljedice za vjernike u Nikaragvi. U Biskupiji Matagalpa već je 70 % svećenika moralo otići u progonstvo. U Estelíju i Jinotegi pastoralni kapacitet se prepolovio. Mnoge zajednice više ne mogu održavati redovita euharistijska slavlja. Brojni su bogoslovi završili studij, ali im nije dopušteno zarediti se u zemlji. Neki odlaze u inozemstvo (npr. u Kostariku) na tajno ređenje.

Iza toga stoje politički motivi, radi se o ideologiji umjesto o vjeri. Promatrači i istraživači poput odvjetnice Marthe Patricije Moline ovaj pristup vide kao ciljanu strategiju za uklanjanje utjecaja Crkve. Crkva se smatra „trnom u oku“ Ortegina režima jer se protivi totalitarnoj kontroli. Unatoč masovnom progonu, svećenstvo u egzilu naglašava kako je Crkva u Nikaragvi „razapeta“, ali nipošto nije mrtva. Redovnički život i zvanja nastavljaju se „pod zemljom“, prenosi kta.

Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.« To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: »Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« – što znači »Poslanik.« Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući. Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvrdio: »Da, ja sam!« Nato ga upitaše: »Kako su ti se otvorile oči?« On odgovori: »Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi: ‘Idi u Siloam i operi se.’ Odoh dakle, oprah se i progledah.« Rekoše mu: »Gdje je on?« Odgovori: »Ne znam.« Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: »Stavio mi kal na oči i ja se oprah – i evo vidim.« Nato neki između farizeja rekoše: »Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.» Drugi su pak govorili: »A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?« I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju slijepca: »A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!« On odgovori: »Prorok je!« Židovi ipak ne vjerovahu da on bijaše slijep i da je progledao dok ne dozvaše roditelje toga koji je progledao i upitaše ih: »Je li ovo vaš sin za kojega tvrdite da se slijep rodio? Kako sada vidi?« Njegovi roditelji odvrate: »Znamo da je ovo naš sin i da se slijep rodio. A kako sada vidi, to mi ne znamo; i tko mu je otvorio oči, ne znamo. Njega pitajte! Punoljetan je: neka sam o sebi govori!« Rekoše tako njegovi roditelji jer su se bojali Židova. Židovi se doista već bijahu dogovorili da se iz sinagoge ima izopćiti svaki koji njega prizna Kristom. Zbog toga rekoše njegovi roditelji: »Punoljetan je, njega pitajte!« Pozvaše stoga po drugi put čovjeka koji bijaše slijep i rekoše mu: »Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik!« Nato im on odgovori: »Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim.« Rekoše mu opet: »Što ti učini? Kako ti otvori oči?« Odgovori im: »Već vam rekoh i ne poslušaste me. Što opet hoćete čuti? Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima?« Nato ga oni izgrdiše i rekoše: »Ti si njegov učenik, a mi smo učenici Mojsijevi. Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga ne znamo ni odakle je.« Odgovori im čovjek: »Pa to i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči. Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko bogobojazan i vrši li njegovu volju, toga uslišava. Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa«. Odgovore mu: »Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?« i izbaciše ga. Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« On odgovori: »A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?« Reče mu Isus: »Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!« A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« I baci se ničice preda nj. Tada Isus reče: »Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!« Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: »Zar smo i mi slijepi?« Isus im odgovori: »Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: ‘Vidimo’ pa grijeh vaš ostaje.«

Svećenik: fra Luka Madunić

MILOSNO VRIJEME

'Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa.' (2Kor 6,3) - govorio je još davno sv. Pavao prvim kršćanima. Kad Gospa kaže da nas u ovom milosnom vremenu poziva da prikažemo naše živote Bogu da nas on vodi prema uskrsnuću preko našeg osobnog obraćenja (usp. zadnju Gospinu poruku) onda ona misli konkretno na ovu korizmu 2026. i dane s pripadajućim iskušenjima, težinama, usponima i padovima koje svatko od nas baš sada živi. Oni su nezamjenjivi i važni jer predstavljaju prepreke i mogućnosti koje svatko od nas baš sada ima. U razvojnoj psihologiji uči se kako svaka razvojna faza djeteta ima svoje vrijeme isto tako i svaka vještina. Ako se razvojne faze preskoče, u djetetu ostaju neispunjive praznine ili se vještine ne razviju kako treba ako se nisu razvijale baš u ono vrijeme kada je bilo predodređeno za njihov razvoj. Tako je i s našim duhovnim rastom: ako ne iskoristimo milosti koje nam Gospa sada daje u ovom milosnom vremenu, ako ne gradimo kreposne temelje naše osobe, ako se ne upustimo u borbu s grijehom i grešnim navikama, ako se dobro ne brinemo za klice vječnosti u našem srcu, kako možemo donijeti plodove Uskrsa kad za njih sazrije vrijeme?

