Pobožnost Presvetom Srcu – izvor jedinstva i mira

Predsjednik Odbora za doktrinu, biskup Kevin Rhoades (Fort Wayne–South Bend), istaknuo je kako se posveta oslanja na dugotrajnu tradiciju Crkve. Već je papa Pio XII. u enciklici Haurietis Aquas naglasio da je pobožnost Srcu Isusovu „izvor jedinstva, spasenja i mira“ te put kojim se Kristovo kraljevstvo širi na zemlji.
I Papa Franjo u svojoj enciklici Dilexit Nos, posvećenoj Presvetom Srcu Isusovu, piše da je Srce Kristovo „simbol iz kojeg izvire najdublja i najosobnija ljubav koju Bog ima prema čovjeku – početak svakog istinskog navještaja Evanđelja“.

Što donosi posveta 2026. godine?

Brojne su zemlje već posvećene Srcu Isusovu, poput Irske koja je nedavno obnovila svoju nacionalnu posvetu 152 godine nakon prve. Posveta SAD-a želi:
- obnoviti pobožnost Presvetom Srcu,
- prepoznati i prihvatiti Kristovo kraljevstvo kao temelj društvenog života,
- ispuniti nacionalni jubilej snažnim činom vjere i povjerenja.

U pripremi za posvetu, američki biskupi najavljuju devetnicu, katehetske materijale, župne programe, klanjanja te djela milosrđa – kako bi se vjernici uključili na lokalnoj razini.

„Bog je ljubav“ – srce poruke
Današnje čitanje svetkovine Presvetog Srca podsjeća na temelj ove pobožnosti:
„Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu.“
U vremenu podjela i duhovne nesigurnosti, čin posvete cijele nacije Presvetom Srcu Isusovu postaje snažan poziv na povratak izvorima – Božjoj ljubavi, milosrđu i miru.

Glazbenu produkciju zajednički potpisuju Franjo Kraljević i Gabrijel Prusina.Premijera pjesme i video spota održat će se u nedjelju, 16. studenoga 2025. godine, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog s početkom u 19 sati.Spot će potom biti dostupan i na YouTube kanalu istoga dana, u 21 sat, nakon svečane premijere.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Kao što bijaše u dane Noine, tako će biti i u dane Sina Čovječjega: jeli su, pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju. I dođe potop i sve uništi. Slično kao što bijaše u dane Lotove: jeli su, pili, kupovali, prodavali, sadili, gradili. A onog dana kad Lot iziđe iz Sodome zapljušti s neba oganj i sumpor i sve uništi. Tako će isto biti u dan kad se Sin Čovječji objavi.«

»U onaj dan tko bude na krovu, a stvari mu u kući, neka ne siđe da ih uzme. I tko bude u polju, neka se ne okreće natrag. Sjetite se žene Lotove! Tko god bude nastojao život svoj sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, živa će ga sačuvati.«

»Kažem vam, one će noći biti dvojica u jednoj postelji: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti zajedno: jedna će se uzeti, druga ostaviti.« Upitaše ga na to: »Gdje to, Gospodine?«

A on im reče: »Gdje bude trupla, ondje će se okupljati i orlovi.«

Svećenik: fr Mate Kolak.

View this post on Instagram

A post shared by Karlo Photography 📷 (@karloo_photo)

Posebno simbolična scena prikazuje njihove ruke složene jedna preko druge, uz krunicu s imenima koja naglašava duhovnu dimenziju njihove veze. Par je vrijeme nakon prosidbe proveo u molitvi, što je zabilježeno na još jednoj fotografiji na kojoj stoje zagrljeni ispred kipa, držeći krunicu.

Fotografije je objavio profil karloo_photo, uz poruku da je “Bog već pripremao susret koji će promijeniti njezin život”, što je izazvalo niz čestitki i pozitivnih reakcija pratitelja. Par, čija imena nisu objavljena, započeo je svoje zaruke upravo tamo gdje se mnogi parovi odlučuju zahvaliti na ljubavi, u srcu Međugorja.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Nacionalni koordinator A. C. Michael ističe da je riječ o „dramatičnom porastu nasilja”, naglašavajući da su napadi pogodili pojedince, obitelji, zajednice i crkvene ustanove diljem zemlje. Upozorio je da je samo od siječnja do rujna 2025. prijavljeno 549 slučajeva, od kojih je policija otvorila istragu u svega 39, što znači da čak 93 posto incidenata ostaje nekažnjeno.

Kršćanski predstavnici objašnjavaju da se nasilje pojačalo nakon dolaska BJP-a na vlast 2014. godine. Dvanaest saveznih država, većinom pod vodstvom te stranke, donijelo je zakone protiv prisilnih preobraćenja, koji se prema tvrdnjama kršćanskih organizacija često koriste za uznemiravanje vjernika i poticanje lažnih prijava. Primjerice, zakon donesen 2017. u državi Jharkhand predviđa novčane kazne i kazne zatvora do tri godine za navodno prisilno obraćenje, dok se za one koji žele promijeniti vjeru zahtijeva prethodna obavijest vlastima i formalno obrazloženje, u protivnom im prijeti kazneni progon. Strože kazne propisane su za obraćenja maloljetnika, žena, autohtonih manjina i pripadnika najnižih kasta.

Hinduistički nacionalistički skupine često optužuju kršćane za „tajne taktike” prilikom evangelizacije te organiziraju racije po selima radi provođenja ceremonija „ponovnog obraćenja”. U državi Madhya Pradesh kršćanske su zajednice još 2021. tražile zaštitu predsjednika države nakon prijetnji fundamentalista da će rušiti njihove crkve.

U znak odgovora na rast nasilja, kršćanske skupine najavile su prosvjed 29. studenoga u New Delhiju, kojim žele upozoriti na, kako navode, „neumoljiv progon” te na diskriminaciju „dalita“ kršćana, pripadnika najniže kaste koji su isključeni iz državnih programa potpore. Prosvjed će također naglasiti zabrinutost zbog ugrožavanja prava autohtonih kršćana. Očekuje se dolazak sudionika iz cijele zemlje, osobito iz pet saveznih država u kojima se bilježi najveći broj slučajeva. Pritom Uttar Pradesh predvodi s 1 317 zabilježenih napada, slijede Chhattisgarh (926), Tamil Nadu (322), Karnataka (321) i Madhya Pradesh (319).

Zbog bolne prošlosti povratak kršćana u svoje domove i na vlastita polja dobio je snažnu simboliku. Svečanost 8. studenoga, održana u ozračju zahvalnosti i zajedničke nade, imala je i izraženu ekumensku dimenziju. Uz apostolskog vikara Aleppa biskupa Hannu Jalloufa, koji i sam potječe iz doline Orontesa, prisustvovali su i grčko-pravoslavni biskup Lattakije Atanazije Fahed te pastor Ibrahim Nuseir, predsjednik Nacionalnog evangeličkog sinoda Sirije i Libanona. Time su sve kršćanske zajednice u Al-Ghassaniyi bile simbolično ujedinjene u trenutku povratka.

Na svečanosti je pročitan i pozdrav franjevačkog kustoda Svete Zemlje fra Francesca Ielpa. Poruku je prenio fra Bahjat Karakash, istaknuvši biblijske riječi iz proroka Izaije: „Vratit će se oni što ih je oslobodio Jahve i s radosnim kricima … nestat će tuge i jecaja.” (Iz 51,11). Kustos je u poruci naglasio da je povratak znak obnove, „snage vjere i moći oprosta, na kojima se temelji svaka istinska obnova”. Poželio je da „svjetlo uskrslog Krista, naše istinske Pobjede i Mira, i dalje obasjava Siriju i sva mjesta povjerena našoj brizi” te donese plodove u službi pomirenja.

Povratak obitelji u Ghassaniyu događa se u vrijeme kada međunarodna pozornost uglavnom prati politička kretanja u zemlji, uključujući nedavni posjet prijelaznog sirijskog predsjednika Ahmeda al-Šaraa Sjedinjenim Američkim Državama. Unatoč tome, za mjesne kršćane vraćanje njihovih domova predstavlja događaj od trajne povijesne i duhovne važnosti, potvrđujući životnu otpornost i vjerničku snagu zajednica koje sebe nazivaju „potomcima svetog Pavla”, prema tradiciji koja apostolovo putovanje iz Jeruzalema u Antiohiju povezuje s tim krajem.

Podsjetili su da je Crkva u prošlosti priznala pravo države da štiti građane, ali je istodobno učila da se smrtna kazna može primijeniti samo ako ne postoji drugo učinkovito sredstvo za zaštitu društva. „Čak i najteži zločinci zadržavaju dostojanstvo koje se mora poštovati“, istaknuli su biskupi, dodajući da „smrtna kazna gasi mogućnost pokajanja i otkupljenja“.

U izjavi su citirali nedavne riječi pape Lava XIV.: „Onaj tko kaže ‘protiv sam pobačaja’, ali je ‘za smrtnu kaznu’, zapravo nije istinski za život.“ Biskupi su poručili da „kultura života ne može koegzistirati sa strojem smrti“ te pozvali vjernike da mole za žrtvu Karen Pulley, njezinu obitelj i prijatelje, kao i za obraćenje osuđenika Nicholsa.

U saveznoj državi Tennessee za 2026. godinu planirana su još četiri pogubljenja, a u posljednje vrijeme sve je veća javna rasprava o nepravilnostima u protokolu za smrtnu kaznu. Neovisno izvješće pokazalo je da su pogreške u testiranju lijekova korištenih pri pogubljenju prouzročile patnju osuđenika.

„Protiviti se smrtnoj kazni znači potvrditi nadu – nadu da nitko, pa ni onaj koji je počinio težak zločin, nije izvan dosega Božje milosti“, zaključili su biskupi. „Božji sud, a ne ljudska osveta, ima posljednju riječ.“

U ono vrijeme: Farizeji upitaju Isusa: »Kad će doći kraljevstvo Božje?« Odgovori im: »Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo. Niti će se moći kazati: 'Evo ga ovdje!' Ili: 'Eno ga ondje!' Ta evo – kraljevstvo je Božje među vama!«

Zatim reče učenicima: »Doći će dani kad ćete zaželjeti vidjeti i jedan dan Sina Čovječjega, ali ga nećete vidjeti. Govorit će vam: 'Eno ga ondje, evo ovdje!' Ne odlazite i ne pomamite se! Jer kao što munja sijevne na jednom kraju obzorja i odbljesne na drugom, tako će biti i sa Sinom Čovječjim u Dan njegov. No prije treba da on mnogo pretrpi i da ga ovaj naraštaj odbaci.«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

U međuvremenu, u izjavi za javnost, biskup Cabanatuana, Prudencio Andaya, pozvao je vlasti neka provedu brzu, nepristranu i transparentnu istragu kako bi identificirale odgovorne te je zatražio da pravda i istina prevladaju.

„Smrt učitelja, koji je bio aktivan i u lokalnoj crkvenoj zajednici, izazvala je duboku tugu i duboka je rana njegovoj obitelji, akademskoj zajednici i lokalnoj crkvi. Njegova smrt nije samo gubitak za njegovu obitelj, već i za moralno tkivo našeg društva. Neka potragu za pravdom vode mir, suosjećanje i vjera u Gospodina, koji je rekao: 'Ja sam put, istina i život.' Povjeravamo potragu za pravdom Bogu milosrđa, koji jedini može izliječiti srca i vratiti mir našem ranjenom društvu“, stoji u izjavi.

Akademija Sv. Stjepana, gdje je Malaca predavao, također je objavila priopćenje u kojem poziva na pravdu. „Ovo nije bio samo napad na osobu, već i na dostojanstvo učiteljske profesije i sam duh obrazovanja. Svaki građanin pozvan je odlučno braniti pravdu i promicati mir i poštovanje prema svakom učitelju koji vjerno ispunjava svoju misiju. Sjećanje na Malacu ostat će svjetlo i inspiracija u našoj trajnoj borbi za istinu i dobro“, navedeno je, uz ostalo, u priopćenju.

Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, učitelju, smiluj nam se!«

Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?«

A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

Svećenik: vlč. Marko Torbar.

Sudac je presudio da Quebec ima godinu dana da izmijeni građanski zakonik kako bi djeci dopustio da imaju više od dva zakonski priznata roditelja. Pokrajina Quebec trenutno se žali na odluku, prenosi muzevnibudite.com.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, čini se da je neizbježna posljedica te odluke stigla: trogodišnja djevojčica dana je na posvojenje „muškoj skupini“. Naime, posljednjih sedam godina Eric LeBlanc, Jonathan Bedard i Justin Maheu čekali su da zajedno postanu roditelji, što se dogodilo kada su u četvrtak postali roditelji trogodišnje djevojčice. Trojica muškaraca uspješno su posvojila djevojčicu putem Službe za zaštitu mladih Quebeca, nakon neuspjelog pokušaja posvojenja putem druge agencije.

Jedan od trojice homoseksualnih muškaraca, LeBlanc, rekao je da su dvije godine bili udomitelji djevojčice prije nego što su dobili odobrenje za posvojenje. „Kroz taj proces naučili su da smo malo drugačiji, ali da nismo drugačiji od bilo koje druge obitelji“, rekao je za CTV. Ovo je, naravno, laž toliko drska da su je samo mainstream mediji mogli izvijestiti ozbiljnog lica. Ovo je seksualni dogovor, a ne obitelj. Djevojčica – koja ima ili je imala majku – nema je u ovom dogovoru.

Ovo „posvojenje“ je značajno iz nekoliko razloga. „Grupa“ očito želi kanadske sudove staviti pred svršen čin; kako se sudsko priznanje njihove spolne veze može poništiti kada su već uspješno posvojili? Kako sudovi mogu odlučiti razdvojiti njihovu „obitelj“? Sumnjam da će, bez ironije, izjaviti da je za dobrobit djevojčice koju su dobili nužno da se potvrdi odluka suca Višeg suda o priznavanju „jedinica s više roditelja“.

