Duhovni boj
Riječi ove drevne molitvice odjekuju stoljećima u Crkvi. Danas, u vremenu političke korektnosti, apsolutne tolerancije i krajnje uključivosti, obično ne govorimo o neprijateljima. Svi smo „prijatelji“. Ipak, kršćani su stoljećima svjesni da postoje neprijatelji presvete Djevice, a to su neprijatelji njezina Sina, a onda i naši neprijatelji. Prvenstveno je to Sotona i vojska njegovih zloduha koji se bore protiv Boga, njegove Majke i njezina potomstva. Neprijatelj je i grijeh i sve vrste napasti. Neprijatelj su i svi iskrivljeni i lažni nauci.

Postojanje neprijatelja Djevice i naša molitva za jakost, podrazumijevaju da se nalazimo usred duhovnoga boja. Taj duhovni boj traje od Edenskoga vrta. Otada Gospodin nudi ljudima spasenje, a Đavao ih nastoji odvući u propast. Duhovni se taj boj vidi u povijesti Izabranog naroda, a vrhunac mu je na Kalvariji. Iako je naš Gospodin na križu izvojevao pobjedu, svatko od nas treba slobodno prihvatiti tu pobjedu. To prihvaćanje se događa u našem životu. Možemo izabrati.

I tu se očituje duhovni boj u koji smo i mi uključeni. Sveti Augustin to opisuje ovako: „Dvije ljubavi stvorile su dva grada: ljubav prema sebi, dovedena do prezira Boga – zemaljski grad; ljubav prema Bogu, dovedena do prezira sebe – nebeski grad“ (Augustin, O državi Božjoj). Mi svojim životnim izborima, biramo grad u kojem ćemo živjeti.

Kao što vidimo u ovoj molitvici, važnu, neizostavnu ulogu u ovom boju ima presveta Djevica Marija. Naime, đavao se bori protiv nje, a i protiv nas kad smo na njezinoj strani. Njezina strana, prava je strana, to je strana Isusa Krista, to je Božja strana, ispravna strana povijesti, Božji grad. Hvaleći nju, rastemo u kreposti, u jakosti koja nam omogućuje učinkovitost u tom duhovnom boju.

Marija – Kovčeg saveza

Kršćani su se kroz stoljeća uvjerili u neizostavnost Djevice, u njezinu moć i stoga se nisu libili pridavati joj mnoge naslove. Lauretanske litanije koje svaki dan molimo svjedoče nam mnoštvo naziva presvete Djevice. Jedan od tih naziva je Foederis arca – Škrinja zavjetna (Kovčeg saveza) i upravo nam taj naziv može pomoći razumjeti Marijinu ulogu u duhovnom boju. Knjiga Jesus and Jewish Roots of Mary američkog bibličara Branta Pitrea izvor je ovoga što ću sad govoriti o Škrinji zavjetnoj.

Podsjetimo se nekih osnovnih informacija o starozavjetnom Kovčegu saveza. Kad su Izraelci, nakon izlaska iz Egipta, putovali pustinjom prema obećanoj zemlji, Gospodin im je dao detaljne upute kako će mu napraviti šator i u šatoru svetište u kojemu će on prebivati među njima i govoriti s njima. U svetište su trebali smjestiti kovčeg napravljen od drveta koje se smatralo neraspadljivim. Trebali su ga optočiti zlatom iznutra i izvana. U kovčeg se trebalo staviti ploče deset zapovijedi, posudu mane (kruha iz pustinje) i Aronov štap koji je bio procvjetao. Kad sve bude gotovo, svetište i Kovčeg su mjesto gdje će se spustiti oblak Božje prisutnosti. Kovčeg su Izraelci nosili sa sobom kroz pustinju sve do Obećane zemlje. Ipak, ne završava tu sva priča s Kovčegom. Kovčeg je kroz razdoblja boravio u različitim dijelovima Zemlje, čak je na trenutak bio otet, ali su ga Filistejci brzo vratili.

U vrijeme Kraljevstva, Pismo kaže da je David otišao s narodom donijeti Kovčeg u Jeruzalem. Umjesto da ga nose na motkama kako je propisano, oni su ga stavili na volovska kola pa je Uzija nesmotreno stradao. David se pobojao pa ostavio Kovčeg na drugom mjestu. Kad je čuo da je kuća gdje je ostavio Kovčeg bila blagoslovljena, doveo je Kovčeg u Jeruzalem i od radosti pred njim plesao. Ipak, nakon smrti Salomona koji je naslijedio Davida, Božja slava je napustila Jeruzalem, a Kovčeg je nestao. Predaja kaže da je prorok Jeremija sakrio Kovčeg na brdu Nebo, na nepoznatu mjestu dok Gospodin ne obznani svoje milosrđe. Dakle kad se ponovno pojavi oblak slave Gospodnje, znat će se gdje je Kovčeg.

U Isusovo vrijeme, Židovi su čekali Mesiju, ali su očekivali i pojavu Kovčega saveza i objavu Božje slave. Kad uzmemo Novi zavjeti i krenemo ga čitati tim židovskim očima, uvidjet ćemo da se jasno pokazuje da je Marija taj Kovčeg saveza. Pogledajmo te poveznice. U knjizi Izlaska (40, 34-35) se opisuje da su slava Gospodnja i oblak prekrili Kovčeg i osjenili ga. U Lukinu evanđelju (1, 35) stoji da je Duh Sveti sišao na Mariju i osjenio je. U grčkom tekstu je ista riječ za osjeniti. U Drugoj Samuelovoj (6, 2) David je pohitao u Judejsko gorje donijeti Kovčeg Božji. U Luke (1, 39) Marija je pohitala u Judejsko gorje posjetiti Elizabetu.

David priznaje svoju nedostojnost: „Kako bi mogao meni doći Kovčeg Gospodnji“ (2Sam 6, 9). Elizabeta čini isto: „Otkuda meni da mi dođe Majka Gospodina mojega“ (Lk 1, 39). David je igrao pred Kovčegom saveza i klicao (2Sam 6, 15-16), Ivan je igrao kad je došla Marija, a Elizabeta klicala (Lk 1, 41-42). Kovčeg je u Obed-Edomovoj kući ostao tri mjeseca (2Sam 6, 11). Marija je ostala u gorju s Elizabetom tri mjeseca (Lk 1, 56). Dalje, u Knjizi Otkrivenja 11, 19 do 12, 2 opisuje se nebeski Hram. Kaže se da se pokazao Kovčeg saveza i odmah nastavlja s opisom Žene zaodjenute suncem. Rečenica za rečenicom. (U našim Biblijama te se rečenice nalaze u različitim poglavljima, ali Ivan nije dijelio poglavlja, to je kasnije dodano.) Iako sami biblijski tekst ne kaže da je ta žena Marija, tradicija Crkve, od ranih dana u ovoj ženi vidi Mariju.

Ako ovo nije bio dosta, pogledajmo na još nešto. Kovčeg je mjesto Božjeg prebivanja među ljudima. Marija je Majka Boga Isusa Krista. U Kovčegu se nalazilo Deset zapovijedi – Božja riječ, a Marija je nosila Isusa – vječnu Očevu Riječ. U Kovčegu je bila posuda s manom – kruhom s neba u pustinji, a Marija je nosila Isusa – Kruh Živi koji je s neba sišao. U kovčegu se nalazio Aronov svećenički štap koji je procvjetao, a Marija je nosila nebeskoga Velikog Svećenika Isusa Krista. Rekli smo da je kovčeg bio od drveta koje se smatralo neraspadljvim, a za Mariju Crkva naučava da je bez raspadanja uznesena na Nebo. Kovčeg je sav bio optočen zlatom koje je upućivalo na svetost, a za Mariju Crkva uči da je vazda djevca, presveta i bezgrješna, bez ikakve ljage. Kovčeg saveza je nakon izlaska iz pustinje svoje mjesto našao u Obećanoj zemlji i tu je došao i narod koji ga je nosio uza se. Marija je vječna Škrinja zavjetna uznesena u nebeski Jeruzalem, našu vječnu domovinu gdje se i mi nadamo jednoga dana stići.