OSOBNO OBRAĆENJE

U našoj katoličkoj vjeri ništa se ne mjeri množinom. Ništa nije određeno masom i ništa se ne broji količinama. Jer je sve uređeno na sliku Božju, a naš Bog je osoba. I naš Bog je osobni Bog koji svakome dolazi ponaosob, sa svakim osobno razgovara, svakoga osobno poznaje i od svakog traži osobnu odgovornost. Također, nitko za drugoga ne može griješiti niti se može za drugoga popraviti. Svako samo osobno griješi i osobno se bori protiv grijeha. Obraćenje i svetost su uvijek osobni. Zato mudre djevice i nisu mogle dati ludim djevicama od svojega ulja, jer se ljubav i dobra djela koje osoba učini računaju samo za nju, ne mogu se dijeliti za druge.

Gospa u Međugorju uvijek poziva na ovaj osobni hod, osobnu borbu protiv starog čovjeka i osobnu izgradnju u novog čovjeka. Svatko može samo sebe promijeniti – to je životna mudrost. Zato Gospa i ide od temelja, od osobne promjene. Puno promijenjenih osoba čini promijenjenu obitelj, a promijenjene obitelji čine promijenjenu Crkvu i društvo. Matija Ricov, nacionalni koordinator za mlade u katoličkoj karizmatskoj obnovi, kaže kako je za obnovu hrvatskog, odnosno bilo kojeg društva, potrebno pet kategorija obnove: prva je DUHOVNA OBNOVA. Tek iz nje, ako čovjek uistinu susretne Boga i u njemu pronađe svoju snagu – moguća je MORALNA OBNOVA, dakle prestanak s različitim moralnim nakaradnostima poput kocke, droge, pornografije, seksualiziranosti, krađe… Takva moralna obnova koja poručuje: 'Ja sam preko duhovne obnove primio Božju snagu i s tom snagom ću pobijediti grijeh u sebi' dovodi do OBITELJSKE OBNOVE. Obnovljene obitelji dovode do NACIONALNE OBNOVE u kojoj ponovno upoznajemo zdrav nacionalni osjeća kao patrioti i domoljubi, a ne kao nacionalisti koji se bore protiv nekog drugog naroda, a taj zdravi patriotizam i ljubav prema domovini onda dovode do DRUŠTVENE OBNOVE u smislu ekonomskom, političkom, socijalnom i na svim drugim razinama. Eto dakle koji je krajnji cilj 'osobnog obraćenja' – ne samo vlastito posvećenje, nego i posvećenje cijeloga društva.

SVIJETLITI SVETOŠĆU

Naš Bog je samo svjetlo. I sve dobro je od svjetla. Zlo je tama. Svjetlo se u tami ističe i zato ga tama napada. I na duhovnim razinama, oni duhovno osjetljivi kao i nezemaljska bića vide koliko tko od nas ima svjetla ili tame. Onaj koji ima svjetla vjere i ljubavi u duhovnom životu se ističe kao čovjek koji uspravno stoji usred ljudi koji sjede. Zato Isus i kaže 'Budite kao svjetlila u svijetu'! To bi značilo da budemo uspravni, vidljivi, znakoviti usred ljudi koji su uspavani zbog tame koju nose u sebi. Na kraju vremena, svi ćemo se mi po svom uskrsnuću pridružiti Božjoj Svjetlosti, sa onoliko svjetla koliko smo za života stekli. Ako smo bili tama, otići ćemo daleko od svjetla, ako smo imali malo svjetla, bit ćemo negdje na Božjim rubovima, ako je u nama gorjelo snažno svjetlo Božjeg života, bit ćemo mu vrlo blizu.

