Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak
U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?«
A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«
]]>Dragi molitelji i promicatelji djela sluge Božjega Ante Gabrića!
]]>Ovih dana smo čuli kako Isus postavlja pitanje koje prožima svako doba i svaku kulturu, i ovu našu: „Što koristi čovjeku ako stekne sav svijet, a izgubi dušu?“ To je pitanje koje nas poziva da preispitamo što istinski cijenimo. Možemo provesti život tražeći uspjeh, bogatstvo, priznanje ili udobnost, a ipak otkriti da nam nešto bitno nedostaje. Stvari kojima se svijet divi i kojima plješće nikada ne mogu zadovoljiti najdublju čežnju ljudskog srca. Stvoreni smo za zajedništvo s Bogom i ako naši životi ne ostanu ukorijenjeni u njemu, čak će nas i naša najveća postignuća na kraju ostaviti neispunjenima i razočaranima.
Isus nam nudi drugačiji put: put učeništva koji je o. Ante do kraja prihvatio. Isus ne traži od sviju da ga na takav način slijedimo. Ali traži da ga ipak slijedimo u svom pozivu i zvanju. To često zahtijeva odustajanje od vlastitih planova, ambicija i egocentričnih želja. Iz perspektive svijeta to se može činiti kao gubitak. Pa ipak, u Božjim očima, upravo to velikodušno samodarivanje vodi do istinske slobode i trajne radosti. Svaki čin samoodricanja poduzet iz ljubavi prema Kristu stvara više prostora za djelovanje Božje milosti u nama. Daleko od toga da nas umanjuje, već nas sve više oblikuje u ljude kakvima smo stvoreni da budemo. Paradoks i snaga Evanđelja je u tome da i najbogatiju radost otkrivamo ne u posjedovanju, već u davanju. Baš u tome je bio poseban o. Gabrić koji je sve dao što je imao. Taj paradoks i tu snagu Evanđelja je živio pa je mogao reći: „Što više možemo dati, to ćemo biti sretniji. I što više dajemo, to će nam biti lakše davati.”
Tu vam sreću i velikodušnost i ja želim i srdačno pozdravljam u ovoj kolovoškoj devetnici!
Vicepostulator, p. Mirko Nikolić, D.I.
PRVI DAN
MAJKA MU JE UMRLA
Bošonti, 1. ožujka 1940.
Došao je iz Sodnatole. Majku su mu prije podne zakopali, a poslije podne bio je primljen u našu školu. Na njemu tek tanke hlačice i poderana košuljica. Bio je ponešto žalostan, ali sam vidio da poradi nježne dobi ne shvaća pravo što je izgubio smrću svoje majke. Dao sam mu novu plavu košuljicu i s njime sam otišao u kapelicu, da se pomolim za dobročinitelje, koji su darovali to odijelce, a i da se pomolim za pokoj duše njegove mame. Mali je onda zaplakao i zamolio me da ga odvedem u školu časnih sestara, gdje se nalazila njegova sestrica. Na putu me pitao za mnoge stvari: odakle sam, hoću li na njega paziti, hoću li mu dati jesti, i na koncu onako iskreno djetinjski: »A imaš li ti majku, i je li ti dobra? Ganulo me to pitanje malog siročeta, pa sam mu odgovorio:
Ja još imam majku i jako je dobra. Tako dobra da mi je dopustila otići u daleku Indiju, da se mogu brinuti za tebe.
O, zar je tvoja majka tako daleko? Ja bih želio jednom otići tamo i reći hvala što te je poslala meni!
Đon, to je daleko, daleko... Petnaest dana hoda na velikoj lađi. Ti se samo moli za moju majku, a ja ću joj pisati da je i ti voliš i da si joj zahvalan. To će je mnogo razveseliti.
Đon se sastao sa svojom sestricom, koja je nešto starija od njega. Plakali su zajedno. Ostali su sami na ovome svijetu, znali su da su siročad. No misionar je postao njihova majka, i on će se za njih brinuti „ misionar“ kojeg je majka poslala iz daleke zemlje da se brine za mene, rekao je Đon sestrici.
Kako je majčinska ljubav nešto veliko i uzvišeno! Ali je majčinska žrtva još veća i uzvišenija, jer žrtvujući svoga sina Bogu, pruža utjehu stotinama ražalošćenih i bolnih srdaca.
Vaš o. Ante
Tamo gdje palme cvatu, br. 2.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
DRUGI DAN
GDJE KOLERA VLADA
Bošonti, 4. ožujka 1941.
U Bošontiju i u drugim mjestima vlada kolera. U Satkhiri su cijele obitelji nestale, a u Raghabpuru ih polako nestaje. Ima kuća i s preko 10 čeljadi bolesnih. U jednoj čak i jedanaestero. Troje je umrlo po noći, a za osmero drugih rekao je bengalski doktor: »Dekha hoe đabe! —Vidjet ćemo!« što znači, da je i njima odbrojeno.
Oci su neprestano zaposleni. Po nekoliko puta na dan valja obilaziti naokolo i proviđati bolesnike. A proviđati bolesne od kolere nije najlakša stvar.
Bolest je nenadano počela. Obično se javlja u vrućim mjesecima. U to doba ono malo vode po baruštinama pravi je otrov, pa nije ni čudo da epidemije baš u to doba haraju. Misle da je ovogodišnjoj koleri uzrok pokvarena hrana. Trgovci za skupe novce prodaju trule živežne namirnice. Narod na njih svaljuje krivnju. Ljudi su već tako razdraženi, da se prijete smrću trgovcima. I sve se bojim da neće ostati kod samih prijetnji.
Sada je već strašilo, iako smo u mjesecu iza žetve, no što će biti u kišno doba i iza njega? Isus zna. On će i u to doba ostati među nama u svetohraništu, da nas jača i krijepi, nas i povjereno nam stado.
Primite iskrene pozdrave iz teško iskušanog Bošontija. Sjećajte nas se dnevice u molitvama i žrtvama! One će nam dati ustrajnosti i odvažnosti.
Hvala vam, braćo, već unaprijed hvala!
Vaš o. Ante
»Tamo gdje palme cvatu«, br. 5.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
TREĆI DAN
RIBARI DUŠA
Kurseong, 15. srpnja 1941.
Sunce je baš zalazilo nad Bošontijem, kad sam se uputio prema Gangesu. Na obali pokraj našeg misijskog pristaništa pristajala je mala urođeničko lađa. Zadnji zamah veslima i prednji dio lađe bio je na suhom. Najmlađi od ribara iskoči van i zabi kolac u blato da za nj priveže lađicu. I drugi iziđoše. Tek je stari Hiru zadovoljno brojio ribe i stavljao ih u poveću košaru. Sve su ovo novoobraćenici, moji stari prijatelji. Čim me opaziše, naklonivši se duboko, pozdraviše me s »Đizu pronam! - Hvaljen Isus!«
Hiru, eto dobra lovina danas! - uzvratih im na pozdrav.
Uz vaš blagoslov bit će i bolje, oče. Isus učinio, te Vi mogli svu našu pogansku braću u Isusove mreže pohvatati!
Iznenadila me i razveselila ta lijepa želja priprostog ribara.
Hiru, o da samo znaš kako moje srce čezne za tim časom!
No kad će to biti?
Hiruove oči zasjaše pune pouzdanja: »Bit će, oče, bit će. Neka je u nama ljubavi k Isusovu Srcu, pa ćemo mi to izmoliti!«
Koliko li vjere u ovom kratkom odgovoru! Mislio sam tada na sve drage dobročinitelje i na svoje dobre male misionare i misionarke koji se dnevice mole za obraćenje Bengalije. O kad li će se Hiruova želja ispuniti? Milijuni još čekaju, no misionara, tih »ribara duša« malo je. S druge pak strane poteškoće su velike, rekao bih, neprebrodive. No, mi uza sve to ne smijemo i nećemo sustati. Lozinka naša »Bengalija Kristu« duboko je uklesana u našim srcima i mi za nju živimo i umiremo.
Uostalom, nismo sami, Isus je s nama. S njegovom pomoći osvojit ćemo Bengaliju. Kao što blagi lahor srpanjskim jutrom savija jednim dahom more pšeničnih klasova, tako i milost Isusova može u jedan čas obratiti na tisuće srdaca. Na nama je da ovu milost izmolimo. Hoće li moje oči vidjeti Bengaliju obraćenu, hoću li vidjeti plod svojih žrtava? Možda neću. Pa ako i ne vidim, svejedno ću biti sretan i sretan ću umrijeti, znajući da sam žrtvovao svoj mladi život za ostvarenje ovog velikog ideala.
Vaš o. Ante
Bengalija Kristu!
»Tamo gdje palme cvatu«, br. 6.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
ČETVRTI DAN
Pismo koje slijedi otac Ante je primio od nepoznatog molitelja iz domovine nakon svog ređenja. Znajući da nitko od obitelji i prijatelja iz domovine nije mogao biti prisutan na njegovu ređenju u dalekoj Indiji, ovo ga je pismo zasigurno duboko dotaknulo i donijele mu veliku utjehu. Pismo je objavio u listu koji je pisao za nas Hrvate – »Tamo gdje palme cvatu« (br. 12, 1943.).
Molimo i mi, poput ovog vjernog molitelja, da se naše molitve uzdignu do neba kako bi se sluga Božji o. Ante Gabrić proglasio blaženim i svetim.
JEDNA ČESTITKA MLADOMISNIKU IZ DOMOVINE
Kurseong, prosinac 1943.
Dragi mladomisniče!
Satovi kao da neopazice odmiču. Večernja polutama već je ispunila crkvu. Crvenkasti plamičak vječnog svjetla baca titrajuće zrake na oltar i svetohranište. Kako godi duši biti u ovoj tišini pred Svetootajstvenim Isusom. Često sam ja ovdje. Imam toliko toga reći Isusu.
Danas kao da mi i nehotice misli k Vama lete, na ovaj dan, kad pristupate k Božjem oltaru, daleko tamo u misijskim krajevima, koje Vi običavaste nazivati »zemljom čežnja... ostavili ste nas, sve nas, domovinu, roditelje. Sjećam se toga dobro, kao da je bilo jučer. Naš zadnji susret tamo pred pet godina. Koliko se toga od tada promijenilo! Kao da su nas ovi teški svjetski događaji otuđili. No ipak, mi Vas nismo zaboravili. Mali plamičak vječnog svjetla mogao bi Vam to zasvjedočiti, mogao bi Vam pričati o mnogim
satovima, provedenim ovdje u molitvi za Vas.
O kad bih Vam mogao pokazati sva ona živa svjetla, koja se za Vas mole u tihim i tajnim satovima molitve pred svetohraništem, koji se za Vas žrtvuju, trpe i rade. Sitna svjetla Vaših malih misionara i misionarki, bijela i čista svjetla tih miljenika Srcа Božanskog Misionara; poveća svjetla Vaših mladih prijatelja, koji borbe svoje mladosti, te teške i strašne borbe, prikazuju za Vas, za Vaš rad; još veća svjetla, no toliko puta skrita i tajna, očeva i majki, njihove teške brige, njihove boli, zabrinute kucaje njihovih roditeljskih srdaca. Pa onda tolika divna svjetla duša Bogu posvećenih, koje svoje živote na Božjem oltaru prikazuju za širenje kraljevstva Njegove ljubavi i za vjesnike te Njegove ljubavi i milosrđa.
Krasna svjetla, što zajedno s vječnim svjetlom izgaraju tiho i neopazice. Mislimo na Vas, ne zaboravljamo Vas. Titrajuće zrake vječnog svjetla to Vam svjedoče. Znam da Vas čeka težak život, apostolski život u pogibeljnim krajevima Sunderbanskih džungla, strašna klima indijskih poljana, osamljenost, poteškoće, križevi... No sjetite se, dragi naš mladomisniče, da pristupate k oltaru Boga koji razveseljuje Vašu mladost. On će biti uz Vas usred Vašeg apostolskog rada, On, Božanski Misionar, koji Vam je dao snagu da ste mogli ostaviti dom i rod.
A sjetite se ujedno da uz mala svjetla naših crkava izgaraju mnoga srca u molitvi za Vas i za sve naše misionare. Ona su uz Vas na ovaj sretni dan Vašega života. Radujemo se i veselimo se s Vama. I dok Vam od srca čestitamo na ovoj časti, molimo Vas, da se posebno sjetite onih između nas, koji duboko u svom srcu čuvaju svetu i tajnu želju, da bi se i oni jednom mogli sasvim žrtvovati za Isusa u dalekoj Bengaliji. … Tamo gdje palme cvatu.
To su eto želje naše, to su naše misli pred tajanstvenim titrajima vječnog svjetla.
U Srcu Božanskog misionara ostajem uvijek Vaš
A.B.
Tamo gdje palme cvatu, br. 12.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
PETI DAN
NJIHOV DAN
Morapai, lipanj 1945.
Bio je to, uistinu, njihov dan, dan naših dragih prvopričesnika i prvopričesnica. S palmama u rukama ulaze oni u crkvu pjevajući krasnu bengalsku pjesmu »Doe Dišu Khrišto, Đoe Dišu Khrišto! - Živio Isus Krist, živio Isus Krist!«
Bila ih je cijela vojska. Ne samo morapajska djeca, već i sva obližnja sela moradoše poslati svoju djecu na glavnu misijsku postaju, da ovdje prime zadnju pouku. Došlo ih je kojih 150. Većinom pusta sirotinja, nemaju ama baš ničega. Neki su donijeli kao svoje jedino blago šuplji tanjur, iz kojega će jesti rižu. Drugi nisu ni to smogli. Trebalo se pobrinuti za kakav pokrivač za noć, jer je pred Uskrs još bilo dosta hladno po noći.
Ovdje će ostati tri tjedna. Neki plaču, kad su im roditelji otišli natrag kući. Za njih je to prvi put da su izvan svoga sela, pa i njih hvata »đomotužje«. Tješim, mirim i brišem srebrne suzice ...
Sutradan odmah na posao. Urođeničke sestre svete Ane preuzele su velik dio pouke na sebe. Razdijelili smo dječicu u nekoliko grupa, pa onda tri sata dnevno tumači, govori, pitaj i ispituj. S mnogima je trebalo početi od znaka križa... Pouka se davala u samostanu časnih sestara. Dječaci su tri puta dnevno išli »o-pare«, kako mi ovdje u Morapaju kažemo, tj. »na onu stranu« -preko kanala, gdje se nalazi samostan. Vodio ih je mali Bumbul, koji je dva pedlja visok, a dva i po širok! Zadnji u grupi bio je mali Antoni, sirotica. Od rođenja je hrom, pa ga je njegov vjerni prijatelj Bikhu svaki put preko nosio na leđima.
U ponedjeljak pred Cvjetnicu počeli su ispiti. Strogi ispiti! Neka dječica onog jutra od straha nisu ništa mogla jesti... Uzelo mi je ništa manje nego 11 sati dok sam sve ispitao. Prvi dan šest sati, drugi dan pet. Tu je istom bilo srebrnih i zlatnih suzica, jer sam bio prilično strog. Ali je bilo i osmijeha, kojih neću nikada zaboraviti. Onaj mali hromi Antoni bio je tako veseo, kad sam mu rekao da je prošao, te sam mislio da će od veselja kao jelen skočiti na svoje male kržljave nožice ... Na koljenima je izašao pred vrata, gdje su druga djeca čekala, pa je na sav glas zavikao: »Paš hoječhi! - Prošao sam!« Dao je bistre odgovore. Na svoj priprost način dakako, ali sam se zbilja divio djelovanju Božje milosti u ovim malim srcima.
Bili smo svi umorni, no radosti Cvjetnice uvelike su sve naplatile. U novim bijelim odijelima, s palmama u rukama stupa njih 80 kroz dupkom punu crkvu pred oltar, pjevajući slavu Isusu Kralju. Pa oni su slava, najveća, najljepša i najčišća Isusova - ovi Njegovi prijatelji. Mnogi su ljudi naglas plakali. Imali su i zašto, jer ovakvo što čovjek ne doživi svaki dan.
Pred samu svetu pričest rekoh im još dvije riječi, da ih podsjetim na sve one za koje se trebaju moliti. I vas su se sjetili. Dragi je Isus sigurno rado uslišao njihove molitve.
Sjetite se i vi ovih naših malih prijatelja u svojim molitvama, da bi oni svom Isusu mogli ostati vjerni kroz cijeli život, i da bi svojim dobrim primjerom mogli privesti još mnoge poganske dječice Prijatelju Malenih!
Vaš o. Ante
»Tamo gdje palme cvatu«, br. 16.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
ŠESTI DAN
OPET U KHARRY
Morapai, prosinac 1945.
Mislio sam da neću tako brzo u Kharry, no trebalo je opet ići... Sjećate li se onog zadnjeg putovanja na biciklu, kad sam si pola rebara slomio, a drugu polovicu dobro očešao na tvrdim grudama kharrijskih kozjih staza. Kad sam se više-manje živ vratio u Morapai, napravio sam čvrstu odluku da me Kharry neće tako brzo vidjeti. No odluke se prave da ih prekršimo! I onda zapravo ovaj put nisam išao onako na šetnju, već u pomoć teško bolesnom ocu Sedeju; ne na biciklu, već u malom misijskom čamcu; ne po danu, već po noći.
I ovako je bilo dosta zanimljivosti na putu. Kako sam rekao, putovao sam u čamcu: kojih pet metara dugom, jedan metar širokom i oko pola metra dubokom. Dakle, kako vidite, u ovakvoj se lađi ne bi moglo preko Oceana u Ameriku! Dakako, motora nema, već jedan ili dva lađara guraju čamac pomoću bambusovih štapova. Brzina: nešto brže od - puža ...
Već se hvatao sumrak, kad smo ostavili Morapai. Uvukao sam se pod niski slamnati krov, kojim je čamac bio prekriven. Taj krov služi i protiv kiše i protiv sunca. Nizak je, jer bi inače vjetar prevrnuo čamac, a osim toga, na putu je mnogo malih bambusovih mostova preko kanala, pa se s visokim krovom ne bi moglo ispod provući. Malo je neugodno, jer se čovjek ne može uspraviti. No sjediti se već dade. Mjesta i baš nije bilo mnogo, jer smo uzeli i nešto »zalihe« za ovu dugu ekspediciju: riže, žutog »dala«, povrća, pa čak i veliku zemljanu posudu pitke vode. Čuo sam, naime, da su u Kharryunemaju dobre vode. Lađica skoro puna. No bilo je još mjesta za mene, da se malo izvrnem na počinak. A zbilja sam toga dana bio umoran, jer je toliko toga trebalo svršiti prije polaska u Kharry. Iza večernje molitve pripravio sam svoj »krevet« ... Nekakav debeli kaput ispod sebe, vreća riže pod glavu kao jastuk, a pokrivača ne treba, jer je silna sparina i vrućina. Večer nas je uhvatila iza sela Čoukitole, večer i s njome komarci. Da su me barem ovu noć pustili na miru. Nego, neće ovaj krilati rod! No kako sam bio umoran, brzo sam zaboravio na komarce. U polusnu čujem dovikivanje lađara. S protivne strane dolaze mnoge velike lađe natovarene rižinom slamom. Tamno je kao u rogu. Na ovim lađama nema crvenog i zelenog svjetla, pa se stoga dovikuju: »He bhai, dhonga ašće! - He brate, dhonga dolazi!« Tako se, naime, zovu ove lađe. Dva moja lađara: Mihael, brat katehiste Bomkina, i Ođit, dobro guraju dhongu. Dakako, da se sve ljulja i drma, kad je čamac tako uzak.