Konačno i Crkva u Katekizmu kaže: „Marija, u koju dolazi da se nastani Gospodin (…) je (…) Kovčeg zavjetni, mjesto gdje prebiva Slava Gospodnja, Šator Božji s ljudima“ (KKC 2676).

U Starom zavjetu možemo čitati kako je Kovčeg bio mjesto Božje prisutnosti, ali izvor njihove pobjede. Kad god su Izraelci išli u neki boj noseći Kovčeg, pobjeđivali su, kad nisu, gubili su. Zato iz svega ovoga možemo mirno sa sigurnošću zaključiti da je Marija ključ pobjede u ovom duhovnom boju. Tko sa sobom nosi Škrinju zavjetnu, zasigurno pobjeđuje. Tko zanemari taj zlatni kovčeg, propada.

Viteški duh sv. Franje

Ove godine slavimo 800 godina od preminuća svetoga Franje Asiškoga. Franjo je za nas franjevce izvor, naš fons na koji idemo zahvatiti svježu vodu našega zvanja i našega načina života. On nam je primjer kako se bori u ovom duhovnom boju. Ovih dana ste ponešto čuli i još ćete slušati o svetom Franji. Istaknimo sada jedan zanimljiv detalj iz njegovoga životopisa.

Sveti Franjo se rodio na kraju 12. stoljeća. U tom vremenu su istaknuto mjesto u društvu imali vitezovi. Upravo je sveti Franjo nekada maštao o tome da postane slavan vitez. Jedne prigode, u snu ga je netko pozvao njegovim imenom i poveo ga u neku divnu palaču. Sva je bila puna vojničkog oružja i štitova po zidovima. Franju je pogled na to sjajno oružje radovao, ali je i pitao čije je to. Glas mu je rekao da to pripada njemu i njegovim vojnicima. Nakon toga sna, odlučio se odvažiti i krenuti putem viteštva. Pridružio se nekom velikašu iz Asiza na putu u Apuliju kako bi tamo postao vitezom nekog kneza Gentila.

Ipak, u drugom snu u Spoletu, neki glas ga je upitao kamo ide i koji su planovi. Kad mu je Franjo sve ispričao, glas ga je pitao:

Tko ti može učiniti više, gospodar ili sluga? On odgovori: Gospodar. Glas na to reče: „Zašto dakle poradi sluge napuštaš gospodara, a poradi podložnika napuštaš kneza?“ Franjo upita: „Što hoćeš da učinim, Gospodine?“ Glas odgovori: „Vrati se u svoj zavičaj i bit će ti rečeno što ti je činiti. Drugačije, naime, trebaš shvatiti snoviđenje koje si vidio.“ (usp. Legenda trojice drugova, 5-6)

Viteštvo je bilo pojava srednjega vijeka. Izvorno su to bili muškarci koji su se posebno posvećivali vojničkom životu u službi svoga gospodara kao konjanici. Vremenom je Crkva utjecala na oblikovanje viteštva u kršćanski ideal. Redovito su imali i jasna pravila po kojima su živjeli i ta pravila su bila prožeta kršćanskim idealima časnoga života, vjernosti Bogu, pravednosti, hrabrosti, askeze, brige za slabe, zaštitnika Crkve, spreman položiti život za istinu. Služio je svome gospodaru, ali se posebno isticalo i da čuva čast i služi svojoj gospodarici. Tako se s vremenom vitezove počelo promatrati kao Kristove vojnike koji na poseban način štuju i Mariju.

Kad sam čitao jednu knjigu o počecima cistercitskog redovništva – Tri buntovna redovnika – tamo se pojavljuje ta slika viteštva. Sveti Robert iz Molesmesa, jedan od osnivača samostana Citeaux, bio je iz obitelji vitezova i očekivalo se da će i on ići tim putem. Posebno jer je bio jake tjelesne građe pa su gotovo bili sigurni u njegovu svijetlu vitešku budućnost. Ipak se on odlučio za monaški život i to nazivao „uzvišenijim viteštvom“. Vidio je monaški život kao život borbe, discipline, viteštva, ali u potpunom služenju Gospodinu, ali i svojoj Gospodarici. Upravo je ova cistercitska tradicija najzaslužnija i za promicanje naziva Domina Nostra, Notre Dame, Our Lady, Madonna, Gospa. Marija je Gospodarica kojoj monah služi kao vitez.

Onaj san koji je sveti Franjo imao, upravo ga je pozivao na to „uzvišenije viteštvo“ – redovnički život potpuno stavljen u službu Gospodina, potpuno posvećen Gospi. Tko je imalo nešto čuo o svetom Franji, zna da je taj čovjek bio ljubitelj Isusa, njegova Gospodina. Neprestanom molitvom, potpunim siromaštvom, služenjem Crkvi, živio je svoj život potpuno za Gospodina. Neki njegovi životopisi ga upravo nazivaju Vojnik Kristov, ili vitez Kristov. Mnoge su viteške kreposti: discipline, askeze, pravednosti, brige za slabe, bile prisutne na njemu.

U njegovo vrijeme Crkva se nalazila u mnogim problemima, moralnoj krizi, nedosljednosti klerika, a Franjin pokret je bio obnova koja je na prostorima koji su teritorijalno pripadali Crkvi, obnovila Kristovo Kraljevstvo. Broj braće je brzo rastao, propovijedali su obraćenje, obnavljali i popravljali Crkvu. Franjin viteški pokret na koji ga je Gospodin pozvao pridružio je svoje snage duhovnom boju i borio se za Krista Kralja oružjem pokore, molitve, sakramenata i propovijedanja Riječi Božje.

Uz sve to, u Franjinom životu je bila posebno istaknuta jedna viteška značajka. Svom snagom je ljubio, častio, štovao svoju gospodaricu – Presvetu Djevicu Mariju. Njegov životopis kaže: „Isusovu je Majku obasipao neizrecivom ljubavlju zato što nam je dala brata, uzvišenoga Gospodina. Njoj je molio posebne pohvale, upravljao prošnje, prikazivao osjećaje, koliko to i kako ljudski jezik ne može ni izraziti“ (2Cel, 150). Obnovio je i posebno ljubio crkvicu svete Marije Anđeoske. Na La Verni je dao da se izgradi crkvica posvećena Gospi istih dimenzija. Uvijek je i u svemu kao vitez, služio i branio čast svoje Gospe.

Franjo je živio kao Gospin vitez koji se boji u ovom duhovnom boju. Uvijek je nastojao biti na strani presvete Djevice i zato je i pobijedio. U svome Pozdravu blaženoj Djevici, Franjo je kao njezin vitez, prvo naziva Domina – Gospodarica, a onda dalje govori: zdravo palačo njegova, šatore njegov, dome njegov, odjećo njegova. Te nas slike neodoljivo podsjećaju na onu sliku Kovčega saveza koji je mjesto Božje prisutnosti. Franjo je znao da je Marija Kovčeg saveza i bio je svjestan da samo noseći sa sobom taj kovčeg saveza, može izvojevati pobjedu u duhovnom boju.

Ta posebna Gospina prisutnost vidi se u svim dijelovima njegova života. Franjo je u toj maloj crkvi Marije Anđeoske čuo riječi evanđelja da proda sve i pođe za Isusom. Tamo je primao braću i to mjesto odredio kao srce bratstva. Pod njezinom zaštitom je i izabrao kakav će habit braća nositi. Tamo je primio i svetu Klaru da se pridruži tom pokretu manje braće. Tu je sazivao braću na kapitule da pod Gospinim okriljem donose odluke o budućnosti Reda. Odatle je slao prve misionare na sve četiri strane svijeta. I rane Kristove je primio pod njezinom zaštitom na La Verni u blizini crkve Marije Anđeoske. Kod Marije Anđeoske je posljednji put primio sestru Jakobu, prvu svjetovnu franjevku. Konačno, tamo je, u Gospinu zagrljaju, ispustio svoj duh i prešao Gospodinu. Upravo ove godine slavimo 800 godina od toga slavnoga prelaska iz ovozemnog u vječni život. Poput Izraelaca, išao je pustinjom zemaljskom, da bi predvođen Marijom Škrinjom Zavjetnom ušao u Obećanu zemlju – nebeski Jeruzalem, grad Božji, sjedište Krista Kralja.