Zato je ovaj korizmeni hod još tako bitan, jer je to milosna prilika da se naše tame, preko naših svakodnevnih odluka za Božju volju i Božju ljubav, polako preobražavaju u svjetlo uskrsnuća. Svaki naš 'mali uskrs' ovdje na zemlji, bit će jednom dio Velikog Uskrsa gore na Nebesima. I ova nada ne postiđuje!

Paula Tomić/medjugorje-info.com

Samo pomirena osoba sposobna je živjeti na razoružan i razoružavajući način! Onaj tko odloži oružje oholosti i dopusti da ga Božji oprost neprestano obnavlja, postaje graditelj pomirenja u svakodnevnom životu. U njemu ili u njoj ostvaruju se riječi koje se pripisuju svetom Franji Asiškom: „Gospodine, učini me oruđem svoga mira.“

Kršćani često ne pristupaju sakramentu pomirenja

Sveti je Otac stoga potaknuo Apostolsku pokorničarnu, koju vode viši penitencijar kardinal De Donatis i njegov zamjenik (regens) mons. Nykiel, da nastavi službu formacije ispovjednika kako bi se sakrament pomirenja sve više upoznao, primjereno slavio te da bi ga potom sveti Božji narod na smiren i djelotvoran način živio. Papa je također napomenuo da, nažalost, krštenici ne pristupaju tom sakramentu sa spremnošću, iako je Crkva postupno proširila mogućnosti njegova slavljenja. Pritom je dodao:  
Beskrajno blago milosrđa Crkve ostaje 'neiskorišteno' zbog sve veće rastresenosti kršćana koji često vrlo dugo ostaju u stanju grijeha, umjesto da s jednostavnošću vjere i srca pristupe ispovjedaonici kako bi primili dar Uskrsloga Gospodina.
Potrebno je ispovjediti se barem jednom godišnjeRimski biskup je nadalje podsjetio da je Četvrti lateranski sabor 1215. godine odredio da je svaki kršćanin dužan pristupiti sakramentalnoj ispovijedi barem jednom godišnje, dok je Katekizam Katoličke Crkve, nakon Drugog vatikanskog sabora, potvrdio tu normu. Papa je potom, citirajući svetog Augustina, istaknuo da priznati svoje grijehe, osobito u ovom korizmenom vremenu, znači pomiriti se s Bogom, odnosno sjediniti se s njim.

Sakrament pomirenja kao 'laboratorij' jedinstva

Sakrament pomirenja – nastavio je Petrov nasljednik -  jest 'laboratorij jedinstva': kroz njega se ponovno uspostavlja jedinstvo s Bogom po oproštenju grijeha i po daru posvetne milosti. To stvara i unutarnje jedinstvo osobe, kao i jedinstvo s Crkvom. Grijeh, naprotiv, slama duhovno jedinstvo s Bogom – upozorio je Sveti Otac te dodao:
To znači okrenuti Bogu leđa, a ta dramatična mogućnost jednako je stvarna kao i dar slobode koji je sam Bog dao ljudskim bićima. Nijekati mogućnost da grijeh doista može slomiti jedinstvo s Bogom zapravo znači ne prepoznati dostojanstvo čovjeka, koji jest – i ostaje – slobodan, a time i odgovoran za svoje postupke.

Mnogi su svećenici postali sveti u ispovjedaonici

Papa Lav XIV. je potom rekao polaznicima tečaja, osobito mladim svećenicima i bogoslovima koji čekaju ređenje, da se cijeli svećenički život može u potpunosti ostvariti ako ustrajno i vjerno slave sakrament pomirenja. Podsjetio je također na mnoge svećenike koji su postali sveti u ispovjedaonici, poput svetog Ivana Marie Vianneyja, svetog Leopolda Mandića, svetog Pia iz Pietrelcine te blaženog Michała Sopoćka.

Pomirenje je također ponovno uspostavljeno jedinstvo s Crkvom

Rimski biskup je na kraju istaknuo da je ponovno uspostavljeno jedinstvo s Bogom kroz ispovijed ujedno i jedinstvo s Crkvom, koja se obogaćuje obnovljenom svetošću svoje raskajane i pomirene djece. Stoga je dodao:
Draga braćo, u ispovjedaonici surađujemo u trajnoj izgradnji Crkve - jedne, svete, katoličke i apostolske - te tako ujedno dajemo novu snagu društvu i svijetu.