Kad smo prošli ispod velikog mosta kod Boro Ćinre, počelo se oblačiti. S južne strane dobro je grmjelo i sijevalo. Pričvrstili smo i popravili slamnati krov, jer dođe li jaki vjetar, sve će odnijeti u zrak, pa će se onda trebati stiskati pod kišobran. Dakako, da je trebalo ustati s »udobnog« kreveta. No to ću morati činiti više-manje svakog sata: ili su se druge lađe postavile na put u uskom kanalu; ili je most prenizak, pa je slamnati krov trebalo podići s lađica, prenijeti ga dvojica do iza mosta, lađicu progurati ispod, a onda opet na nju staviti krov; ili je opet ikoji od revnih nadglednika kanala htio znati što sve imamo u čamcu ... Jedan se takav junak sjetio da nas zaustavi i baš nekako pred ponoć. Kojih desetak minuta prije toga trebalo nam se progurati ispod onog niskog mosta. Iza toga sam se opet malo »ispružio«, kad me Mihael poče bojažljivo zvati:
»O Fader, čokidar dakčen! - O oče, stražar zove!«
Nije druge, Ante, već opet izvuci svoje garavo lice i pokaži ga tom slavnom čokidaru, da mu se srce smiri. I ne samo da mu se smirilo, već se junak i preplašio, kad me je ugledao.
Iza ponoći smo stigli u Bištopur. Lađari su bili umorni, pa sam im rekao neka se odmore i okrijepe u seoskom dućanu. Nije im to trebalo dva puta reći. Dućandžija je već spavao, no u nadi da će nešto zaraditi, spremno je ustao i pogostio ove »noćne ptice«. Htjeli su i meni nešto donijeti, no kako je već ponoć bila prošla, nisam mogao uzeti, jer sam ujutro želio prikazati svetu misu u Kharryu. Zapravo, glad nisam ni osjećao, no od žeđe su se usta dobro osušila. Međutim, pet do šest sati čekanja neće me ubiti.
Kušao sam opet spavati, no onaj krevet žulja: krevet ili moja rebra, sad se više pravo ne sjećam. Mislio sam da sam s desne strane nešto deblji, no i s te strane jednako je žuljalo. Podmetnuo sam još jedan ručnik, pa je nekako mekše izgledalo... Bilo kako bilo, te sam noći napravio odluku da mi se valja malo »potkožiti«, jer ću inače na ovim putovanjima ižuljati sva rebra.
Nastavlja se…
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
SEDMI DAN
OPET U KHARRY
Počelo je roskati, no pljusak nas je obašao, pa smo barem s te strane bili sretne ruke.
Naskoro smo ušli u velika kharryjska rižišta. Kanal se vijuga kao kakova zmija. Vani je krasna mjesečina, razvedrilo se. Sve tiho i mirno, tek se čuje pljusak -bambusovih štapova i zvrk tisuća skakavaca po poljima. Godi duši ovakav mir. Kako se nije dalo spavati, izvukao sam se ispod krova i započeo svoju jutarnju molitvu i razmatranje. »Blagoslovite dani i noći Gospodina!« Mir vlada posvud naokolo, no u kolikim srcima još nema Njega, koji nam jedini može dati mir.
Kralju mira, dođi kraljevstvo Tvoje i u Bengaliju!
Prolazimo kroz Kašinagor. To je poprilici glavno mjesto u ovom okružju. Ima i svoju poštu, koja je ujedno pošta i za Kharry. Sve spava, nigdje ni žive duše. Samo se iz daljine čuje zvonjenje svete »gonge«. Možda tko budi svoje bogove iz njihova dubokog sna. Bam-bam-bam, odjekivali su zvuči gonge, kao da na pogreb koga zovu: pogreb neumrlih duša, koje će se opet i danas klanjati svojim lažnim božanstvima.
Napokon smo prispjeli i u Kharry. Bilo je oko 4 sata ujutro. Sve dakako još tamno. Prtljagu smo stavili pred nedovršenu kuću. Nema ni prozora ni vrata, no otac Sedej se već ovamo preselio, jer je ipak ugodnije tu stanovati nego u malom i mračnom podrumu stare kuće.
Polako sam se približio do sobe. Bolesnik teško diše i u silnoj se groznici samo prevrće po krevetu. Već je ovako deset dana. Nadao se da će bolest naskoro krenuti na bolje. No sile sve više slabe, pa još danas treba otpremiti oca u Kalkutu. I bilo je, doista, već skrajnje vrijeme, jer to nije bila obična groznica, već neka vrsta tifusa. Ustali smo iza ponoći. Odslužio sam svetu misu u privremenoj kapelici. Prisustvuju urođeničke časne sestre i dječica iz sirotišta. Vrlo je rano, no to njih ne smeta. Oni vole svetu misu.
Čamac je pripravan. Za bolesnika smo pripravili jedan mali vojnički krevet, pa je barem donekle bilo udobno. Putovanje je trajalo kojih pet sati. Mora da je otac Sedej mnogo prepatio, no on je pravi kremen, pa ni da je od boli obrvom trepnuo ... Zbog toga sigurno ga se i bolest prepala. Kad su ga doveli u grad Kalkutu, liječnik je rekao da je stanje veoma opasno, pa da se i o životu radi. No otac Sedej mu je htio pokazati da ima krivo, pa je sam, onako slab, uzašao uz stotinu stepenica do bolničke sobe. Kad je to smrt vidjela, otišla je odakle je i došla, a i otac Sedej je došao opet odakle je otišao: iza dvadesetak dana vratio se opet u Kharry, istina prilično slab i mršav, no još uvijek isti otac Sedej.
Sada prikuplja izgubljene sile, jer bi svakako želio dovršiti započetu kuću. Nadao se da će sve biti gotovo do Božića, no potrajat će nešto više vremena.
Iz Kharrya je trebalo natrag u Morapai. Dakako, po noći, jer je po danu posla preko glave. Pomalo se već i umor osjeća. Koliko toga čovjek doživi na ovim putovanjima, no, nije moguće sve opisati. Najbolje je da dođete koji put ovamo u pohode. Bit će to lako sada iza rata. Na stotine će zrakoplova biti slobodno.
Jednu vam još želim reći o Mihaelu. Kad smo na povratku prolazili pokraj Bištopura, gdje pogani spaljuju svoje mrtvace, počeo je on pričati o raznim događajima iz ovih krajeva. Sve naokolo tamno, šakali zavijaju, Mihael nekako tajanstveno priča i priča, a Ođitu, drugom lađaru, sve se ruke od* straha tresu. Mihael, lopov, kakav već jest, to opazio, pa još strasnije događaje trese iz svoje bogate mašte. A Ođit sve vjeruje. Svuda se naokolo vrte sami dusi, pa sve misli: Evo, sad će jedan na mene ... Ali dusi te noći nisu došli da nas smetaju, no jesu komarci, koji su nas pratili od Morapaia do Kharrya, i sad opet u Morapai.
U ovo nekoliko dana već sam 30 sati u ovom malom drndavom čamcu. Klima se čamac, klimam se ja, klimaju se lađari, pa kad smo u sumrak zaokrenuli iz boroćinrijskog kanala u morapijski, sve se oko mene pomalo »klimalo«: čak i tornjevi poganskih hramova u selu Bisnopuru, posvećenom poganskom bogu Višni, okrvavljeni zrakama zalazećeg sunca. Krasan pogled, no koliko li je bijede iza njega. Molimo se, braćo, te svi ovi krajevi, preporođeni Njegovom ljubavlju, budu naskoro zarumenjeli krvlju neokaljanog Jaganjca!
Vaš o. Ante
»Tamo gdje palme cvatu«, br. 17.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
OSMI DAN
DAN OSLOBOĐENJA
15. kolovoza 1947., dan Uznesenja Blažene Gospe. Velik je to dan u povijesti indijskog naroda, dan kad se zvijezda slobode pokazala na obzorju nakon toliko stoljeća čekanja, dan kada se narančasto-bijelo-zelena zastava nove slobodne Indije razvila uz povike milijuna: »Dai Hind! — Živjela Indija!«
Bio sam toga dana u Kalkuti. Veselju i radosti nije bilo ni kraja ni konca. I na najveće čuđenje svih sve je prošlo u miru. Nadajmo se da će mir biti prvi plod slobode.
Kako znate iz novina, Indija je dobila tzv. »Dominion status« i razdijeljena je na dva dijela: Pakistan, muslimanska Indija, i Union of India, sva ostala Indija, izuzevši nekoliko nezavisnih država. Bengalska pokrajina je razdijeljena na dva dijela: istočni je pripao muslimanskom Pakistanu, dok je zapadni, u kojem se mi nalazimo, pripao Indijskoj Uniji.
Što će nam budućnost donijeti? Da li ćemo ostati na svojim mjestima i nastaviti svoj rad? Vođe nove vlade nekoliko puta su svečano izjavili da se misionari ne trebaju ničega bojati, da će tzv. »manjine« biti poštivane i vjerska sloboda da će ostati kao i do sada. Bilo što bilo, mi smo u Božjim rukama. Spasitelj nas neće ostaviti. Vi se i nadalje revno molite za nas, molite se za novu Indiju, da bi križ spasenja, znak prave slobode, mogao naskoro nad njom zasjati!
Vaš o. Ante
»Tamo gdje palme cvatu«, br. 22.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
DEVETI DAN
MOLITVA GOSPODINU
Gospodine, usliši molitvu svoga puka,
učini u svojoj ljubavi da svi narodi,
svi puci, ujedinjeni Tvojom božanskom ljubavlju,
mogu Tebe slaviti, Tebe ljubiti, o Vječna ljubavi!
Gospodine, mnogi Te narodi još ne poznaju,
ne poznaju Tvoju ljubav, ne znaju za Tvoje milosrđe,
taj uzrok naše hvale i slave Tebi.
Primi našu molitvu, primi naše dnevne žrtve,
da bi oni naskoro mogli zapjevati onaj divan psalam slave
»Hvalite Gospodina svi narodi…«
Isuse Kralju, neka dođe kraljevstvo Tvoje!
Rasvijetli moju pamet, užezi moje hladno srce,
da se i ja mognem sasvim žrtvovati za proširenje Tvoga kraljevstva na zemlji.
Amen
Otac Ante Gabrić
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
ZAVRŠNA RIJEČ DEVETNICE
Dragi molitelji i štovatelji sluge Božjega Ante Gabrića,
prošli smo zajedno put kroz devet pisama sluge Božjega oca Ante Gabrića. U njima nismo čitali samo uspomene iz daleke Indije. Čitali smo Evanđelje pretočeno u život.
U prvom smo pismu susreli malo siroče koje je u misionaru pronašlo oca i majku. Zatim smo zajedno prolazili kroz dane kolere, bolesti i neizvjesnosti, promatrali ribare duša koji su svoje živote predali Kristu, osjetili snagu molitve vjernika iz domovine koja je oca Antu pratila na njegovu putu, radovali se dječjoj prvoj pričesti, dijelili napore misionarskih putovanja, zahvaljivali Bogu za slobodu naroda i na kraju zajedno izrekli molitvu da Kristovo kraljevstvo dođe u sva ljudska srca.
Kroz sva ova pisma provlači se ista poruka: ljubav koja se daruje nikada nije izgubljena. Ona tješi žalosne, hrani gladne, podiže obeshrabrene, liječi bolesne i vodi ljude Bogu.
Otac Ante nije imao bogatstvo ni sigurnost. Imao je vjeru, veliko srce i potpuno povjerenje u Božju providnost. Zato je mogao postati otac siročadi, prijatelj siromaha, brat bolesnika i glasnik nade svima koje je susretao.
Dok završavamo ovu devetnicu, zapitajmo se: što nam je Gospodin govorio kroz ova pisma? Koga danas poziva da utješimo, kome da pružimo ruku, za koga da molimo i gdje nas šalje da budemo Njegovi misionari?
Neka primjer sluge Božjega oca Ante Gabrića ne ostane samo lijepa uspomena. Neka postane putokaz našem svakodnevnom životu. Budimo ljudi otvorena srca, ljudi molitve, ljudi koji će u svakome prepoznati Kristovo lice.
Molimo zajedno da Gospodin po zagovoru sluge Božjega oca Ante Gabrića obnovi našu vjeru, učvrsti naše pouzdanje, zapali u nama misionarski žar te, ako je to Njegova sveta volja, uskoro obdari svoju Crkvu radošću da ga možemo štovati kao blaženika i sveca.
Slugo Božji oče Ante Gabriću, moli za nas!
Zahvaljujemo svima koji su sudjelovali u ovoj devetnici.
Slijedeću devetnicu započinjemo 20. rujna.
Svako vam dobro i Božji blagoslov!
©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG)
Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora
]]>U ono vrijeme: Isus ponovno prozbori svećeničkim glavarima i starješinama naroda u prispodobama: »Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’«
»Ali oni ne mareći odoše — jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi ubojice, a grad im spali.«
»Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’«
»Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše — i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju. Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.«
]]>]]>
Niz napada izazvao je strah među stanovnicima regije. Prema riječima lokalnih predstavnika, prije napada u kojem je poginulo 25 ljudi, napadnut je i potom pokopan mladić iz Mangua. Nakon toga, navodno je uslijedila još jedna ofenziva u tom području, u kojoj su spaljene kuće i kolibe, a uništeni usjevi, prenosi novizivot.net
U tom kontekstu, dok se stanovništvo još uvijek suočavalo s posljedicama prethodnog nasilja, dogodio se novi napad. Nakon napada, preminule žrtve su pokopane, dok su tri ozlijeđene osobe ostale hospitalizirane.
‘Mirni ljudi’
Tijekom pogrebne ceremonije, Jonathan Kyesmang, predsjednik Nacionalne udruge mladih Mwaghavul, izrazio je žaljenje zbog nasilja i istaknuo povijest mirnog suživota među lokalnim stanovništvom.
„Poznati smo kao miroljubiv narod“, izjavio je Kyesmang. „Naš narod putovao je okrugom Mangu, državom Plateau, Nigerijom i Afrikom te smo živjeli u miru s ljudima različitog porijekla“, piše International Christian Concern.
Vođa zajednice naglasio je da oni koji su odgovorni za nedavne napade ne predstavljaju sve fulanske zajednice koje žive u Plateauu. Prema njegovim riječima, mnogi stanovnici Fulana povijesno su mirno koegzistirali s drugim etničkim skupinama u regiji.
Kyesmang tvrdi da je nasilje povezano s pokušajima preuzimanja kontrole nad zemljom predaka. Ovu optužbu iznijele su zajednice pogođene ponovljenim napadima u različitim dijelovima države Plateau.
„Mi smo odgovorni građani i nastavit ćemo govoriti istinu cijelom svijetu“, izjavio je. „Nikada nismo rođeni da bismo ikoga napadali.“
Prema Kyesmangu, zajednice Mwaghavul imaju povijest suživota s različitim etničkim skupinama, uključujući Tiv, Idoma, Yoruba i Igbo.
Vlada države Plateau potvrdila je nasilje u Bin Mperu i osudila napad. U izjavi je državna povjerenica za informiranje i komunikacije, Joyce Lohya Ramnap, izrazila solidarnost sa stanovnicima i pogođenim obiteljima.
]]>Konkretna međunarodna ruta još nije finalizirana. Takozvana Malopoljska papinska staza (Małopolski Szlak Papieski), pokrenuta 2003., već služi kao osnova za projekt. Njena glavna ruta pokriva otprilike 231 kilometar od Kalwarie Zebrzydowske do Starog Sącza. Zajedno s deset drugih verzija rute, mreža obuhvaća ukupno otprilike 620 kilometara. Planirani hodočasnički koridor ima za cilj povezati duhovnu ostavštinu poljskog pape sa zajedničkim turističkim i kulturnim projektom dviju zemalja, promovirajući hodočasnički turizam i regionalno gospodarstvo, kao i jačajući suradnju između dva susjedna naroda.
Ključne referentne točke uključuju Wadowice, rodno mjesto Karola Wojtyłe, i Kalwariu Zebrzydowsku, hodočasničko mjesto od velike važnosti za njega od mladosti. Ruta se nastavlja u Beskide i preko Grońa Jana Pawła II., jedne od Wojtyłinih „domovskih planina“. Druge istaknute lokacije, koje će vjerojatno igrati ulogu u budućoj mreži hodočasničkih ruta, uključuju marijansko svetište u Ludźmierzu, Tatre i Stary Sącz sa svetištem Svete Kinge i papinskim oltarom. Zakopane, sa svojim svetištem Krzeptówki, također su varijanta za dio mreže papinskih ruta. Od Ludźmierza, ta ruta nastavlja preko Tatri do jezera Morskie Oko. Na slovačkoj strani, trebale bi se povezati postojeće hodočasničke i planinarske staze u Visokim Tatrama i regiji Spiš.
Ivan Pavao II. bio je, prenosi IKA, blisko vezan za planine. Kao krakovski nadbiskup Wojtłya je redovito išao na planinarenje i skijanje, a posjećivao je i slovačke Tatre. Tijekom svog pontifikata putovao je u Slovačku 1990., 1995. i 2003.
]]>„Bosna ti je život dala i kreposti prvi sjaj. Hrvatskoj te darovala, obje tvoj su zavičaj!“
Stihovi odražavaju smisao hodočasničkoga puta koji povezuje Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Od prvoga hodočašća prije 12 godina sudionici, uz marijanska svetišta, redovito obilaze spomenike i spomen-područja posvećena poginulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu. Svjedoci tih vremena pritom im prenose svoja iskustva i svjedočanstva o borbi za slobodu te čuvaju spomen na poginule suborce.
Ovogodišnje hodočašće, pod geslom „S apostolom hrvatske mladeži“, počelo je u Osijeku, a završava nakon 75 dana hoda. Posebnost je relikvija prvoga stupnja blaženoga Ivana Merza koju hodočasnici nose na zavjetnom putu, vođeni njegovim primjerom i zagovorom.
Ovih dana prolaze Hercegovinom, preko Širokog Brijega, Posušja, Mostara i Međugorja, a u petak stižu u Metković. Odatle nastavljaju prema Neumu, Slanome, Orašcu i Rožatu.
Posljednji dan hodočašća bit će 26. kolovoza. Uz glavnu rutu, koja će u Dubrovnik stići iz Rožata, hodočasnici priključne rute, koja dan ranije polazi iz Pločica, pridružit će se glavnoj dionici kod crkve sv. Ane na Brgatu.
Na Srđu će posjetiti Muzej Domovinskog rata i pomoliti se pod križem.