„Mislimo da bi u svakom slučaju moglo stići sve do Vrhovnog suda“, rekao je LeBlanc. „Ali tužni smo zbog činjenice da nas ne podržava naša vlastita vlada, koja bi trebala biti otvorena vlada koja želi pomoći svakoj obitelji.“ Nisu sva trojica muškaraca „pravno priznata“, ali CTV je izjavio da „dijele odgovornost za odgoj svoje kćeri podjednako i poduzimaju mjere kako bi osigurali da bude zaštićena i zbrinuta u budućnosti.“

lifesitenews.com

Papa Franjo je 16. studenoga 2024. odredio da se svake godine 9. studenoga, na blagdan Posvete lateranske bazilike – glave i majke svih crkava grada i svijeta – u svim partikularnim Crkvama obilježava poseban spomen na sve lokalne svece, blaženike, časne i sluge Božje.

Budući da je sveti Karlo Acutis rođen u Londonu, a njegova relikvija upravo stigla iz Vatikana, ovo je bio osobit trenutak i za Hrvatsku katoličku misiju u britanskoj prijestolnici da se prisjeti mladog sveca – svojeg sugrađanina i svjedoka vjere novoga doba.

U propovijedi mons. Vidović približio je vjernicima lik i duhovnost svetog Karla, poznatog kao „influencera Božje ljubavi“. Istaknuo je njegovu duboku povezanost s Bogom kroz svakodnevno sudjelovanje u euharistiji, koju je Karlo nazivao „autocestom prema nebu“. Bio je zaljubljenik u tehnologiju te je s jedanaest godina počeo izradu internetske stranice o euharistijskim čudima diljem svijeta, kako bi pomogao drugima da otkriju Božju prisutnost. Stranica i danas postoji te je prevedena na mnoge jezike.

U rujnu 2006. Karlo se razbolio, a dijagnosticirana mu je agresivna leukemija. Svojom vjerom i mirom zadivio je liječnike, prikazavši svoje patnje kao žrtvu za Papu i Crkvu. Preminuo je 12. listopada 2006. u dobi od petnaest godina.

Nakon mise mnogi su ostali u tihoj sabranosti pred relikvijom sv. Karla Acutisa, mladog sveca, čiji život i danas nadahnjuje mlade diljem svijeta.

Tijekom policijske istrage pronađena je jedna rukavica koja, smatraju iz ove hrvatske zajednice, može biti dobar trag. Ujedno mole tamošnje Hrvate da dobro pogledaju fotografije i eventualna saznanja prijave Policiji Južne Australije…

“Za kraj, citat iz jučerašnjeg drugog čitanja na misi: ‘Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi'”, zaključili su.

U ono vrijeme: Reče Gospodin: »Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru koji se vrati s polja: ‘Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu naprotiv reći: ‘Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’

Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’«

Svećenik: p. Ivan Dominik Iličić.

Dok zlo šapće tjeskobu, dok se širi pomutnja i strah, Marijin glas u Međugorju odjekuje tiho, ali nepokolebljivo – glas koji tješi, opominje i budi.

“Draga djeco, ovo je vrijeme kušnje. Sotona želi uništiti vašu vjeru i nadu u Boga. Zato vas pozivam: molite, jer tko moli, ne boji se budućnosti.” (Poruka, 25. listopada 2021.)

Svijet pod sjenom straha

Nikada čovjek nije imao više tehnologije, a manje mira. Nikada više znanja, a manje mudrosti. Nikada više glasova, a manje istine. Zlo se danas ne skriva – ono se oglašava, oblači u parole o napretku, ljudskim pravima i slobodi, dok zapravo uništava ono što čovjeka čini čovjekom: vjeru, obitelj i savjest.

“Draga djeco, sotona ne spava. On želi u vaše duše unijeti strah i nemir, ali vi, dječice, budite molitva i svjetlo onima koji ne poznaju Boga.” (Poruka, 25. siječnja 2022.)

Međugorje je odgovor na taj strah. To nije samo mjesto – to je poziv. Mjesto gdje čovjek ponovno shvati da mir ne dolazi iz svijeta, nego iz Boga.

Zlo se prikazuje kao svjetlo

Sotona danas ne dolazi s prijetnjom, nego s ponudom: “Učinit ću te slobodnim. Samo zaboravi Boga.” Ideologije koje negiraju istinu o čovjeku danas vladaju medijima, zakonima i školama. Govore o ljubavi, a ne poznaju Boga koji je sama Ljubav. Govore o slobodi, a donose ropstvo grijeha. Govore o napretku, a vode u duhovnu prazninu.

“Draga djeco, zlo djeluje i ne spava. Molite da Duh Sveti preobrazi vaša srca i da dobro nadvlada zlo.” (Poruka, 25. svibnja 2024.)

Gospa ne proklinje svijet, nego ga liječi. Njezin glas nije politički ni ideološki – on je majčinski. Ona ne dolazi da plaši, nego da podsjeti: vrijeme je milosti, ali ne beskonačno.

Obitelj – prva crta obrane

Gospa ne govori apstraktno. Ona točno vidi gdje zlo udara najjače – u obitelj.

“Sotona želi razoriti vaše obitelji. Molite se zajedno, čitajte Sveto pismo i stavite Boga na prvo mjesto.” (Poruka, 25. lipnja 2019.)

Kada domovi utihnu, kad se prestane moliti, zlo pronalazi pukotine. Ali dom u kojem se moli postaje svetište. Krunica u rukama roditelja – štit je nad djecom. A Gospa je Majka koja ne dopušta da tama proguta ono što je njezino.

Međugorje – duhovno srce koje još kuca

U svijetu koji je oglušio na Boga, Međugorje je ostalo mjesto gdje se još čuje nebo. Tamo su tisuće srca pronašle ono što svijet ne može dati: oprost, mir i smisao. Tamo čovjek shvati da je borba stvarna – i da pobjeda nije u moći, nego u molitvi.

“Molite i postite. Postom i molitvom možete zaustaviti ratove i prirodne zakone.” (Poruka, 21. srpnja 1982.)

Na tom brdu, među suzama i krunicama, događa se ono što svijet više ne razumije – obraćenje. A to je čudo veće od bilo kojeg ukazanja: kad čovjek ponovno pronađe Boga.

Strah je njegovo oružje – vjera je naš štit

Sotona danas vlada preko straha: straha od sutra, od smrti, od samoće, od gubitka kontrole. Ali tko moli, taj zna: Bog ima posljednju riječ.

“Djeco moja, ne bojte se. Ako se predate mom Sinu, nećete izgubiti ni u najmračnijem vremenu.” (Poruka, 25. ožujka 2020.)

Zato Gospa neprestano poziva: molitva, post, Euharistija, ispovijed – to je oklop koji sotona ne može probiti. Zlo pobjeđuje glasno, ali umire u tišini srca koje moli.

Vrijeme odluke

Nije više vrijeme mlakosti. Vrijeme je odluke. Jer tko šuti pred zlom, pristaje na njega.

“Draga djeco, odlučite se za Boga. Tko se odluči za Njega, ne boji se.” (Poruka, 25. veljače 2023.)

Bog ne traži mnoštvo, nego malo – ali vjerno stado. Ljudi koji se ne boje moliti, postiti, vjerovati i javno reći: Krist je moj mir. Jer tko se boji Boga, ne boji se svijeta.

Mir koji svijet ne može dati

Međugorje nije bijeg od stvarnosti, nego buđenje u istinu. Mjesto gdje čovjek nauči disati srcem, a ne ekranom. Mjesto gdje se zlo razotkriva, a strah pretvara u vjeru. Mjesto gdje Gospa, Majka Mira, neprestano šapuće:

“Tko moli, ne boji se budućnosti.” (Poruka, 25. listopada 2021.)

Dok svijet kleči pred lažima, Međugorje kleči pred Križem. I dok zlo šapće strah, Gospa šapuće mir. Mir koji ne ovisi o vijestima, politici ni moći – nego o srcu koje se klanja Bogu.

Marijo, Kraljice mira, nauči nas kako prepoznati istinu u vremenu tame. Podigni nas kad posrnemo, i vodi nas k Onome koji je jedini Mir.

Ines Župan

Hodočašće na svetište svetog Marona i obližnju crkvu svetog Šimuna Stilita okupilo je više od osamdeset sudionika različitih dobi. Hodočašće je organizirala skupina Maronitskih izviđača, a liturgiju je predvodio otac Ghandi Mahanna. U propovijedi je podsjetio vjernike da se „istinska Božja prisutnost nalazi u svakom ljudskom srcu“ te ih potaknuo da svoju vjeru žive kroz ljubav.

Tijekom hodočašća sudionici su posjetili i obližnje ruševine crkve svetog Šimuna Stilita te špiljsku kapelu pustinjaka Toufica Ajiba, koja je djelomično oštećena tijekom rata. Putovanje je proteklo uz pratnju sigurnosnih snaga koje su osigurale siguran prolaz hodočasnicima.

Vjernici su izrazili nadu da će se vjerski turizam u Siriji uskoro obnoviti, svjedočeći da je „Sirija bila i ostala lijepa zemlja“.

Zagovornici tvrde da bi zakon osigurao poštivanje digitalnih prava i spriječio govor mržnje, dok protivnici upozoravaju da bi time bila ograničena sloboda govora i vjerskog izražavanja.

Meksička biskupska konferencija (CEM) ocijenila je prijedlog prikrivenim oblikom cenzure, upozoravajući da bi svećenici i vjernici mogli biti pod državnim nadzorom. „Kažu da žele spriječiti govor mržnje, ali zapravo žele spriječiti da se čuje glas vjere“, navodi se u priopćenju skupine katoličkih influencera koje je podijelio nadbiskup Ramón Castro.

Zagovornici prijedloga tvrde da mu je cilj standardizacija, a ne ušutkavanje, te da bi on ojačao sekularni karakter države. Kao dokaz navode uključivanje suvremenih digitalnih načela poput pristupačnosti za osobe s invaliditetom, promicanja kulturne baštine i nadzora algoritama radi sprječavanja diskriminacije. Također ističu da prijedlog zakona izričito zabranjuje političku promidžbu i diskriminaciju od strane vjerskih osoba, što bi prema njihovu mišljenju trebalo osnažiti načelo sekularnosti države.

Unatoč tim tvrdnjama, mogućnost državnog nadzora nad propovijedima, molitvama i vjerskim sadržajima izazvala je zabrinutost javnosti i potaknula građanske udruge da pokrenu peticije protiv zakona. Brojne organizacije upozoravaju da bi Meksiko mogao ponovno ući u razdoblje kada su svećenici bili kažnjavani zbog javnog govora o moralnim i društvenim pitanjima.

Ovaj povijesni trenutak zabilježen je 30. listopada, kada je započelo postavljanje gornjeg dijela velikog križa na središnjem tornju posvećenom Isusu Kristu. Time je bazilika dosegnula visinu od 162,91 metar, čime je pretekla dosadašnjeg rekordera — protestantsku crkvu Ulmer Münster u Njemačkoj, visoku 161,53 metra, javlja Aleteia.

Po završetku ugradnje križa, koji će biti visok 17 i širok 13,5 metara, ukupna visina tornja iznosit će 172,5 metara, čime će Gaudíjevo remek-djelo postati ne samo najviša crkva, nego i jedan od najprepoznatljivijih sakralnih simbola svijeta.

Gaudíjeva vizija koja nadilazi stoljeća

Gradnja Sagrade Família započela je 1882. godine, a godinu dana kasnije projekt je preuzeo Antoni Gaudí, kasnije proglašen blaženim. Njegova vizija bila je stvaranje monumentalne „Biblije u kamenu“ — arhitektonskog slavljenja Božjeg stvaranja i otkupljenja.

Bazilika će u konačnici imati 18 tornjeva: dvanaest posvećenih apostolima, četiri evanđelistima, jedan Blaženoj Djevici Mariji i najviši – Isusu Kristu. Do sada je završeno njih 17, a dovršetak cijelog kompleksa očekuje se 2026. godine, u povodu stote obljetnice Gaudíjeve smrti.

Simbol vjere i umjetnosti

Sagrada Família već je desetljećima jedno od najposjećenijih hodočasničkih mjesta u Europi, a njezina simbolika nadilazi arhitekturu. Spoj vjere, umjetnosti i tehnologije pretvorio je ovu građevinu u vidljivi znak neba na zemlji.

Gaudí je svojedobno rekao:

„Moj je klijent Bog, i On nikada ne žuri.“

Ove riječi najbolje opisuju proces gradnje koji traje već 143 godine, ali i duh strpljenja, vjere i ustrajnosti koji je Sagrada Família utkala u svoj svaki kamen.

Kada se toranj Krista uskoro dovrši, Barcelona će dobiti ne samo najvišu crkvu na svijetu, nego i monumentalni podsjetnik da ljepota i vjera mogu zajedno dosegnuti nebo

"Razni je repertoar grijeha. Koji su grijesi protiv Boga? Nevjera naša, kada nemaš pouzdanja u Boga. Krivovjerje, tražiš negdje čudan način svoje vjere, krivo naučavaš, krivo drugima govoriš. Praznovjerje, bavljenje magijom, vračanjem, gatanjem".

Nastavio je upozoravajući na nepoštivanje Božjeg imena i olako zaklinjanje:

"Dalje, nepoštivanje Boga, psovka Boga, krivo zaklinjanje. Kako se ljudi olako kunu to je nevjerojatno. Pa kaže Pismo, ne kuni se ni nebom ni zemljom ni prijestoljem ni ničim. Što se imamo ja i ti kleti? U ime čega? Tko je nama dao pravo da se u ime Boga zaklinjemo. Na sebe samo navlačimo prokletstvo. Vaši odgovori, kaže Pismo i Isus, neka budu 'da, da' i 'ne, ne'. Što je više od toga od đavla je, od sotone je".