Prije toga svoga konačnog prijelaza, Gospu „je postavio da bude odvjetnicom Reda i (…) pod njezina krila smjestio svoje sinove, koje je imao ostaviti, da ih ona do svršetka grije i zaštićuje“ (2Cel, 150). A i posebno je braći preporučio da uvijek čuvaju mjesto Marije Anđeoske i da se ne daju iz njega istjerati, a tim riječima ih je zapravo povjerio Gospi, i potakao da se bore za Kristovo Kraljevstvo s Marijom kao vitezovi.

Braća su na taj Franjin poticaj odgovorila poslušno i borila se na Marijinoj strani. To se moglo vidjeti u spremnosti fratara da se uvijek stave na raspolaganje Crkvi i tako s Marijom šire Kristovo Kraljevstvo. Borili su se na njezinoj strani i kad nisu svi bili za njezinu Bezgrješnost. Naime, jedno vrijeme je među teolozima prošireno teološko mišljenje da je Marija začeta grešna, ali kasnije očišćena. Fratri, posebno bl. Ivan Duns Škot, ustrajno su branili istinu da je Marija bezgrješno začeta. Borili su se na njezinoj strani kad su gradili crkve njezinu slavnom Uznesenju na čast. Iako je dogma proglašena tek u prošlom stoljeću, fratri su promicali i istinu o Marijinom Uznesenju na Nebo. Borili su se na njezinoj strani, čuvajući sveta mjesta gdje je fizički boravila i stara i nova Škrinja zavjetna – t.j. čuvali su i danas čuvaju sveta mjesta u Svetoj Zemlji. Fratri su se istakli i kao veliki misionari, a mnogi su svoju misiju posvjedočili prolijevanjem svoje krvi za svoga Gospodina i Gospodaricu.

Dakle, Franjino služenje Gospi i viteški napori za širenje Kristova Kraljevstva s Marijom, vjerno su nastavila i njegova braća. Pobožnost Gospi su nosili kao Kovčeg saveza i tako pobjeđivali.

Viteštvo Cristero mučenika

To se pokazalo istinitim i u 16. stoljeću kada su fratri našega Reda postali navjestitelji Evanđelja u novom svijetu. Kad je otkrivena Amerika, franjevci su imali najznačajniju ulogu u širenju Kristova Kraljevstva i pobožnosti prema Gospi na tom novom kontinentu. Ovaj misionarski pothvat posebno ističem zato što želim da pažnju malo usmjerimo upravo na Amerike, točnije na Meksiko. Kad su prvi misionari stupili tamo, kažu da su imali malo uspjeha u propovijedanju i malo krštenja. Godine 1531. Gospa se ukazala na brdu Tepeyac. Nakon toga Gospina ukazanja i dara čudesne slike Djevice Gvadalupske, dogodila se eksplozija obraćenja i krštenja. Opet se Marija pokazala kao Škrinja zavjetna koja donosi pobjede za Kristovo Kraljevstvo. Otada je katolička vjera bila živa i plodonosna u toj zemlji.

Ipak, zemaljski grad ne miruje pa uvijek nastoji umanjiti i uništiti Kristovo Kraljevstvo. Takvo nešto se dogodilo prije točno 100 godina u Meksiku. Nekoliko godina prije, u Meksiku se dogodila liberalna revolucija koja je zagovara izrazitu sekularizaciju društva. Jedan od njihovih ciljeva je bio potpuno onemogućiti utjecaj Katoličke Crkve u Meksiku. Tako je ustav iz 1917. sadržavao izrazito antiklerikalne zakone koji bi ostvarili taj cilj. No ti se zakoni ispočetka nisu provodili, ali je dolaskom predsjednika Callesa to promijenjeno. On je počeo provoditi restrikcije vjerskoga života, zabranjivati javne manifestacije, čak i nošenje habita i kleričke odjeće na javnim mjestima. Narod, duboko ukorijenjen u katoličanstvo, bunio se pa su pokrenuli peticiju i bojkote, ali sve to nije imalo ploda nego je potaklo vladu na još strože mjere. Sve je kulminiralo 1926. Dana 1. kolovoza, biskupi su u znak protesta zatvorili crkve i obustavili javna bogoslužja. Narod je uskoro iscrpio sva mirna rješenja, razgovore, peticije, prosvjede i ustao na oružje.

Tako nastaje Cristiada ili Cristero rat u kojemu su se obični ljudi, radnici, seljaci, svećenici, žene, mladi, čak i djeca, borili za prava Crkve i vjernika. Zapravo borili su se za očuvanje Kristova Kraljevstva po Blaženoj Djevici Mariji. Njihov pozdrav je bio Viva Cristo Rey! Živio Krist Kralj. U borbe su redovito marširali predvođeni zastavom Gospe Gvadalupske. Rat je bivao sve krvaviji. Federalna vojska je ubijala svećenike koji bi služili misu, neke su ubili jer nisu htjeli odati sadržaj ispovijedi Cristerosa. Kad bi zarobili neke od njih, mučili su ih i tjerali da se odreknu Krista, a oni su redovito posljednjih uzdahom uzvikivali Viva Cristo Rey! Viva la Virgen de Guadalupe! Mnoga svjedočanstva nam govore da su redovito molili svetu krunicu zajedno prije borbi. Ispovijedali su se, slavili svete mise, pričešćivali se. Obdržavali su postove i činili dodatne pokore kako bi pobijedilo Kristovo Kraljevstvo i proslavila se Presveta Djevica. Mnogi su položili živote, mnogi su i službeno beatificirani ili kanonizirani svetci Katoličke Crkve.

Jedan primjer Cristero viteza je sveti Jose Luis Sanchez del Rio. Bio je četrnaestogodišnjak koji se pridružio Cristerosima. Jer je bio mlad, ispočetka je pomagao u kampu, a kasnije je išao i u borbe. Upravo bi on nosio zastavu na kojoj pisalo Viva Cristo Rey y Nuestra Señora de Gudalaupe! U veljači 1928. dao je svoga konja generalu čijeg su konja bili ubili, a on sam je ostao u borbama i federalna vojska ga je zarobila. Mučen je i nagovaran da se odrekne Krista. Gledao je i vješanje drugog mladića i ohrabrivao ga. Njemu su ogulili kožu sa stopala i natjerali ga da tako hoda gradom sve do svoga groba. Putem su ga udarali i mučili. On je samo govorio: Viva Cristo Rey! Viva la Virgen de Guadalupe! Kad je došao do groba, još su mu jednom ponudili da se odrekne Isusa, a on je ustrajao: Viva Cristo Rey! Viva la Virgen de Guadalupe! Izboli su ga noževima, a onda upucali. Prije smrti je pisao majci svjestan da će ga ubiti i rekao joj da je sretan jer umire vjeran našemu Gospodinu. Svoju braću je ohrabrio da slijede njegov primjer.

Napori Cristero vitezova, njihova mučenička smrt i jaka vjera, sačuvali su vjeru u narodu. Oni su svojim životom posvjedočili za Krista Kralja i za njegovu Majku Mariju. Iako bi se njihove mnoge smrti mogle gledati kao gubitak, zahvaljujući njima, danas u Meksiku možemo javno slaviti svetu misu, možemo vidjeti tilmu Gospe Guadalupske, a i imamo svete vitezove čijem se zagovoru možemo uteći u našoj zemaljskoj borbi.