U 18 sati u crkvi Svetoga Križa u Gružu vjernici će moći častiti relikviju blaženoga Ivana Merza. Potom će iz crkve krenuti svečana procesija prema dubrovačkoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije, u kojoj će sudjelovati Dubrovački trombunjeri, hodočasnici, svećenici i vjernici.
Misa u dubrovačkoj katedrali počet će u 20 sati, a predslavit će je provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove p. Sebastijan Šujević.
Organizatori pozivaju Dubrovčane i njihove goste da se pridruže svečanoj završnici 12. zavjetnog hodočašća „Marijanski zavjet za Domovinu“, izvijestila je Bratovština Marijanski zavjet za Domovinu.
]]>Zvono dolazi iz Hrvatskoga Čuntića, kraja koje je tijekom Domovinskoga rata bilo izloženo stradanju i razaranju. Ondje ga je postavio fra Petar Žagar. Njegovim postavljanjem u Getsemanskom vrtu, mjestu Kristove molitve i muke, želi se povezati iskustvo mjesta koje je iskusilo rat i patnju s porukom mira koju zvono nosi u Svetom gradu.
„Njegov prvi zvuk u Getsemanskom vrtu nije samo liturgijski čin. On predstavlja poziv na mir. Iz vrta u kojem je Isus u noći svoje muke molio Oca, zvono će svojim glasom podsjećati hodočasnike, franjevce i sve koji dolaze na ovo sveto mjesto da je mir dar koji treba tražiti u molitvi i za koji se treba svakodnevno zauzimati“, istaknuli su iz Provincije.
„Zvonjava ovoga zvona povezuje tako Hrvatsku, hrvatsku franjevačku tradiciju i Jeruzalem, a posebno Getsemanski vrt, mjesto Kristove molitve: ‘Oče, ne moja, nego tvoja volja neka bude’“, dodali su.
Iz Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda zahvalili su svima koji su sudjelovali u darivanju, prijevozu i postavljanju zvona, istaknuvši želju da ono u Getsemanskom vrtu bude „glas mira, pomirenja i nade“, izvijestila je Provincija.
]]>U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ‘Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako.
A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ‘Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ‘Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ‘Idite i vi u vinograd.’ »Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ‘Pozovi radnike i podaj im plaću, počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar.
Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ‘Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.’ »Nato on odgovori jednomu od njih: ‘Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’ »Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.«
]]>Isusovac o. Petar Perica (1881. – 1944.) spjevao je omiljenu pjesmu „Do nebesa nek’ se ori” i bezvremensku marijansku pjesmu „Zdravo, Djevo”. Potonja je hrvatska marijanska himna, a autor ju je napisao kao mladić 1904. prilikom proslave pedesete godišnjice proglašenja Bezgrješnoga začeća Marijina. Gospa je tu opjevana kao nebeska kraljica u slavi i pobjednica nad đavlom, ali i kao kraljica Hrvata čija je Majka i „zora zlatna” kojoj oni daruju svoja odana srca i vapiju: „Zvijezda sreće i nama da blista, / noći grijeha mrak rasprši hud!”. Pater Roko Prkačin kaže: „Pjesma Zdravo, Djevo izraz je hrvatske duše koja duboko osjeća sve ono što nas povezuje u vjeri s Gospom i njezinim zagovorom u našem narodu.”[1]
Mučeništvo o. Perice
Manje je poznato da je o. Perica u ljeto 1928. godine pohodio njemačku mističarku Therese Neumann koja je čak 36 godina bez jela i pića živjela samo od euharistije.[2] Tom prigodom ona mu je prorokovala da će završiti život mučeničkom smrću.[3] Po ulasku u Dubrovnik 22. listopada 1944. partizani su oko 22 sata uhitili oca Petra.„Rublje je stavio u svoju tašku, s klecala je uzeo svoj redovnički križ, sliku Srca Isusova i Marijina, te sv. Josipa. Sve je govorio: Srce Isusovo, smiluj mi se, Srce Marijino, u te se uzdam, sv. Josipe, tebi se preporučujem. Na to se je bacio naglo, brzo i iznenada, pred klecalom na koljena i nekoliko puta poljubio pod, zazivajući Srce Isusovo i Marijino i sv. Josipa u pomoć. Srce Isusovo, ako je žrtva za tebe, neka bude, rado je primam, smiluj mi se.”[4] Otac Petar od đačkih je dana molio za milost mučeništva i tu želju više puta u životu spominjao, pa u zatvoru Karmen o tome naglas razmišlja.[5]
Odveden je na otočić Daksu gdje je, skupa s 52 Dubrovčanina, bez suđenja bio svučen, zlostavljan i strijeljan, a njegovo tijelo bačeno u zajedničku jamu. Za njega jedan njegov štovatelj opravdano piše: „Ja sam uvjeren da si bolnu tajnu svoje Kalvarije namijenio Gospodaru života i smrti za spas svoje Hrvatske. To čvrsto vjerujem i to je jedino što me tješi u tami tvoje smrti. Isto tako vjerujem da su tvoji krvnici bili postidjeni tvojim pogledom i tvojim janjećim predanjem pravednika.”[6]
Navještaj slobode
Prilikom susreta s mističarkom, otac Petar primio je od nje i objavu da će Hrvatska potkraj stoljeća zadobiti slobodu.[7] Hrvatska je postojala kao država i za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, ali svega četiri godine i nije bila posve neovisna. Mističarka je izrijekom spomenula da će se to dogoditi koncem dvadesetoga stoljeća. Tako je i bilo: nakon šest desetljeća od proroštva, u ratu se rodila hrvatska država.[8] Ni ona nije posve slobodna, ali dijeli sudbinu ostalih takozvanih demokratskih država. Vjekovni san za koji su nebrojeni naraštaji molili, žrtvovali se i stradavali postao je tako, unatoč svim protivštinama, zbilja kojom se dičimo i u kojoj očekujemo da će Bog podariti istinski preporod hrvatskoga naroda.
Prva su se dva proroštva, dakle, u cijelosti ostvarila što je svojevrsno jamstvo i za ispunjenje trećega proroštva. Bog je uvijek vjeran svojim obećanjima i samo čovjek zna zakazati i tako odgoditi ispunjenje proroštva.
Znakovito je da se Therese Neumann, dok je još bila živa, ukazivala djeci u Bolu 1946. godine skupa s Majkom Božjom i svecima. Moguće je objašnjenje da je tu bila riječ o bilokaciji, a ne o pravom ukazanju. Svakako to potvrđuje da je mističarka, koja je djeci prije ukazanja bila nepoznata, bila dionik i podupiratelj poratnih ukazanja u hrvatskom narodu. Nadnaravno djelovanje je daleko jače od naravnoga, a utjecaj mističnih duša na povijesna zbivanja u pravilu prolazi neprimijećen i bit će nam u cijelosti poznat tek na posljednjem sudu.
„Kralježnica” Europe
No Therese je dala i treće proroštvo o Hrvatskoj: da će imati ključnu ulogu u očuvanju kršćanstva u Europi, tj. da će biti „kralježnica” očuvanja kršćanstva u Europi.[9] Evo što o tome kaže njegov suvremenik Dušan Žanko: „Znali smo da moliš i žrtvuješ se za Hrvatsku. Znali smo, da si u svojim snovima, pjesmama, viđenjima i patnjama za Hrvatsku. Znali smo da si 1932. pitao čudesnu Djevicu Neumann za Hrvatsku i da si skupa s njom odgonetnuo tajne Božje Providnosti o Hrvatskoj. Tereza Neumann je izjavila da će u najtežim vremenima koja dolaze za kršćanstvo, Hrvatska biti kičma kršćanstva. Dakako, bio si oprezan i svet. Znao si čuvati tajnu. Mi smo je slutili, a poslije saznali.”[10]
Mala zemlja, ekonomski opljačkana, politički porobljena, demografski desetkovana, a teritorijalno reducirana, dobila je poslanje da bude ni više ni manje nego „kralježnicaˮ europskoga kršćanstva. Kralježnica je središnji koštani oslonac trupa koji štiti leđnu moždinu te omogućuje čovjeku pokretljivost i uspravno držanje. U prenesenom smislu to znači da je Hrvatska odabrana da u prijelomnim vremenima u Europi sačuva vjernički ponos, pokrene kršćanski preporod i, uz velike žrtve, predvodi borbu protiv sila zla. To ju višestruko nadilazi, ali kako znamo, Bog bira malene da posrami velike, tj. da svima bude očito da je On gospodar povijesti i onaj koji „silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne” (Lk 1,52). O tome govori i apostol Pavao: „Nego lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom” (1 Kor 1,27-29).
Nagovještaji ostvarenja i toga posljednjega proroštva sve su vidljiviji jer, iako je hrvatski narod grešan, ipak – unatoč svim ratovima i progonima – duhovno stoji daleko bolje nego zapad. Štoviše, imamo puno znakova vjerskoga buđenja: od molitava pred bolnicama i na trgovima, preko hoda za život, mreže vječnoga klanjanja po svim većim gradovima do masovnih duhovno-rodoljubnih glazbenih spektakala.
[1] „’Zdravo Djevo’ – hrvatska marijanska himna već 120 godina”, HKM, 3. rujna 2024., na: https://hkm.hr/vijesti/domovina/zdravo-djevo-hrvatska-marijanska-himna-vec-120-godina/, (19. prosinca 2025.).
[2] Roko Prkačin, O. Petar Perica, DI. Pjesnik i mučenik, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2014., 147. Mijo Ivurek navodi da se ovaj susret dogodio 1922. (Mijo Ivurek, Padre Petar Perica i njegovo doba. Život i djelo isusovca, dobrotvora, domoljuba i mučenika s Dakse, pjesnika – autora najpjevanijih katoličkih pjesama u Hrvata: Do nebesa i Zdravo Djevo Kraljice Hrvata,Naklada – Gea d.o.o., Zagreb, 2015., 59).
[3] Kazala mu je također da moći koje se u Splitu pripisuju sv. Duji ustvari nisu njegove, nego pripadaju jednomu drugomu mučeniku. (R. Prkačin, nav. dj., 147); M. Ivurek, nav. dj., 59.
[4] R. Prkačin, nav. dj., 227-228.
[5] Ibidem, 229.
[6] Dušan Žanko, „Ubiše i sveca… In memoriam O. Perici”, u: Dušan Žanko, Svjedoci. Izabrani eseji, prikazi, sjećanja, Hrvatska revija, Barcelona –München, 1987., 230.
[7] Vladimir Lončarević, „Petar Perica – mučenik i pjesnik”, Glas koncila, 21. listopada 2012., 21.
[8] Koncem osamdesetih godina prošloga stoljeća Jelena Brajša, tadašnja ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, osobno mi je prenijela ovo proroštvo o osamostaljenju Hrvatske.
[9] V. Lončarević, nav. dj., 21. Pater Vatroslav Halambek u razgovoru 8. siječnja 2026. potvrdio mi je da postoji usmena predaja kako je pater Josip Antolović pronašao u njegovim spisima da mu je, nakon što je čula da je iz Hrvatske, rekla da će Hrvatska biti kičma Europe.
[10] D. Žanko, „Ubiše i sveca… In memoriam O. Perici”, 230. (Objavljeno prethodno u: Hrvatski narod, br. 1240, 21. siječnja 1945.).
Izvor: svjetlorijeci.ba
]]>U poruci organizatorima i sudionicima događaja, čija je tema nadahnuta Isusovim riječima: „I vi svjedočite jer ste sa mnom“, Papa potiče mlade:
Prigrlite ove riječi vlastitim životom, jer samo ujedinjeni s Kristom možemo učiniti da svijet vjeruje u njega, čak i usred problema koje vidite oko sebe, prouzročenih nasiljem, ravnodušnošću i nedostatkom smisla.
Papa Lav XIV. opisuje susret u Monterreyu kao lijepu prigodu da se svi, zajedno sa svojim pastirima, susretnu u zajedništvu koje proizlazi iz povezanosti s Kristom. Potom potiče mlade Meksikance da budu sposobni zastati i odvojiti vrijeme za tišinu kako bi razlučili što je uistinu prikladno i poučno.
Na taj način, ujedinjeni s Učiteljem, moći ćete biti njegovi svjedoci, znakovi nade – ističe Papa te ih, prije blagoslova, potiče da u tom danu sudjeluju s radosnim entuzijazmom i povjerava ih majčinskoj zaštiti Gospe od Guadalupe, izvijestio je Vatican News.
]]>U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Zaista, kažem vam, teško će bogataš u kraljevstvo nebesko. Ponovno vam velim: Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.«
Čuvši to, učenici se silno snebivahu govoreći: »Tko se onda može spasiti?« A Isus upre u njih pogled pa im reče: Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće.«
Tada Petar prihvati pa upita: »Evo mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?« Reče mu Isus: »Zaista, kažem vam, vi koji pođoste za mnom, o preporodu, kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih. I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.«
»A mnogi prvi bit će posljednji i posljednji prvi.«
]]>Govoreći o svom boravku u Međugorju, kazao je kako je satima ispovijedao hodočasnike na engleskom jeziku. Nakon izlaska iz ispovjedaonice primijetio je mladu djevojku koja je stajala sama i plakala.
Prišao joj je i upitao je li dobro, na što mu je odgovorila da nije. Djevojka mu je potom, kako je ispričao, priznala da si želi oduzeti život jer smatra da je nitko ne voli.
„Ne, to nikada nije pravi odgovor“, rekao joj je Alar, pokušavajući je uvjeriti da njezin život ima vrijednost.
Kada mu je kazala da je nitko ne voli, odgovorio joj je kako postoji netko čija je ljubav najvažnija.
„Naravno da te netko voli. Bog te voli“, poručio joj je.
Djevojka ga je tada upitala kako može znati da je Bog doista voli. Alar joj je odgovorio kako je sama činjenica da je živa, da stoji pred njim i razgovara s njim dokaz Božje ljubavi i milosrđa.
„Ne bi sada bila ovdje i razgovarala sa mnom da te Bog ne voli. Sama činjenica da te održava na životu znači da te voli. I zbog toga vrijedi živjeti“, ispričao je svećenik.
Nakon što je doznao da je djevojka iz Ukrajine, ponovno ju je upitao zbog čega želi okončati svoj život. Ohrabrujući je da odustane od takvih misli, rekao joj je kako je lijepa i kako iznimno dobro govori engleski jezik.
Upravo je tada, prema njegovu svjedočanstvu, uslijedio trenutak koji ga je potpuno iznenadio.
„Oče, ja ne govorim engleski. Govorim samo ukrajinski“, odgovorila mu je djevojka.
Alar joj je kazao da on, s druge strane, ne govori ukrajinski, nego isključivo engleski.
„Ne, oče. Vi meni govorite na ukrajinskom“, ustvrdila je djevojka.
Svećenik joj je odgovorio kako je cijelo vrijeme čuje da mu govori na engleskom jeziku.
Alar je taj susret protumačio kao djelovanje Duha Svetoga i usporedio ga s biblijskim događajem Pedesetnice, kada su ljudi različitih jezika mogli razumjeti apostole.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>Ostavili su im i poruku: „HODOČASNIČE SAMO USTRAJNO! DO BRIGA JE JOŠ SAMO 10 KM!“
I ovaj mali čin ljubavi koji je nekome uistinu pomogao u njegovoj žrtvi, pokazuje kako je često puta malo dovoljno da se nekome uljepša i zasladi život, te pomogne u njegovim koracima.
A svakako pokazuje i kako Dobrota i Ljubav ako žive u čovjekovom srcu, uvijek pronađu način da svijet oko njega učine boljim mjestom za život!
]]>U ono vrijeme: Gle, pristupi Isusu neki čovjek i reče: »Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?« A on mu reče: »Što me pitaš o dobrome? Jedan je samo dobar! Ali ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi.«
Upita ga: »Koje«? A Isus reče: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca i majku! I ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga! Kaže mu mladić: »Sve sam to čuvao. Što mi još nedostaje?«
Reče mu Isus: »Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.« Na tu riječ ode mladić žalostan jer imaše velik imetak.
]]>"Rekao mi je: 'Brate, dobio sam na srcu da ideš sa mnom na hodočašće u Međugorje, pa ti stavi na nakanu za dijete'", prisjetio se Markos.
Put do Međugorja, kaže, bio je fizički iznimno zahtjevan. Hodanje mu je ostavilo brojne posljedice, ali od svoje nakane nije odustao.
"Raspao sam se. Imao sam podljeve, tri nokta su mi otpala, žuljeve, herpes mi je izbio, pao mi je imunitet", ispričao je.
Dolaskom u Međugorje, kako navodi, svoju je molitvu usmjerio prema onome za čim su on i supruga dugo žudjeli – djetetu.
"Došao sam Gospi i rekao: 'Gospe, Majko, Kraljice Mira, izmoli nam sina ili kćer, izmoli nam dijete. Žudimo za tim djetetom, toliko smo sve pokušali. Majko, tebi to sada predajemo'", ispričao je Markos.
Posebno emotivan dio njegova svjedočanstva odnosi se na ono što se, prema njegovim riječima, dogodilo nakon povratka iz Međugorja.
"Vratio sam se s hodočašća, a za tri mjeseca žena je zatrudnjela", kazao je.
Markos svoje iskustvo opisuje kao snažno osobno svjedočanstvo vjere i molitve povezano s Međugorjem, mjestom u koje već desetljećima dolaze hodočasnici iz cijelog svijeta sa svojim molitvama, zahvalama i osobnim nakanama.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>Upravo je ta čovjekova nesigurnost i nemogućnost pouzdavanja u vlastite snage u sudaru s prirodom i sa zlom i bila jedan od glavnih razloga zašto se okretao traženju Božje pomoći. I kao što se dijete najprije za pomoć i zagovor kod oca, najprije obraća majci, tako se sav katolički puk već vjekovima za svoje potrebe, zavjete, nade, probleme utječe najprije zagovoru Nebeske Majke, i to posebno za Njezine svetkovine i blagdane.
Najveći od njih je upravo Velika Gospa, 15. kolovoza, kada Marijanska svetišta diljem svijeta postanu premalena za prihvat svih hodočasnika koji se toga dana žele pomoliti i tražiti Gospinu pomoć.
Nije bilo drugačije ni u Međugorju, u koje su i ove subote kroz cijelu noć pješice i autima pristizali brojni hodočasnici iz BiH i Hrvatske kao i iz stranih zemalja. Mnogi od njih također su se penjali i do Gospina kipa na Brdu ukazanja, a neki su samo žurili na svete mise u crkvi.
Svećenici su već u pet sati počeli ispovijedati pristigle hodočasnike, a na hrvatskom i drugim jezicima tijekom dana slavljeno je 19 svetih misa. Prva misa u Međugorju slavila se već u šest sati na vanjskom oltaru crkve sv. Jakova, a predslavio ju je fra Marin Mikulić, misu u 7 sati predslavio je fra Zvonimir Pavičić, misu u osam sati predslavio je fra Josip Stanić, u devet sati fra Ivan Hrkać. Svečanu župnu misu u 11 sati slavio je fra Jakov Jure Nikolić, novi župni vikar u Međugorju.