Fra Mario je zatim istaknuo kako se vjernici često ne ispovijedaju zbog nepoštivanja svetkovina i nedjeljnih misa, što smatra ozbiljnim propustom:

"Nepoštivanje Boga. Vrlo rijetko čujemo na ispovijedi da se ispovijedi da niste redoviti zapovjednom svetkovinom i nedjeljom na svetoj Misi, kao da je to ništa. Tu počinju naše muke i problemi duhovni. Kada tebe nema na euharistijskom sastanku, gdje se dijeli ovaj Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta, mi zakržljamo i postajemo tvrdokorni. Izgubimo vjeru. Onda ćemo od vremena do vremena doći na svetu misu, ali to će nam biti onako, idu drugi. To je grijeh propusta. Zapovjedni blagdan i svetkovina. Ja pitam djecu, vi roditelji, ja ne znam kada vi mislite pred Boga ići? Vi roditelji, pogotovo očevi, a onda i mame, da ti ne znaš reći svom djetetu kada je koja svetkovina i zapovjedni blagdan i da treba otići na svetu misu. Pitam djecu na Blagovijest, Bezgrešno začeće Djevice Marije je li itko govorio da trebaju ići, ne znaju. Pa vi ste svećenici u svojoj kući. Tako ne možete odgajati svoju djecu. Bog vam je dao djecu da ih duhovno odgajate".

U drugom dijelu propovijedi fra Mario se osvrnuo na grijehe protiv bližnjih, upozorivši na sve raširenije međusobne sukobe i zavist:

"Grijesi protiv bližnjega, nepoštivanje bližnjega. Tolike su svadljivosti među nama katolicima, kršćanima. Teško je naći obitelj i kuću da nisu posvađani s bratom, stricem, ujacima. Mržnja, osuda drugih, ogovaranje, kleveta drugih, krađa, ljutnja na bližnjega, navođenje na grijeh, zavist, oholost, preziranje drugih".

Nije izostavio ni grijehe protiv samoga sebe, koje vjernici često zanemaruju ili ih ne prepoznaju kao duhovni problem:

"Onda grijesi protiv samoga sebe. Nitko mi još u životu nije ispovijedao 'da malo više pije'. Ispovijedi, ali kaže 'opio sam se dva puta bila fešta', ali alkoholičar kojem je to kronično, niti jedan. To je grijeh protiv sebe. Drogiranje, lijenost, nemarnost, nepoštivanje života. Onda na razini spolnosti; preljubi, bračne nevjernosti, izvanbračni intimni odnosi, dopisivanja, samozadovoljavanja, masturbacija, grijeh s osobama istog spola. Grijeh mislima o drugome, riječima, pogledima, dodirima, navođenje na grijeh svojim porukama koje su možda lascivne bilo kome".

Propovijed je završio porukom da grijeh nikada nije privatna stvar, nego rana koja pogađa cijelu zajednicu:

"To je samo jedan mali serijal. Nemojte misliti da je grijeh vaša stvar, to je najgore. Grješnik je problem, problem obitelji, zajednici, crkvi, a najveći problem sebi. Zato se Bog za nas bori, da se toga oslobodimo".

Na kraju je pozvao vjernike da njeguju zdravu i uravnoteženu savjest, koja ne upada ni u pretjeranu osjetljivost ni u potpunu ravnodušnost:

"Razvijajte svoju savjest da bude zdrava. Uz Božju riječ razmatrajte svoje grijehe, uz Božje poticaje. Nemojte se ni zastrašivati, a nemojte ni relativizirati o obezvrjeđivati. Zdrava je savjest vrlo važna. Ne valja ni da je savjest skrupulozna, preosjetljiva, pa onda ljudi u svemu vide grijeh. Isto tako ne valja ni da je savjest kao neki laksizam, da jednostavno ništa nije grijeh, jer kaže 'ima gorih ljudi od nas, ima lošiji stvari'".

Fra Petar (krsnim imenom Stjepan) rođen je 2. kolovoza 1935. godine u Čitluku, od oca Pere i majke Stane, rođ. Dugandžić. Kršten je 4. kolovoza 1935. u Čitluku, gdje je primio i sakrament svete potvrde 30. travnja 1944. godine.

Pučku školu završio je u rodnom Čitluku 1947., srednju školu pohađao je najprije u Mostaru od 1947. do 1949., a zatim odlazi u franjevačko sjemenište te 1954. na Poljudu u Splitu završava klasičnu gimnaziju. Filozofsko-teološki studij započeo je u Sarajevu (1954.–1959.), a završio i diplomirao u Ljubljani 1964. godine. Licencijat iz teologije položio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1966. godine.

U Red manje braće stupio je 14. srpnja 1953. u Kraljevoj Sutjesci, gdje je proveo godinu novicijata i položio prve jednostavne zavjete. Svečane (doživotne) zavjete položio je 29. listopada 1957. u Sarajevu. Svete redove subđakonata (3. studenoga 1957.) i đakonata (1. prosinca 1957.) podijelio mu je nadbiskup mons. Marko dr. Alaupović u Sarajevu, a za svećenika ga je 27. srpnja 1958. u Mostaru zaredio biskup mons. Petar Čule.

Svećeničku i redovničku službu započeo je kao duhovni pomoćnik na Humcu, gdje djeluje od 1959. do 1960., zatim na Širokom Brijegu od 1962. do 1963. Bio je samostanski vikar i odgojitelj u Slanom od 1963. do 1964., potom drugi odgojitelj novaka na Humcu od 1964. do 1966. Kao župnik u Ljutom Docu djelovao je od 1966. do 1967., a od 1967. do 1980. bio je župnik na Kočerinu, gdje je predvodio gradnju nove župne crkve u spomen na trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. Fra Petrovim zalaganjem na pročelju zvonika načinjen je 23 metra visok mozaik s likom sv. Franje Asiškoga.

Od srpnja 1980. djeluje u Masnoj Luci na Blidinju, gdje provodi gotovo čitav ostatak svoga života. Od 1980. do 2010. bio je upravitelj kapelanije Polja, koja svoje sjedište ima u Masnoj Luci. Ondje je vodio gradnju Franjevačke kuće, crkve sv. Ilije, Kuće molitve te likovne galerije. Uz to, predvodio je gradnju crkve Gospe Snježne na Barzonji te je njegovim zalaganjem obnovljeno i izgrađeno nekoliko grobljanskih kapelica na planinskim predjelima Blidinja. Upravitelj Franjevačke kuće u Masnoj Luci bio je do ljeta 2022., a nakon toga ondje boravi kao ispovjednik. U veljači 2024. odlazi u Franjevački samostan na Humcu, gdje ostaje do svoje smrti.

U Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji obnašao je odgovorne službe: definitor Provincije (1980.–1982.), ekonom Provincije (1980.–1988.) i vikar Provincije (1982.–1988.).

Značajni su fra Petrovi doprinosi i na drugim područjima pastoralnoga, kulturnoga i društvenoga djelovanja. Godine 1990. bio je jedan od organizatora izgradnje puta od Rakitna do Doljana, koji će u ratnim godinama postati svojevrsni „Put spasa“. Njegovim neumornim radom i vizijom stvoren je Park prirode Blidinje. Godine 1994. sudjelovao je u utemeljenju Radioamaterskog saveza Hrvatske zajednice Herceg-Bosne te je utemeljitelj likovne kolonije Brijeg – Masna Luka. Osobitu ljubav gajio je prema psima te je bio jedan od osnivača Lovačkog i Kinološkog saveza Bosne i Hercegovine. Kao međunarodni kinološki sudac stekao je najviši stupanj FCI suca za sve pasmine pasa na svijetu, kao i zvanje suca za rad svih lovačkih pasa, te je jedan od najzaslužnijih za očuvanje bosanskohercegovačkog pastirskog psa tornjaka.

Za svoj predani rad i doprinos kulturnom, vjerskom i društvenom životu fra Petar je primio velik broj priznanja, povelja i plaketa.

fra Ante Radoš (župa Uznesenja BDM – Seonica) i

fra David Slišković (župa Uznesenja BDM – Široki Brijeg),

te don Tomislav Čarapina (župa Presvetog Srca Isusova – Potoci).

Fra Ante Radoš će svoju službu đakona vršiti u franjevačkom samostanu na Humcu.

Ovaj čin predstavlja važan korak u njihovom duhovnom pozivu i služenju Crkvi, a svečana misa okupila je brojne vjernike, rodbinu i prijatelje novih đakona.

medjugorje-info.com

Od poziva do križa

Julian Young, katolički obraćenik i mladić s dubokim pozivom na svećeništvo, započeo je studij u bogosloviji. No nakon primanja dvije doze mRNA cjepiva protiv COVID-a, njegovo se zdravlje dramatično pogoršalo. Razvio je težak neurološki poremećaj, poznat kao sindrom kompleksne regionalne boli (CRPS), koji uzrokuje neizdrživu, trajnu bol, prenosi lifesitenews.com.

“Bio sam prikovan za krevet, tijelo mi je gorjelo, a i najmanji dodir izazivao bol koju je nemoguće opisati,” svjedoči Young.

Tijekom petnaest mjeseci borio se s bolešću, fizičkom nemoći i osamljenošću – ali nikada nije prestao moliti.

“Svaki dan sam Bogu prinosio tu bol. Govorio sam: ‘Ako mi ne vratiš zdravlje, barem mi daj smisao.’”

„Ustani i hodaj“

Jedne večeri, dok je gledao propovijed biskupa Fultona J. Sheena o Kristovoj prisutnosti u patnji, Julian je – kako kaže – osjetio Božju blizinu na način koji nikad prije nije doživio.

“Odjednom sam čuo u srcu riječi: ‘Ustani i hodaj. Zacijeljen si.’”

Sljedećeg jutra primio je Svetu Pričest – i ustao. Bol je nestala.

“Noge su me nosile. Hodao sam. Nisam osjećao ništa osim mira i zahvalnosti. Znao sam – Krist me dotaknuo.”

Povratak snazi i pozivu

Julian se danas postupno vraća punoj fizičkoj snazi, uči ponovno hodati i vježbati, te se nada povratku u bogosloviju.

“Bog mi je vratio život da ga darujem Njemu. Sad još dublje razumijem što znači prinositi sebe na oltaru,” kaže. Ozdravljenje je, prema njegovim riječima, bilo potpuno – ne samo tjelesno, nego i duhovno.

“Gospodin me oslobodio straha. Sada znam da nijedna patnja nije izgubljena ako ju sjediniš s Njegovom.”

Vjera koja ozdravlja

Julianovo svjedočanstvo snažno podsjeća na Isusove riječi: “Vjera tvoja spasila te je.” (Lk 17,19). Njegova priča nije poziv na raspravu, nego na pouzdanje u Boga – i u trenucima kada sve izgleda izgubljeno.

“Bog ne uklanja uvijek križ, ali ga nikada ne ostavlja da ga nosimo sami,” poručuje Young. U vremenu bolesti, nesigurnosti i podjela, ovo svjedočanstvo pokazuje da Krist i danas ozdravlja – srca, tijela i duše. Neka nas Julianova priča o vjeri i iscjeljenju podsjeti da Božja moć nadilazi svaku ljudsku granicu.

Na početku njihove veze, Erika je primijetila da Charlie ne nosi križ, iako je bio kršćanin. „Nisam tip za nakit“, rekao joj je tada. No, za njegov prvi rođendan poklonila mu je križ – koji od tada više nikada nije skinuo. S vremenom je uz križ dodao medaljon svetog Mihaela Arkanđela, kojeg je posebno štovao. „Volio je svetog Mihaela. Govorio je da se, kad ga nosi, osjeća kao da ima oklop“, prisjeća se Erika.

Taj križ i medaljon postali su njegov stalni pratilac – simbol vjere, hrabrosti i zaštite.

Nakon tragičnog atentata, pronađeni su upravo ti znakovi, a na njegovom memorijalnom okupljanju u Arizoni Erika ih je nosila oko vrata “kao znak da njegova vjera nije nestala, nego živi i dalje”.

Sveti Mihael – nebeski vojvoda

Papa Leon XIII. još je 1886. sastavio poznatu molitvu svetom Mihaelu kao odgovor na prijetnje zlu koje se šire svijetom:

“Sveti Arkanđele Mihaele, brani nas u boju!

Budi nam zaštita protiv zloće i zasjeda đavolskih.

Neka mu Bog zapovjedi, ponizno molimo.

I ti, vojvodo nebeskih vojski, Božjom silom,

satri u pakao Sotonu i sve zle duhove

koji obilaze svijet tražeći propast duša. Amen.”

U djelu Liturgijska godina, teolog Dom Prosper Guéranger opisao je Mihaela riječima: “Ime Mihael znači: Tko je kao Bog? – to je uzvik vjernosti, odgovor svakog anđela koji je izabrao ostati uz Stvoritelja.”

Hrabrost koja izvire iz vjere

Charlie Kirk je, prema riječima supruge, živio vjeru bez kompromisa. Nije se bojao ni izrugivanja, ni osporavanja, ni pritisaka svijeta. Njegov križ i medaljon svetog Mihaela nisu bili puki ukras, nego duhovni štit koji ga je pratio u svakoj odluci i borbi.

“Charlie je znao da nije sam. U svakoj bitci osjećao je da ga sveti Mihael štiti. Zato se nikad nije bojao,” kaže Erika.

U vremenu kad mnogi nose teret strahova i nesigurnosti, ovo svjedočanstvo poziva nas da ponovno otkrijemo snagu molitve i zaštite Božjih anđela. Sveti Mihael, branitelj Crkve, i danas stoji uz one koji se bore za istinu, dostojanstvo i vjeru. Neka nas ovo svjedočanstvo podsjeti da svaki križ koji nosimo – i svaki znak vjere koji stavimo na sebe – nije samo simbol, nego oklop milosti koji nas povezuje s Bogom.Sveti Mihael bio mu je štit – svjedočanstvo Erike Kirk o vjeri njezina supruga

Biskupija Graz-Seckau dosegla je novi maksimalni broj đakona: s dvanaest novih trajnih đakona – koje je u nedjelju 9. studenog zaredio dijecezanski biskup Wilhelm Krautwaschl – sada ima 96 trajnih đakona. Svi kandidati su oženjeni i ubuduće će biti zaposleni u župama, Caritasu, bolničkome i zatvorskome pastoralu. Krautwaschl je u svojoj propovijedi podsjetio: „Isus Krist dao nam je primjer kao čovjek među ljudima, da i mi postupamo kao on prema nama“.