U ispovjedaonici mladi mogu dobiti odgovore na egzistencijalna pitanja

Petrov nasljednik je zaključio govor napominjući da je jedinstvo s Bogom i s Crkvom preduvjet unutarnjeg jedinstva osobe koje je danas toliko potrebno, osobito u ovom podijeljenom vremenu u kojem živimo. Unutarnje jedinstvo je stvarna čežnja, osobito među novim generacijama - rekao je Papa te dodao:
Neispunjena obećanja neobuzdanog konzumerizma i frustrirajuće iskustvo slobode odvojene od istine mogu se, po Božjem milosrđu, pretvoriti u prilike za evangelizaciju: otkrivajući osjećaj nepotpunosti, one potiču egzistencijalna pitanja na koja samo Krist daje potpun odgovor.
Bog se utjelovio da nas spasi, a to također čini odgajajući naš religiozni osjećaj, našu neutaživu čežnju za istinom i ljubavlju – zaključio je papa Lav XIV.

A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože, milostiv budi meni grešniku!’
Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

Svećenik: fra Jure Josipović

Program duhovne obnove uključuje molitvu, pobožnost krunice i križnog puta, duhovne nagovore i zajedničko druženje sudionika. Organizatori ističu kako je riječ o susretu koji nastoji povezati iskustvo vjere sa zahvalnošću i oprostom u svakodnevnom životu.

Duhovne nagovore ove će godine predvoditi fra Jozo Grbeš, don Damir Stojić i pater Ivan Ike Mandurić, koji su se i ranijih godina odazivali na poziv organizatora.

Organizatori pozivaju članove Bratovštine, sudionike Marijanskog zavjeta za Domovinu, hodočasnike, mlade i sve zainteresirane da se pridruže susretu u Međugorju.

Za sudjelovanje u duhovnoj obnovi potrebno je prijaviti se putem elektroničke prijavnice dostupne na službenoj mrežnoj stranici Marijanskog zavjeta za Domovinu: www.marijanskizavjet.hr.

Dan očeva, koji se obilježava 19. ožujka, prilika je da zahvalimo očevima za ljubav, podršku i sigurnost koju nam pružaju kroz život. Iako se zahvalnost ne može mjeriti darovima, mali znak pažnje može biti lijep način da pokažemo koliko nam znače.

Za ovu posebnu prigodu Angellum je pripremio kolekciju darova kao što su citati na platnu i ostale emotivne kreacije koje slave očinsku ljubav i obitelj. Riječ je o poklonima koji nisu samo dekoracija, već trajna uspomena koja svakodnevno podsjeća na zahvalnost i ljubav prema tati.

Posebna pogodnost je i mogućnost slanja poklona direktno na adresu u vaše ime uz prigodnu čestitku, što omogućuje da tatu iznenadite čak i ako niste u istom gradu. 

Ideje za poklon i inspiraciju za Dan očeva možete pronaći na:

https://angellum.hr/prigoda/ocev-dan/

Također, ne zaboravite da Angellum kreacije možete pronaći i u svim knjižarama Verbum i ostalim Angellum partnerskim mjestima u vašem gradu.
_____________________
Web: https://angellum.hr
Instagram: https://www.instagram.com/angellum_hr/?hl=hr
Facebook: https://web.facebook.com/angellumHR
Email: [email protected]

{gallery}dan-oceva-2026{/gallery}

"Nijedno ljudsko srce nije isto. I to je odgovor na ono pitanje kad kažu mladi: 'Molim krunicu svaki dan, ali mi je dosadno'. Nijedna Zdravo Marija nije dosadna ako se moli s ljubavlju. A ako se moli samo mozgom, razumom, onda nam izgleda to dosadno."

Govoreći o porukama koje vjernici u Međugorju često čuju, podsjetio je i na poziv na molitvu srcem.

"Gospa nas upravo ovdje pozvala više puta: 'Draga djeco, molite srcem'. Moliti srcem znači moliti s ljubavlju. Glavno pravilo u molitvi jest, ako te molitva ne mijenja, ti promijeni molitvu."

Kako bi pojasnio svoju poruku, fra Danko je upotrijebio i jednostavnu usporedbu iz sporta.

"Vrlo jednostavno. Ako gledamo nogometnu utakmicu, ili bilo koju drugu, igrač koji ne igra, koji ne trči, koji ne pokriva drugoga, on je tu beskoristan, odmah dolazi do zamjene."