Svi predslavitelji u svojim propovjedima objašnjavali su ulogu i značaj Bl. Djevice Marije u povijesti spasenja, ali i važnosti nje kao uzora u našim životima, po svojoj poniznosti, poslušnosti, prihvaćanju Božje Riječi i bezuvjetnoj vjeri u Božju volju s njom i njezinim Sinom. „Kad mi dopuštamo da Bog kraljuje u našim životima – on će dovršiti ono što je za nas započeo.“ - kazao je fra Josip Stanić u svojoj propovjedi, naglašavajući kako nam Gospa pokazuje put kako zalijevati to sjeme Božjeg života u nama kojeg smo dobili po krštenju.
Svečano večernje misno slavlje u 19,00 sati pjesmom je uveličao župni zbor 'Kraljica Mira', a svetu misu je vodio fra Ljubo Kurtović, župnik iz Tihaljine. „Svi mi ovdje na ovoj zemlji živimo kao u nekom zatvoru, i zemlja nam ne može dati sve odgovore i smisao našeg života, jer mi nismo stvoreni za život samo na zemlji, nego smo stvoreni za vječnost. Ovdje u Međugorju otvorilo se Nebo i zato ljudska srca dolaze ovdje, jer ovdje govori Nebo!“ – kazao je fra Ljubo na početku svoje propovjedi. Zatim se osvrnuo na čitanja od dana, te završio: „I zato Uznesenje nije nešto što će tek doći, nego trebamo gledati tu stvarnost Uznesenja kao nešto što trebamo živjeti već danas, što će nam dati snagu živjeti naše zemaljske kušnje, pomoći nam živjeti zajedništvo, odnose, Marijine kreposti, u našem životu već danas!“
Iza svete mise bio je blagoslov nabožnih predmeta i molitva slavnih otajstava krunice koju je predmolio fra Zvonimir Pavičić.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>Autobus, koji je stigao u Mađarsku iz Srbije, prevrnuo se oko jedan ujutro na autocesti blizu grada Mezokeresztesa, oko 140 kilometara istočno od Budimpešte, objavila je policija. U autobusu je bilo 57 putnika i dva vozača. Policija je dodala da je privela vozača autobusa koji je zaspao i time uzrokovao skretanje autobusa u jarak i njegovo prevrtanje.
Slike s mjesta događaja pokazuju teško oštećeni crveni autobus kako leži na boku u jarku pokraj autoceste s razbijenim prozorima i razbacanim stvarima i koferima.
Kako saznaje portal medjugorje-info.com, ovo je za sada 4 prometna nesreća poljskih hodočasnika u Mađarskoj koji su dolazili ili odlazili na hodočašće u Međugorje, a nedavno su bile i 2 nesreće poljskih hodočasnika koji su putovali u francusko svetište La Salete.
“Draga braćo i sestre u Kristu, hodočasnici i svi koji nas pratite diljem domovine i svijeta!
Danas nas na ovome blagoslovljenome tlu svetišta Majke Božje Bistričke okuplja Marija, Majka Gospodinova i naša Majka. No svetkovina njezina Uznesenja ne govori samo o Mariji. Ona govori i o nama. Govori o tome tko smo, zašto živimo i kamo idemo.
Suvremeni čovjek raspolaže znanjem i mogućnostima kakve prethodni naraštaji nisu poznavali, a ipak ostaje nesiguran tko je i ima li njegov život trajno značenje. Tehnološki smo povezaniji nego ikada, a u isto vrijeme mnogi ljudi trpe duboku osamljenost. Upravo takvu čovjeku danas dolazi Marija. Ne kako bi mu ponudila još jednu teoriju o životu, nego kako bi mu pokazala njegovu budućnost.
Zato danas ne slavimo samo jednu Marijinu povlasticu. Slavimo Božji odgovor na najdublje čovjekovo pitanje: postoji li život koji smrt ne može uništiti? Marija uznesena na nebo odgovara: postoji. Čovjek nije stvoren za nestanak, nego za vječnost. Naš put ne završava u grobu, nego pred licem Boga koji nas ljubi.
Kutleša: Marija pokazuje tko je čovjek
Prvo čitanje iz Knjige Otkrivenja stavlja pred nas veličanstven znak: Ženu odjevenu suncem, s mjesecom pod njezinim nogama i vijencem od dvanaest zvijezda na njezinoj glavi (usp. Otk 12,1). U toj Ženi Crkva prepoznaje Mariju, ali i vlastito otajstvo i dovršenje. Kako bismo razumjeli što se u Mariji ostvarilo, vratimo se prvoj biblijskoj istini o čovjeku: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori” (Post 1,27). To je temeljna istina o čovjeku. Čovjek nije slučaj, broj ni algoritam kojim se može upravljati. On je netko, a ne nešto; lice, a ne podatak; osoba stvorena na sliku Božju.
Zato njegovo dostojanstvo ne ovisi o zdravlju, uspjehu, snazi, korisnosti ni društvenome priznanju. Stariji, bolesni, nerođeni, nemoćni i odbačeni nisu teret: oni su osobe koje je Bog stvorio, koje Krist ljubi i za koje je umro i uskrsnuo. „Pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš?“ pita se psalmist i dodaje: „Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni“ (Ps 8,5-6). To dostojanstvo ne dolazi iz uspjeha, moći ili priznanja, nego iz odnosa s Bogom. Marijin život pokazuje kako se čovjekova prava veličina ne rađa iz samodostatnosti, nego iz slobodnoga prihvaćanja Božje milosti.
‘Čovjek nije slučajna epizoda svemira’
Kada ju je anđeo pohodio, Marija je imala pitanja, ali nije postavljala uvjete; prihvatila je Božju riječ: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ (Lk 1,38). U tome je tajna njezine veličine: čovjek postaje velik kada dopusti Bogu da u njemu ostvari svoje djelo. Zato u hvalospjevu „Veliča“ Marija ne slavi sebe, nego Gospodina koji „pogleda na neznatnost službenice svoje“ (Lk 1,48). Sve prima kao dar milosti.
Marijino uznesenje nije povlastica odvojena od Kristova vazmenog otajstva, nego njegovo sjajno očitovanje u njoj. Ono je, kako uči Katekizam, „posebno sudioništvo u uskrsnuću njezina Sina i anticipacija uskrsnuća drugih kršćana” (KKC 966). U Mariji Crkva već promatra ono što će, Božjom milošću, biti dovršeno u svim Kristovim udovima. U vremenu u kojemu se čovjeka pokušava svesti na razum, osjećaje, korisnost ili čak na DNK zapis kojim se može upravljati, Marija stoji kao živi znak: čovjek nije slučajna epizoda svemira, nego osoba koju je Bog stvorio i ljubi te je u Kristu poziva na posinstvo i vječnost. Gledajući Mariju uznesenu na nebo, kršćanin otkriva da je dijete Božje i da ide prema vječnosti. To su dvije velike istine koje svijet ne može dati.
Marija Europi vraća izgubljenu nadu
Drugo čitanje iz Prve poslanice Korinćanima govori jasno: „Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni“ (1Kor 15,22). To je temelj kršćanske nade. Nije riječ o utješnoj priči za teška vremena, nego o središnjoj istini kršćanske vjere.
Europa ne oskudijeva ponajprije znanjem, bogatstvom ni organizacijom. Njezina je najdublja rana kriza nade. Kada se izgubi pogled prema nebu, slabi i povjerenje u život, obitelj, budućnost i međusobnu odgovornost. Jer čovjek koji izgubi nebo, prije ili poslije počinje gubiti i zemlju. Crkva ne govori o tim ranama kako bi osuđivala svijet, nego kako bi ga dovela Kristu koji je pobijedio smrt. Ipak, za nas je važno znati razliku između optimizma i nade.
Optimizam se oslanja na povoljne okolnosti: na rast, sigurnost i dobre prognoze. Kršćanska nada je dublja: ona je krepost utemeljena u Bogu koji ostaje vjeran i onda kada prolazimo kroz tamu. Zato nada ne niječe križ, nego zna da križ nema posljednju riječ, jer je Krist uskrsnuo. Marijin život nije bio lak: upoznala je siromaštvo Betlehema, izbjeglištvo u Egiptu, tjeskobu traženja Sina i bol pod križem. Ipak, sačuvala je nadu, jer se oslanjala na Božje obećanje, a ne na svoje planove.
Kutleša pojasnio značenje današnjeg blagdana
U Uznesenju Marijinu Crkva slavi ostvarenje kršćanske nade: Bog ostaje vjeran svojim obećanjima. Bez nade život gubi perspektivu, a društvo lako postaje zarobljenik straha i zatvorenosti. I naš hrvatski narod nosi rane ratova, nepravdi i raseljavanja. Mnogi strahuju za budućnost svoje djece; mnogi su otišli, a mnogi koji su ostali pitaju se kakva nas budućnost čeka. Hrvatska neće imati budućnosti samo ako bude gospodarski uspješnija.
Ni Europa se neće obnoviti samo novim tehnologijama, boljim institucijama ili većim blagostanjem. Čovjeku treba razlog zbog kojega vrijedi živjeti, ljubiti, zasnovati obitelj, ostati vjeran, žrtvovati se – i na kraju umrijeti s nadom. Za nas kršćane taj razlog nije neka ideja. On ima ime: Isus Krist. Krist je pobijedio smrt, a Marija je već potpuno ušla u njegovu pobjedu. Zato se ne bojmo budućnosti: Bog i danas čini velika djela u životima onih koji mu vjeruju.
Marija okuplja duhovne beskućnike
Evanđelje kaže da Marija usta i pohiti Elizabeti (usp. Lk 1,39). Ona ne nosi samo vijest, nego samoga Krista. Zato njezin dolazak budi radost, vjeru i blagoslov. U tome je obrazac Crkve: ne zatvoriti se u sebe, nego ponijeti Krista onima koji čekaju riječ utjehe, oproštenja i nade. Danas milijuni ljudi idu k Mariji: u Lourdes, Fatimu, Loreto – i ovdje, u Mariju Bistricu. Zašto? Zasigurno ne dolaze tražiti teorije. Ne dolaze tražiti ideologije. Dolaze tražiti dom.
Naše je stoljeće, možda više nego ijedna prethodna epoha, stvorilo novu vrstu siromaha: ljude koji ne oskudijevaju materijalnim dobrima, nego pate od duhovnoga siromaštva i gubitka zavičaja. Mogli bismo ih nazvati duhovnim beskućnicima. To su ljudi koji imaju krov nad glavom, a ne osjećaju se kod kuće; imaju mnoštvo kontakata, a nemaju zajednicu; imaju informacije, a ne nalaze mudrost i smisao. Mogu živjeti u obilju, a ipak imati prazno srce.
Zašto se utječemo Gospi?
Koliko je samo mladih koji ne znaju kome mogu povjeriti svoje srce! Koliko je roditelja koji nose brige koje nikome ne mogu izreći! Koliko je starijih koji se osjećaju zaboravljenima! Koliko je onih koji su napustili domovinu, ali nose bol jer su morali otići i koliko je onih koji su ostali, ali se osjećaju kao stranci u vlastitoj zemlji. Marija razumije njihove čežnje. Vjernici ne dolaze k Mariji kako bi pronašli uporište za teološke rasprave, nego zato što u njoj prepoznaju Majku. Ona ne zauzima Kristovo mjesto – ona uvijek vodi k Njemu. Ali vodi poput majke: nježno i strpljivo, blizinom i šutnjom. Zato se pred Marijom ljudi usuđuju zaplakati, priznati vlastite slabosti i započeti iznova.
Možda je i među nama danas netko tko je došao s teretom koji nikome nije povjerio. Možda majka zabrinuta za svoje dijete. Možda supružnik koji više ne zna kako spasiti svoj brak. Možda mladi čovjek koji ne zna kojim putem krenuti. Možda netko tko nosi bolest, osamljenost, žalost ili teret vlastitoga grijeha. Pred Majkom ne moramo glumiti da smo jaki. Marija poznaje ljudsku bol. Stajala je pod križem svoga Sina. Zato nas prima s majčinskom blizinom. Ali nas ne zadržava kod sebe. Pokazuje na Krista i ponavlja ono što je rekla u Kani: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2,5). Marija nas prima takve kakvi jesmo, ali nas ne ostavlja takvima. Ona nas vodi Kristu.
Kutleša: Hrvatski narod još uvijek zna gdje tražiti utjehu
Marija Bistrica nije samo nacionalno svetište. Ovo je mjesto znak da hrvatski narod još uvijek zna gdje tražiti utjehu i izvor životne nade. Ovdje se na poseban način očituje ono što Crkva treba biti: ne hladna institucija koja promatra i prosuđuje iz distance, nego majčinski dom koji prima; dom u kojemu nitko nije stranac, u kojemu se svaki čovjek osjeća prihvaćeno, saslušano i ljubljeno.
U vremenu kada mnogi gube korijenje, ovo svetište postaje mjesto gdje se to korijenje ponovno otkriva: u vjeri otaca, u čežnjama majki, u nevinoj molitvi djece, u zajedničkoj pjesmi naroda koji zna da nije sam.
Marija – slika Crkve koja izlazi i donosi Krista
Marijin hvalospjev „Veliča“ nije samo lijepa pjesma. To je program života. To je pjesma duše koja Bogu dopušta ući u povijest, preokrenuti je, uzdignuti ponizne, a oboriti oholice.
Od trenutka Kristova začeća, Marija je žena koja hita drugima ususret: prvo k Elizabeti, potom u Betlehem, Egipat, Jeruzalem. Pratila je put svoga Sina sve do križa, a nakon njegova uzašašća nalazimo je s apostolima ustrajnu u molitvi i iščekivanju Duha Svetoga (usp. Dj 1,14). Uvijek je ondje gdje Bog pripravlja put čovjeku.
Crkva, poput Marije, ne živi od nostalgije za prošlošću, premda zahvalno čuva svetu predaju. Ona nije tek kulturna ili društvena ustanova, nego živi sakrament Kristove blizine, znak i sredstvo spasenja za svijet. Stoga smo kao sinovi i kćeri Crkve pozvani biti narod koji svojoj sredini donosi živoga Krista. Krista koji iscjeljuje ranjena srca. Krista koji prašta grijehe i vraća dostojanstvo. Krista koji prima grješnike i otvara im novi početak. Crkva koja ne evangelizira iznevjerava svoje poslanje. Kršćanin koji tvrdi da ne može biti od koristi drugima vrijeđa Boga jer, ako je doista kršćanin, ne može ne širiti Kristovo svjetlo (usp. sv. Ivan Zlatousti, Homilije o Djelima apostolskim, 20, 4: PG 60, 162-164).
‘Živjeti ono što vjerujemo’
Mnogo je danas onih koji su čuli za Krista, ali ih je malo doista iskusilo njegovu ljubav. Mnogi su kršteni, ali nikada nisu doživjeli radost osobnoga susreta s Gospodinom. Zato evangelizacija koja se od nas danas očekuje nije neka nova strategija, nego nova vjernost Evanđelju. To znači: živjeti ono što vjerujemo.
Svaka kršćanska obitelj pozvana je biti mali Nazaret: dom u kojemu se moli, oprašta, ljubi i čuva nedjelja kao Gospodinov dan. Svaka župa pozvana je biti dom u kojemu ljudi susreću Krista. A svaki od nas neka se danas upita: komu ovoga tjedna mogu donijeti Kristovu blizinu pomirenjem, posjetom, riječju ohrabrenja ili tihom molitvom? Hrvatskoj nisu potrebni malodušni kršćani. Potrebni su joj muškarci i žene koji vjeruju da je Krist doista uskrsnuo. Potrebni su joj vjernici koji donose mir gdje su podjele, istinu gdje je zbunjenost, ljubav gdje je ravnodušnost i nadu gdje je očaj. To je put kojim je išla Marija. To je put Crkve. To je put na koji smo danas pozvani i mi.
Kutleša: ‘Nebo nije prazno’
Draga braćo i sestre, kada se danas budemo vraćali iz Marije Bistrice, pođimo s uvjerenjem: nebo nije prazno. Ondje je Krist, raspeti i uskrsli Gospodin. Ondje je Marija, naša Majka, dušom i tijelom proslavljena. Ondje je i cilj našega života. Čovjek koji izgubi nebo, počinje gubiti i zemlju. Ali čovjek koji nosi nebo u srcu zna kako treba živjeti na zemlji.
Vratimo se zato svojim domovima ne samo s lijepim osjećajem hodočašća, nego s odlukom da živimo ono što vjerujemo: da molimo i opraštamo, da čuvamo svoje obitelji, da služimo potrebitima i da donosimo Krista onima koje nam Bog šalje na put.
Marijo, Majko Božja Bistrička, čuvaj naše obitelji. Čuvaj našu djecu i mlade. Čuvaj naš hrvatski narod. Vodi nas svome Sinu. I nauči nas živjeti na zemlji tako da jednom s tobom stignemo u nebo. Amen.”
]]>Danas želim zazvati njezin majčinski zagovor u ime zajednica kojima je posebno potrebna utjeha te da se nastave nadati. Mislim na braću i sestre u Svetoj zemlji, koja je također, par excellence i Marijina zemlja. Mislim na ukrajinski i ruski narod, oba sinovskom odanošću povezana s Presvetom Majkom Božjom.
Papa je napomenuo da misli i na kršćane koji trpe diskriminaciju ili čak progon, te da i dalje moli ovih dana za kolumbijski narod koji pati zbog potresa.
Blažena Djevica Marija uznesena u nebesku slavu znak je nade i utjehe za čitavi Božji narod – istaknuo je papa Lav XIV. te dodao:
Pridružujem se tim zajednicama i svima onima koje žive u teškim okolnostima, te zajedno s njima zazivam: "Sveta Marijo, moli za nas!".
Pozdravljajući okupljeno mnoštvo, Papa je na kraju, pozivajući na sutrašnju, nedjeljnu podnevnu molitvu, poželio da svi mogu uživati u vremenu odmora, kako bi osnažili tijelo i duh, također uz dobro štivo i boravak u prirodi.
]]>Govoreći o poruci novoga spomenika, biskup se osvrnuo na homiliju pape Lava XIV. u bazilici Sagrada Família u Barceloni, u kojoj je Papa, govoreći o tornju Isusa Krista, istaknuo da pogled prema njemu usmjerava čovjeka prema Onome koji mu objavljuje istinu o Bogu i o njemu samome.
„Ovdje, u Konotopiju, podižemo oči prema Mariji, koja nas usmjerava prema Bogu. Da, Majka Božja Milosrdna treba nas podsjećati na Boga. Marija nas u ovom liku sve prima, naginjući se prema nama i otvarajući svoje ruke kako bi nas pozvala da podignemo pogled prema Bogu i nebu“, rekao je biskup.
Dodao je da „mnogi suvremeni ljudi svoj pogled usmjeravaju isključivo prema zemlji, zagledani samo u sebe“.
Govoreći o naslovu kipa Majke Božje Milosrdne, biskup Wętkowski podsjetio je da je na području Włocławečke biskupije, u Świnicama Warckima, rođena sv. Faustina Kowalska, apostolica Božjega milosrđa. Ondje je krštena i primila prvu svetu pričest.