Obraćajući se kandidatima za ređenje, biskup je izjavio: „Vi ste – usuđujem se reći – kao i ja, nipošto savršeni, ali u tome ste slični učenicima koji su jednostavno prihvaćeni i zajedničkim radom svjedoče Isusa djelima i riječju.“ Biskup je istaknuo društveno poslanje: Bitno za službu je zauzimanje „za siromašne i potlačene svih vrsta“ kako bi mogli „voditi život koji odgovara dostojanstvu koje je ljudima dao Bog“. Pozvao je nove đakone da budu „jednostavno dobri ljudi“ te da postanu „znak Crkve i Evanđelja usred ovoga svijeta“. Nadalje, pozvao ih je neka budu „uzori u službi ljudi kojima svojim primjerom i naviještanjem pokazuju put života”.

Prema riječima rektora đakonata Petera Weinhappla, zanimanje za ovu crkvenu službu danas je „veće nego ikad“. Novi đakoni uključuju „sve, od akademika do poštara, tako bi Crkva doista trebala izgledati“. Osim oženjenih muškaraca, među 96 stalnih đakona su i braća redovnici, prenosi kta.

Papa Lav XIV. izražava zabrinutost za mlade koji često postaju žrtve ovisnosti, ne samo o alkoholu ili drogama, nego i o internetu. Istodobno govori u ime mladih koji žive vrijeme kušnji i pitanja te koji pred tisuću podražaja ne uspiju razlikovati dobro od zla i stoga postaviti moralne granice. To je istaknuo Sveti Otac u videoporuci upućenoj VII. talijanskoj nacionalnoj konferenciji o ovisnostima, koju je u Rimu organiziralo Predsjedništvo vijeća ministara te koja je započela 7. studenoga. Dvodnevni je to susret slušanja i razmjene mišljenja na kojem sudjeluje i talijanski predsjednik Sergio Mattarella, kao i pojedinci iz javnog i privatnog života uključeni u prevenciju, liječenje i oporavak od ovisnosti.

Ovisnost postaje opsesija

Dugačak je popis novih ovisnosti zbog sve češće uporabe interneta, računala i mobitela, koji ne donose samo jasne dobrobiti - primjećuje Papa te dodaje:

Njihova pretjerana uporaba često prerasta u ovisnosti s negativnim posljedicama za zdravlje, povezane s kompulzivnim videoigrama i klađenjem, pornografijom i gotovo stalnom prisutnošću na digitalnim platformama. Predmet ovisnosti tako postaje opsesija, određujući ponašanje i svakodnevni život.

Svijet bez nade

Ti fenomeni su simptom mentalnih ili unutarnjih teškoća pojedinaca te društvenog propadanja vrijednosti i pozitivnih uzora, osobito među adolescentima i mladima u razdoblju života u kojem nastoje pronaći njegov smisao. To se razvija u pretjerano povezanom svijetu u kojem mislimo da možemo činiti što god želimo bez moralnih ograničenja, gdje su granice između dobra i zla sve nejasnije – stoji u Papinoj videoporuci:

Porast tržišta i potrošnje droga, pribjegavanje lakim zaradama putem igara na sreću, ovisnost o internetu gdje se nalaze i štetni sadržaji, pokazuju da živimo u svijetu u kojem nema nade, u kojem nedostaju snažni ljudski i duhovni sadržaji.

Slobodni graditelji vlastitog života

Jednako je istina da roditelji, škole, župe i oratoriji ulažu velike napore kako bi učinili mlađe generacije odgovornijima, unatoč strahu od budućnosti koji ih čini još krhkijima te ih potiče na povlačenje u sebe – ističe Papa te dodaje:

Adolescenti i mladi trebaju oblikovati savjest, razvijati unutarnji život te uspostavljati pozitivne odnose s vršnjacima i konstruktivan dijalog s odraslima, kako bi postali slobodni i odgovorni graditelji vlastitog života.

Žeđ za životom

Petrov nasljednik poziva da ulažemo zajedničke napore u preventivnom djelovanju koje se potom pretvara u intervenciju čitave zajednice. Upućuje taj apel državi, volonterskim udrugama, Crkvi i društvu kako bi prepoznali vapaj za pomoći kod mladih, ali i njihovu duboku žeđ za životom, pružajući im prisutnost punu pažnje koja će im pomoći učvrstiti njihovu volju. Stoga je potrebno povećati samopoštovanje novih naraštaja kako bi se suzbio osjećaj emocionalne nesigurnosti i nestabilnosti koje stvaraju društveni pritisci, ali i sama narav adolescentske dobi – stoji dalje u videoporuci u kojoj rimski biskup još dodaje:

Poslovne prilike, obrazovanje, sport, zdrav život i duhovna dimenzija života: to je put za prevenciju ovisnosti.

Kultura slušanja

Na kraju papa Lav XIV. traži od sudionika konferencije operativne prijedloge za promicanje kulture solidarnosti i supsidijarnosti, usmjerene prema drugome čovjeku kroz slušanje, susret i odnos s njime, a osobito kada je on ranjiviji i krhkiji.

Svjetski misijski dan će se proslaviti 18. listopada slijedeće godine, kada će se na osobiti način također obilježiti 100. obljetnica njegova utemeljenja na poticaj pape Pija XI. i prema prijedlogu Papinskog djela za širenje vjere.

Apel pape Lava XIV.

Sveti Otac je u ovogodišnjem apelu istaknuo da je Svjetski dan misija povlaštena prigoda u kojoj se cijela Crkva ujedinjuje u molitvi za misionare i za plodnost njihova apostolskog djelovanja. Prisjećajući se osobnog iskustva kao svećenika, a potom i kao biskupa misionara u Peruu, rimski biskup je istaknuo da vjera, molitva i velikodušnost pokazane na taj dan mogu promijeniti cijele zajednice.

Papina poruka, nit vodilja svih inicijativa

Tema Svjetskog dana misija 2026., koja u svom prvom dijelu podsjeća na geslo pontifikata pape Lava XIV. – In Illo uno unum – ističe jedinstvo vjernika u vjeri koje je utemeljeno na jedinstvu Krista s Ocem, te time i zajedničku misiju evangelizacije. Sljedeći korak u pripremi Svjetskog misijskog dana 2026. bit će širenje poruke Svetoga Oca koja će tijekom prvih mjeseci postati nit vodilja brojnih inicijativa za animaciju i formaciju misionarskog duha i odgovornosti svih vjernika.

Tijekom te značajne godine obilježit će se i sto deset godina od osnutka Papinske misijske unije koju je sveti Pavao VI. nazvao dušom ostalih Papinskih misijskih djela (Djela za širenje vjere, Djela svetog djetinjstva i Djela svetog Petra apostola). Ta četiri djela, svako sa svojom posebnošću, zajedno se zalažu za promicanje misionarske odgovornosti među krštenicima i za potporu novim partikularnim Crkvama.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Nije moguće da ne dođu sablazni, no jao onome po kom dolaze; je li s mlinskim kamenom o vratu strovaljen u more, korisnije mu je, nego da sablazni jednoga od ovih malenih. Čuvajte se!«

»Pogriješi li tvoj brat, prekori ga; ako se obrati, oprosti mu. Pa ako se sedam puta na dan ogriješi o tebe i sedam se puta obrati tebi govoreći: 'Žao mi je!', oprosti mu.« Apostoli zamole Gospodina: »Umnoži nam vjeru!«

Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: 'Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!' I on bi vas poslušao.«

Svećenik: fr. Vinko Vuković.

Osvrnuo se na Filipine pogođene tajfunom Fung-wong te se pridružio poruci talijanskih biskupa povodom nacionalnog Dana zahvalnosti, potičući na brigu za zemlju i borbu protiv rasipanja hrane

Papa Lav XIV. se danas, 9. studenoga, na kraju molitve Anđeoskoga pozdravljenja osvrnuo na boli civila, djece, starijih i bolesnih koji su pogođeni nasilnim sukobima te pozvao na prekid neprijateljstava. Izražavam svoju iskrenu zahvalnost svima koji se na svim razinama zalažu za izgradnju mira u različitim dijelovima svijeta pogođenima ratom – rekao je Sveti Otac te dodao:

U proteklim danima molili smo se za pokojne, među kojima, nažalost, ima mnogo onih koji su ubijeni u sukobima i bombardiranjima, među kojima i mnogi civili, djeca, stariji i bolesni. Ako im zaista želimo odati počast, moramo se zalagati za prekid vatre i uložiti sav trud u pregovore.

Molitva za Filipine

Rimski biskup se potom osvrnuo na Filipine pogođene tajfunom Fung-wong, jednim od najsnažnijih u ovom razdoblju, zbog kojega je broj evakuiranih ljudi porastao na milijun i dvjesto tisuća. Papa je izrazio blizinu i molitvu za sve poginule i njihove obitelji, za ranjene i raseljene.

Dan zahvalnosti

Petrov nasljednik je na kraju podsjetio na današnji nacionalni Dan zahvalnosti koji slavi talijanska Crkva kako bi zahvalila Gospodinu te istaknula značaj koji imaju plodovi zemlje, briga za okoliš i oni koji na tome rade:

Pridružujem se poruci biskupa koji potiču na odgovornu brigu o zemlji, borbu protiv rasipanja hrane i primjenu održivih poljoprivrednih praksi. Zahvaljujemo Bogu za našu sestru Majku Zemlju te za sve koji je obrađuju i čuvaju.

Subotnja večer 8. studenoga ostat će zapamćena kao trenutak u kojem je Zadar disao vjerom i zahvalnošću. Dvorana Krešimira Ćosića na Višnjiku pretvorila se u more svjetla, molitve i ponosa. Tisuće ljudi došle su ne samo slušati – nego zahvaliti Bogu i Domovini, sjećajući se onih koji su dali najviše što su imali.

402 anđela

Toliko ih je bilo – djece koja su ubijena u Domovinskom ratu. Njihova su imena utkana u temelje slobodne Hrvatske. Svaka pjesma, svaka svijeća i svaka suza te večeri nosila je njihovo ime.

Kad pjesma postane molitva

Na pozornici su se izmjenjivali Alan Hržica, Vanessa Mioč, Amorose, pater Ike Mandurić i fra Stjepan Brčina. Svaka izvedba bila je svjedočanstvo da vjera i glazba liječe, povezuju i bude ono najbolje u čovjeku. Publika je pjevala iz sveg srca, a Višnjik je odjekivao kao jedno veliko “hvala”.

U jednom trenutku, dok su emocije dosezale vrhunac, kao gost iznenađenja pojavio se Marko Perković Thompson. Nakon pjesme, obratio se Alanu Hržici s riječima koje su duboko dirnule publiku:

“Imam osjećaj kao da si nahranio ove ljude… Osjeća se ta ljepota.”

Ta jednostavna rečenica postala je duhovni sažetak cijele večeri – trenutak kad je narod bio nahranjen onim što novac ne može kupiti: vjerom, nadom i zajedništvom. Zadar je te večeri bio duhovno ispunjen, jer je molio i pjevao iz ljubavi.

“Plavi kaputić” – svjetlo za 402 djece

Humanitarna večer slavljenja imala je plemenit cilj – izgradnju Kuće sjećanja “Plavi kaputić” u Berku, pokraj Vukovara. To nije samo projekt, to je zavjet generacija – da se nikada ne zaborave djeca čija su imena ucrtana u povijest. Pokretačica projekta, Željka Jurić Mitrović, poznata “djevojčica iz plavog kaputića”, izgovorila je riječi koje su dirnule do srži:

“Teško je pokucati roditeljima stradale djece na vrata. Oni i danas za stolom ostavljaju jedno prazno mjesto...

‘Plavi kaputić’ je ispričao moju priču, a sada je vrijeme da ispriča i svih 402 koje su ostale neispričane.”

U dvorani je vladala tišina. Tišina u kojoj se moli, ne govori. Tišina u kojoj se shvaća koliko je sloboda skupo plaćena – i koliko vrijedi svako dijete.

“Neka iz Zadra ode slika zajedništva”

Koordinatorica koncerta Ines Grbić zahvalila je svima koji su došli i podržali ovu večer:

“Hvala svima koji su svojim dolaskom i kupnjom karata podržali plemenitu ideju izgradnje Kuće sjećanja ‘Plavi kaputić’ i zajedništvo našeg naroda.

Neka iz Zadra ode slika ljubavi i zahvalnosti.”

I ta je slika doista otišla – u srca ljudi, u medije, u poruku svijetu da Hrvatska ima narod koji pamti, moli i vjeruje. Narod koji zna da sloboda nije dar, nego obveza da volimo jače i zahvaljujemo dublje.

Višnjik – oltar Domovine

Te večeri Višnjik nije bio samo sportska dvorana – bio je oltar hrvatskog srca. U plavom svjetlu, pod tisućama podignutih ruku, Zadar je pjevao ne samo glasom, nego dušom. Suze su se miješale s osmijesima, a molitva s pjesmom. Hrvatska je disala – snažno, ponosno, zahvalno. Jer narod koji se zna zahvaliti, nikada neće nestati. I dok Zadar pjeva i moli za svojih 402 anđela, Hrvatska ponovno pronalazi sebe.

Tamburaški aranžman pjesmi daje poseban, autentičan šarm hrvatske tradicije, a spoj tambure i klapskog višeglasja stvara jedinstvenu duhovno-glazbenu atmosferu koja duboko dira slušatelja.

“Naša je želja bila spojiti duhovnost i tamburašku tradiciju, i na taj način zahvaliti Gospi, zaštitnici naših domova i obitelji”, poručuju članovi TO Misericordia.