U skladu s dekretom Apostolske pokorničarne i odluke pape Lava XIV. o proglasu Godine sv. Franje, koja će se slaviti od 10. siječnja 2026. do 10. siječnja 2027., a u spomen na 800. obljetnicu smrti „Sveca iz Asiza“ vrhbosanski nadbiskup proglasio je crkvu u Gučoj Gori jubilejskom.

Dekret je pročitao kancelar Vrhbosanske nadbiskupije preč. Mladen Kalfić tijekom misnog slavlja u spomenutoj crkvi u povodu susreta svećenika Gučogorskog arhiđakonata. „Ova jubilejska godina namijenjena je posebno članovima svih franjevačkih obitelji, kao i svima koji se pridržavaju Pravila sv. Franje ili se nadahnjuju njegovom duhovnošću, te svim vjernicima koji posjete u obliku hodočašća bilo koju franjevačku samostansku crkvu ili bogoslužno mjesto posvećeno sv. Franji u bilo kojem dijelu svijeta. U skladu s tim, u dogovoru s mnogopoštovanim provincijalom Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravkom Dadićem, ovime odlučujem da franjevačka samostanska crkva sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori bude posebna jubilejska crkva za sve vjernike, svećenike, redovnike i redovnice u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Ovu odluku donosim također u spomen na 170. obljetnicu početka gradnje samostanske crkve u Gučoj Gori u kojoj ćemo, ako Bog da, kao nadbiskupijska zajednica na blagdan sv. Franje, u nedjelju 4. listopada 2026., slaviti svečanu svetu misu“, navedeno je u proglasu uz zaključak: „U ovoj Godini sv. Franje molimo da bi svaki član franjevačkih obitelji, svaki svećenik i vjernik kršćanin na području Vrhbosanske nadbiskupije, po primjeru sveca iz Asiza, i sam postao uzor svetosti života i postojan svjedok mira.“

Guča Gora naselje je smješteno na obroncima Vlašića, 9 km sjeveroistočno od Travnika. Franjevci su tu samostan podigli još u 14. stoljeću, ali je on dolaskom Osmanlija srušen. Sadašnja crkva i samostan građeni su od 1856. do 1857. i do sada su više puta obnavljani. U veljači 1945. partizani su zapalili obje zgrade, a sličnu sudbinu doživjeli su i u posljednjem ratu kada su crkva i samostan devastirani te demolirani. Samostan je u lipnju 1993. okupirala Armija BiH i od njega napravila zapovjedno mjesto za ratne operacije 1993.-1994. U sjećanju žitelja Lašvanske doline ostale su slike demoliranja crkve kojega su napravili pripadnici odreda „El-mudžahid“.
Danas župa broji oko 600 vjernika. 

Tijekom svog svećeničkog djelovanja služio je na više mjesta u Hercegovini, ali i u misijama u Albaniji, gdje je također ostavio snažan pastoralni trag. Djelovao je i u ratom pogođenom Konjicu, gdje je godinama služio vjernicima.

Od fra Ferde emotivno se oprostio i fra Mario Knezović.

"Rijetkost je bilo susresti fratra jednostavnijega srca i života. On je oživotvorio blaženstvo: 'Blago čistima srcem, oni će Boga gledati'", napisao je Knezović.

Dodao je kako je susret s fra Ferdom mnogima bio poseban doživljaj.

"Susret s fra Ferdom je uvijek i svima bio dio raja na zemlji. Bio je djetinje jednostavnosti. Bio je suprot svijetu sebičnosti. On se razdao u nesebičnosti", naveo je.

Fra Knezović istaknuo je i njegov vedar duh te ljubav prema sportu i druženju.

"Fra Ferdo je volio i sport. Razgovori o nogometu s njim su bili iscrpni. Posljednjih godina znali smo 'umirati' od smijeha dok bi blagoslivljao kuće na Kočerinu", napisao je.

Dodao je kako je fra Ferdo bio svećenik koji je volio život i ljude.

"Fra Ferdo je volio život, volio činiti svima dobro, volio je društvo, stigao na mnoge tuđe radosti i dane žalosti."

Od fra Ferde oprostio se riječima svetog Franje Asiškog:

"Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri nam tjelesnoj smrti."

Ispraćaj fra Ferda Bobana bit će u subotu u 13 sati u Veljacima, dok će pokop i misa zadušnica biti istoga dana u 15 sati na groblju Martića križ u Posušju.

»Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.«

Nato će mu pismoznanac: »Dobro, učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga — više je nego sve paljenice i žrtve.«

Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio, reče mu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjega!« I nitko se više nije usuđivao pitati ga.

Svećenik: fra Mate Kolak

»Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno, opustjet će i kuća će na kuću pasti. Ako je dakle Sotona u sebi razdijeljen, kako će opstati kraljevstvo njegovo? Jer vi kažete da ja po Beelzebulu izgonim đavle. Ako dakle ja po Beelzebulu izgonim đavle, po kome ih vaši sinovi izgone? Zato će vam oni biti suci. Ali ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje.«

»Dokle god jaki i naoružani čuva svoj stan, u miru je sa njegov posjed. Ali ako dođe jači od njega, svlada ga i otme mu sve njegovo oružje u koje se uzdao, a plijen razdijeli.«

»Tko nije sa mnom, protiv mene je. I tko sa mnom ne sabire rasipa.«

Svećenik: fra Vinko Vuković

Donja Saska suočava se s nevjerojatnom prekretnicom u školskome sustavu. Ministrica prosvjete Julia Willie Hamburg predstavila je planove za model jedinstven u Njemačkoj: od idućega ljeta denominacijski vjeronauk bit će zamijenjen novim predmetom „Kršćanska religija".

No, predstavljeni kurikul izaziva rasprave o težini sadržaja čak i prije nego što započne. Novi je predmet zamišljen kao ekumenski model koji zajedno podučava katolike i protestante. Osim kršćanskih sadržaja, fokus bi sve više trebao biti i na drugim temama koje nemaju veze s vjerom.

Od ukupno 130 obveznih tema od petoga do desetoga razreda, samo pet se izravno odnosi na Osobu Isusa Krista. Program će uključivati ciljeve održivosti Ujedinjenih naroda (klima/okoliš), seksualnu orijentaciju i rodni identitet, kao i uvide u šerijatski islam ili prakse budističke meditacije.
(kta)

Isabelle se bojala da bi joj tijekom kirurškog zahvata mogli oštetiti glasnice jer radi kao učiteljica i u poučavanju koristi glas kao svoje glavno radno sredstvo. Također jako voli pjevati.

Krajem prosinca otišla je na duhovne vježbe u Paray le Monial. U crkvi sv. Klaudija de la Colombiera, sveca pokopanog u tom hodočasničkom središtu, primila je bolesničko pomazanje.

Nije se usudila moliti za ozdravljenje jer je njezina vjera u tako velik nadnaravni zahvat bila preslaba.
Gospodinu se obratila samo s molbom za snagu da dobro podnese operaciju. Nakon primanja sakramenta njezinim se tijelom proširila blaga toplina. Kasnije je cijeloga dana osjećala duboki unutarnji mir.

Kada je Isabelle došla na pregled prije operacije, njezin je liječnik začuđeno ustanovio da ciste više nema.
„Imate veliku sreću“, rekao joj je. Objasnio joj je da se ponekad dogodi da cista na štitnjači nestane, ali da iza nje obično ostane trag, ali je sada izgledalo kao da kvržice nikada nije niti bilo.
Isabelle je odmah pomislila na bolesničko pomazanje koje je nedavno primila. Liječenje stoga nije bilo potrebno.

Nakon tri godine liječničkog praćenja više nije morala niti dolaziti na kontrole, jer je njezina štitnjača bila u normalnom stanju.
Znak koji joj je Bog udijelio po bolesničkom pomazanju pomogao joj je i kasnije, kada se nekoliko mjeseci poslije suočila s težom kušnjom s trajnijim posljedicama, o kojoj u ovom svom svjedočanstvu – koje je inače podijelila s hodočasnicima u Paray-le-Monialu i koje je dostupno na internetu – nije govorila.

Zahvaljujući čudesnom ozdravljenju štitnjače shvatila je da ju Bog doista prati i da je s njom u svakom trenutku, što joj je pomoglo i u drugim teškim situacijama, premda se nisu tako povoljno razriješile.