Biskup je istaknuo i da je spomenik zavjetni dar zahvalnosti njegovih utemeljitelja. „Zahvalnost stoga pripada utemeljiteljima, na čiju je inicijativu podignut kip Majke Božje Milosrdne, kao i projektantima, arhitektima i graditeljima“, rekao je, izvijestio je Vatican News.
Inače, monumentalni spomenik u Konotopiju visok je ukupno 55,6 metara, od čega sam Marijin kip 40,6 metara, a postolje oblikovano poput krune 15 metara. Za njegovu je izgradnju upotrijebljeno oko 2500 kubičnih metara betona, a u unutrašnjosti je ugrađeno dizalo koje vodi do vidikovca u postolju, s kojeg se pruža pogled na okolicu. Sam Marijin lik viši je od kipa Krista Otkupitelja u Rio de Janeiru, koji bez postolja doseže oko 30 metara. Autor kipa je poljski kipar Adam Jakub Matejkowski, a radovi su počeli 2025. godine.
Projekt su pokrenuli i financirali poljski poduzetnik Roman Karkosik i njegova supruga Grażyna, a spomenik je podignut kao njihov zavjetni dar zahvalnosti.
Iako je spomenik u Konotopiju najviši Marijin kip u Europi, nije najviši na svijetu. Taj naslov pripada spomeniku „Majka cijele Azije – Toranj mira“ (Mother of All Asia – Tower of Peace) u Batangas Cityju na Filipinima, visokom 98,15 metara. Dovršen je 2021. godine, a monumentalna građevina, čija visina odgovara približno zgradi od 33 kata, obuhvaća i molitvene te hodočasničke sadržaje.
]]>U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.«
On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!«
Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.
]]>"Sretan blagdan Velike Gospe! Neka vas zagovor Blažene Djevice Marije prati, čuva i podari vam mir, zdravlje i obilje Božjeg blagoslova", poručio je Škoro.
Njegova objava u svega nekoliko sati privukla je velik broj reakcija pratitelja, a brojni su mu u komentarima uzvratili čestitkama povodom jednog od najvećih katoličkih blagdana.
Velika Gospa, odnosno svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, obilježava se 15. kolovoza, a Međugorje je i ove godine jedno od mjesta koje okuplja velik broj vjernika i hodočasnika.
]]>U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi.
I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«
Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.
Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.« Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.
]]>Healey je prilikom potpisivanja zakona rekla da će majke, očevi i obitelji koji se suoče s teškim dijagnozama sada moći sami donositi odluke. Guvernerka i zagovornici zakona tvrdili su da je promjena potrebna jer su bolnice u Massachusettsu sve češće odbijale obavljati pobačaje ženama koje su prema dotadašnjem zakonu ispunjavale uvjete za zahvat nakon 24. tjedna trudnoće te da je liječnicima trebalo jasnije zajamčiti ovlast za donošenje takvih medicinskih odluka.
Demokratkinja Maura Healey izabrana je za guvernerku Massachusettsa 8. studenoga 2022., a dužnost je preuzela u siječnju 2023. Postala je prva žena i prva otvoreno deklarirana lezbijka izabrana za guvernerku Massachusettsa. Healey, koja je poznata i po zagovaranju prava LGBTQ+ osoba, već je 2014. ušla u povijest kao prva otvoreno homoseksualna osoba izabrana za glavnu državnu odvjetnicu neke američke savezne države.
Katolički biskupi Massachusettsa usprotivili su se zakonu još tijekom zakonodavnog postupka. Bostonski nadbiskup Richard G. Henning te biskupi Robert J. McManus iz Worcestera, Edgar M. da Cunha iz Fall Rivera i William D. Byrne iz Springfielda u zajedničkoj izjavi od 29. srpnja upozorili su da se njime uklanjaju preostala zakonska ograničenja pobačaja nakon 24. tjedna trudnoće pa sve do rođenja djeteta, objavila je Bostonska nadbiskupija.
„Predloženo ukidanje bilo kakvog zakonskog ograničenja pobačaja u kasnoj trudnoći, prema našem je mišljenju, radikalna mjera koja je teško nemoralna“, poručili su biskupi.
Istaknuli su da imaju moralnu odgovornost zastupati katolički nauk i svetost ljudskog života koji je Bog darovao svakom čovjeku, od začeća do prirodne smrti. Katolike su pozvali na molitvu za obnovu poštovanja prema svakom ljudskom životu te ponovno istaknuli potrebu pružanja pomoći ženama i obiteljima kako bi prihvatile i čuvale dar života.
Na donošenje zakona reagirao je i biskup Winona-Rochestera Robert Barron. U objavi na platformi X upozorio je da zakon, uz suglasnost trudnice i liječnika, omogućuje pobačaj sve do trenutka rođenja. Posebno je kritizirao pljesak kojim su okupljeni uz guvernerku popratili potpisivanje zakona te novu odredbu nazvao „barbarskom“.
Barron se osvrnuo i na odnos katoličkih političara prema pobačaju tijekom proteklih desetljeća. Podsjetio je na nekadašnjega guvernera New Yorka Marija Cuoma, koji je kao katolik javno govorio o napetosti između osobnog protivljenja pobačaju i svoje političke uloge. Uspoređujući tadašnji pristup s događajem u Massachusettsu, Barron je poručio: „Koliko smo daleko pali.“
Zakonik kanonskoga prava u kan. 1397 § 2 propisuje da osoba koja prouzroči pobačaj, ako do njega dođe, upada u izopćenje unaprijed izrečeno (latae sententiae). Ta odredba sama po sebi ne propisuje automatsko izopćenje političara koji podupiru ili potpisuju zakone kojima se omogućuje pobačaj.
Zakonik u kan. 915, međutim, određuje: „Neka se primanje svete pričesti ne dopušta izopćenima ni udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu“.
]]>
Prije dvije godine se upoznali na Mladifestu u Međugorju, a jučer se na Mladifestu i zaprosili"
"Međugorje je za mladi mađarski par Ádáma i Bernadett postalo mjesto koje će zauvijek imati posebno značenje.Upravo su se na Mladifestu upoznali prije dvije godine, a njihova je priča ovih dana dobila novo poglavlje."
Paul je, naime, tijekom boravka u Međugorju zaprosio svoju djevojku Mariju Valentinu, a ona je pristala, potvrđujući to osmijehom i prstenom na ruci.
Fotografije ovog posebnog trenutka portal medjugorje-info.com je dobio je od njihove prijateljice, koja navodi kako su Marija Valentina i Paul na Mladifest stigli kako bi zahvalili za sve što su proživjeli te kako svoju vezu i zaruke snažno povezuju s vjerom i molitvom.
„Njezin tadašnji dečko, a sada zaručnik, zaprosio ju je, a sve je plod Majke Marije i molitve Njoj“, napisala je njihova prijateljica u poruci našoj redakciji.
Na jednoj od fotografija vidi se sretni par nakon zaruka, dok druga prikazuje Mariju Valentinu i Paula u molitvi sa svećenikom na prostoru iza vanjskog oltara crkve sv. Jakova.
Za njih je tako Mladifest, uz molitvu, zajedništvo i susret tisuća mladih iz cijeloga svijeta, postao i mjesto na kojem su napravili novi korak u zajedničkom životu. Upoznali se se preko katolicke dating stranice. Paul je odmalena povezan s Međugorjem, a Valentini je ovo prvi put da je na Mladifestu., a njihova je priča ovih dana dobila novo poglavlje.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>Prema Murgijinim navodima, njemu su 17. rujna 2016. godine dostavljena 33 pisana mišljenja članova tadašnje Kongregacije za nauk vjere i drugih crkvenih dužnosnika o fenomenu Međugorja.
Murgia navodi da je tadašnji papa Franjo, nakon što je razmotrio završno izvješće Komisije Ruini, pitanje Međugorja uputio na redovitu sjednicu Kongregacije, poznatu kao Feria Quarta.
Sudionici savjetovanja trebali su se izjasniti rabeći jednu od triju formula: da je fenomen natprirodnoga podrijetla, da nije natprirodnoga podrijetla ili da nema dovoljno elemenata za donošenje konačnoga suda.
Prema zbirnim rezultatima koje je objavio Murgia, 21 mišljenje bilo je protiv priznavanja natprirodnoga podrijetla fenomena, devet ih je bilo za takvo priznanje, dok su tri mišljenja ostala neodlučna.
Takav omjer, prema Murgijinoj interpretaciji, pokazuje koliko je pitanje Međugorja bilo podijeljeno unutar Katoličke Crkve. On navodi i da je izvješće Komisije Ruini, posebno kada je riječ o prvim danima navodnih ukazanja 1981. godine, imalo otvoreniji pristup nego kasnije interno izjašnjavanje.
"Mnogo puta sam to rekao i i dalje to tvrdim – zbog Međugorja je Crkva riskirala vrlo dubok raskol", napisao je Murgia.
Razmišljate o ugradnji solarnih panela? Evo kako možete profitirati u 2026. i dobiti najbolju ponuduRazmišljate o ugradnji solarnih panela? Evo kako možete profitirati u 2026. i dobiti najbolju ponudu
U širem kontekstu slučaja Međugorja, Murgia podsjeća na nova pravila Dikasterija za nauk vjere o razlučivanju navodnih natprirodnih pojava, objavljena 17. svibnja 2024. godine. Prema tim pravilima, procjena ovakvih fenomena više nije usmjerena prvenstveno na donošenje konačne izjave o tome jesu li oni natprirodnoga podrijetla, već i na procjenu njihovih duhovnih i pastoralnih plodova.
Jedan od mogućih zaključaka jest nihil obstat – "nema zapreke". Ta formulacija, prema pravilima Dikasterija, ne predstavlja potvrdu natprirodnoga karaktera nekog fenomena, ali znači da su prepoznati pozitivni duhovni plodovi i da nisu utvrđeni elementi koji bi predstavljali posebnu opasnost.
Vjernicima je omogućeno da takvom duhovnom iskustvu pristupe na oprezan način, a dopušteni su i javni oblici pobožnosti.
Murgia je objavio i popis 33 kardinala, biskupa i stručnjaka koji su, prema njegovim navodima, sudjelovali u savjetovanju, ali nije povezao pojedinačna imena s njihovim izjašnjavanjem.
Dikasterij za nauk vjere je 19. rujna 2024. godine objavio bilješku "Kraljica mira" o duhovnom iskustvu povezanom s Međugorjem. U njoj je navedeno da su utvrđeni brojni i rašireni pozitivni duhovni plodovi povezani s Međugorjem, uključujući obraćenja, povratak sakramentima, molitvu, pomirenja i različite oblike pastoralnog i humanitarnog djelovanja.
Na temelju tih nalaza Dikasterij je zaključio da postoje uvjeti za određivanje statusa nihil obstat, nakon čega je odgovarajući dekret trebao izdati biskup Mostarsko-duvanjske biskupije.
Vatikan je pritom izričito naglasio da nihil obstat ne znači proglašenje natprirodnoga podrijetla navodnih ukazanja. U službenoj se bilješci navodi da procjena pozitivnih duhovnih plodova ne predstavlja potvrdu autentičnosti navodnih natprirodnih događaja.
]]>Upravo zbog toga zanimljivo je vratiti se nekim manje poznatim fenomenima o kojima su tijekom desetljeća govorili hodočasnici, liječnici, istraživači i svjedoci prvih međugorskih godina.
1. Neobična tišina koja bi nastupila u vrijeme ukazanja
Brojni ljudi koji su tijekom godina prisustvovali molitvi u vrijeme ukazanja opisivali su izrazitu promjenu ozračja u trenutku kada bi vidioci započeli iskustvo koje su nazivali susretom s Gospom. Mnoštvo koje je nekoliko trenutaka ranije molilo naglas, pomicalo se ili razgovaralo postupno bi se smirilo, a vrijeme ukazanja prolazilo bi u gotovo potpunoj tišini i sabranosti.
Takav opis uklapa se i u najranija svjedočanstva o Međugorju. Već 1981. novinari koji su posjećivali mjesto bilježili su iznimno snažnu molitvenu sabranost, ljude koji nakon mise ostaju na koljenima i mnoštvo koje je moglo dugo moliti gotovo nepomično. U jednom od tadašnjih izvještaja Međugorje je opisano kao „tiho molitveno mjesto“, pri čemu su svjedoci mnogo više govorili o unutarnjem miru, obraćenju i promjenama u vlastitom životu nego o samim izvanrednim pojavama.
Za mnoge hodočasnike upravo je ta tišina bila jedno od najupečatljivijih iskustava Međugorja jer nije doživljavana kao praznina, nego kao trenutak izrazite sabranosti tisuća ljudi okupljenih u istoj molitvi.
2. Ptice koje bi u trenutku ukazanja odjednom zanijemjele
Jedno od neobičnijih svjedočanstava iz ranih godina odnosi se na ptice koje su se okupljale na stablima oko župne kuće i crkve. Prema svjedočenjima, prije početka ukazanja znale su biti vrlo glasne, a onda bi, upravo u trenutku kada bi vidioci pali na koljena i započeli ekstatično stanje, njihovo glasanje naglo prestalo.
Fenomen je privukao pozornost i liječnika Marca Margnellija, stručnjaka koji je proučavao izmijenjena stanja svijesti i koji je u Međugorje došao s izrazito skeptičnim stavom. Daniel Maria Klimek u knjizi Medjugorje and the Supernatural, objavljenoj 2018. u izdanju Oxford University Pressa, opisuje kako je Margnelli posebno zapamtio upravo ponašanje ptica, a uvodno poglavlje knjige naslovio je „The Silence of the Birds“ - „Tišina ptica“. Prema tom opisu, glasanje velikog broja ptica prestajalo bi u trenutku početka ukazanja, a isti su fenomen kasnije opisivali i drugi hodočasnici.
Takva svjedočanstva, naravno, sama po sebi ne predstavljaju dokaz nadnaravnosti, ali ostaju jedan od manje poznatih detalja međugorske povijesti koji je ostavio dubok dojam čak i na neke ljude koji su u Međugorje došli upravo zato da pronađu racionalno objašnjenje događaja.
3. Vidioci koji gotovo istodobno ulaze u ekstatično stanje
Posebnu pozornost liječnika privukla je činjenica da se kod više vidioca istodobno događala nagla promjena ponašanja. Tijekom promatranja zabilježeno je da bi gotovo u istom trenutku usmjerili pogled, pali na koljena ili prešli iz zajedničke molitve u stanje duboke koncentracije, a završetak tog stanja također je pokazivao vrlo veliku vremensku podudarnost.
Francuski i talijanski medicinski timovi tijekom osamdesetih godina provodili su različita psihološka, neurološka i fiziološka ispitivanja, uključujući EEG i praćenje očnih pokreta. Objavljeni opisi tih istraživanja navode da tijekom ekstatičnih stanja vidioci nisu bili u snu te da ispitivanja nisu pokazivala tipičan obrazac epileptičkog napadaja. Istodobnost nekih njihovih reakcija bila je jedan od elemenata koji su istraživačima bili posebno zanimljivi.
Takva ispitivanja ne mogu utvrditi što su vidioci u tom trenutku vidjeli niti mogu potvrditi nadnaravnost njihovih iskustava, ali mogu opisivati fiziološko stanje osobe koja tvrdi da doživljava ukazanje. Upravo je zbog toga Međugorje tijekom osamdesetih postalo jedno od rijetkih mjesta navodnih marijanskih ukazanja na kojemu su iskustva vidioca praćena tada dostupnom medicinskom opremom.
4. Usne se pomiču, ali glas u jednom trenutku prestaje biti čujan
Među neobičnim pojavama koje su istraživači opisivali nalazi se i takozvana „ekstinkcija glasa“. Tijekom određenog dijela ukazanja vidioci bi nastavili pomicati usne kao da razgovaraju, ali njihov glas više nije bio čujan prisutnima. Još je zanimljivije što se kod više vidioca ta promjena događala gotovo istodobno, nakon čega bi se njihov glas ponovno mogao čuti.
U izvještajima o medicinskim istraživanjima međugorskih vidioca upravo se istodobnost prelaska iz čujne molitve u nečujno pomicanje usana navodi među fenomenima koje su istraživači pokušavali objasniti.
Ni ovaj fenomen nije dokaz onoga što vidioci tvrde da doživljavaju, ali predstavlja jedan od razloga zbog kojih su njihova ekstatična stanja tijekom godina bila predmet liječničkog i psihofiziološkog zanimanja.
5. Smanjena reakcija na svjetlost, bol i zvuk
Još neobičniji bili su pokusi u kojima su liječnici tijekom ekstatičnog stanja provjeravali reakciju vidioca na različite vanjske podražaje. Prema objavljenim opisima istraživanja, tijekom ukazanja bilježena je znatno smanjena reakcija na određene zvučne, svjetlosne i bolne podražaje, dok su izvan tog stanja vidioci na njih reagirali uobičajeno.
Ispitivanja francuskih i talijanskih timova uključivala su praćenje moždane aktivnosti, očnih reakcija i osjetljivosti na podražaje. U pojedinim pokusima korišteno je vrlo jako svjetlo, a opisano je i izlaganje glasnom zvuku, pri čemu ponašanje tijekom ekstatičnog stanja nije bilo jednako njihovoj uobičajenoj reakciji.
Ove rezultate treba interpretirati oprezno, osobito zato što su metode i zaključci pojedinih istraživačkih skupina tijekom godina bili predmet rasprava. Ipak, činjenica da su vidioci više puta podvrgavani liječničkim i psihijatrijskim pregledima dobro je dokumentiran dio povijesti Međugorja, a službena međugorska arhiva navodi da rani psihijatrijski pregledi nisu ustanovili poremećaje koji bi jednostavno objasnili njihova svjedočanstva.
6. Tajanstveni natpis „MIR“ iznad Križevca
Jedan od najpoznatijih događaja iz prvih mjeseci Međugorja, premda se danas o njemu govori manje nego o samim ukazanjima, jest svjedočanstvo o velikom natpisu „MIR“ koji su ljudi navodno vidjeli iznad područja Križevca.
Prema zapisima i kasnijim svjedočanstvima vezanima uz događaje iz kolovoza 1981., više osoba tvrdilo je da su na nebu vidjele velika slova koja su oblikovala hrvatsku riječ „MIR“. Taj događaj dobio je posebno značenje zato što se upravo mir od najranijih dana nalazi u središtu poruka koje vidioci pripisuju Gospi. Službena međugorska kronologija navodi da su već trećega dana, 26. lipnja 1981., vidioci prenijeli poziv na mir među Bogom i čovjekom te među ljudima.
Svjedočanstva o natpisu „MIR“ zabilježena su u međugorskoj tradiciji i publikacijama koje prate prve godine fenomena, pri čemu se govori o više promatrača koji su tvrdili da su znak vidjeli istodobno.
Crkva takav događaj nije proglasila čudom, ali simbolika riječi „MIR“ postala je toliko snažna da je upravo Kraljica Mira postala naziv po kojemu je međugorska duhovnost danas prepoznatljiva diljem svijeta.