Thompsonova pjesma „Gospin dom“ posveta Međugorju i fra Slavku Topiću

Marko Perković Thompson pjesmu „Gospin dom“, posvetio je Međugorju i Blaženoj Djevici Mariji, Kraljici mira. Pjesma se nalazi na njegovom novom albumu Hodočasnik, a nadahnuta je duhovnim iskustvima pjevača u tom hercegovačkom svetištu.

„Gospin dom“ Thompson je posvetio pokojnom fra Slavku Topiću, franjevcu s kojim je 2019. godine hodočastio u Svetu Zemlju. Kako je sam istaknuo, to hodočašće i susret s fra Slavkom ostavili su dubok trag u njegovu životu, a upravo je fra Slavko izrazio želju da glazbenik jednoga dana napiše pjesmu posvećenu Gospi Međugorskoj.

O terminu sprovoda vjernici će biti obaviješteni naknadno.

„Pokoj vječni daruj mu, Gospodine“, poručili su iz Franjevačke kuće molitve Masna Luka, izražavajući zahvalnost za sve godine njegove svećeničke službe i pastoralnog djelovanja.

Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užetâ te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!«

Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj. Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?«

Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?«

No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.

Svećenik: fr. Jure Josipović.

Suslavio je i domaći župnik vlč. Miro Tomas. Govoreći o misnim čitanjima dana, propovjednik je potaknuo prisutne da poslušaju poticaje sv. apostola Pavla, koji ističe da su život i vjera dar Božji. „Ne trebamo gomilati zasluge ili se natjecati s drugima, uspoređivati se s drugima u vršenju zapovijedi i rastu u kreposti. Mi smo svi Gospodinovi jednako. Živimo li ili umiremo, Gospodinovi smo“, rekao je te naglasio da svatko treba staviti na prvo mjesto osobni odnos s Bogom, a ne gledati druge.

Veličina besplatnosti Božje ljubavi i dobrote prema svakoj pojedinoj osobi, a koja se očituje i u evanđeoskim prispodobama o izgubljenoj ovci i drahmi, pozivaju na vlastiti osobni odgovor svakoga u onoj mjeri u kojoj on može odgovoriti. Bog sve ljubi jednako i oko svakog se trudi jednako, a svatko će od nas dati Bogu račun kako je odgovorio na ovu ljubav, poručio je propovjednik.

„Ove dvije prispodobe preokreću racionalnost i strogost, premeću vrijednosti, pokazuju koja je vrijednost svakoga od nas, koje je naše jedinstveno dostojanstvo, i pozivaju da se radujemo s Bogom. Radujte se sa mnom, ponavlja se uvijek iznova. Ima li smisla radovati se zbog jedne drahme, ili jedne odlutale ovce, ili jednog grešnika od koga više nitko nije očekivao promjenu? Božja radost je u opraštanju, to je srce kršćanstva. U opraštanju se pokazuje sva Božja ljubav koja jedina može ispuniti praznine naših srdaca“, istaknuo je.

„Riječi pape Lava XIV. Prijateljstvo s Bogom, ključ je sreće, koje ste izabrali za spomen sličicu za današnji dan označavaju sigurno i Vaš put kroz ovih 50 godina. Mladi ste ušli u Karmel, i Vaši početni koraci pokazali su da ste bili zvanje koje je puno obećavalo. Bog Vam je dao mnogobrojne darove, posebno smisao za glazbu i pjevanje te izradu rukotvorina i raznih kartica koje i danas radite“, rekao je o. Podgorelec te dodao kako ju je sigurno kroz godine, u kojima je bilo i suhoća, i patnji i trpljenja, tješilo i jačalo prijateljstvo s Isusom, kao i zaštita Blažene Djevice Marije.

„Neka Vas Bog ispuni ljubavlju i preobrazi u milosrđe. Na kraju života bit ćemo suđeni po ljubavi. Na kraju života, na kraju svega, samo Bog ostaje“, zaključio je propovjednik. Nakon mise, slavlje je nastavljeno uz druženje unutar zajednice.

Životopis s. Marije Alojzije

Sestra Marija Alojzija od Isusa Krista (Marija Jurišević) rođena je 4. studenoga 1957. u Rijeci kao prvo od troje djece od sada pokojnih oca Ivana i majke Katice rođ. Letić. Odrastala je s bratom Josipom i sestrom Anđelkom u vjerničkoj obitelji. Sakramente kršćanske inicijacije primila je u Župi sv. Marije Pomoćnice u Rijeci. Prekinuvši srednju odgajateljsku školu i učenje pjevanja u kazalištu „Ivan pl. Zajc“, odlazi u Karmel sv. Male Terezije u Juršićima (Istra) u dobi od 16 godina.

Redovničko odijelo primila je 13. listopada 1974. na obljetnicu posljednjeg ukazanja Gospe Fatimske. Izabrala je ime s. Marija Alojzija, a tadašnji ispovjednik zajednice fra Alfons Orlić, OFM, predložio je da bude „od Isusa Krista“. Privremene zavjete položila je 8. studenoga 1975. godine. Zbog pomanjkanja potrebnog prostora rastućoj zajednici u Juršićima, sa zajednicom (od 13 sestara) koja je trinaest godina boravila u Istri, preselila je 17. studenoga 1977. u franjevački samostan u Kloštru Ivaniću. Nakon obnove starog samostana, na blagdan svetog Ilije, 20. srpnja 1978. uspostavljena je klauzura kojom su ostvareni uvjeti za redoviti život.

Svečane zavjete položila je 11. studenoga 1978. u ruke priorice Majke M. Karmele od Krista Kralja (Jukanović) dan uoči prijelaza u blagu vječnost njezine magistre s. Pie od Begrješne Kraljice Mira (Hernla). Za redovničko geslo uzela je redak iz Isusove Velikosvećeničke molitve: „Za njih posvećujem sebe da i oni budu posvećeni u Istini“ (usp. Iv 17, 19).

Sestre iz Samostana Kraljice Karmela u Brezovici na poziv vrhobosanskog nadbiskupa Marka Jozinovića 15. rujna 2000. osnivaju Samostan Bezgrešne Kraljice Karmela u predgrađu Sarajeva na Stupu. Zbog pomanjkanja dovoljnog broja sestara potrebnog za osnutak, priorica samostana u Brezovici Majka Ilijana Terezija od Karmelske Gospe (Cvetnić) upućuje molbu hrvatskim Karmelima da se pridruže osnutku. Tom pozivu odazvala se i s. Alojzija te 10. rujna 2000. odlazi iz Kloštar Ivanića na osnutak Karmela u Sarajevo. Tamo ostaje do 23. studenoga 2018. od kada se trajno premješta iz sarajevskog Karmela u zajednicu Karmela sv. Josipa u Breznici Đakovačkoj, izvijestili su iz Karmela sv. Josipa.

Na sastanku održanom u sklopu svoje jesenske sjednice u Beču, austrijski biskupi su se sastali s predstavnicima Armenske apostolske crkve, Sirijske pravoslavne crkve i Koptske pravoslavne crkve te razgovarali o stanju vjerskih zajednica u Austriji i njihovim matičnim zemljama.

U priopćenju objavljenom 7. studenog, biskupi su izrazili duboku zabrinutost zbog uhićenja biskupa Mikaela Ajapahyana, Bagrat Galstantyana i Mkrticha Proshyana te svećenika Garegina Arsenyana u Armeniji. Prema informacijama, biskup Ajapahyan je već osuđen na dvije godine zatvora, dok su ostali svećenici u istražnom zatvoru. Austrijski biskupi ističu kako takvi postupci prijete vjerskim slobodama u Armeniji, što oni vide kao kršenje vladavine prava i ljudskih prava te kao napad na cijelu vjersku zajednicu.

Pozvali su na molitvu za što brže puštanje na slobodu biskupa i apelirali da Armenija osigura slobodu vjerskog djelovanja za sve Crkve. Biskupi smatraju Armenijsku apostolsku crkvu ključnim glasom savjesti i društvenih promjena u Armeniji, ističući kako ona uvijek djeluje u korist naroda te da je od esencijalne važnosti da i dalje može slobodno izvršavati svoju misiju.

Kao dodatni razlog zabrinutosti, biskupi su podsjetili na situaciju u Nagorno-Karabahu, regiji naseljenoj većinom Armencima, gdje je prije dvije godine oko 120 tisuća Armenaca protjerano iz svojih domova. Oni ističu da je tamošnje armensko kršćanstvo i dalje sustavno uništavano, a crkve, manastiri i groblja oštećeni ili uništeni kako bi se izbrisao svaki trag armenske kulturne i vjerske baštine.

Priopćenje od 4. studenoga biskupi su izrazili „duboku tugu zbog nedavnih ubojstava i uništavanja imovine koja su se dogodila u listopadu u blizini crkve Svete Marije u zapadnom Harergheu u regiji Oromia“. Napadi 25. i 27. listopada rezultirali su smrću civila i oštećenjem imovine pripadnika katoličke zajednice.

Slični oblici nasilja prijavljeni su i među vjernicima Etiopske pravoslavne crkve Tewahedo te zajednicama pod Etiopskim vrhovnim vijećem za islamska pitanja u Arsi zoni Oromije.

Biskupi su u priopćenju naglasili da Katolička Crkva „oštroumno osuđuje ove nehumane činove“ i pozvala vladu da poduzme „odmah potrebne zakonske mjere kako bi se osigurala sigurnost svih građana“. Također su izrazili sućut pogođenim obiteljima i zajednicama, moleći da oni koji su izgubili život „pronađu vječni mir“.

Prema izvješćima, u listopadu je u istočnoj Arsi više od 25 civila izgubilo život, a većina žrtava bili su kršćani, koji su navodno ubijeni ili smrtonosno ranjeni od strane nepoznatih napadača. Posebno su zabilježeni incidenti 27. listopada u Hela Zibaba Kebele, Shirka Woreda, kada su tri civila ubijena, a četiri oteta u napadu koji su očevici opisali kao „vjerski motiviran“ od strane neidentificiranih napadača oko 22 sata.

Biskupi su izrazili „iskrene sućuti cijeloj katoličkoj zajednici, Etiopskoj pravoslavnoj crkvi Tewahedo, Etiopskom islamskom vijeću, svim Etiopljanima i pogođenim obiteljima“, moleći Stvoritelja da im podari istinsku utjehu u ovom vremenu tuge.

‘‘Oni pastiri koji zagovaraju potrebu promjene nauka o homoseksualnosti i drugim moralnim pitanjima trebali bi se podsjetiti da „Crkva nema ovlasti promijeniti ‘ni jednu jotu ni jedan znak’“ Objave, čiji je Katekizam vjerni tumač. Katekizam se može „mijenjati“ ili razvijati samo u smislu dubljeg razumijevanja nauka, ali ne i njegova iskrivljavanja”.

Neki su svećenici tvrdili da se Katekizam može mijenjati. Je li teološki i doktrinarno moguće promijeniti nauk Crkve, primjerice o homoseksualnosti ili drugim moralnim pitanjima?

Crkva temelji svoj nauk na Objavi koju je učinio Bog i koja je ispunjena u Kristu, sadržanoj u Svetom pismu. Dovoljno je podsjetiti na Postanak 1,27: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“, te na Matej 19,4: „Zar niste čitali da Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih?“ Crkva nema ovlasti promijeniti „ni jednu jotu ni crticu“ (Mt 5,18) tih riječi, nego ih samo objavljivati i čuvati: to je svrha Katekizma.

Danas mnogi kulturni trendovi utječu i na crkveni jezik. Postoji li opasnost da se dopusti utjecaj ideologija stranih katoličkoj Tradiciji?

Sveti Pavao daje uvijek vrijedan kriterij: „Sve provjeravajte, što je dobro – zadržite!“ (1 Sol 5,21). To znači da svaku ponudu, ideju ili ponašanje treba ispitati i zadržati samo ono što je dobro i istinito. Za kršćane je kriterij istine sam Krist: svaka misao ili teorija „stoji ili pada“ u odnosu na Njega. Zato govorimo o antropologiji „u Kristu“, a ne samo o promjenjivim ljudskim shvaćanjima.

Prema katoličkom nauku, kako razlikovati prihvaćanje osobe od odobravanja njezina ponašanja?

Pojam osobe, razvijen na Kalcedonskom saboru da izrazi otajstvo Krista, uči nas da su ljudska bića stvorena na sliku i priliku Božju (KKC, 362). Biti muškarac ili žena je dobro, jer to hoće Bog (KKC, 369). Prihvatiti osobu znači priznati tu temeljnu istinu. Ali prihvaćanje ne može značiti odobravanje ponašanja ako ono odstupa od dobra: kao što medicina ispravlja ono što je patološko, tako i autentična pastoralna briga ima za cilj ozdravljenje, a ne potvrđivanje zablude. Rodna ideologija, kako je papa Franjo više puta istaknuo, pogreška je ljudskog uma: prihvaćanje znači pratiti osobu prema istini, a ne opravdavati laž.

Je li nauk o spolnosti spojiv s pastoralnom brigom o milosrđu na koju poziva papa Franjo?

Pravo milosrđe ne sastoji se u tome da se osobu ostavi u grijehu, nego da joj se pomogne obratiti se i ponovno otkriti istinu. Tamo gdje je rodno razmišljanje prouzročilo patnju, kao kod osobe koje žale zbog tzv. „rodne tranzicije“, vidimo rane koje je proizvela laž što je zahvatila tijelo i dušu. Tijelo nije naša svojina, nego Božji dar. Suprotstavljati se stvarnosti tijela znači protiviti se samome Stvoritelju: to je obmana koja poprima obilježja Antikrista, osobito kada i neki crkveni pastir dođe do točke da je podupire.

Što biste odgovorili onima koji optužuju katolički nauk da je „isključiv“ ili „neinkluzivan“?