Duhovni boj u današnjici

Svjesni smo da duhovni boj i danas traje. I danas đavao nastoji srušiti Kristovo Kraljevstvo. I danas zemaljski grad želi uništiti Božji grad. Štoviše, nama koji živimo u današnjici, čini se kao da je duhovni žešći nego ikad, a mi kao da gubimo. Uzmemo li za primjer Franjevački red, vidimo da je brojem sve manji, revnost nije na razini. Red koji je stoljećima propovijedao mir i dobro, kao da nije učinkovit u donošenju mira. I nije to samo naš Red, nego i cijela naša zemaljska hodočasnička Crkva kao da je oslabila, kao da joj nedostaje života. Pogledamo li prosjek kršćana katolika, vidjet ćemo da je najveća bolest naša danas mlakost, osrednjost. Samo dimimo, ne gorimo. Preživljavamo, ne živimo. Puno je pokazatelja koju upućuju na to: katolici ne idu na misu. Katolici se ne ispovijedaju. Katolici ne vjeruju u stvarnu prisutnost Isusovu u Euharistiji. Katolici ne mole. Katolici žive kao i svi drugi. Vode se modom svijeta. Oblače se nečedno kao i svi drugi. Idu za ugodom tijela kao svi drugi. Zanemaruju i niječu nauk Crkve o moralu, o braku, o životu. Mnogi katolici su postali praktični nevjernici. Suobličili su se svijetu.
I nisu to oni tamo, nego mi ovdje. Ja u svome životu vidim kako često prevladava svijet, a ne grad Božji. Ja vidim u sebi osrednjost kad treba uskratiti tijelu ono što želi. Vidim u sebi slabost kada treba javno posvjedočiti Isusa i Gospu. Vidim u sebi kako je lako uzeti mobitel u ruke i provesti sate, a teško uzeti krunicu i moliti nekoliko minuta. Vidim kako je lako imati bratstvo za stolom, u ispraznim pričama satima, a teško u imati bratstvo u svečanoj molitvi i davanju časti Bogu pjevajući, svečano slaveći svetu misu. Vidim u sebi kako druge sudim, a sebe ne popravljam. Vidim u sebi ogovaranje i prozivanje tuđe mlakosti, grijeha, a sam se nikako pomaknuti s mjesta. I sada, dok ovo govorim, iz istih razloga se osjećam nelagodno i kroz glavu mi prolaze misli: što će sad o meni misliti ovi i oni? Hoće li ovaj govor o borbi, o vitezovima, netko shvatiti kao poziv na nasilje? Kao neko vraćanje u prošlost koju smo nadišli? Šta će misliti ovaj ili onaj? A vrlo rijetko se upitam, što misli moj Gospodin, moja Gospodarica Bezgrješna Djevica. One Gospodinove riječi: „Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! li jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta. (…) Revan budi i obrati se!“ (Otk 3, 15-16.19) – kao da su meni upućene.
Možda se sve ovo može učiniti pesimistično. Možda se netko pita: zašto govoriti o borbi, o ratu, o vitezovima na mjestu mira? Zar ne trebamo biti samo za mir. Mir – shalom – pax et bonum – punina je života i blagoslova. Mir nije samo prestanak zveckanja oružja. Mir nije samo ne-ratovanje. Mir je život u Božjoj volji. Mir je stvarnost Kristova Kraljevstva. Mir je potpuno prebivanje u Gospodinovoj volji. A to ne ide automatski, barem ne na ovom svijetu gdje se đavao, svijet i tijelo bore protiv Božjega grada. Zato se od nas traži borba. Borba za mir. Pravi mir – samo možemo izboriti boreći se s Marijom kao njezini vitezovi šireći vlast Krista Kralja – prvo u svom srcu, a onda u srcima braće, a onda u svaki kutak ove zemlje. Mi, Crkva na zemlji iznova treba otkriti da se zovemo Ecclesia militans – Vojujuća Crkva – Crkva koja se bori.

Međugorska viteška oprema

Mnogi ljudi koji dolaze ovdje u Međugorje, redovito kažu kako se tu može osjetiti jedan poseban mir. Ovdje se moli za mir. Ovdje se prima mir. Odavde se nosi mir. Ali bude i onih koji dolaze i odlaze, a mir ostane u Međugorju. To je tako zato što taj mir nije psihološki mir, nije sociološki mir, nego duhovni mir prebivanja u Božjoj volji. A za taj mir Božji, mir njegove volje, nije dovoljno doći na neko mjesto i čekati Boga da dadne svoj mir, nego se treba boriti. Treba se prvo boriti sa sobom i dopustiti da mir uđe u naš život. Onda se trebamo boriti da taj mir ne ostane ovdje, nego da ga ponesemo u svoje obitelji, u svoje župe. Onda župe u kojima se bori za mir, nose mir u cijelu Crkvu, i u svijet. Mir se širi tamo gdje se širi Isusovo Kraljevstvo. Mir se širi tamo gdje se bore Gospodinovi i Gospini vitezovi.

Na ovome mjestu nas Gospa poučava toj borbi. Ovdje ona daje upute svojim vitezovima. Duhovnost Međugorja je upravo duhovnost Škrinje zavjetne i njezinih vitezova. Ovdje primamo viteško oružje: Krunicu, Sveto Pismo, Ispovijed, Post, Euharistiju.
Sveta Krunica je naše prvo oružje. Sveti naš otac Franjo je stalno preporučivao braći da se neprestano povjeravaju Gospinom zagovoru. Kroz povijest mnogi su redovnici o pojasu nosili krunicu. Pogledajte gdje je moja krunica. Na mjestu gdje vitez drži svoj mač. Cristerosi su stalno molili krunicu, nosili je u ruci i oko vrata. I dok su imali fizičko oružje u ruci, nisu iz ruku ispuštali duhovni mač jer su bili svjesni da je to duhovni boj u kojem sudjeluju. Moleći Krunicu, mi prebivamo u prisutnosti Marije, Škrinje Zavjetne. A Škrinja je mjesto Božje prisutnosti. Moleći Krunicu, otkrivamo svoj identitet viteza Bezgrješne.

Sveto Pismo je naš viteški kodeks. Sveti Franjo svoju braću uči da je naš život: živjeti Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista. U Meksiku, Cristerosi nisu uvijek uza se imali Sveto Pismo, ali su s Marijom u svom srcu pohranjivali sve riječi Pisma koje su slušali na svetoj misi i po njima su živjeli. Svakodnevno čitanje svetog Pisma nas približava Gospodinu. Njegove upute i savjeti nas oblikuju i poučavaju kako živjeti Evanđelje Gospodina Isusa. Razmatranje Pisma nas uči kako biti Gospodinov i Gospin vitez.
Ispovijed je oklop. Sveti Franjo se često ispovijedao i na mnogim mjestima poticao braću da često ispovijedaju svoje grijehe. Cristerosi su prije borbe satima stajali u redovima i čekali ispovijed. Grijeh nas čini golima. Nemamo zaštitu posvetne milosti. Bez milosti se borimo sami i izgledi su nam nikakvi. Ranjivi smo. Zato se trebamo često ispovijedati da budemo u stanju milosti i da se milost u nama umnožava. Česta ispovijed poput oklopa na vitezu onemogućuje da grijeh, posebno smrtni, dopre do nas.

Tako oklopljeni, ostajemo uvijek spremni za boj.

Post je naš štit. Sveti Franjo je mnogo postio. Postio nekoliko puta godišnje po četrdeset dana. Postio je sve petke. U učio je braću da poste. Cristerosi su i u izvanrednom stanju postili petke i činili mnoge druge pokore, a i samu svoju muku prinosili Gospodinu kao pokoru. Postom i svakom drugom pokorom, odvraćamo sebe od zemaljskih dobara, uskraćujemo svome tijelu ono što traži i time se dodatno jačamo u borbi protiv grijeha. Stoga, pravi vitez posti redovito. Kroti svoju sebičnu narav, ne ugađa sebi, nego pokorom želi ugoditi svome Gospodinu i Gospi.

Euharistija je hrana koja nam daje snagu. Sveti Franjo je posebno volio i štovao Euharistiju. Kad god bi u daljini vidio crkvu, bacio bi se na koljena i klanjao se Isusu. Častio je i ljubio svećenike jer je Isus po njihovim rukama silazio na oltar. Braću je opominjao da pomno paze i čuvaju svaku česticu Euharistije da ne bi slučajno bila oskvrnjena. Bio je svjestan da je to hrana za život, ali i sami Gospodin stvarno prisutan. Cristerosi su se prvenstveno i borili za svetu misu. Redovito su slavili mise i nakon ispovijedi pristupali pričesti. Brinuli se da se ne obeščasti sveta Euharistija. Svećenici među njima su polagali živote zato što su slavili svetu misu. Crkva živi od Euharistije. To je hrana za boj, zalog vječnoga života, sudjelovanje u Isusovoj kalvarijskoj žrtvi kojoj me izvojevao konačnu pobjedu. Svečanim slavljenjem i dostojnim pristupanjem svetoj Pričesti, mi se potpuno opredjeljujemo za pobjedničku stranu, za Marijinu stranu, za Božju stranu.