Opisao je nadalje da je otac Pierre zajedno s desecima mladih odmah otišao pomoći tom župljaninu. Tada je uslijedio još jedan napad, novo bombardiranje te iste kuće, u kojem je ranjen sam župnik. Odmah je prevezen u obližnju bolnicu, ali nije preživio. Imao je tek pedeset godina – napomenuo je fra Toufic te podsjetio da je preminuli svećenik bio doista veliki oslonac kršćanima u tom području te uvijek uz njih, a to je osobito pokazao u tome što je ostao u Libanonu unatoč kontinuiranim upozorenjima izraelske vojske na evakuaciju.

Bol katoličke zajednice

Cijela katolička zajednica tuguje zbog tragedije, a ujedno osjećaju i veliki strah – istaknuo je također franjevac - Do sada ljudi nisu željeli napustiti svoje domove u kršćanskim selima, ali u ovoj se situaciji sve preokrenulo. Napustiti dom znači otići živjeti na ulici ili pokušati unajmiti drugi smještaj, ali ljudi si to ne mogu priuštiti, osobito zbog gospodarske situacije u kojoj se zemlja već dugo nalazi. Prošli je tjedan - podsjetio je nadalje otac Toufic - bila izravno pogođena i kuća jednog drugog svećenika: ljudi su tada ostali, ali sada, nakon smrti oca Pierrea, ne znam koliko će još dugo moći izdržati.

Očaj raseljenih osoba

Izvanredno stanje u zemlji sve se više širi. U našem samostanu u Tiru – rekao je franjevac – imamo 200 raseljenih osoba, a svi su muslimani. Prihvaćamo ih jer gdje bi našli sklonište u ovakvoj situaciji oni koji ga trebaju? Samo u Bejrutu imamo 500 tisuća ljudi koji su napustili svoj dom. Gotovo 300 tisuća ljudi napustilo je južni Libanon i raštrkani su po južnim područjima koja se smatraju sigurnijima, iako više nigdje nema sigurnosti. Deseci tisuća ljudi napustili su i dolinu Bekaa – napomenuo je župnik latinske zajednice.

Ljudi znaju što ostavljaju – svoju imovinu, svoje domove, svoju povijest – ali ne znaju kamo ići. Na ulicama su i spavaju u automobilima. Nismo bili spremni primiti gotovo četvrtinu stanovništva. Ali svima - istaknuo je franjevac - govorimo i ponavljamo da u nama nikada ne smije umrijeti nada u Gospodina koji nam uvijek daje snagu za nastavak. Dosta je ratova, dosta je nasilja – pozvao je na kraju - Oružje, kao što je rekao Papa, ne donosi mir, nego stvara pokolj i mržnju. Sve što tražimo jest živjeti s malo dostojanstva – zaključio je fra Toufic u razgovoru za vatikanske medije.

"Oženio sa se prije 6 mjeseci. Uvijek sam duboko u svome srcu želio Brak, obitelj, ženu i djecu. To posebno znaju moji prijatelji kojima sam često svjedočio iskrena srca kako želim biti muž", napisao je Jelinić.

Prisjetio se i razdoblja kada je razmišljao o redovničkom životu.

"Iako sam 2020. godine ušao u samostan razmišljajući o životnom pozivu, nakon 6 mjeseci provedenih u samostanu još više sam osjetio Bračni poziv. Naravno, izašao sam iz samostana i više dileme nije bilo. Božja volja je za mene Brak. Sada treba pronaći ženu", naveo je.

U objavi opisuje i susret s hagioterapeutkinjom Marijom Jurković nakon mise.

"Jednoga dana odem na Misu i prilikom izlaska iz Crkve zaustavi me jedna sveta žena, hagioterapeutkinja, Marija Jurković i kaže mi ovo: 'Josipe ti nemaš problem sa hrabrosti i sa prilaskom curi. Ti imaš problem sa strpljivosti. Tebi nije problem prići curi, tebi je problem čekati da ti Bog pošalje pravu curu. Zato ti nećeš pronaći svoju buduću ženu, nego će tvoja buduća žena pronaći tebe'", napisao je Jelinić, dodajući da su se njezine riječi pokazale točnima.

"I sve što je rekla, bilo je istina", naveo je.

Govoreći o razdoblju čekanja, Jelinić ističe kako ono često može biti teško i frustrirajuće.

"Zaista je nekad teško i frustrirajuće čekati. Razumijem ljude koji već dugo čekaju na pravu osobu. I ja sam dugo bio sam i čeznuo sam svim srcem pronaći pravu osobu. A vrijeme prolazi i prolazi. Pitaš se: 'Pa kad će više Bog poslati pravu osobu u moj život? Gdje je ta osoba? Ima li je? Postoji li? Molim, čekam, otvoren/a sam, ali još ništa. Zašto se još ništa ne događa?'", napisao je.