Odgovorio bih da jest, u određenom smislu, jer slijedi Isusa Krista koji je rekao da je došao „donijeti razdjeljenje“ (usp. Lk 12,51). Krist ne traži suglasnost, nego istinu: Njegova „uključivost“ odnosi se na one koji prihvaćaju spasenje u istini. Nauk Crkve nije usklađivanje s modama ili silama svijeta, nego vjernost Onomu koji je rekao: „Tko nije sa mnom, protiv mene je“ (Mt 12,30). Kršćanska sloboda sastoji se u slijedu istine, čak i kad ona razdvaja.

Katekizam definira homoseksualne čine kao „u sebi neuredne“: je li to izraz koji se može prevladati ili nepromjenjiva tvrdnja?

Bog je Stvoritelj reda, a red je ispravan raspored osoba i stvari prema cilju. Izvor svakog reda je Božanska Mudrost. Moralni nered je stoga nijekanje samoga Boga. Katekizam ovdje ne koristi jezik koji bi se mogao prevladati, nego izražava ontološku istinu, ukorijenjenu u biću stvari. Kako je podsjetio Gustave Thibon, „sloboda je kći reda“. A Seneka je napisao: „Biti slobodan znači poslušati Boga.“ Gdje red nedostaje, ondje vlada laž Zloga.

Monsinjor Francesco Savino, potpredsjednik Talijanske biskupske konferencije i biskup u Kalabriji, nedavno je slavio misu za jubilejsko hodočašće nekoliko LGBT skupina i govorio o potrebi „Crkve koja se mijenja“. Dopušta li tradicija reinterpretaciju istina u skladu s vremenima?

Kako je podsjetio Ivan XXIII. na otvaranju Drugoga vatikanskog sabora, problem svijeta uvijek je isti: biti s Kristom ili protiv Njega i Njegove Crkve. Napredak nauka nije promjena u biti, nego organski razvoj, poput rasta tijela: kad odrastemo, ne dodajemo novi ud, nego sazrijevamo ono što već postoji. Nije Crkva ta koja se mora mijenjati da bi se prilagodila svijetu, nego svaki kršćanin mora se obratiti nepromjenjivoj istini koja je Krist Gospodin.

Zašto autoritet Učiteljstva obvezuje biskupe u poučavanju vjere?

Zato što se njihova vlast ostvaruje in persona Christi. Kako je podsjetio papa Lav Veliki, pred Kristom biskup mora „nestati“. Učiteljstvo nije iznad Riječi Božje, nego joj služi, naučavajući samo ono što je predano (Dei Verbum, 10; KKC, 86). Kada pastir nudi „popustljivo i prilagodljivo evanđelje“, on prestaje biti učitelj vjere i postaje odjek svijeta. Vjernost pologu vjere istinska je ljubav prema dušama.

quovadisecclesia.com

🟡To dana, oko 23h navečer, fosforna bomba pala je na franjevačku crkvu u Mostaru. Plamen se širio, krov je gorio, a dim je gušio zrak. U crkvi, na svome mjestu, stajao je kip Blažene Djevice Marije - kip koji je gledao tolike molitve i suze svojih vjernika, onih koji su dolazili pred njega. U tome trenutku, kad je izgledalo da će vatra sve progutati i da će sve postati pepeo, dogodilo se ono što se još uvijek pamti i prepričava do dana današnjega.
Fra Josip nije puno razmišljao. Nije gledao na opasnost ni na težinu. On trči prema gorućoj crkvi, prema Gospi. Moram spasiti Gospu!, bile su jedine riječi u njegovu srcu, u tom trenutku. Kad je ušao u crkvu, plamen je već bio uhvatio cijeli krov. Opasnost da se sve sruši bila je stvarna. Ali Fra Josip za to nije mario, bilo je bitno spasiti Gospin kip.

🟢Kip je bio težak oko stotinu kilograma, dok je fra Josip imao svega sedamdesetak. Taj kip bilo je nemoguće pomaknuti. Sjećam se kad sam bio u postulaturi u Mostaru, nas nekoliko pokušalo je premjestiti ga - i nije bilo lako. No u toj crkvi punoj plamena i dima, dogodilo se nešto nadnaravno.
Kad sam ga uzeo – nisam ništa osjetio, svjedoči fra Josip. Kao da me netko podigao. Samo sam znao da moram spasiti Gospu.
Tada je izvukao kip kroz dim i vatru, ne mareći za sebe. Taj trenutak nije bio samo trenutak hrabrosti – bio je to susret čovjeka i čuda, trenutak u kojemu je vjera postala snaga. On je iznio kip u klaustar samostana na sigurno. Kada je htio odnijeti kip u samostanski podrum, nije mogao sam, morao je pozvati drugoga fratra. I upravo to dokaz je da se u tom trenutku dogodilo čudo, čudo vjere i ljubavi.

🔵Ovdje je zanimljivo zapaziti kako se sve dogodilo u svibnju, mjesecu koji je posvećen Gospi. Mjesec svibanj – Gospin mjesec, mjesec krunice i cvijeća, mjesec posvećen Mariji. Dok su mnogi diljem svijeta tih dana pjevali Mariji pjesme i litanije, molili krunice, u Mostaru je jedan fratar doslovno iznio Mariju iz užarene crkve, koja je bila prekrivena vatrom. Ovo nije bila samo jedna gesta – to je bilo proročanstvo:
„Kad sve gori, kad sve pada, vjera i ljubav prema Mariji uvijek nalaze put spasenja.“

🟣Fra Josip je ostao u Mostaru tijekom cijeloga rata, u samostanu koji je bio na prvoj crti obrane. Ostao je sa svojim narodom, s kojim je dijelio opasnosti, glad, tugu, molitve. Nije napuštao ni svoju crkvu, ni samostan, ni narod ni u najmračnijim danima. Sve vrijeme rata u Mostaru, fra Josip je nastojao pomoći svima. Pomagao je svima koji su ga tražili pomoć. Hrana je uvijek bila na prvom mjestu. Nije gledao tko je koje nacionalnosti - svakome tko je od njega tražio, pružio je ruku, onoliko koliko je mogao.
Fra Josip je u Mostaru ostao do 1997. godine, kad odlazi na Široki Brijeg u franjevački samostan. Tamo je vodio brigu za kuću, crkvu, uređenje Gospina kipa, uređenje groba svoje pokojne braće fratara, onih fratara koji proliše svoju krv za Krista.
Fra Josip je na Širokom Brijegu ostao do 2002., kad odlazi u župu Međugorje, gdje i danas živi i moli. Zanimljivo je kako je došao iz jednoga svetišta u drugo Gospino svetište. Možemo reći da je Gospa vidjela njegovu ljubav i odlučila da ostatak života proživi u njezinim svetištima.

🟥Fra Josip Marija Katalinić danas živi i djeluje u župi Međugorje. Često ga se moglo vidjeti na Podbrdu, gdje je predmolio krunicu, i na Križevcu gdje je predmolio put križa. Danas ga, zbog svoje blage starosti, rjeđe viđamo na brdima, ali zato je u crkvi još uvijek aktivan, gdje predmoli krunicu. Posebno se ističe ona ljepota oko Gospina kipa, koji fra Josip uređuje i u to svu ljubav ugrađuje. Mnogi svjedoče da je to najljepše uređeni kip na ovim našim prostorima. Ljudi iz cijeloga svijeta dive se toj ljepoti koja je oko Gospina kipa.

🟧Ovo je sve dokaz kako je ovaj franjevac, fra Josip, istinski marijanski fratar. Fra Josip je hodočastio u najveća marijanska svetišta: Fatimu, Lurd, Nazaret, hodočastio je u Jeruzalem i mnoga druga svetišta.
Kako sam zna reći, kada prepričava događaje iz svojih hodočašća: Ona mi je pomagala i Ona me spasila, pa sam ja spasio Nju. To govori s blagim osmijehom i očima punim suza. Ovo je priča o franjevcu koji je živio ono što molimo u krunici – povjerenje, poslušnost i ljubav prema Majci Božjoj.

🟦I zato, na kraju 9. svibanj 1992. godine nije samo datum iz prošlosti. To je datum koji svjedoči da vjera može nositi ono što tijelo ne može.
Gospin kip koji je fra Josip spasio dana se nalazi u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Rodoču, ali vjerujem da će se kip jednoga dana ponovo vratiti u crkvu sv. Petra i Pavla, gdje je bio od samoga početka i da će ljudi opet moći pred njim moliti, kao što su to činili više od jednoga stoljeća.

🔷Fra Josip Marija Katalinić – čovjek koji je u Gospinu mjesecu iz vatre iznio Gospu, čovjek koji i danas tiho moli, kiti i čuva Njezin kip, podsjećajući sve nas da vjera ne gori – ona spašava.

U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima: »Napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.«

»Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?«

»Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.« Sve su to slušali farizeji, srebroljupci, i rugali mu se.

On im reče: »Vi se pravite pravedni pred ljudima, ali zna Bog srca vaša. Jer što je ljudima uzvišeno, odvratnost je pred Bogom.«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

Prema planu kipovi će biti postavljeni na ukupno 14 lokacija – po sedam u svakoj zemlji.

Do sada su kipovi već postavljeni i blagoslovljeni u:

Pazinu (franjevački samostan),

Šarengradu (franjevački samostan sv. Petra i Pavla, 15. srpnja),

Pločicama kod Cavtata (župa Gospe Karmelske, 18. rujna)

te Cerju Pokupskom (župa Uznesenja BDM, 5. listopada).

Sljedeći kipovi uskoro će biti postavljeni u Muću Donjem, Jelsi na Hvaru i ispred grkokatoličke katedrale u Križevcima.

Za BiH postavljanje kipova planirano je u sljedećim gradovima: Humac kod Ljubuškog, Mostar (Potoci), Kupres, Bukovicu (Tomislavgrad), Novu Bilu, Odžak i Žepče.

Podsjetimo se kako je inspiracija za postavljanje kipova došla iz Poljske, gdje su braća postavila pet kipova sv. Mihaela u svrhu duhovne zaštite svoje domovine. Ideju smo prenijeli u Hrvatsku, uz podršku don Joze Mužića i medija poput Glasa Koncila. Interes je prerastao početnu ideju – s četiri kipa došli smo do četrnaest.

Svaki kip sv. Mihaela visok je tri metra i težak oko četiri tone, a na štitu nosi križ s hrvatskim pleterom.

Plodovi postavljanja i blagoslova kipova su već vidljivi. U Poljskoj su hodočašća postala redovita, a u Šarengradu djeca iz Šida i Iloka zajedno posjećuju kip – to su prvi znakovi duhovnog zajedništva.

Financijska konstrukcija zatvorena je u samo tri tjedna, nakon što je projekt predstavljen u podcastu Ora et labora. Prikupljeno je oko 300 000 eura – to je bilo pravo čudo Božje providnosti.

Zajednica u Mostaru

U Mostaru ova zajednica redovito organizira javni molitveni susret svake prve subote u mjesecu u 8:30 sati na Trgu Blajburških žrtava, gdje se okupljaju vjernici kako bi molitvom krunice posvjedočili svoju vjeru i duhovnu obnovu.

Njihova predanost ne ogleda se samo u molitvi, već i u bratskom zajedništvu s drugim zajednicama istog pokreta diljem svijeta. Upravo ta povezanost pokazana je i prilikom postavljanja kipova sv. Mihaela, kada su članovi Wojownicy Maryi Mostar i Wojownicy Maryi Split zajedno sudjelovali u ovom duhovno značajnom činu.

Kroz svoje djelovanje Marijini ratnici nastavljaju širiti poruku vjere, zajedništva i duhovne snage, pozivajući vjernike na molitvu i obnovu osobnog odnosa s Bogom.

medjugorje-info.com

U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima: »Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: ‘Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!’ Nato upravitelj reče u sebi: ‘Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.’«

»I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: ‘Koliko duguješ gospodaru mojemu?’ On reče: ‘Sto bata ulja.’ A on će mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.’ Zatim reče drugomu: ‘A ti, koliko ti duguješ?’ On odgovori: ‘Sto kora pšenice.’ Kaže mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.’«

»I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.«

Svećenik: fra Mate Kolak.

“Progresivizam je ideologija koja dijeli Crkvu,” rekao je Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere (CDF), u razgovoru s Raymondom Arroyom u emisiji The World Over na EWTN-u. Arroyo je pritom citirao nedavnu izjavu pape Lava za koju je rekao da se čini kao da naglašava “nelagodu Vatikana prema tradiciji.”

“Progresivci” unutar Crkve, koji su u stvarnosti nepravovjerni, “čine moralne kompromise” i “relativiziraju sakrament braka, objavljenu istinu, blagoslovom homoseksualnih parova,” rekao je Müller, misleći na dopuštenje Vatikana za takve blagoslove pod papom Franjom putem dokumenta Fiducia Supplicans.

“To je ono što razdvaja Crkvu. A ne tradicija.” Kardinal je istaknuo da je tradicija “bitan” stup Crkve, zajedno sa Svetim pismom i Učiteljstvom. Katolička je tradicija također čvrsto utemeljena, napomenuo je Müller, budući da je njezin sadržaj “objavljena doktrina apostola.”

Na pitanje Raymonda Arroya zašto misli da postoji “toliko neprijateljstva” prema tradicionalnoj latinskoj misi, Müller je rekao: “Ne mogu razumjeti te ljude.”

Zaključio je da iza ograničavanja latinske mise ne stoji nikakva dublja teologija. “Jedini argument koji imaju jest: ‘Mi imamo vlast,’” rekao je, “bez ikakvog razumnog obrazloženja.”

“Moraju objasniti što nije u redu sa starijim oblikom liturgije,” ali to nisu učinili, dodao je.

Odbacio je tvrdnju kardinala Blasea Cupicha da je stara misa “spektakl”, naglasivši da “ne možemo reći” da su stoljećima biskupi i pape koji su služili staru misu “bili zainteresirani za spektakl.”

Müller je sugerirao da Cupicheva izjava nije teološki utemeljena, nego je dana “radi naslova u medijima.”