Tako nas naša Gospodarica osposobljuje za borbu. Tako nas Kraljica Mira uči kako biti vitezovi mira, vitezovi Krista Kralja i njezini vitezovi. I to vrijedi za sve nas.

Budimo vitezovi

Budući da je sveti Franjo bio redovnik i da je ono uzvišeno viteštvo prvenstveno redovnički život, pred vas, dragi mladi, želim staviti redovnički život. Čitao sam jednu knjigu koja današnju situaciju oko razlučivanja i otkrivanja poziva naziva – nepotrebni misterij. Uslijed mnogih svjedočanstava o pozivu, stvorili smo sliku kao da je poziv na redovnički život neko misteriozno i rijetko iskustvo koje samo mali broj ljubi dobije. Povijest Crkve nas uči da i nije baš tako. Kroz povijest je puno veći broj ljudi stupao u samostane. Puno više je bilo monaha, redovnica, fratara. Gospodin nije prestao pozivati, nego smo se mi prestali odazivati. A i naše kompliciranje oko razlučivanja stvorilo je nekakav oblak misterioznosti oko poziva. Gospodin, braćo i sestre, i između vas poziva, ne samo neke, nego mnoge. U mnogim srcima ima čežnje za redovničkim posvećenjem, mnoge je Bog obdario potrebnim darovima, ali mnogi su mlaki, slavi, neodlučni. Neka vas primjer svetog našeg oca Franje i svetih Cristerosa potakne na vitešku odlučnost. Prigrlite Mariju i hrabro naprijed.

Svi vi koji ćete osnovati obitelj ili ste ih već osnovali, i taj životni stalež živite viteški. Uvijek pustite da vas Marija vodi, naoružajte se njezinim oružjem i gradite svete obitelji, obitelji u kojima se odgajaju djeca svetci, mnogo svetaca, djeca poput svetoj Josea, Gospini vitezovi.

Braćo i sestre, svi danas probudimo u sebi ovaj viteški duh i s Marijom se hrabro borimo za Kristovo Kraljevstvo.
Neka danas i svaki dan našega života odjekuje ova molitva s naših usana:
V. Dignare me laudare te Virgo sacrata.
R. Da mihi virtutem contra hostes tuos.
Viva Cristo Rey!

fr. Alojzije, Međugorje, 2.8.2026.

Cilj je bio pokazati mladima, ali i svijetu, da pravog odmora nema bez Boga, bez molitvenog zajedništva, bez čistog druženja u bratskoj ljubavi i bez žrtve. Čovjek je tako stvoren da ga odmoriti može samo njegov Tvorac. Čovjek je tako potrebit, da ga može ispuniti samo zajedništvo s braćom i sestrama u Duhu Svetom.

Kao i puno drugih stvari koje je fra Slavko započeo, Mladifest nije samo događaj, on je puno više od toga: on je Gospina škola odmora. Fra Slavko je u njega „utkao“ mnoge Gospine i pedagoške smjernice koje su potrebne za pravilan psihološki, duhovni, emocionalni i tjelesni odmor duše i tijela.

PSIHOLOŠKI:

Čovjek je biće odnosa. Ispunjavaju ga kvalitetni odnosi s kvalitetnim ljudima. Mladifest je upravo idealno mjesto za pastoralni rad sa grupama mladih iz molitvenih skupina, župe, Frame, različitih pro-life pokreta, inicijativa, udruga… Idealno mjesto za zdravo zajedništvo u pjesmi, igrama, međusobnoj komunikaciji, grupnim izmjenama iskustava…

Čovjek je biće koje imitira. Fra Slavko je uvijek isticao važnost dobrih primjera, modela koji se stavljaju pred djecu i mlade. Znao je da djeca, a i svi mi, uče imitirajući ono što vide. Zato je Mladifest mjesto prekrasnih svjedočanstava i primjera ljudi koji su u svom životu doživjeli Božji zahvat, ali nisu ostali pasivni nego su sa svoje strane odgovorili na Božji poticaj i s Gospom nastavili raditi na širenju Dobra.

DUHOVNI:

Čovjek je duhovno biće. Duh je njegov pokretač. Duh je ono što ga obilježava i oblikuje. Zato je vrlo važna higijena duhovnog života. Mladifest uistinu nudi „probranu“ duhovnu hranu, same specijalitete… Snaga Duha posebno se osjećala u nadahnutim propovijedima koje navečer na sv. Misi imaju predavači od toga dana. Ali još više, snaga duha osjeća se u „pročišćenim“ srcima prisutnih koji su svoje duše očistili u sakramentu svete ispovijedi koja traje tokom cijeloga dana.

TJELESNI:

Čovjek je biće pokreta. Posebnost edukativnog i liturgijskog programa Mladifesta je svakako puno pjesme i njihova animacija pokretima. Slobodan pokret tijela izlazi iz slobode duše. Zato je ovaj veseli hod u pjesmi i jedna velika terapija oslobađanja onog velikog djeteta koje se krije u svima nama.

Fra Slavko je iskusio snagu pročišćenja tjelesnog pokreta, rada i radne terapije. Na Mladifestu stoga ne nedostaje žrtve i hodanja. Već prvog dana ujutro u šest sati, mladi pohode Brdo ukazanja i mole krunicu, a završetak je na Križevcu gdje se ujutro u 5 sati slavi misa svetkovine „Preobraženja Gospodinova“ kojom završava Festival mladih.

Oprost – ključ za unutarnji mir

Teško je moliti za oproštenje, ali isto tako teško, a može još teže, oprostiti, jer iskreno moliti za oproštenje može jedino onaj tko sam zna oprostiti. Isus nam govori da što više milosrđa pokazujemo spram drugog čovjeka, tim više možemo zaslužiti milosrđa Božjega za sebe. To je zapravo baš ono što se nalazi i što molimo u Gospodnjoj molitvi: „I otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ To znači da moramo promijeniti način razmišljanja o drugima. Za mnoge znati živjeti s drugima znači isto što i misliti o njima loše, a htjeti živjeti s njima dobro. Oproštenje je najvažniji svakodnevni dokaz ljubavi: mnogo puta tijekom dana pojavljuju se prilike da oprostimo – kao najbolji način da premostimo međuljudski jaz. I premda je oprost univerzalan ključ u našim rukama, ključ naše slobode i unutarnjeg mira, ipak postoje određene unutarnje preprjeke koje nam onemogućuju iskreno opraštanje.

Tri zapreke na putu iskrenog oproštenja
Među inim poteškoćama za opraštanje izdvajamo one koje nam se čine najveće: prijezir prema drugoj osobi, uvrijeđenost i želja za osvetom.

Prva. Prijezir prema drugoj osobi je češći osjećaj nego nam se u prvi mah čini. Jer ako prijezirem svoju obitelj, svoga kolegu, nečiju rasu, društvenu klasu, bijedne ili bogate ili čak sami sebe, onda to znači da uistinu nisam oprostio.

Druga. Uvrijeđenost, pak, pravi je otrov, često duboko skriven osjećaj koji truje svu našu dušu. Ona je suprotnost opraštanju, jer povrijeđen čovjek stalno u svome srcu razglaba nanesenu nepravdu: privezan/navezan je za nju, ona pušta korijenje u njegovu srcu umjesto da je se oslobodi i otpusti je – da ode iz njegova srca i života. Razaznavanje, prepoznavanje uvrijeđenosti u vlastitu srcu je prvi korak da uistinu oprostimo. Želja za osvetom svoj izvor ima u uvrijeđenosti.

Treća. Želja za osvetom je htjeti zlo osobi koja nas je povrijedila, radovati se njezinoj nesreći. Postoji tisuću načina – za osvetu. Možemo činiti sve da budemo uspješni i to po svaku cijenu i protiv svih u želji da drugima dokažemo svoju vrijednost; možemo i sebe uništavati samo da pokažemo koliko nas je netko povrijedio; možemo odbaciti život i prestati liječiti svoje rane i povrijeđenosti; možemo stalno nekoga za nešto osuđivati i okrivljavati i tako negirati nečiju vrijednost. Ako ostajemo u tome stavu, sve to se može pojačavati i onda imamo posla s osobom koju stručno zovemo „prokisla osoba“.