Dodaje kako vjeruje da Bog priprema pravi trenutak.

"Ali vjeruj mi: Bog priprema... I tebe, i nju. Kada bude pravo vrijeme, On će vas spojiti. I zaista to ne možeš požuriti, ali nećeš ni zakasniti. Iako izgleda da je Bog spor, vjeruj mi, On nikad ne žuri, ali On nikad i ne kasni", poručio je.

Prisjetio se i vlastite nestrpljivosti.

"I ja sam htio da mi je Bog pošalje što prije u život i bio sam nestrpljiv. Umjesto da sam bio opušten i vjerovao Bogu, puno puta sam htio da bude po mome a ne po Božjem. I hvala Bogu da me Bog nije poslušao. Hvala Bogu da mi Bog nije poslao ženu u život kada sam ja to htio i kada sam ja govorio da sam spreman", napisao je.

Na kraju objave Jelinić upućuje poruku o povjerenju i strpljenju.

"Kada se najmanje budeš nadao/la, u Njegovo vrijeme, na Njegov način, po Njegovoj ljubavi, Otac će ispuniti čežnju tvoga srca. Ne boj se, Bog zna što radi. Ali dok god grčevito držiš, dok god forsiraš i želiš pod svaku cijenu, tada još uvijek nisi spreman. Kada pustiš, baš kada pustiš, srcem.... Doći će!"

View this post on Instagram

A post shared by Marijine ruke (@marijine_ruke)

Donacije se prikupljaju svaki radni dan od 8 do 14 sati, dok je subotom prikupljanje organizirano od 8 do 12 sati. Svi koji žele pomoći mogu donacije donijeti u ured udruge Marijine ruke na adresi Gospin trg 1 u Međugorju.

Iz udruge poručuju kako i najmanja donacija može nekome uljepšati blagdane te pozivaju građane da se uključe i podrže ovu humanitarnu akciju.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

"Gospina poruka preko Marije Pavlović-Lunetti, 25.2.2026."

"Gospina poruka preko Marije Pavlović-Lunetti, 25.2.2026."

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego dopuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude.

Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

Dodaje kako se ipak postavlja pitanje zašto neke stvari treba jasno izreći, osobito kada je riječ o Međugorju. Kao odgovor na to podsjetio je na riječi pokojnog franjevca Slavko Barbarić, koje je izgovorio 1996. godine.

„Što znači rast Međugorja ako mi ne rastemo? Ono je darovano zbog nas, zbog našega duhovnog rasta i života s Bogom. Značenje Međugorja ne smijemo prebacivati na vanjsku pojavnost niti ga promatrati trijumfalistički. Ono je najprije nutarnja dimenzija.

Mene osobno ne zanima toliko što će se u svijetu događati, više me zanima župna zajednica. Ako sve usporedimo s jednom rijekom koja ima vrelo u Međugorju, onda je naša zadaća vrelo čuvati čistim. Uspijemo li to, ljudi će dolaziti i napajati se. Uprljamo li mi ovo vrelo, teško će ga moći itko u daljnjim tokovima čistiti.

Nadam se ipak da će Bog mnogim dušama u župi dati duha molitve i posta, vjere i ljubavi, te će uvijek biti jakih filtara i vrelo će biti čisto, a župa i hodočasnici kao stablo zasađeno pokraj voda tekućica koje u svako vrijeme donosi plod.“

Ove riječi prenesene su iz knjige Međugorje – vrijeme milosti: petnaest godina ukazanja Kraljice Mira u Međugorju, autora Krešimir Šego, u kojoj su zabilježeni razgovori s vidiocima i fra Slavkom Barbarićem.

Na svetkovinu svetoga Josipa u četvrtak, 19. ožujka, svečano misno slavlje u 11 sati predvodit će apostolski nuncij u Italiji i San Marinu nadbiskup Petar Rajič.

Program proslave svetkovine sv. Josipa i proglašenja crkve Nacionalnog svetišta sv. Josipa manjom bazilikom održava se od 12. do 19. ožujka, a uključuje više misnih slavlja, pobožnosti i euharistijsko klanjanje.
Više informacija dostupno je na poveznici.