“S takvom tvrdnjom, kod mene ne biste mogli položiti ispit iz dogmatike,” dodao je.

Arroyo je potom istaknuo tvrdnju pape Lava, izrečenu za portal Crux u rujnu, da “Misu možete služiti na latinskom i sada. Ako je to obred Drugoga vatikanskog sabora, nema problema.”

“A što je s idejom da jednostavno prijeđemo na Novus Ordo na latinskom?” upitao je Arroyo Müllera.

“Sabor nikada nije rekao da moramo izumiti novu liturgiju zato što je stari oblik bio pogrešan,” odgovorio je kardinal. Glavna je ideja, rekao je, bila olakšati praćenje Mise, “jer narod nije govorio latinski.”

“No (tradicionalni obred) je ‘isti onaj koji imamo još od 6. ili 4. stoljeća,’” rekao je Müller, dajući do znanja da se tako star, vremenom potvrđen obred ne može jednostavno odbaciti.

Müller je napad na tradicionalnu latinsku misu nazvao “suvišnom borbom” te pozvao Crkvu da takve sukobe “izbjegava.” “Možemo se boriti protiv onih koji niječu božanstvo Isusa Krista, ali ne protiv onih koji preferiraju tradicionalne liturgije,” rekao je.

Vjeruje da je gušenje latinske mise zapravo “demonstracija autoriteta”, a ne briga za “spasenje duša.” Osim toga, problem je, rekao je Müller, što papa prisvaja vlast biskupa naređujući ukidanje tradicionalnih misa.

Arroyo je također pitao kardinala što misli o nedavnom slavlju Nostra Aetate u Vatikanu i “neobičnim” prizorima istočne i bliskoistočne glazbe i plesa u dvorani Pavla VI.

“Moramo izbjeći dojam da su … sve religije iste,” rekao je Müller. One nisu “samo izrazi neke osnovne religioznosti čovječanstva,” naglasio je. Nostra Aetate je, po njegovu mišljenju, prožeta tom pogrešnom ekumenskom idejom, jer ne potiče obraćenje na istinsku vjeru, nego sugerira da se čovjek može približiti Bogu i putem poganskih religija poput hinduizma i budizma — što je u oštroj suprotnosti s dugotrajnim naukom Crkve.

Na Arroyovo pitanje o postavljanju molitvenog tepiha za muslimane u Vatikanskoj apostolskoj knjižnici, Müller je odgovorio da je takav potez plod “relativizma” i da predstavlja “samorelativizaciju Katoličke Crkve i katoličke vjere.”

“Oni ne poznaju nauk Crkve,” rekao je kardinal. Vjeruje da će muslimani “slaviti” što su zakoračili u Katoličku Crkvu te će to “protumačiti kao znak da smo prihvatili njihovu nadmoć.”

quovadisecclesia.com

Piazza del Popolo (Narodni trg), jedan od najpoznatijih i najmonumentalnijih prostora u Rimu, postao je 4. studenog pozornica upečatljive kampanje protiv zakona koji se trenutno razmatra u talijanskom Senatu o dekriminalizaciji potpomognutog samoubojstva, izvijestila je CNA a prenosi KTA.

Dvjesto praznih invalidskih kolica, s ružičastim balonom koji lebdi iznad svakih kolica, raspoređeno je u pomno poredane redove u središtu prostranog urbanog prostora talijanske prijestolnice od strane pro-life udruge „ProVita & Famiglia“ u sklopu flash moba (kratko i vrlo iznenadno okupljanje velike skupine ljudi na određenom mjestu) s izravnom i uznemirujućom porukom: "Non mi uccidere" (Nemoj me ubiti).

Inicijativa ima za cilj osuditi ono što udruga smatra "zaokretom prema potpomognutom samoubojstvu" u Italiji.

Zakonodavna pozadina

Trenutno se u Italiji svatko tko "prouzroči smrt čovjeka uz njegov pristanak" kažnjava sa šest do 15 godina zatvora, prema članku 579. kaznenog zakona.

Međutim, 2019. godine Ustavni sud Italije djelomično je izmijenio ovaj zakon, presudivši da nitko neće biti kažnjen za ubojstvo "pacijenta koji se održava na životu tretmanima za održavanje života i pati od nepovratnog stanja".

Ova presuda uslijedila je nakon suđenja i oslobađajuće presude Marcu Cappatu. Njemu se sudilo zbog toga jer je bio u pratnji producenta Fabiana Antonianija, poznatijeg kao DJ Fabo, koji je u Švicarsku 2017. godine otišao da bi izvršio potpomognuto samoubojstvo. Antoniani je postao kvadriplegičar i oslijepio nakon nesreće 2014. godine.

Tri godine kasnije, 2022., talijanski donji dom donio je zakon kojim se regulira pravo pacijenta da zatraži liječničku pomoć pri umiranju na temelju određenih uvjeta (osoba mora biti punoljetna, bolesna od nepovratne bolesti).

Zakon je zatim poslan Senatu, koji o prijedlogu raspravlja već tri godine. Kampanja ''ProVita & Famiglia'' ima za cilj spriječiti konačno usvajanje tog zakona.

Prema riječima organizatora, 200 praznih invalidskih kolica predstavlja bolesne, invalide, starije i ranjive ljude koji, prema riječima udruge, "traže od parlamenta više skrbi, više prava, više dostojanstva, ali su umjesto toga suočeni s ciničnim prečacima do smrti".

Samo 33% onih koji imaju pravo na palijativnu skrb ima pristup toj skrbi, govore podaci koje je prikupila „ProVita & Famiglia“. Dodaju da u ''nekim talijanskim regijama pokrivenost pada na samo 4%-5%. Ta brojka ostavlja tisuće obitelji bez zdravstvene pomoći''.

Hod prema potpomognutom samoubojstvu

Italija je započela hod prema potpomognutom samoubojstvu koje bi moglo dovesti do državno odobrenog masakra bolesnih, starijih koji žive sami, depresivnih i osoba s invaliditetom, poručili su iz talijanske pro-life udruge.

''Svaki državni zakon u tom smjeru samo bi naglasio proces, pojačavajući u javnom mnijenju ideju da država može ponuditi samoubojstvo kao samo još jednu socijalnu i zdravstvenu uslugu", upozorila je udruga „ProVita & Famiglia“ .

Massimo Gandolfini, vođa pokreta ''Dan obitelji'', također se pridružio prosvjedima 4. studenog, ponovivši svoje odbacivanje "bilo kojeg oblika medicinski potpomognutog umiranja". U svom obraćanju upozorio je da je "iskustvo 13 zemalja koje su legalizirale potpomognuto samoubojstvo poražavajuće: od nekoliko početnih slučajeva, naraslo je na tisuće svake godine, uključujući mlade ljude s depresijom".

Među sudionicima događaja bio je i Emanuel Cosmin Stoica, pisac, aktivist i osoba s invaliditetom.

"U trenutku patnje i sam bih mogao razmišljati o smrti, ali upravo tada društvo mora pomoći ljudima da žive, a ne nuditi samoubojstvo kao bijeg od boli", rekao je Stoica. Umjesto toga "država mora ulagati u pomoć, psihološku podršku, inkluziju i društvene mreže koje nikoga ne ostavljaju samog", kazao je talijanski pisac.

PORUKA PAPE LAVA XIV.

ZA IX. SVJETSKI DAN SIROMAHA

XXXIII. Nedjelja kroz godinu

16. studenog 2025.

Ti si, o Gospode, ufanje moje (Ps 71, 5)

1. „Ti si, o Gospode, ufanje moje“ (Ps 71, 5). Te su riječi potekle iz srca koje su snašle velike nevolje: „Trpljenja mnoga i velika bacio si na me“ (r. 20), kaže psalmist. Duša mu je, usprkos tome, otvorena i puna povjerenja, jer je nepokolebljiva u vjeri koja prepoznaje Božju pomoć i to ispovijeda: „Budi mi hrid utočišta i čvrsta utvrda spasenja“ (r. 3). Iz toga izvire nepokolebljivo povjerenje da nada u njega ne razočarava: „Tebi se, Gospodine, utječem, ne daj da se ikada postidim!“ (r. 1).

Kad smo u kušnjama našu nadu oživljava pouzdana i ohrabrujuća sigurnost Božje ljubavi, razlivene u srcima po Duhu Svetome. Stoga ona ne razočarava (usp. Rim 5, 5), te sveti Pavao može napisati Timoteju: „Ta za to se trudimo i borimo jer se pouzdajemo u Boga živoga“ (1 Tim 4, 10). Živi Bog je, naime, „Bog nade“ (Rim 15, 13), koji je u Kristu, svojom smrću i uskrsnućem, postao „nada naša“ (1 Tim 1, 1). Ne smijemo zaboraviti da smo spašeni u toj nadi, u kojoj moramo ostati usidreni.

2. Siromasi mogu postati svjedoci snažne i pouzdane nade upravo zato što je izražavaju u nezavidnim životnim prilikama – oskudici, krhkosti i marginaliziranosti. Oni se ne oslanjaju na sigurnost koju daju moć i posjedovanje; ovi su, naprotiv, razlog njihova trpljenja i često su upravo siromasi njihove žrtve. Njihova nada može počivati samo na nečem drugom. Priznajući da je Bog naša prva i jedina nada, i mi prelazimo s prolaznih nada na trajnu nadu. A nošeni željom da imamo Boga za suputnika, bogatstvo postaje manje važno, jer otkrivamo istinsko blago koje nam je uistinu potrebno. Riječi kojima je Gospodin Isus opominjao svoje učenike jasne su i nedvosmislene: „Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu. Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu“ (Mt 6, 19-20).

3. Najgore siromaštvo je nepoznavanje Boga. Papa Franjo nas je na to podsjetio kad je u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium napisao: „najveća diskriminacija od koje trpe siromašni nedostatak duhovne skrbi. Velika većina siromaha posjeduje posebnu otvorenost vjeri; trebaju Boga, i mi ne smijemo propuštati pružati im njegovo prijateljstvo, njegov blagoslov, njegovu riječ, omogućiti im pristup slavljenju sakramenata i ponuditi im hod rasta i sazrijevanja u vjeri. Povlašteno opredjeljenje za siromašne mora se ponajprije pretočiti u povlaštenu i prioritetnu duhovnu skrb“ (br. 200). Tu se krije temeljna i potpuno originalna svijest i shvaćanje o tome kako svoje blago pronaći u Bogu. Apostol Ivan, naime, insistira na sljedećem: „Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti“ (1 Iv 4, 20).

To je pravilo vjere i tajna nade: sva dobra ovog svijeta, materijalne stvarnosti, svjetovni užici, ekonomsko blagostanje – koliko god da važni bili – nisu dovoljni da usreće ljudsko srce. Bogatstva su često varljiva i dovode do dramatičnih situacija siromaštva, od kojih je na prvome mjestu uvjerenje da nam Bog nije potreban i da možemo živjeti vlastiti život neovisno o njemu. Na um mi padaju riječi svetog Augustina: „Svu svoju nadu stavi u Boga, osjeti potrebu za njim kako bi te on ispunio. Jer bez njega će te sve što imaš i posjeduješ učiniti samo još praznijim“ (Tumačenja Psalama, Ps 85, 3).

4. Kršćanska nada, na koju Božja riječ upućuje, sigurnost je na životnom putu, jer ne ovisi o ljudskoj snazi, već o obećanju Boga koji je uvijek vjeran. Stoga su kršćani od samih početaka za nadu koristili znak sidra, koje daje stabilnost i sigurnost. Kršćanska nada je poput sidra koje naše srce privezuje za obećanje Gospodina Isusa, koji nas je spasio svojom smrću i uskrsnućem i koji će ponovno doći među nas. Ta nada nastavlja pokazivati kao pravi obzor života „novo nebo“ i „novu zemlju“ (2 Pt 3, 13), gdje će život svih stvorenja pronaći svoj istinski smisao, jer naša prava domovina je na nebu (usp. Fil 3, 20).

Božji grad, samim tim, stavlja pred nas obavezu brinuti se za gradove čovječanstva. Oni moraju početi nalikovati njemu već sada. Nada, potpomognuta Božjom ljubavlju, izlivenom u srcima našim po Duhu Svetom (usp. Rim 5, 5), preobražava ljudsko srce u plodno tlo na kojem može cvjetati ljubav prema životu svijeta. Crkvena predaja neprestano potvrđuje tu cirkularnost između triju bogoslovnih kreposti: vjere, nade i ljubavi. Nada se rađa iz vjere, koja je jača i podupire, i počiva na temelju ljubavi, koja je majka svih kreposti. A ljubav je ono što nam je potrebno danas, sada. To nije obećanje, nego stvarnost koju gledamo s radošću i odgovornošću: ona nas zahvaća, usmjeravajući naše odluke prema općem dobru. Onaj tko nema ljubavi, naprotiv, ne samo da nema vjere i nade, već lišava nade i bližnjega.

5. Biblijski poziv na nadu, dakle, ide ruku pod ruku s dužnošću preuzimanja s tim povezanih odgovornosti u povijesti, bez oklijevanja. Ljubav, naime, „predstavlja veliku društvenu zapovijed“ (Katekizam Katoličke Crkve, 1889). Siromaštvo ima strukturne uzroke kojima se valja posvetiti i ukloniti ih. Dok se to događa, svi smo pozvani pružati nove znakove nade koji svjedoče o kršćanskoj ljubavi, baš kao što su činili mnogi sveci i svetice u svakom dobu. Bolnice i škole, na primjer, su ustanove osnovane s ciljem da izraze podršku najslabijima i marginaliziranima. One bi sada trebale biti dio javnih politika svake zemlje, no ratovi i nejednakosti to često i dalje sprječavaju. Znakovi nade danas sve više postaju obiteljski domovi, zajednice za skrb o maloljetnicima, savjetovališta i prihvatni centri, pučke kuhinje, prenoćišta, pučke škole: koliko je samo primjera koje možda ne primjećujemo, ali koji su silno važni za uklanjanje ravnodušnosti i poticanje zalaganja u raznim oblicima volonterskog rada!