„Prokisle osobe“

U prvu skupinu takvih osoba spadaju one koje za sebe smatraju da su toliko zlobne i zle da ne može biti govora o tome da im bude oprošteno. Često naglašavaju: „Ono što sam učinio/la je toliko strašno da mi se ne može oprostiti!“

U drugu skupinu „prokislih osoba“ spadaju oni koji ne vjeruju u besplatnu, bezuvjetnu ljubav. Uvjeravaju sebe i druge da za sve kad-tad treba platiti. Takva su zapravo djeca roditelja koji im nikada nisu iskazali pravu ljubav.

Trećoj skupini pripadaju svi oni koji ne osjećaju potrebu za opraštanjem: ne osjećaju nikakvu grižnju savjesti, vegetiraju u nekakvoj moralnoj i duhovnoj praznini.

Četvrtu skupinu „prokislih osoba“ čine oni koji svoj osjećaj krivnje promatraju kao psihičku slabost. Zaista, neke škole psihologije osjećaj krivnje i opraštanje promatraju kao nedostatak zrelosti i autonomije. Time brkaju opsesiju samo-okrivljavanja sa zdravim osjećajem krivnje. Prvo – terorizira i uništava čovjeka, a drugo – upozorava i podsjeća nas na našu ograničenost i krhkost. Bez svijesti o vlastitoj ograničenosti čovjek je zatvoren u nerealnom svijetu.

Nema opraštanja bez neprijatelja
Tko je moj neprijatelj? Onaj tko me ranjava. Neprijatelj je u većini slučajeva onaj netko tko je meni blizak, vrlo blizak. Moj neprijatelj je često u mojoj obitelji: netko tko u meni izaziva nemir, onaj tko mi nije poslušan, koji mi smeta na putu moga razvoja, moje slave, moga uspjeha. Neprijatelj je onaj koga treba izbjegavati po svaku cijenu; ne želimo ga susretati, ne želimo boraviti u njegovu domu, društvu, želimo da nestane, kratko govoreći – ne podnosimo ga.
Treba nam mnogo vremena da najprije prepoznamo svojega neprijatelja i da čujemo Kristov poziv: Ljubi toga čovjeka! Onda osjećamo veliku napetost, odbojnost. I čujemo dalje glas u svome srcu koje viče: Ne, ovaj mi je čovjek nanio toliko zla! Ne mogu ga ljubiti!
Što nam je tada potrebno učiniti? Možemo napraviti sedam koraka na putu opraštanja.

Sedam koraka na putu opraštanja
Prvi korak: moliti za sebe da imam snage oprostiti. Možemo zamoliti i druge da nas prate svojim molitvama.

Drugi korak: pokušati pronaći elemente koje smanjuju krivnju osobe koja nas je ranila.

Treći korak: svoje trpljenje i svoju ljutnju predati Božjemu milosrđu za našega bližnjega.

Četvrti korak: moliti Boga za blagoslov našem „neprijatelju“, kolikogod puta ga vidimo ili na nj pomislimo.

Peti korak: žrtvovati svoje trpljenje za tu osobu.

Šesti korak: učiniti nešto konkretno, primjera radi, napisati pismo takvoj osobi ili joj čestitati imendan.

Sedmi korak: ako smo tužni zbog nesreće svoga neprijatelja i radujemo se zbog njegove radosti, onda to znači da je naše opraštanje potpuno i stvarno živimo Božje milosrđe koje svakom čovjeku ponovno daje novu priliku.

Divan paradoks opraštanja

Opraštanje nam je nužno baš zato da možemo oprostiti ono što se ne može ničim drugim opravdati i ni na koji drugi način. Ne postoji takav čin koji nismo u mogućnosti oprostiti. Da postoje i tako teška djela koja ni sami počinitelji nisu u stanju izreći, pored svega treba posegnuti za oproštenjem, jer oproštenje je lijek za beznadne i neizlječive situacije.

O tome svjedoči oporuka jednog Židova ostavljena u Auschwitzu ispisana drhtavim rukopisom na papiru odmah nakon oslobođenja, a ona glasi: „Gospodine, kada se vratiš u Svojoj slavi, nemoj se spomenuti samo ljudi dobre volje. Spomeni se i ljudi zle volje. Ne spominji se njihove okrutnosti, brutalnosti, zlih čina. Umjesto toga spomeni se strpljenja jednih, hrabrosti drugih, prijateljstava i veličine duha koju su u nama probudili. I daj, Gospodine, da plodovi koje smo mi prinijeli zahvaljujući njima, postanu jednoga dana i njihovo spasenje.“ (svećenik Stanko iz Auschwitza)

bozjemilosrdje.net

Upravo u tom paradoksu našeg vremena, u kojem čovjek nikada nije imao više izbora, a nikada nije bio nesigurniji, odjekuje njezin poziv na molitvu i post, ne kao pobožna preporuka za one koji već vjeruju, nego kao temelj bez kojeg se unutarnji život polako urušava, ostavljajući čovjeka izloženog vlastitim slabostima, strahovima i praznini koju ništa izvanjsko ne može ispuniti.

Jer svijet bez Boga ne postaje neutralan prostor, nego mjesto u kojem čovjek preuzima teret koji ne može nositi, pokušavajući sam sebi biti izvor snage, sigurnosti i smisla, i upravo u tom pokušaju dolazi do umora koji se ne može objasniti riječima, ali se jasno osjeća u nemiru koji prožima i pojedinca i društvo.

Gospa zato ne govori glasno, ali govori odlučno, podsjećajući nas da još uvijek živimo u vremenu milosti, vremenu koje nije dano da bismo ga potrošili u površnosti, nego da bismo u njemu pronašli put povratka, jer njezin poziv na molitvu nije bijeg od stvarnosti, nego ulazak u onu jedinu stvarnost koja može izdržati sve promjene i sve krize koje dolaze.

U središtu poruke stoji i gotovo zaboravljena istina o Duhu Svetome, jer bez te snage koja ne dolazi iz čovjeka, nego mu je darovana, vjera lako ostaje na razini navike, dok život ide drugim putem, a tek kada se srce otvori toj tihoj, ali stvarnoj prisutnosti, počinje promjena koja ne ovisi o okolnostima, nego zahvaća samu bit čovjeka.

I dok mnogi danas traže rješenja u novim idejama, sustavima i promjenama izvana, Gospina poruka vraća pogled prema unutra, prema mjestu gdje se donosi svaka prava odluka, jer bez tog unutarnjeg obraćenja ni jedna vanjska promjena ne može donijeti mir koji čovjek traži.

Možda je upravo zato ova poruka snažnija nego ikada, ne zato što donosi nešto novo, nego zato što dolazi u trenutku kada više ne možemo pobjeći od njezine istine, kada postaje jasno da bez Boga ne gubimo samo nešto “duhovno”, nego gubimo temelj na kojem počiva sve ostalo.Ipak, unatoč ozbiljnosti riječi, poruka ne završava u strahu, nego u nadi, jer Gospa ponovno podsjeća: “Ja sam s vama i zagovaram vas pred svojim Sinom.”

U toj jednostavnoj rečenici sadržana je sigurnost da vrata nisu zatvorena i da put natrag uvijek postoji, ali taj put ne počinje sutra, nego danas, u odluci da se vratimo molitvi, tišini i Bogu, koji jedini može ispuniti ono što svijet ne može dati.Jer ako je istina da bez Boga nemamo budućnosti, onda je jednako istina da se ta budućnost ne gradi negdje daleko, nego upravo sada, u trenutku kada odlučujemo hoćemo li nastaviti živjeti bez Njega - ili se konačno vratiti Onome bez kojega ništa nema smisla.

Marina Župan/Medjugorje-info.com

Ispričao je i anegdotu kada je zamoljen da blagoslovi prostorije gdje se nalaz kafić i kladionica.

"Rekao sam neću. Što? Pljunuo bi ćaći u lice, materi koja je molila i Bogu iznad svega koji ga je spasio. Ja čak ozbiljno razmišljam trebamo li mi blagoslivljati kuće onih koji drže kockarnice. Tu blagoslova nema. To treba srušit".