7. Križ na Križevcu koji nestaje, mijenja izgled i, prema svjedočanstvima, kao da se okreće
Veliki križ na Križevcu podignut je 1930-ih godina, mnogo prije događaja iz 1981., ali upravo je tijekom prvih mjeseci navodnih ukazanja postao središtem brojnih neobičnih svjedočanstava. Među njima su iskazi ljudi koji su tvrdili da križ pred njihovim očima privremeno nestaje, da se na njegovu mjestu pojavljuje bijeli stup ili lik te da se potom ponovno pojavljuje.
Posebno je zanimljivo što takvi zapisi nisu nastali u doba mobitela i društvenih mreža. U službenoj arhivi Međugorja sačuvan je tekst iz 1981. u kojemu skupina ljudi opisuje kako je na mjestu križa vidjela bjelinu, dok jedna svjedokinja navodi da je tridesetak osoba istodobno promatralo takvu pojavu. U istom arhivskom tekstu zabilježeno je i svjedočanstvo svećenika koji je 27. listopada promatrao kako križ iz njegova vidokruga nestaje, a zatim se ponovno pojavljuje.
Kasnijih godina hodočasnici su opisivali i druge vizualne pojave povezane s križem, među njima dojam da se križ okreće, pomiče ili mijenja položaj i izgled. Takva kasnija svjedočanstva nisu crkveno potvrđena i kod udaljenog promatranja križa svakako treba uzeti u obzir atmosferske prilike, perspektivu i optičke učinke. Ono što je ipak povijesno zanimljivo jest činjenica da su zapisi o neobičnim promjenama izgleda križa dokumentirani već u jesen 1981. godine.
8. Miris ruža bez vidljivog izvora
Među manje spektakularnim, ali često spominjanim osobnim iskustvima hodočasnika nalazi se iznenadan i izrazito snažan miris ruža na mjestima gdje nije bilo cvijeća niti drugog očitog izvora takvog mirisa. Slična svjedočanstva poznata su i iz povijesti drugih marijanskih pobožnosti, a u Međugorju ih pojedini hodočasnici povezuju s trenucima molitve na Podbrdu, Križevcu ili u blizini crkve.
Takva iskustva po svojoj su prirodi subjektivna i teško ih je naknadno provjeravati, zbog čega ih nije opravdano predstavljati kao dokaz čuda. Ipak, miris ruža pojavljuje se u brojnim hodočasničkim svjedočanstvima i u literaturi o Međugorju, najčešće kao osobno iskustvo koje je pojedincu imalo snažno duhovno značenje.
U kontekstu vjere takvi događaji nikada ne bi trebali postati važniji od sakramenata i molitve, ali ostaju dio velikog mozaika iskustava koja su hodočasnici tijekom desetljeća povezivali s Međugorjem.
9. Kapljice na brončanom kipu Uskrsloga Krista
Iza crkve sv. Jakova nalazi se brončani kip Uskrsloga Krista, djelo slovenskog kipara Andreja Ajdiča, koji je tijekom godina postao još jedno posebno mjesto molitve. Hodočasnici su počeli primjećivati prozirnu tekućinu koja se pojavljuje u području desne noge kipa, zbog čega se ondje često mogu vidjeti ljudi koji rupčićem skupljaju kapljice i potom ostaju u molitvi.
Postojanje kapljica na kipu opisano je u brojnim hodočasničkim izvorima, ali njihovo podrijetlo nije službeno proglašeno nadnaravnim niti je Crkva fenomen proglasila čudom.
Upravo je zato važno izbjegavati tvrdnje koje idu dalje od onoga što je poznato. Fenomen kapljica postoji kao iskustvo koje hodočasnici promatraju, dok pitanje njihova podrijetla ostaje otvoreno. Za vjernika je, u konačnici, važnije ono prema čemu kip upućuje - otajstvo Kristova uskrsnuća - nego sama neobična pojava na bronci.
10. Fenomen koji je Crkvi važniji od svih drugih: obraćenja, ispovijedi i promijenjeni životi
Uz sve neobične događaje povezane s Međugorjem postoji još jedan fenomen koji nema dramatičan vanjski oblik, ali je upravo njemu Dikasterij za nauk vjere posvetio najveću pozornost. Riječ je o iznimno velikom broju ispovijedi, povratku ljudi sakramentalnom životu, obraćenjima, pomirenjima u obiteljima, molitvenim zajednicama, svećeničkim i redovničkim zvanjima te humanitarnim djelima koja su nastala kao plod međugorske duhovnosti.
Već su najraniji izvještaji iz 1981. bilježili pomirenja među zavađenim pojedincima i obiteljima, obnovu posta i molitve te ljude koji su više govorili o vlastitom unutarnjem preobražaju nego o izvanrednim znakovima.
Upravo je to jedan od ključnih razloga zbog kojih je Vatikan 2024. dao Nihil obstat. Dikasterij je u službenoj Noti istaknuo mnogobrojne pozitivne duhovne plodove povezane s Međugorjem, uključujući obraćenja, povratak sakramentima, brojna zvanja, obnovljeni bračni i obiteljski život te djela ljubavi prema bližnjemu. Istodobno je podsjetio da vjernik nije dužan vjerovati privatnim objavama te da hodočašće ne smije biti usmjereno na susret s vidiocima ili potragu za senzacijama, nego na susret s Kristom.
Što je, nakon svega, najveća tajna Međugorja?
Moguće je raspravljati o tišini koja nastupa u vrijeme ukazanja, o pticama koje prema svjedočanstvima prestaju pjevati, o neobičnim reakcijama vidioca, natpisu „MIR“, pojavama na Križevcu, kapljicama na kipu ili iskustvima hodočasnika. Za neke će ti događaji biti znakovi, za druge neobjašnjive pojave, a za treće iskustva kojima će tražiti sasvim prirodna objašnjenja.
Katolička Crkva upravo zato poziva na razboritost. Nihil obstat iz 2024. godine ne znači da je Crkva rekla kako je svaki navodni događaj u Međugorju čudo niti da je potvrdila nadnaravnost svih poruka i ukazanja. Ono što je Crkva prepoznala jesu stvarni i brojni duhovni plodovi koji su se tijekom desetljeća razvili oko tog mjesta.
Možda se zato tajna Međugorja ne može razumjeti samo promatranjem onoga što se navodno događa očima vidioca ili na križu Križevca. Za velik broj ljudi mnogo važnije bilo je ono što se dogodilo nakon povratka kući, kada su se nakon desetljeća ponovno ispovjedili, vratili molitvi i Euharistiji, oprostili nekome kome godinama nisu mogli oprostiti ili potpuno promijenili smjer svojega života.
Ako se želi govoriti o najvažnijem međugorskom fenomenu, tada možda nije presudno pitanje je li netko vidio križ koji se okreće, čuo kako ptice odjednom utihnu ili osjetio miris ruža, nego je li nakon Međugorja u čovjekovu životu ostalo više vjere, mira, molitve, praštanja i ljubavi. Upravo su ti plodovi razlog zbog kojega priča o maloj hercegovačkoj župi, započeta prije više od četiri desetljeća, još uvijek privlači pozornost svijeta.
Marina Župan/Medjugorje-info.com
]]>
Jedino preostalo kršćansko-palestinsko selo na okupiranoj Zapadnoj obali više puta je bilo izloženo nasilju izraelskih doseljenika.
Osobe koje nisu stanovnici tog područja ne smiju ulaziti ni boraviti tamo. Glasnogovornik vojske rekao je medijima da zabrana ne vrijedi za Palestince. Novinari su također izuzeti sve dok njihova prisutnost ne ugrožava njihove živote ili ne ometa vojne operacije.
Izraelska vojska se mogla primijetiti u ponedjeljak ujutro 10. kolovoza na pristupnoj cesti prema Taybehu, oko 30 kilometara sjeverno od Jeruzalema. Zbog vozila koja su željela napustiti selo bilo je prometnih gužvi.
Župnik u Taybehu Bashar Fawadleh u ponedjeljak 10. kolovoza je odbacio objašnjenje dano KNA da je zatvaranje sela učinjeno radi zaštite od izraelskih doseljenika. Dodao je da bi se učinkovita zaštita mogla pružiti na druge načine. Osim toga, unatoč zapovijedi, izraelski doseljenici sa stadima stoke nalazili su se u zabranjenom području.
Prema župniku Fawadlehu trenutno u Taybehu živi gotovo 1 200 stanovnika. Zbog eskalacije nasilja mnogi stanovnici i dalje žele napustiti selo. Situacija se u posljednjim mjesecima pogoršala.
U srpnju su palestinski izvori zabilježili najmanje jedanaest napada izraelskih naseljenika u području Taybeha. Samo od srijede 5. kolovoza izraelski doseljenici su više puta upadali i napasali stada ovaca na zemlji kršćanskih obitelji, rekao je župnik Fawadleh, a prenijela je KTA.
]]>Benedikt Chao rođen je 1918. u Chengtingu, u provincija Hebeiju. Godine 1941., u dobi od 23 godine, ušao je u izvornu opatiju Gospe od Radosti (poznatu i pod francuskim imenom Liesse), koja se nalazila u tom dijelu Hebeija.
Redovnička zajednica osnovana je 1928. kao ogranak prve opatije u Kini, Gospe od Utjehe, koju su 1883. u planinama Yangjiaping (nedaleko od Kineskog zida, oko 130 kilometara sjeverno od Pekinga) sagradili redovnici iz francuske opatije Notre Dame de Sept-Fons.
Zajednica kojoj se o. Chao pridružio 1941. već je bila iskusila strahote rata iako je u Kini djelovala manje od 70 godina.
Godine 1937. Japanci su prvi put okupirali samostan Gospe od Radosti u Chengtingu, zbog čega je nekoliko redovnika zatvoreno i ubijeno.
Godine 1947., kada je otac Chao položio vječne zavjete, počeo je najveći progon trapista u Kini.
Opatija Yangjiaping našla se na prvoj crti u ratu između komunističkih snaga pod vodstvom Mao Ce Tunga i nacionalista. Brojala je oko 75 redovnika, većinom Kineza, s obzirom na obilje lokalnih zvanja.
Treći opat Gospe od Utjehe, o. Louis Brun, o toj temi je napisao: „Rečeno je da Kinezi imaju određenu sklonost kontemplaciji i da su skloniji kontemplativnom životu nego neki drugi narodi, što se pripisuje njihovoj sabranosti, teškom životu, postojanju mnogih budističkih i taoističkih samostana, meditativnoj prirodi ljudi manje sklonih djelovanju od Europljana… Mogli bismo reći, što će mnogi vidjeti kao paradoks, da izgleda kao da je Pravilo svetog Benedikta napisano za Kineze.
Kada su komunisti probili obranu nacionalista, potaknuli su stanovnike obližnjih sela da poharaju opatiju, izvodeći redovnike na suđenje pred revolucionarni sud, koristeći se javnim premlaćivanjem i mučenjem da bi ih prisilili da se odreknu vjere.
Nakon što su spalili ostatke samostana, komunisti su deportirali sve redovnike, vodeći ih kroz planine sjeverne Kine na „marš smrti“. Putem su od mučenja i iscprljenosti umirala i po trojica dnevno.
U siječnju 1948., nakon konačnog narodnog suđenja u Panpouu, strijeljani su o. Zlatousti Chang i petorica redovnika. Među 33 mučenika iz Yangjiapinga je 30 kineskih redovnika i po jedan Francuz, Nizozemac i Kanađanin.
Komunisti su napali i drugi samostan u Hebeiju, u kojem je boravio o. Chao. Dvojica redovnika su ubijena, a ostali su bili pronašli utočište u Xinduu, u blizini Sečuana, koji je bio pod kontrolom nacionalista.
Međutim, opat je shvatio da će to utočište biti samo privremeno. Zato je osigurao da barem neki redovnici, uključujući o. Chaoa, napuste Kinu i odu u samostan Notre Dame des Prairies u Manitobi u Kanadi.
Godine 1951. komunisti su trapističku zajednicu u Xinduu također likvidirali.
No, zahvaljujući spašenim trapistima iz Kanade zajednica je ponovno uspostavljena u Hong Kongu. Britanski guverner Hong Konga im je na zahtjev biskupa Valtorte dodijelio nenaseljeno zemljište na otoku Lantauu. Osmorica redovnika su svojim rukama izgradila samostan koji je službeno otvoren 19. veljače 1956. godine.
Prije povratka iz Kanade, kineski redovnici su nekoliko mjeseci boravili u opatiji Svetog Trojstva u Utahu, gdje su usavršili engleski jezik i naučili proizvoditi sir.
Da bi živjeli od svoga rada, na Lantau su doveli krave. Počeli su proizvoditi mlijeko, maslac i sir, po kojima su ubrzo postali poznati u cijelom Hong Kongu.
Godine 1974. o. Benedikt Chao izabran je za trećeg priora obnovljene monaške zajednice. Tu službu obnašao je do 1998. godine.
Sljedeće godine trapistički red je priznao zajednicu Lantau kao samostalnu opatiju, koja je u siječnju 2000. ponovno dobila ime Gospe od Radosti, koje je imala u Hebeiju, objavljeno je na stranici PIME-a Asia News.
Nakon smrti o. Chaoa najstariji članovi trapističkog reda na svijetu su s. Sebastiana Yamaguchi Teruko (107) u opatiji Imari u Japanu, br. Frederic Collins (103) u opatiji Gethsemani u SAD-u, o. Pierre Mougel (103) u opatiji Acey u Francuskoj i o. Francisco Dietzler (103) u opatiji Novo Mundo u Brazilu.
]]>U ono vrijeme: Petar pristupi Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?«
Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.«
»Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ‘Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.«
»A kad taj isti sluga, izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ‘Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ‘Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.«
»Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ‘Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svomu drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.« Kad Isus završi ove besjede, ode iz Galileje i dođe u judejski kraj s onu stranu Jordana.
]]>Crkva treba redovnice i redovnike, kao i svu raznolikost i bogatstvo oblika posvećenog života i službi koje oni predstavljaju, jer svojom vitalnošću i svjedočanstvom života kojemu je Isus u središtu mogu pridonijeti u buđenju svijeta. Tako ćemo se zajedno uspjeti suprotstaviti globalizaciji ravnodušnosti i bespomoćnosti pomoću lijeka Kristove ljubavi i milosrđa. Tim se riječima papa Lav XIV. u videoporuci objavljenoj danas, 12. kolovoza, na engleskom jeziku obratio redovnicama i redovnicima okupljenima u Orlandu na godišnjoj skupštini Konferencije viših redovničkih poglavarica Sjedinjenih Američkih Država („Leadership Conference of Women Religious“), povodom 70. obljetnice njezina osnutka.
Mnoge karizme, ali jedan Duh i jedan poziv
Podsjećajući na temu susreta koji se održava od 11. do 14. kolovoza, „Mnoge karizme, jedan Duh, jedan poziv“, Sveti ih je Otac potaknuo da tijekom radova na osobit način imaju na umu posebne karizme koje je Bog povjerio utemeljiteljima i utemeljiteljicama njihovih zajednica. Izrazio je i zahvalnost za trajne doprinose njihovih instituta osobito na područjima evangelizacije, obrazovanja te skrbi za siromašne i marginalizirane. Papa je dodao da je riječ o karizmama koje im je darovao Duh Sveti, po kojima su tijekom vremena posvećene žene i muškarci pomagali da poslanje i otajstvo Crkve postanu vidljivi u našem svijetu.
Pozvani postati stručnjacima za sinodalnost
Rimski je biskup na početku svoje poruke citirao govor kojim je 26. lipnja ove godine otvorio izvanredni konzistorij, kada je podsjetio da su svi kršćani pozvani biti graditelji Kristova zajedništva, koje poprima svoj oblik u sinodskoj Crkvi u kojoj svatko surađuje u istom poslanju prema vlastitoj karizmi i službi. Pritom je dodao:
Na osobit način, članovi redovničkog života pozvani su postati stručnjacima za sinodalnost zahvaljujući prilikama za njezino prakticiranje koje pruža život u zajednici, kao i samom načinu na koji su organizirane vaše kongregacije.
Razgovori u Duhu tijekom skupštine
Petrov je nasljednik izrazio zadovoljstvo što će program skupštine uključivati sinodsku metodu slušanja, razmjene mišljenja i razlučivanja, uz otvorenost i spremnost razumjeti ono što drugi govore. Program, naime, predviđa više razgovora u Duhu, pa se Papa Lav stoga nada da će sudionici kroz taj oblik bratskog i otvorenog dijaloga moći razlučiti što Duh Sveti govori o sadašnjosti i budućnosti posvećenog života u narodima u kojima služe.
Prenositi mladima radost odaziva na poziv
Sveti je Otac na kraju videoporuke ponovno istaknuo važnost rada na promicanju redovničkih zvanja te podsjetio da - kao što su mnogi od njih osobno iskusili - Kristov poziv da ga slijedimo po zavjetima siromaštva, čistoće i poslušnosti donosi radost, mir i ispunjenje. Stoga se ponovno osvrnuo na riječi koje je izrekao na molitvenom bdijenju 9. lipnja u Barceloni, kada je primijetio da brojni mladi i odrasli ponovno otkrivaju kršćansku vjeru, možda nakon životnoga razdoblja u kojem su se malo udaljili od Boga. Rimski je biskup stoga potaknuo redovnice i redovnike da u njihovim susretima s mladima traže načine kako im približiti njihov način života te da im pomognu osluškivati Božji glas. Pritom je rekao:
Potaknite ih da imaju hrabrosti odgovoriti Isusu, kojega nitko ne može nadmašiti u velikodušnosti, kako bi i oni mogli dijeliti radost koja proizlazi iz nasljedovanja njegova poziva.
Poruka sestre Brambille i prva predavanja na programu
Papa Lav XIV. je zaključio videoporuku povjeravajući rad skupštine majčinskoj zaštiti Blažene Djevice Marije. Nakon Papine videoporuke pročitat će se poruka sestre Simone Brambille, prefekta Dikasterija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života. Potom je predviđeno izlaganje sestre Nathalie Becquart, podtajnice Biskupske sinode, na temu „Sinodalnost i posvećeni redovnički život“, nakon čega slijedi izlaganje sestre Vicky Larson, predsjednice Konferencije, na temu „Sklad za novo doba: osluškivati mnoge karizme, jedan Duh, jedan poziv“.
]]>Papa Lav XIV. je danas, 12. kolovoza, u katehezi na općoj audijenciji održanoj u bazilici sv. Petra, govorio o petom poglavlju Konstitucije Drugoga vatikanskog sabora Sacrosanctum Concilium posvećenom liturgijskoj godini, kako bi objasnio njezinu vrijednost u životu svakoga vjernika.
Spominjući se sluge Božjega opata Prospera Guérangera, zahvaljujući kome se ovaj način određivanja ciklusa kršćanskih blagdana kao liturgijske godine proširio u crkvenom jeziku, Papa je podsjetio da u enciklici Mediator Dei papa Pio XII. ističe da se ne radi o hladnom i pasivnom prikazivanju činjenica koje pripadaju prošlosti ili jednostavnom prisjećanju stvarnosti iz nekoga drugog vremena. Pritom je dodao:
Liturgijsku godinu treba shvatiti kao trajno posadašnjenje djela spasenja koje Krist ostvaruje u povijesti. Prolazeći kroz ovaj vremenski ciklus, Crkva ostaje u dodiru s Gospodinovim otkupiteljskim djelovanjem, tako da svi vjernici bivaju ispunjeni njegovom milošću. Susret s Isusom, koji je za nas umro i uskrsnuo, cilj je kojemu Crkva uvijek teži, stavljajući svakoga trenutka u središte slavlje vazmenog događaja.