Siromasi za Crkvu nisu nešto sporedno, nego njezina najdraža braća i sestre, jer nas svaki pojedini od njih, svojim životom, pa i riječima i mudrošću koje uosobljuju, potiče da stupimo u konkretan dodir sa istinom Evanđelja. Stoga Svjetski dan siromaha želi podsjetiti naše zajednice da su siromasi u središtu cjelokupnog pastoralnog rada i to ne samo njezina karitativnog aspekta, nego jednako tako i onoga što Crkva slavi i naviješta. Bog je preuzeo na sebe njihovo siromaštvo kako bi nas obogatio njihovim glasovima, njihovim pričama, njihovim licima. Svi oblici siromaštva, bez iznimke, poziv su na konkretno življenje evanđelja i na pružanje djelotvornih znakova nade.

6. To je poziv koji dolazi od slavlja Jubileja. Nije slučajno da se Svjetski dan siromaha slavi pred kraj ove milosne godine. Kada se Sveta vrata zatvore, morat ćemo čuvati i dijeliti Božje darove koje nam se stavljalo u ruke tijekom cijele te godine molitve, obraćenja i svjedočenja. Siromasi nisu predmeti naše pastoralne skrbi, nego kreativni subjekti koji nas potiču da uvijek iznova pronalazimo nove oblike življenja evanđelja danas. Suočeni s uvijek novim valovima siromaštva, postoji opasnost da se na to naviknemo i pomirimo s tim. Svakodnevno susrećemo siromašne ili osiromašene ljude i ponekad se može dogoditi da i mi sami imamo manje, da izgubimo ono što nam se nekad činilo sigurnim: stan, dovoljno hrane u danu, pristup zdravstvenoj skrbi, dobru razinu obrazovanja i informiranosti, te slobodu vjeroispovijedi i izražavanja.

Kad promičemo opće dobro, naša društvena odgovornost temelji se na stvaralačkom činu Boga, koji svima daje dobra zemlje: kako ona, tako i plodovi ljudskog rada moraju biti jednako dostupni svima. Pomaganje siromašnima, naime, prije no pravde, tiče se ljubavi. Kao što primjećuje sveti Augustin: „Gladnome daješ kruha, ali bilo bi bolje da nitko nije gladan, premda tada ne bi bilo nikoga tko je kruha gladan. Gologa odijevaš, ali koliko bi bolje bilo da svi imaju odjeću i da ne bude te oskudice!“ (Komentar 1 Iv, VIII, 5).

Stoga se nadam da će ova Jubilarna godina potaknuti razvoj politika za borbu protiv drevnih i novih oblika siromaštva, kao i nove inicijative za potporu i pomoć najsiromašnijima među siromasima. Posao, obrazovanje, dom, zdravlje, sve su to preduvjeti za sigurnost koja se nikada neće postići oružjem. Čestitam na već postojećim inicijativama i naporima koje veliki broj muškaraca i žena dobre volje svakodnevno ulažu diljem svijeta.

Povjerimo se Presvetoj Mariji, Tješiteljici žalosnih i s njom uzdignimo pjesmu nade, služeći se riječima iz himna Te Deum: „In Te, Domine, speravi, non confundar in aeternum – U tebe se, Gospodine, uzdam: o da ne budem postiđen dovijeka!“.

Iz Vatikana, 13. lipnja 2025., spomendan svetog Antuna Padovanskog, zaštitnika siromaha.

PAPA LAV XIV.

U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«

Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.' Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.«

»Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.' Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.«

Svećenik: vlč. Odilon Singbo.

U ono vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!«

»Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi, pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ‘Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti da li s deset tisuća može presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.«

»Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

Krajem te godine u Aziji je bilo ukupno 74 056 svećenika, od čega 41 880 dijecezanskih svećenika i 32 176 redovničkih. Na po površini najvećem kontinentu živjelo je 155 198 000 katolika.

U Africi je također značajno porastao broj svećenika, za 1451. Značajno je povećan i broj biskupijskih svećenika koji je porastao 1221. Na kraju 2023. godine bilo je ukupno 38 570 biskupijskih svećenika, tj. 230 više nego godinu dana prije, ukupno 16 540. Ukupno je 55 110 svećenika djelovalo među 280 732 000 katolika u Africi.

U Europi i Americi broj se svećenika smanjio. U Europi je broj pao za 2486 na ukupno 155 091. Ipak, krajem 2023. godine ovdje je još uvijek bilo više svećenika nego u Africi i Aziji zajedno. U Americi je krajem 2023. godine bilo 800 svećenika manje nego godinu dana ranije, ukupno 118 345. U svijetu je krajem iste godine bilo ukupno 406 996 svećenika, 734 manje nego godinu dana prije.

Nakon što su Sjedinjene Američke Države zaprijetile i vojnim udarima kako bi zaustavile zločine nad kršćanima u Nigeriji, tamošnja vlada sada očito pokušava izgladiti stvari, izvijestila je KNA. Vlada u Abuji izjavila je u nedjelju 2. studenoga da je otvorena za vojnu suradnju. Glasnogovornik vlade Daniel Bwala prethodno je u izjavi naglasio da obje zemlje imaju zajednički interes u borbi protiv svih oblika terorizma. Dodao je da je američki predsjednik Donald Trump značajno podržao Nigeriju prodajom oružja.

"Pozdravljamo američku pomoć sve dok ona priznaje naš teritorijalni integritet", rekao je za Reuters Bwala.

Prema Bwali, idealno bi bilo da se na zajedničkom sastanku raspravi o različitim stavovima o tome prijete li teroristi u Nigeriji samo kršćanima ili i pripadnicima drugih religija. No nije potvrđeno planira li se uopće održavanje takvog sastanka i na kojoj razini. U Nigeriji nikada nije djelovala međunarodna misija za borbu protiv terorizma.

Prema novinama "Vanguard", Bayo Onanuga, posebni savjetnik za informacije i strategiju nigerijskog predsjednika Bole Tinubua, govorio je o "šaradi koju je orkestrirala Amerika". Prema njegovim riječima Tinubu je već poduzeo mjere prije Trumpovih prijetnji i dao jasne upute zapovjednicima nigerijskih oružanih snaga.

Tinubu, koji je i sam musliman, a oženjen je kršćanskom pastoricom, odgovorio je vlastitom objavom na društvenim mrežama: "Prikazivanje Nigerije kao vjerski netolerantne države ne odražava našu nacionalnu stvarnost niti priznaje dosljedne i iskrene napore vlade da zaštiti vjersku slobodu svih Nigerijaca."

Sjeveroistočna Nigerija je uporište islamističke terorističke skupine Boko Haram, koja je od 2009. postala sve radikalnija. Stručnjaci, međutim, imaju različita mišljenja o tome u kojoj su mjeri njezini postupci vjerski motivirani. Godine 2016. "Islamska država u zapadnoafričkoj provinciji" odvojila se od Boko Harama.

Predsjednik Donald Trump rekao je da Nigeriju naziva "državom od posebne zabrinutosti".

Podsjetimo, u objavi na društvenim mrežama 31. listopada, američki predsjednik Trump je poručio: "Kršćanstvo se suočava s egzistencijalnom prijetnjom u Nigeriji. Tisuće kršćana su ubijene. Radikalni islamisti odgovorni su za ovaj masovni pokolj. Ovime Nigeriju proglašavam 'državom od posebne zabrinutosti (CPC)'''.

Prema Zakonu o međunarodnim vjerskim slobodama (IRFA) iz 1998., američki predsjednik mora odrediti zemlje koje sudjeluju ili toleriraju "posebno teška kršenja vjerskih sloboda" - CPC.

Posljednje oznake CPC-a dao je državni tajnik Antony Blinken u prosincu 2023. Blinken je isto tako opozvao oznaku CPC-a za Nigeriju koju je 2020. uveo tadašnji državni tajnik Mike Pompeo.

Kršćanski čelnici dostavili su pismo Trumpu 15. listopada u kojem se navodi da je u Nigeriji 52.000 kršćana ubijeno i da je više od 20.000 crkava napadnuto i uništeno od 2009. godine. Osim toga, navodi se da su tisuće kršćana ubijene i silovane 2025. godine, a "više od 100 kršćanskih pastora i katoličkih svećenika uzeti su kao taoci radi otkupnine".

Trump je u objavi na društvenim mrežama rekao: ''Sjedinjene Države ne mogu stajati po strani dok se takva zvjerstva događaju u Nigeriji i brojnim drugim zemljama… Spremni smo, voljni i sposobni spasiti našu veliku kršćansku populaciju diljem svijeta!"

Trump je u subotu 1. listopada izjavio da je od Ministarstva obrane zatražio da se pripremi za moguću "brzu" vojnu akciju u Nigeriji ne spriječi li ta najmnogoljudnija afrička zemlja ubijanje kršćana.

Oko 236 milijuna ljudi živi u Nigeriji; sjever - gdje je islamski zakon na snazi u dvanaest država - pretežno je muslimanski, dok je jug uglavnom kršćanski.

ktabkbih.net

Shagufta Kausar, pakistanska kršćanka koja je provela sedam godina u zatvoru zbog lažnih optužbi za bogohuljenje, opisala je „čudo“ koje je dovelo do njezina oslobađanja. Nedavno je ispričala kako je „čudesni potres“ doveo do njezine slobode, nakon sedam godina provedenih u zatvoru zbog lažnih optužbi, izvijestila je Aleteia, prenosi Svjetlo riječi.

Govoreći na predstavljanju izvješća „Vjerska sloboda u svijetu 2025.“ organizacije „Pomoć Crkvi u nevolji“, Kausar je rekla da su joj pakistanske vlasti ponudile oslobađanje ako počini čin bogohuljenja protiv vlastite kršćanske vjere.

„Tada sam imala izbor da budem oslobođena jednostavnim poricanjem Isusa“, rekla je preko svog brata koji je prevodio njezine riječi na događaju 21. listopada. „Ali rekla sam: ne. Isus je umro na križu za moje grijehe. Neću ga zanijekati.“

Kausar i njezin suprug Shafqat Emanuel optuženi su za bogohuljenje 2013. godine. Uhićeni su, pretučeni i mučeni od strane pakistanske policije. Kausar su obavijestili da je optužena za slanje bogohulne poruke predsjedniku Pakistanske odvjetničke komore iako tog čovjeka nikada nije upoznala, ni imala njegov kontakt, niti posjedovala mobitel.

„To je bilo jednostavno progon zbog moje vjere, a rulja je vani uzvikivala: ‘Smrt za Shaguftu i Shafqata Emanuela’“, rekla je.

Kausar i njezin suprug, koji je paraliziran, osuđeni su na smrtnu kaznu zbog bogohuljenja. Poslani su u samice u različite zatvore.

Organizacija „Human Rights Watch“ upozorila je ranije ove godine: „Pakistanski zakoni o bogohuljenju potiču vjersku diskriminaciju i koriste se za napade na siromašne i manjine kroz nezakonita iseljenja i otimanje zemljišta.“

Pomoć izdaleka

Tijekom boravka u zatvoru Kausar je imala teške zdravstvene poteškoće i izgubila sposobnost govora — ali nije izgubila vjeru.

„Zamolila sam Gospodina da mi da još jednu priliku za život jer sam željela ponovno vidjeti svoju djecu“, rekla je. „Tada sam imala viđenje. Vidjela sam križ i Gospodina i On me izliječio. Pala sam na koljena i slavila Gospodina za život koji mi je dao.“

Oko sedam godina nakon početka kazne, dogodilo se čudo, rekla je.

„Jednog dana sam čitala Djela apostolska, kada su Pavao i Sila u zatvoru, i potres otvara vrata. Upravo dok sam to čitala, osjetila sam pravi potres. Sve se treslo, stražari su vikali. No nakon nekog vremena, dogodio se drugi potres,“ rekla je Kausar.

Taj „potres“, objasnila je, „bila je peticija u Nizozemskoj koja je pozivala na moje oslobađanje. Šesnaest tisuća ljudi potpisalo je peticiju u samo jednom danu i ona je dostavljena veleposlanstvu Pakistana. Zatim je Europski parlament usvojio rezoluciju s više od 600 glasova, prijeteći Pakistanu posljedicama ako nas ne oslobode.“

„To je za nas bilo čudo.“

Nakon oslobađanja iz zatvora, ona i njezin suprug ponovno su se susreli s djecom i napustili Pakistan. Danas se zalažu za druge kršćane koji su progonjeni zbog svoje vjere.

Iako su sada slobodni, Shagufta i Shafqat nisu zaboravili svoje sunarodnjake koji i dalje trpe progon u Pakistanu.

„Mnogo ih još uvijek pati“, rekla je Shagufta Kausar.

Drama pod redateljskom palicom Dallasa Jenkinsa, već petu sezonu zaredom, približava život i djelovanje Isusa Krista milijunima gledatelja, a Isusov lik na malim ekranima donio je Jonathan Roumie, kojemu je ova uloga promijenila život.

Posljednja sezona serije dostupna je na 50 jezika, od kojih je 36 sinkronizirano, piše Fortress of Solitude.

Dugoročni cilj je nevjerojatnih 600 jezika, što bi seriju učinilo dostupnom većini svjetske populacije.

Redatelj je objasnio da još od početka snimanja 2017. postoji težnja za autentičnošću.

„Dok smo razrađivali ideje za stvaranje serije, dvojici koscenarista napisao sam jednu riječ velikim slovima na velikom listu bijelog papira: AUTENTIČNO. Nismo namjeravali juriti za slavom ili idejama za koje smo mislili da će rezultirati većim ‘uspjehom’.“

„Naš je posao bio biti vjeran karakteru i namjerama Isusa i Evanđelja te napraviti najautentičniju moguću seriju. Ništa drugo nije bilo važno“, ispričao je Jenkins koji popularnu seriju namjerava zaključiti sedmom sezonom.