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Ad Deum Podcast (@ad.deum.podcast)

On je istaknuo kako su kockarnice brojnima uzele kruh iz usta. "Onda ti neki kažu, pa i to nečija usta hrani. Ne mogu oni nahraniti usta koliko su ljudima koliko su ljudima kruha iz usta uzeli, ali to je naravno na njihovu slabost. Oni mogu birati, ali je problem što im ti nudiš, pa ti sad gledaj kako hoćeš", rekao je fra Željko Tomić.

Svjedočanstvo njegovog oca Roberta Tomića koji je bio strastveni kockar je dobro poznato i nije ostavilo ravnodušno nikoga. Poslušajte ga u nastavku.

Ovaj dnevnik postat će tvoj tihi razgovor s Marijom. Kada budeš pisao/la, osjetit ćeš da sjedi do tebe, kao u Kani Galilejskoj, i tiho ti govori: „Učinite, što vam kaže!" Jer ona nikada ne želi biti u središtu – osim kada te vodi svome Sinu.

Neka ovoga Božića tebi ili tebi dragoj bližnjoj osobi postane mala kućica u Nazaretu u koju možeš svaki dan ući, zatvoriti vrata i biti sam/a s Isusom i njegovom (i tvojom) Majkom. Da ti 2026. godina ne bude samo još jedna godina, nego godina u kojoj ćeš sve više prepoznavati njezin glas u tišini svoga srca.

Jer Gospa nikada ne dolazi praznih ruku.
Ona uvijek donosi Isusa.

Neka ti ovaj molitveni dnevnik bude njezin božićni zagrljaj – onaj koji traje zauvijek!

Naruči ga OVDJE.

Tvoj Angellum!

Zornice su konkretan odgovor na taj poziv. Ustati prije zore znači dati Bogu prvo mjesto u danu i u životu. Dok svijet priprema izloge, vjernik pripravlja dušu. Dok grad još spava, Crkva bdije.

Molitva iznikla iz bdjenja

Zornice imaju svoje korijene u najranijim danima kršćanstva. Prvi su vjernici slavili svetu misu u zoru, često u skrovitosti, pod prijetnjom progona. Zora je bila simbol uskrsnog svjetla, znak Kristove pobjede nad tamom. Taj se oblik bdjenja prenosio kroz stoljeća i osobito se ukorijenio u srednjem vijeku, kada su ljudi dolazili na misu prije dnevnih obveza, noseći svijeće kao znak iščekivanja Krista – Svjetla svijeta. I danas zornice nose istu poruku: bdjeti dok Gospodin dolazi – ne uspavati vjeru u ravnodušnosti.

Gospa i poziv na budnost

U međugorskim porukama Gospa neprestano ponavlja potrebu molitve: „Draga djeco, budite budni i molite.“ „Bez molitve ne možete opstati.“ Zornice su odgovor na taj majčinski poziv. U tišini zore srce se uči slušanju Boga. Čovjek dan započinje ne brigom, nego predanjem; ne strahom, nego vjerom.

Kako kršćanin živi Došašće

Kršćanin Došašće živi kao vrijeme povratka sebi i Bogu – kao hod prema tišini u kojoj srce ponovno uči slušati. To je vrijeme u kojem se odnosi obnavljaju, molitva dobiva svoje mjesto, a duša se otvara obraćenju i milosti. Umjesto žurbe, bira sabranost; umjesto buke, traži šutnju; umjesto površne radosti, dopušta da ga ispuni duboki mir koji dolazi iz susreta s Kristom.
Zornice za njega postaju središnje mjesto te priprave. One su trenutak u kojem kršćanin pred Bogom ponovno prepoznaje tko je i komu pripada.

Straža svjetla u vremenu tame

U svijetu obilježenom ratovima, nemirom i duhovnom zbunjenošću, zornice postaju tiha straža svjetla. Svaki vjernik koji ustaje u zoru stoji na straži ne samo za sebe, nego za cijeli narod, moleći da se srca ponovno otvore Kristu. Gospa ohrabruje: „Tko moli, ne boji se budućnosti.“ Dok mnogi tonu u beznađe, oni koji bdiju u zornici svjedoče: nada još živi.

Kad svijet spava – Crkva bdije

Zornice nisu pogled unatrag prema starim običajima. One su pogled unaprijed – prema Kristu koji dolazi.
U tišini zore, daleko od blještavila i buke, rađa se snaga vjere. Tamo gdje se pali svjetlo zornice, tama nema posljednju riječ.
Jer kršćanin je pozvan bdjeti – dok svijet spava, dok se srce kuša predati umoru, dok Svjetlo dolazi. Zornica je odluka: biti budan s Kristom ili spavati s tamom.

Marina Župan/Medjugorje-info.com

Dok se trgovi hrvatskih gradova ponovno pune moliteljima, krunica se vraća tamo gdje oduvijek pripada – u srce naroda.
Isti onaj narod koji je s krunicom oko vrata branio svaki pedalj ove zemlje, danas je ponovno kleknuo. Ne s puškom, nego s vjerom.
I opet – to nekome smeta.
Jer krunica, premda od perli i konca, ima snagu granata.
Snagu koja je jednom već obranila Domovinu.
I danas straši one koji u vjeri vide prijetnju, a u molitvi – opasnost.

Molitva koja je čuvala Hrvatsku

U danima Domovinskog rata, kad su gradovi gorjeli i kad su se nebo i zemlja miješali u dimu, hrvatski su branitelji na prsa stavljali krunicu. Nisu to činili iz navike, nego iz svijesti – da borba bez Boga nije pobjeda, nego pustoš.
Danas, tri desetljeća kasnije, nove generacije molitelja čine isto: uzimaju krunicu u ruke i mole za narod, za Crkvu, za djecu, za mir. Mole za duhovni oporavak naroda koji se, okružen bukom i podjelama, ponovno mora vratiti korijenima – vjeri i zahvalnosti.

Krunica kao smetnja svijetu bez svetoga

Zato i smeta.
Smeta onima koji bi najradije izbrisali svaku riječ o vjeri, naciji i Bogu.
Smeta ljevici koja u svemu hrvatskom vidi prijetnju, a u svakoj molitvi – nazadnost.
Smeta onima koji ne razumiju da narod koji kleči pred Bogom ne kleči pred nikim drugim.
Krunica je, u svojoj jednostavnosti, postala najočitiji znak otpora kulturi praznine.
Tamo gdje drugi šire ravnodušnost, molitelj širi mir.
Tamo gdje drugi brišu križ sa zida, molitelj ga u tišini srca nosi.

Narod koji zna tko ga je čuvao

Hrvatski narod nije zaboravio tko ga je čuvao kad je bilo najteže.
Nije zaboravio kako su molitve majki i baka, u tamnim kućama i skloništima, bile jednako važne kao i topovi i obrambene linije.
Nije zaboravio da bez Gospinog zagovora i vjere u Presveto Srce Isusovo – ne bi bilo ni slobode, ni budućnosti.
Zato današnji molitelji nisu “fanatici”, “zaostali” ni “zatucani”, kako ih neki nazivaju.
Oni su nasljednici onih koji su vjerovali kada je bilo najteže vjerovati.
Oni su nova linija obrane – ne više za teritorij, nego za dušu naroda.

Molitva kao otpor, vjera kao svjedočanstvo

Kad molitelji danas podignu krunicu, oni ne šalju poruku mržnje.
Šalju poruku postojanosti.
Poruku da još ima onih koji se ne srame Boga, Domovine i vjere svojih predaka.
Poruku da Hrvatska još diše, da nije pusta zemlja zaborava, nego narod koji zna kleknuti – i ustati.