Stoga saborski oci upravo nedjelju smatraju temeljem i srcem liturgijske godine. U različitim suvremenim jezicima njezin naziv potvrđuje da je ona dies Domini, 'Dan Gospodnji'. Čak i u jezicima u kojima je prevladao izraz 'dan sunca', može se nazrijeti povezanost s Kristom: on je istinsko 'Sunce pravde' koje prosvjetljuje svakoga čovjeka – istaknuo je Sveti Otac te nastavio:
Sveti Ivan Pavao II. u apostolskom pismu „Dies Domini“ poučava da je nedjelja dan Gospodnji, dan Crkve i dan čovjeka: „Budući da je nedjelja tjedni Uskrs, u kojemu se spominje i uprisutnjuje dan kada je Krist uskrsnuo od mrtvih, ona je također dan koji otkriva smisao vremena. Proizlazeći iz Uskrsnuća, ona presijeca čovjekova vremena, mjesece, godine i stoljeća, poput usmjeravajuće strijele koja ih prožima i usmjerava prema cilju Kristova drugog dolaska. Nedjelja je predznak posljednjega dana, dana Paruzije, kada ćemo svi uskrsnuti.“
A da bi se nedjelja posvetila, temeljno je slaviti Euharistiju. Slušanje Riječi i sudjelovanje u Kristovu Tijelu, prema saborskim ocima, podrazumijevaju radosno okupljanje vjernika. To okupljanje ne može se zamijeniti samo virtualnom prisutnošću niti se svodi na puko pasivno okupljanje. Liturgijsko se okupljanje, naime, ostvaruje u aktivnom sudjelovanju braće i sestara, okupljenih zajedno kako bi zahvalili Bogu koji ih je preporodio – podsjetio je rimski biskup te pozvao sve ljude da nastoje stvoriti najbolje uvjete kako bi na svetoj misi mogli sudjelovati i oni koji nedjeljom nisu u mogućnosti uzdržati se od rada.
Petrov je nasljednik istaknuo da liturgijska godina, u ritmu nedjeljâ, ima zanimljivu povijest u kojoj se isprepliću vjera i pobožnost Crkve. Već od 2. stoljeća nakon Krista - napomenuo je - slavlju tjednoga Uskrsa pridružilo se slavlje godišnjega Uskrsa, najveće svetkovine koje se protegnulo na najradosnije razdoblje od pedeset dana, vrhunac kojega je Pedesetnica, a kojemu prethodi korizmeno vrijeme s njegovim pokorničkim obilježjem. Razvoj božićnoga ciklusa omogućio je ponovno proživljavanje otajstava utjelovljenja Božje Riječi, njegova rođenja i očitovanja svijetu. Crkva je potom u različita liturgijska vremena uključila čašćenje Blažene Djevice Marije, kao i spomendane mučenika i drugih svetaca koji na nebu pjevaju Bogu savršenu hvalu i zagovaraju za nas. Sveti je Otac pritom dodao:
Liturgijska godina tako u sakramentalnom obliku ponovno predstavlja pedagogiju povijesti spasenja, vodeći vjernike od iščekivanja Mesije prema punini vazmenog otajstva i anticipaciji buduće slave. U liturgiji Crkva slavi spasenjsku aktualnost Kristova otajstva, omogućujući vjernicima da u njemu sve dublje sudjeluju.
Stoga liturgijska godina predstavlja nadahnjujuće načelo i temeljni okvir svake pastoralne djelatnosti - zaključio je papa Lav XIV. u današnjoj katehezi.
]]>U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.«
»Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu«.
]]>Poslijepodnevni program započinje u 16 sati predavanjem i meditacijom koje će održati fra Ante Vučković. U 17 sati slijedi molitva krunice, a u 18 sati euharistijsko slavlje koje će predslaviti fra Massimo Fusarelli, generalni ministar Reda manje braće.
Nakon mise, u 19.40 sati nastupit će zbor Frame, dok će program završiti klanjanjem pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u 21 sat.
Predsjednica Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine s. Augustina Matijević pozvala je redovnike i redovnice da Redovnički dan podupru molitvenim zajedništvom i osobnim sudjelovanjem u završnom slavlju obilježavanja 800. obljetnice franjevačke karizme. (kta)
]]>Mještani su mu u ponedjeljak navečer priredili oproštaj, a među detaljima koji su obilježili druženje bila je i torta s porukom: "Službeno premješten... Neslužbeno zauvijek naš Vionički župnik!"
Fra Marin nakon druženja nije skrivao emocije.
"Sinoć su mi mještani Vionice priredili oproštaj koji ću dugo nositi u srcu. Teško je u nekoliko rečenica zahvaliti za sve ono što sam ovdje doživio, ali želim od srca reći – hvala vam", napisao je.
Zahvalio je mještanima na riječima, susretima, osmijesima, pruženim rukama i dobroti koju su mu iskazivali.
"Hvala vam što ste me prihvatili kao svoga i što ste mi kroz ove godine dali osjetiti da nisam ovdje bio samo službeno, nego kao čovjek među ljudima", poručio je Mikulić.
Posebno je zahvalio svima koji su sudjelovali u organizaciji oproštaja, istaknuvši kako će iz Vionice ponijeti uspomene na ljude i zajedničke trenutke.
"Iz Vionice odlazim, ali ono što sam ovdje primio nosim sa sobom. Ostat će mi u lijepom sjećanju ljudi, susreti i brojni trenutci koje smo zajedno dijelili", naveo je.
Na kraju je Vioničanima poželio Božji blagoslov te ih preporučio zagovoru Blažene Djevice Marije.
"Neka vas sve dobri Bog čuva i blagoslovi, a Vionicu i sve njezine obitelji neka prati zagovor Blažene Djevice Marije, Kraljice mira. Hvala vam od srca za sve. Bog vas blagoslovio!", zaključio je fra Marin Mikulić.
Mještani Vionice već su mu u srpnju, tijekom Međunarodnih večeri folklora, javno zahvalili na njegovu djelovanju u mjestu, nazivajući ga i svojim "vioničkim župnikom"
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: »Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?« On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: »Zaista, kažem vam ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.«
»Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.«
»Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom? Posreći li mu se te je nađe, zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.«
]]>Danas je zaklada „Vinea Dei“, koju je osnovao zajedno sa svojom digitalnom crowdfunding platformom Jala Kasih, pridonijela izgradnji 219 crkava i kapelica u nekima od najudaljenijih katoličkih zajednica u zemlji. Ipak, mladić je napomenuo da se najveći rezultat ne može mjeriti ciglama, betonom ili impresivnim statistikama jer – kako je rekao - zgrade su samo vidljivi rezultat, dok je prava misija izgrađivati ljude, donositi nadu, jačati vjeru i podsjećati one koji žive na rubovima društva da nisu zaboravljeni.
Obnavljati ne samo crkve
Kada je Gregory prvi put osjetio želju da pridonese obnovi Crkve, taj je poziv shvatio na doslovni način. Mislio je da to znači graditi crkvene objekte ondje gdje katoličke zajednice nemaju prostor za okupljanje i bogoslužje. Godine putovanja u udaljena sela postupno su promijenile njegov pogled. Crkva se počinje obnavljati mnogo prije nego što se položi prvi kamen - objasnio je – Obnova počinje kada se ljudi međusobno prate na životnom putu, dijele terete i postaju znakovi Božje ljubavi. Svaki projekt izgradnje - dodao je - ujedno je i put obraćenja. Mještani pridonose svime što mogu: svojim radom, materijalima, hranom ili jednostavno ohrabrenjem. Uče raditi zajedno, prevladavati razlike i ponovno otkrivati snagu vlastite zajednice. Kada je crkva dovršena, nešto još važnije dobiva oblik: obnovljeni osjećaj pripadnosti – istaknuo je Gregory.
Otkriti Krista na periferijama
Među brojnim mjestima koja je posjetio 36-godišnjak, jedno sjećanje nastavlja usmjeravati smisao njegova poslanja. U prvoj crkvi kojoj je zaklada pružila potporu, u biskupiji Sibolga, susreo je djecu koja su radosno pjevala pjesme, unatoč tome što su živjela u krajnjem siromaštvu. Imali su tako malo – prisjetio se – a ipak njihova je vjera obilovala. Njihova radost postala je poruka koju nikada nisam zaboravio. Naučili su me da Božja ljubav ne ovisi o materijalnom bogatstvu. Ponekad upravo oni koji imaju najmanje, otkrivaju najveću vjeru – istaknuo je Gregory. Takva su ga iskustva uvjerila da evangelizacija ne počinje velikim programima, nego prisutnošću: hoditi uz ljude, slušati ih i omogućiti im da kroz jednostavne geste suosjećanja iskuse Božju blizinu.
Crkva koja govori jezikom svoga naroda
To isto uvjerenje vodilo je zakladu „Vinea Dei“ u izgradnji crkava. Umjesto nametanja uvijek istih projekata, zaklada potiče lokalne zajednice da svoj kulturni identitet izraze kroz sakralnu arhitekturu. Jedna nedavno dovršena crkva na otoku Flores izgrađena je tradicionalnim arhitektonskim stilom nazvanim Mbaru Niang, koji odražava baštinu naroda Manggarai. Za Gregoryja je to mnogo više od pukog arhitektonskog izbora. Kada ljudi prepoznaju vlastitu kulturu unutar Crkve – istaknuo je - prepoznaju i da je Krist već prisutan u njihovoj povijesti, njihovim tradicijama i njihovu načinu života. Prema njegovu mišljenju, inkulturacija omogućuje Evanđelju da se dublje ukorijeni jer se izražava kroz simbole koji su ljudima već poznati i dragi.
Graditi sinodsku Crkvu: laici u misiji
Razvijajući se, zaklada je proširila svoje poslanje i izvan same izgradnje crkava. Danas „Vinea Dei“ također dodjeljuje stipendije i pruža školsku potporu djeci koja dolaze iz katoličkih obitelji slabijeg imovinskoga stanja, uvjerena da je ulaganje u mlade još jedan način izgradnje budućnosti Crkve. Inicijativu gotovo u cijelosti podupiru katolički laici. Poduzetnici, učitelji, računovođe, studenti, bankari, mladi stručnjaci i umirovljenici – svi pridonose u skladu sa svojim darovima. Mnogi se nikada nisu međusobno susreli, a ipak ih povezuje zajednička želja za služenjem. Za Gregoryja upravo to predstavlja sinodsku Crkvu u praksi. Svatko ima svoj poziv. Svatko ima nešto za ponuditi. Poslanje Crkve pripada svim krštenicima – istaknuo je osnivač zaklade.
Započnite ondje gdje se nalazite
Gledajući prema budućnosti, Gregory je izrazio nadu da će zaklada nastaviti dopirati do najudaljenijih zajednica, a istodobno pružati potporu bogoslovima čije je školovanje ugroženo zbog ekonomskih teškoća. Njegov je san također da se jednoga dana taj pokret proširi i izvan Indonezije kako bi služio Crkvi u drugim dijelovima svijeta. Ipak, njegova je završna poruka iznenađujuće jednostavna. On nije pozvao da doniramo, nego da djelujemo. Ne tražimo od svih vas da podržite Jala Kasih, nego poduprite svoju župu - rekao je - Pomozite svojoj lokalnoj zajednici. Posjetite onoga tko se osjeća usamljeno. Ohrabrite onoga tko se nalazi u nevolji. Započnite s malim stavrima. Bog često pokreće velika poslanja kroz sasvim mala djela ljubavi – zaključio je Albertus Gregory Tan.
]]>Ceremonija je bila unaprijed isplanirana, a bazilika je zbog tog događaja iznimno trebala biti otvorena u kolovozu. Odluka je promijenjena nakon što su otkrivene informacije o D’Amarijevoj aktivnoj uključenosti u slobodno zidarstvo.
Prema „La Nuova Bussoli“, kler odgovoran za baziliku u početku nije znao za njegovu pripadnost masonskoj loži Veliki orijent Italije (tal. Grande Oriente d’Italia, GOI), najstarijoj i najvećoj regularnoj slobodnozidarskoj velikoj loži u Italiji, osnovanoj 1805. godine.
D’Amario je bio cijenjeni klasični gitarist i profesor na Konzervatoriju „San Pietro a Majella“ u Napulju. Tijekom godina surađivao je s Enniom Morriconeom, a dijelovi skladbi koje je izvodio na gitari našli su se u filmskoj glazbi za filmove „Za šaku dolara“, „Za dolar više“, „Dobar, loš, zao“ i „Bilo jednom na Divljem zapadu“.
Nakon glazbenikove smrti njegove veze s masonerijom javno je potvrdio Veliki orijent Italije. U objavljenom in memoriamu organizacija ga je predstavila kao osnivača rimske lože „Giuseppe Leti“ i autora službene himne Velikoga orijenta Italije. D’Amario je također dvaput vodio Regionalni kolegij časnih majstora Lacija i služio kao savjetnik Reda.
Te su informacije prenesene rektoru bazilike, biskupu Antoniju Staglianòu, predsjedniku Papinske teološke akademije. Nakon što ih je provjerio, kontaktirao je kardinala Reinu. Papin generalni vikar za Rimsku biskupiju, nakon konzultacija s pravnim odjelom Biskupije, odbio je dopustiti slavljenje mise zadušnice. Biskup Staglianò potom je primio i pisanu potvrdu te odluke.
Rektor bazilike razgovarao je i s pokojnikovom kćeri. Prema njezinu iskazu, nije znala za članstvo svoga oca u masoneriji. Crkvene vlasti također nisu dobile informacije koje bi upućivale na to da je D’Amario prije smrti napustio masonsku organizaciju.
Na kraju je u obiteljskom okružju održana samo molitva u prisutnosti svećenika, ali bez slavljenja svete mise i bez liturgijskoga ruha. Biskup Staglianò istaknuo je da je u budućnosti moguće slaviti svetu misu za preminuloga.
Odluka kardinala Reine u skladu je s nepromijenjenim stavom Katoličke Crkve prema aktivnom članstvu u masonskim organizacijama. U Deklaraciji Kongregacije za nauk vjere iz 1983. navodi se da negativna prosudba Crkve o masonskim udrugama ostaje nepromijenjena jer se njihova načela smatraju nespojivima s katoličkim naukom. U studenome 2023. Dikasterij za nauk vjere ponovno je potvrdio nespojivost aktivnog članstva u masoneriji s naukom Crkve.
Slučaj D’Amario pokazuje da, unatoč dijalogu koji se proteklih godina vodio između predstavnika Crkve i osoba povezanih s masonerijom, doktrinarni stav Crkve o tom pitanju ostaje nepromijenjen, izvijestio je ekai, a prenosi KTA.
]]>
Laurent Kružić kao svećenik stavljen je na raspolaganje Porečkoj i Pulskoj biskupiji na razdoblje od tri godine. U svom dvogodišnjem iskustvu s mladima Riječke nadbiskupije istaknuo je kako su se u ponuđene programe uključivali brojni mladi s područja nadbiskupije te studenti iz drugih biskupija. Na poseban način bili su uključeni i mladi koji ne studiraju nego rade. Susreti mladih bili su redoviti u Centru za mlade Miroslav Bulešić, a okupljali su se i na prigodnim duhovnim i humanitarnim programima. Kružić je istaknuo bdjenje na Trsatu uoči proslave sv. Vida i 100. obljetnice Riječke biskupije 2025. godine, dekanatske susrete krizmanika te program Vidformacije, obrazovanja mladih za pastoralno djelovanje.
Bivši i sadašnji voditelj Odsjeka za pastoral mladih prisjetili su se i prošlogodišnje suradnje u humanitarnoj akciji nakon koje je Riječka nadbiskupija donirala 12 000 eura Dječjem domu „Ivana Brlić Mažuranić“ u Lovranu, koji skrbi o djeci, mladima i majkama s djecom. Akciju prikupljanja sredstava pokrenuli su Ured za mlade i Odsjek za sport Riječke nadbiskupije povodom blagdana sv. Vida. Izradili su prigodne majice, vrećice i nakit s likom sv. Vida i riječkim motivima, koje je dizajnirala umjetnica Svjetlana Delić, a zatim u župama Riječke nadbiskupije i Sportskim igrama mladih prikupili novac za donaciju, izvijestili su iz Riječke nadbiskupije.
]]>U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga.
A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.«
]]>O divna Krvi mog Gospodina tebi posvećujem svoju osobu, život, misli, poteškoće i trpljenja. Raspolaži sa mnom kako ti želiš. Kraljuj Gospodine, u mom razumu po motrenju tvoje uzvišenosti, kraljuj u mom pamćenju po sjećanju na tvoja dobročinstva, kraljuj u mojoj volji po podložnosti tvojoj volji, a pogotovu kraljuj u mome srcu, posveti sve moje osjećaje, sklonosti, želje i učini ga potpuno slobodnim od svih stvorenja. Amen.
O predragocjena Krvi Isusova
O predragocjena Isusova Krvi, ti si bila prolivena da cijelom čovječanstvu pokažeš svoje milosrđe! Mi smo sada jako blizu tebi. Izlij se na nas u svome neizmjernom obilju! Evo naše glave, naših ruku, naše volje, pameti, sjećanja, misli, želja i nagnuća, naših aktivnosti, naše vanjske i unutarnje osjećajnosti! Operi nas od svega onoga što je prljavo; izbriši naše mrlje, ozdravi ono što je u nama bolesno; obrati nas i preobrazi svojom snagom, da mognemo ostati sjedinjeni s tobom. O neizmjerna čistoćo, očisti nas, ukrasi nas, nahrani nas, blagoslovi i spasi nas! Amen.
Pouzdanje u Krv Kristovu
(Za one koji se bore za oslobođenje od ovisnosti)
Gospodine Bože, Ti si mi dao život i zdravlje, no nisam poštivao Tvoje darove. Svojom lakomislenošću i zanemarivanjem postao sam ovisnik. Nepotrebno sam popuštao kušnjama, a sada se osjećam kao u zatvoru. Moja sloboda je ograničena, moje zdravlje slabo. Postao sam problem drugima i samome sebi. Želim se osloboditi svoje ovisnosti, ali mi nedostaje snage. Toliko sam puta pokušavao započeti novi život, ali svaka izgubljena bitka bi povećavala moju nutarnju prazninu, odbojnost prema samom sebi i prema životu uopće. A ipak, želim živjeti, želim započeti nanovo, želim pobijediti ono što me ograničava i drži u lancima. (Navedi u srcu svoje konkretne ovisnosti, kojih se želiš osloboditi).
Posvješćujući sebi da je Krv Tvoga Sina pobijedila pakao i smrt, želim se otvoriti i primiti tu Božansku snagu, taj lijek s Neba. Znam da vlastitim snagama ne mogu ništa promijeniti, zato se želim boriti zajedno s anđelima i sa svima koji se uzdaju u snagu Kristove Krvi.
Učvrsti moju slabu volju svojom ljubavlju, da ne bih tražio utjehu kod ljudi i da se više ne vratim ovisnosti. Želim razborito izbjegavati susrete, poznanstva, situacije koje su za mene kušnja i ustrajati u molitvi s Riječju Života, kada me vuče sila zla. Daj mi mudrost kako bih znao kada trebam izdržati u borbi, a kada je najbolja borba izbjeći kušnju.
Gospodine Isuse, svako oslobođenje od ovisnosti je bolno. Bojim se toga trpljenja, no ipak, želim gledati na Tebe, koji si ustrajao na Križnom putu. Snagom Tvoje Krvi želim ustrajati i kada imam dojam da više nemam snage i da nisam u stanju izdržati. Neka me Tvoja ljubav učvrsti i daje mi ustrajnost. Neka Duh Sveti, koji je dao snagu i pobjedu mučenicima, spasi također i mene i sve koji žele novi život, dostojan čovjeka i kršćanina. Amen.
Za milost opraštanja
Gospodine Isuse, Spasitelju! Ne želiš da na zlo zlom uzvratimo nego da zlo pobjeđujemo dobrim. Trebamo se pomiriti s onima koji nam se čine nesimpatičnima, koji su nas ranjavali ili nam nanijeli nepravdu. Nije lako moliti se iskreno i iz svega srca za one koji su daleko od nas zbog svog karaktera, svojih pogleda ili loših iskustava, za one s kojima više ne bismo htjeli imati ništa zajedničko.
Ali Tvoja Predragocjena Krv nam govori da ljubiš svakoga. Bez iznimaka. Platio si također i za one koje izbjegavamo ili odbijamo. I sami smo već toliko puta primili oproštenje. Svakodnevno Te molimo za oproštenje naših grijeha, «kako i mi otpuštamo dužnicima našim.» Zato te, Gospodine, molimo za tvojega Duha. On neka očisti naša srca, našu ljubav i naš pogled na druge. Želimo tvojim očima gledati čovjeka. Želimo vidjeti svako dobro, čak i onda kada nam ljudske slabosti i ograničenja zamrače sliku.
Molimo za milost istinskog i potpunog praštanja kako bismo mogli ljubiti poput Tebe, i kako bi tvoja spasiteljska Krv ponovo dotaknula duše naših bližnjih. Daj da znamo oprostiti kako bismo i sami primili oproštenje i postali radost i slava tvojemu i našemu Ocu na nebesima. Amen.
Za milost dobre smrti
Gospodine, Bože moj, znam da ništa u mome životu nije tako sigurno kao moja smrt i da ništa nije tako nesigurno kao trenutak završetka života na ovoj zemlji. Zahvaljujem Ti za vjeru koja mi daje nov pogled na tu stvarnost. Gledajući na smrt i uskrsnuće tvoga Sina više se ne moram bojati svoje smrti. Zahvaljujući Kristovoj Krvi, mogu mirno čekati na susret sa Sucem: čeka me kuća Oca koji me ljubi i mjesto koje mi je pripremio Spasitelj. No, ipak molim, da se dobro pripremim za smrt. Daj mi Svoga Duha, kako bih uvijek bio spreman na završetak zemaljskog života, pomiren s Tobom i sa svima. Želim biti također spreman i za život, posao i trpljenje, ako je to potrebno za ispunjenje Tvojih planova koje imaš za mene i za moju braću. Neka se ispuni Tvoja volja u svemu. Amen.
Posebno je naglasio važnost pomoći mladima i njihovoj budućnosti, ističući kako je kao salezijanac zahvalan što će dio prikupljenih sredstava biti usmjeren upravo na izgradnju studentskog doma.
”Dođimo u Vukovar. Zajedno zapjevajmo, pomolimo se i učinimo nešto dobro za Vukovar, za mlade i za Hrvatsku”, poručio je don Damir Stojić u objavi na Facebooku.
Podsjetimo, Thompsonov tim objavio je ranije da humanitarnim koncertom u Vukovaru podržavaju akciju Salezijanaca i njihov projekt završetka Studentskog doma u Zagrebu. ”Dom je namijenjen studentima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine kojima su potrebni dodatna podrška i pomoć, kako bi im se omogućilo da nastave svoje obrazovanje i ostvare svoje snove”, napisali su na društvenim mrežama.
Uz objavu su stavili i poveznicu na promotivni video na kojemu se može saznati više:
]]>„Nakon čuda s kruhovima i ribama, Učitelj potiče svoje učenike da uđu u lađu i otisnu se na pučinu, dok se on povlači na goru, sam, kako bi molio. Međutim, daleko od obale, učenici su prepušteni na milost i nemilost vjetru i teško napreduju. Nakon iskustva uspjeha, u kojem su bili protagonisti čudesnog znamenja, sada se nalaze, nemoćni i prestrašeni, pred prijetnjom valova i protivnog vjetra“, rekao je.
Sveti je Otac podsjetio da im u najtamnijem trenutku noći Isus dolazi ususret po uzburkanim vodama, a oni ga, prestrašeni, zamijene za utvaru, ali on im kaže: „Hrabro! Ja sam! Ne bojte se!“ Gospodinova prisutnost sve mijenja: Petar čak uspijeva napraviti nekoliko koraka po valovima prema njemu; zatim se prestraši, počne tonuti, a Isus ga spašava. Kada potom Učitelj uđe u lađu, oluja se smiri i tada iz srca učenika spontano poteče ispovijest vjere: „Uistinu, ti si Sin Božji!“, istaknuo je rimski biskup.
„Da bi došli do toga, nije im bilo dovoljno što su bili svjedoci čuda niti što su pred ljudima doživjeli uspjeh: morali su proći kroz iskustvo vlastite slabosti i u njoj prepoznati Božju prisutnost. Tek su tako mogli doista otvoriti oči i srce njegovoj blizini te ponovno pronaći mir i usred oluje“, naglasio je Papa.
Petrov nasljednik je napomenuo da ih to čudo poučava nečemu važnom. „Prije svega, da se ne uzoholimo pred uspjehom i da nikada ne umišljamo kako možemo sve sami; a istodobno da ne očajavamo, čak ni u trenucima tame, kada se pred problemima osjećamo nemoćnima i kada nam se, unatoč našim naporima, čini da više nazadujemo nego što napredujemo. U svakoj okolnosti Isus nas ne napušta i, ako ga ponizno primimo u lađu svojega života – po molitvi, sakramentima i slušanju njegove Riječi – u njemu ćemo pronaći mir, svjetlo i snagu za svoj put”, istaknuo je.
„Neka nam Marija, ona koja je zbog svoje vjere proglašena blaženom, pomogne živjeti s pouzdanim predanjem Bogu“, zaključio je katehezu papa Lav XIV., izvijestio je Vatican News.
]]>
Tijekom službe na brodu preživio je teški kamikaza napad u kojem su mnogi njegovi suborci izgubili život. Božjom providnošću vratio se kući, gdje ga je čekala ljubav njegovog života. Nakon rata su se vjenčali, zajedno završili srednju školu i otišli na maturalnu večer kao supružnici, prenosi novizivot.net.
Tijekom osam desetljeća zajedničkog života izgradili su blagoslovljen dom. Danas ponosno broje dvoje djece, petero unučadi, jedanaestero praunučadi i troje prapraunučadi. Njihova 80. godišnjica simbolično se naziva “hrastovom godišnjicom”. Hrast ne postaje snažan preko noći; on podnosi oluje, savija se pod jakim vjetrovima i tiho stoji godinama. Upravo tako izgleda i vjeran brak.
Kada su ih upitali za tajnu tako dugovječne ljubavi, njihov odgovor bio je jednostavan i dubok: „Nemojte imati tajni i budite iskreni. Recite sve onako kako jest.“
Njihov primjer poziva nas da u vlastitim obiteljima gradimo duboke korijene, nosimo se s teškim životnim razdobljima i iz dana u dan izabiremo jedni druge, dajući slavu Bogu na daru zajedništva. Cijeli vido pogledajte na poveznici OVDJE.
]]>U pismu upućenom župniku i dijecezanskom upravitelju, zabrinuti vjernici ističu kako ne mogu vjerovati da su crkvene vlasti odobrile takvu zabavu u posvećenom prostoru. Upozoravaju da događaj dovodi do buke, smijeha i narušavanja mira.
“Tijekom ovih dana sveti karakter mjesta bit će ozbiljno narušen, što je sama definicija riječi ‘oskvrnjenje'”, navodi se u pismu.
Katolici se pozivaju na Kanonsko pravo koje jasno propisuje da je u svetim prostorima dopušteno samo ono što služi štovanju, pobožnosti i religiji. Također podsjećaju na dokument Kongregacije za bogoslužje iz 1987. godine koji naglašava da crkve nisu javna mjesta za svjetovne događaje. Unatoč tome, pretvaranje sakralnih prostora u mjesta za zabavu i dalje postaje sve češća praksa u dijelovima Europe, prenosi novizivot.net.
]]>Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam. Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!«
I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«
]]>Biskupi pozivaju na bolju zaštitu kršćana
Do ovoga pokolja dolazi u trenutku rastuće zabrinutosti unutar Crkve zbog pogoršanja sigurnosne situacije u Nigeriji. Predsjednik Bola Ahmed Tinubu sastao se 28. srpnja u Abuji s članovima Konferencije katoličkih biskupa Nigerije (CBCN) koji su izrazili zabrinutost zbog teškoga položaja kršćanskih zajednica i pozvali na učinkovitije mjere zaštite stanovništva.
Govoreći uime Biskupske konferencije, predsjednik CBCN-a i nadbiskup Kadune, Matthew Man-Oso Ndagoso, prenio je predsjedniku zabrinutost koju mnogi vjernici osjećaju zbog svoga položaja u zemlji: „Gospodine predsjedniče, ovo je trenutak u kojemu mnogi kršćani gaje opravdanu zabrinutost oko svoje uloge u Nigeriji – posebice u pogledu ravnoteže između kršćanskih i muslimanskih predsjednika – te se nadamo kako će se ta pitanja riješiti ciljanim Vladinim politikama i kako će kršćani dobiti jamstva vezana uz svoja građanska prava“.
Biskupi su također upozorili kako terorizam, razbojništvo i otmice i dalje prijete stanovništvu. Iako su priznali određeni napredak u borbi protiv tih kaznenih djela, izrazili su žaljenje što škole, crkve, domovi, poljoprivredna gospodarstva i ceste ostaju nesigurni u velikim dijelovima zemlje. Nadalje, pozvali su Vladu da zajamči slobodne, poštene i transparentne parlamentarne izbore 2027. godine upozorivši da bi izbori bez vjerodostojnosti predstavljali „poziv na katastrofu koju je moguće izbjeći“.
Nedoumice oko počinitelja
Nigerijske vlasti još nisu službeno pripisale odgovornost za masakr nijednoj određenoj naoružanoj skupini. Međutim, razne međunarodne kršćanske organizacije ukazuju na moguću umiješanost islamističkih milicija iz etničke skupine Fulani koje se godinama okrivljuje za brojne napade na kršćanske zajednice u središnjim i sjevernim dijelovima zemlje. Ta se pretpostavka podudara sa svjedočanstvima nekoliko stanovnika Naridona koji tvrde da su među napadačima prepoznali pripadnike tih skupina.
Tinubu osuđuje masakr
Nakon vijesti o masakru, predsjednik Bola Ahmed Tinubu osudio je napad i naložio oružanim snagama, policiji i obavještajnim službama da identificiraju odgovorne i uspostave sigurnost u regiji. Vlasti savezne države Kaduna također su izrazile sućut obiteljima žrtava i najavile pojačavanje sigurnosnih operacija.
Tragedija koja se ponavlja
Masakr u Naridonu označava još jedno poglavlje u nasilju koje je godinama mučilo kršćanske zajednice takozvanoga Srednjeg pojasa, regije u kojoj se spajaju islamistički terorizam, zemljišni sporovi i naoružane skupine.
Među najkrvavijim epizodama su masakri koji su se dogodili u državi Plateau tijekom božićnih blagdana 2023. godine, a koji su odnijeli živote gotovo 200 ljudi.
Unatoč upozorenjima Crkve i obećanjima vlasti da će pojačati sigurnost, napadi na civilno stanovništvo nastavljaju odnositi desetke života među kojima je mnogo djece dok tisuće kršćana žive pod stalnom prijetnjom od daljnjih masakra.
]]>Na početku slavlja predvoditelj je spomenuo i dvije novakinje koje su prve zavjete položile prethodnih dana u svojim provincijama – jedna u Madridu u Španjolskoj, a druga u Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon što je pozdravio vrhovnu poglavaricu Družbe, majku Chiaru Cazzuolu, i sve okupljene, don Giorgio istaknuo je kako se savez između Boga i čovječanstva obnavlja po darivanju života novih zavjetovanih sestara.
Obred škropljenja, praćen pjesmom „L’acqua viva“ („Živa voda“) Marca Frisine, otvorio je liturgijsko slavlje, nakon čega su uslijedila biblijska čitanja koja su usmjerila razmatranje: „Ljubi Gospodina Boga svojega“, „Samo je u Bogu moje spasenje“, „Sve izgubih da Krista steknem“ i „Tražite najprije Kraljevstvo Božje“.
U homiliji je don Giorgio iznio vrlo konkretno razmatranje, izgrađeno oko triju glagola u budućem vremenu – ljubit ćeš, hodat ćeš i uzdat ćeš se – kao smjernica za posvećeni život. Podsjetio je kako svaki poziv započinje slušanjem: „Ljubav ne proizlazi iz našega napora, nego iz slušanja glasa koji nam prvi progovara.“ Iz toga slušanja rađa se salezijansko poslanje koje se živi u radosti svakodnevice, u blizini najsiromašnijih mladih i u sestrinskom zajedništvu. Homiliju je zaključio pozivom na pouzdanje: „Ne brinite se za sutra… svakome je danu dovoljna moja milost.“
Život svakoga čovjeka, objasnio je don Giorgio, sažet je između dviju riječi: „voljen si“ i „ljubit ćeš“. Prije ljubavi dolazi slušanje: Bog prvi progovara i svakome od nas govori da je dragocjen. Slušati znači otvoriti prostor njegovoj prisutnosti u svakodnevnom životu. U posvećenom životu ljubav se ne sužava, nego se širi. Duhovno majčinstvo i očinstvo nisu oduzeti, nego umnoženi u Božjoj ljubavi. Zato će, rekao je, ljudi ove mlade redovnice zvati „majkama“ – jer će ljubiti srcem koje ne poznaje granice.
Pozivajući se na svetoga Pavla, don Giorgio potaknuo je okupljene da ne ostaju zarobljeni prošlošću, nego da idu naprijed, trčeći ususret Kristu. Salezijanski se život živi u dvorištima, u jednostavnosti svakodnevice, u blizini najsiromašnijih mladih i u bratskom zajedništvu. Da bi taj put imao smisla, pogled mora ostati usmjeren prema cilju – Isusu Kristu, raspetom i uskrslom. Na tom će putu biti i trnja jer svaka prava ljubav uključuje žrtvu, ali se salezijanska radost ne gasi kada je srce usmjereno prema poslanju.
Treći glagol poziv je na povjerenje. Evanđelje poručuje: ne brini se, nego vjeruj. U svijetu obilježenom potrebom za kontrolom Isus oslobađa srce od tjeskobe za budućnost. Redovnički zavjeti ne proizlaze iz ljudskih proračuna, nego iz povjerenja u Oca koji zna što nam je potrebno. Siromaštvo, čistoća i poslušnost postaju konkretni odgovori na to povjerenje: siromaštvo kao bogatstvo u Božjoj providnosti, čistoća kao sloboda ljubiti sve, a poslušnost kao potpuno predanje života Bogu, u uvjerenju da su njegovi planovi veći od naših.
Tražiti Kraljevstvo Božje za salezijanke znači tražiti lice mladih i pomagati im da otkriju kako su ljubljena djeca Oca. Vjernost se živi dan po dan: poput mane u pustinji, milost dolazi svakoga dana i dostatna je. Na kraju homilije don Giorgio pozvao je novakinje da Bogu daruju svoj život svim srcem, svom dušom i svom snagom, podsjećajući da je Bog vjeran te da posvećeni život ne dodaje dane životu, nego život danima.
Nakon navještaja Božje riječi magistra novakinja s. Luisa Menozzi prozvala je svaku novakinju po imenu, a one su odgovarale: „Evo me.“ Jedna od njih, u ime svih, izrazila je želju da se u Družbi kćeri Marije Pomoćnice potpuno daruju Bogu kako bi sudjelovale u njegovu djelu spasenja.
Nakon homilije svaka je pojedinačno izrekla obrazac zavjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti u ruke vrhovne poglavarice, majke Chiare Cazzuole, te potom potpisala službeni dokument. Majka Chiara svaku je primila u Družbu zagrljajem, a zatim joj predala Konstitucije i križ, znakove pripadnosti Kristu i Družbi. Pjesma „O Maria, Vergine Potente“ („O Marijo, Moćna Djevice“) zaključila je taj dirljivi trenutak.
Na završetku slavlja mlade su redovnice svoju zahvalnost izrazile u obliku molitve, prisjećajući se svojih obitelji, zajednica, odgojiteljica, susestara, salezijanaca te svih koji su ih pratili na njihovu putu zvanja, osobito prijatelja i mladih.
Majka Chiara Cazzuola pozvala je sve da i dalje mole za nove zavjetovane sestre, istaknuvši ljepotu prizora mladih koji svoj život daruju Bogu. Posebno se obratila kćerima Marije Pomoćnice i svim odraslima, naglašavajući važnost prepoznavanja žeđi za Bogom koja postoji u srcima mladih te njihova praćenja u razlučivanju Božjega poziva.
Na kraju se obratila obiteljima podsjetivši na obećanje svetoga Ivana Bosca: „Kada neka obitelj daruje sina ili kćer Gospodinu, Marija Pomoćnica zauzima njegovo ili njezino mjesto u toj obitelji.“ Zaključila je riječima: „Želim vam da iskusite ovu majčinsku prisutnost koja prati vaš životni put. Hvala“, objavljeno je na mrežnoj stranici kćeri Marije Pomoćnice.
]]>U ono vrijeme: Pristupi Isusu neki čovjek, padne pred njim na koljena i reče: »Gospodine, smiluj se sinu mojemu jer je mjesečar i zlo mu je. Često doista pada u oganj i često u vodu. Dovedoh ga tvojim učenicima i ne mogoše ga izliječiti.«
A Isus odgovori: »O rode nevjerni i opaki! Dokle mi je biti s vama! Dokle li vas podnositi! Dovedite mi ga ovamo!« I zaprijeti Isus zloduhu te on iziđe iz njega. I ozdravi dječak toga časa.
Tada učenici pristupiše nasamo k Isusu i rekoše: »Zašto ga mi ne mogosmo izagnati?« Kaže im: »Zbog vaše malovjernosti. Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: ‘Premjesti se odavde onamo!’, premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće.«
]]>