Krunica ne prestaje – ona se vraća

Oni koji su mislili da će krunicu zatrpati pod ideološkim naslagama, prevarili su se.
Krunica se vratila – ne kao modni dodatak, nego kao svjedočanstvo naroda koji zna tko je i kome pripada.
Jer narod koji moli, narod koji zahvaljuje, narod koji ne zaboravlja,
ne može nestati.
Krunica je naš znak otpora, naš tišinom izrečeni ponos.
U ratu nas je štitila od metaka – danas nas čuva od laži.
I zato, kad kleknemo na Trgu, mi ne činimo gestu slabosti.
Mi samo činimo ono što je Hrvatsku oduvijek spašavalo –
spajamo ruke, gledamo u nebo i šaptom molimo:
Zdravo Marijo, milosti puna…

Ines Župan/Medjugorje.info.com

Na susretu 'Dođi doma' održanom 8. listopada 2025. u Dvorani sv. Ante na Humcu fra Josip je govorio o new ageu, okultnom, magijskim praksama, travarima, homeopatiji, i još puno toga što nas može prevariti i uvući u krive duhovnosti.

Svakako poslušajte ovo zanimljivo predavanje!

Među njima je sudjelovalo i osam hrvatskih galija (Cres, Krk, Rab, Šibenik, Trogir, Hvar). Pored njih bile su i jedna galija iz Kopra i jedna iz Kotora. Zadarska galija je u danima prije bitke razbijala gusarsko brodovlje oko Lepanta kako bi brodovlje Svete lige bilo neoštećeno prije bitke. Ona nije sudjelovala u Lepantskoj bitci jer je pala u ruke Osmanlijama kod Krfa. Znajući da se ne mogu oduprijeti daleko brojnijem neprijatelju, mornari i njihovi zapovjednici ostali su uporni do smrti.

Za vrijeme bitke kršćanske su snage osvojile turski zapovjedni brod te je turskom admiralu odsječena glava i izložena na jarbolu španjolskog zapovjednog broda. Time je znatno smanjen moral turskih snaga, što je ubrzalo i okončanje bitke.

No promijenio se i smjer vjetra pa su se mnoge turske galije nasukale, što se pripisuje Gospinom zagovoru nakon molitva krunice u svim crkvama za vrijeme bitke.

Papa Pio V. dobio je Gospino nadahnuće koja mu se ukazala s krunicom i da su kršćani pobijedili u navedenoj bici.

Radi toga ovu pobjedu katolici pripisuju Blaženoj Djevici Mariji, a Papa Pio V. koji je bio dominikanac odredio je da se kao spomen na tu bitku svake godine prve nedjelje u listopadu slavi Gospa od Ružarija (Krunice).

• Šimunovo proroštvo u Hramu (Lk 2,25-35)

• Bijeg u Egipat (Mt 2,13-15)

• Gubitak dvanaestogodišnjeg Isusa u Hramu (Lk 2,41-51)

• Susret s Isusom na križnom putu (Lk 23,27-31)

• Isusova smrt na križu (Iv 19,25-30)

• Isusovo mrtvo tijelo položeno u Marijino naručje (Mt 27,57-59)

• Isusov ukop u grob (Lk 23,55-56)

Vjernicima se predlaže da tijekom čitava mjeseca rujna ili barem tijekom 7 dana mole pobožnost 7 Marijinih žalosti. Ta pobožnost počela se širiti još u 12. stoljeću unutar monaških samostana cistercita i servita, a izražava Marijino sudjelovanje u patnjama Isusa Krista po kojima je otkupio svijet od smrti i grijeha. Zanimljivo, Marijine žalosti zapravo su trenutci kada je Isus, njezin sin, patio. Marijina majčinska uloga nije se iscrpila u tome što je rodila Božje dijete, ona je duboko proživljavala svaki Isusov korak. Ona je s njime su-patnica, su-putnica i na neki način i su-otkupiteljica. Njezine nas žalosti približavaju Isusovim patnjama; gledajući njezinim očima, otkrivamo svu dubinu ljudske tuge.

Moleći tu pobožnost, ujedinjujemo se u Marijinoj boli u nadi da ćemo s njom dijeliti i radost uskrsne proslave i utjehe nakon svih životnih nevolja. Djevica Marija nije ostala u žalosti i pokazuje nam da svaka bol i žalost proživljena s Bogom ima smisla, a ako se podijeli, makar i kroz molitvu, lakše se podnosi.

Marija je prošla kroz duboku bol, zato ona najbolje razumije ljudske rane i patnje. Neka ovaj mjesec bude vrijeme nutarnjeg iscjeljenja po zagovoru Gospe Žalosne.

KAKO FUNKCIONIRA PASTORAL U MEĐUGORJU

Prije nego što je prešao na svoju katehezu, fra Jure je mladima pojasnio kako uopće funcionira pastoral u Međugorju: „Ovdje u Međugorju za očuvanje međugorske duhovnosti većinom smo zaduženi mi fratri franjevci i ovdje nas u samostanu ima ukupno 14. Svi zajedno u franjevačkom duhu nastojimo očuvati međugorsku duhovnost. Često me hodočasnici i svećenici pitaju 'Kako je biti svećenik u Međugorju?' I dosta sam dugo razmišljao o tome pitanju. Moj odgovor je da je biti svećenik u Međugorju MILOST. Jer se susrećemo s toliko hodočasnika koji ovdje žele pronaći mir, radost, žele ovdje naučiti moliti... Ali s druge strane biti svećenik u Međugorju je i jedna velika odgovornost, jer kada ljudi dolaze, oni nam daju ono nešto najdragocjenije, daju nam svoju dušu. I zato biti svećenik bez molitve, bez Gospe u Međugorju je nemoguće. Naravno, tu mi fratri nismo sami, ima i 15 ili 16 drugih redovničkih i laičkih zajednica raznih nacionalnosti koje se također brinu za hodočasnike.

Kao što ste primijetili međugorska duhovnost je jednostavna, a u svojoj jednostavnosti je i radosna duhovnost, ali i slavljenička duhovnost, a rođena je i izrasla je iz Gospinih poruka koju je preko vidioca uputila nama, odnosno cijelom svijetu.

Tako da će ova kateheza biti o Gospinim porukama, kako ih živjeti, odnosno kako ih primijeniti u svoj svakodnevni vjernički život. U izradi ove kateheze fra Jure se poslužio posljednjim dokumentom Dikasterija za nauk vjere koji je prošle godine u 9. mj. donio notu „NIHIL OBSTAT“, što znači da nema ništa protiv međugorske duhovnosti. „Ako ste je čitali“ – kazao je fra Jure – „onda ste vidjeli kako je kardinal Fernandez napravio jedno ogromno djelo sustavno razrađujući sve Gospine poruke.“ Fra Jure ih nije mogao sve analizirati, ali je tematski izabrao one koje bi mogle biti korisne mladima, ali i starima. To su poruke koje se protežu kroz sve, a to su poruke o MIRU, MOLITVI, RADOSTI I EUHARISTIJI.

Prije prelaska na same poruke fra Jure je želio razjasniti što je Gospina poruka i kako je Gospa daje da bi je bolje mogli razumjeti i živjeti.

”Mi Gospu štujemo kao našu posrednicu, našu zagovornicu, ali jedna od najljepših Gospinih titula je da je ona Majka, i zato su njezine poruke jednostavne, a majka kada govori svojoj djeci ne koristi neki uzvišeni govor, neki filozofski govor da je nitko ne razumije nego koristi jednostavan govor, ali govor koji je pun ljubavi. I zato su te poruke jednostavne, ali budući da su pune majčinske ljubavi one su i duboke”, kazao je fra Jure naglašavajući kako nam majka često ponavlja, ali ne da bi bila dosadna nego zato što se mi ne popravljamo.

”Svaka Gospina poruka počinje s dvije jako znakovite riječi koje otkrivaju cijeli smisao poruke. To su riječi ‘draga djeco’. Gospa se prema nam odnosi kao majka prema svojoj djeci i zato da bi razumjeli Gospinu poruke treba biti kao dijete – ne u doslovnom smislu, nego imati čistu dušu kao dijete. Isus u evanđeljima često koristi dijete kao uzor kako bi poučio svoje učenike. Zato mi, mladi i odrasli od djece možemo naučiti minimalno tri stvari kako bi poboljšali svoj kršćanski život.

Prvo: Dijete ne može živjeti samo. Ono ovisi o svojim roditeljima, a mi odrasli često mislimo da nam nitko ne treba pa mislimo da nam ne treba ni Bog. Kad nam Gospa kaže ‘draga djeco’, želi nam reći: Kao što dijete ovisi o svojoj majci, o odraslima, tako i vi morate ovisiti o meni, bez mene, bez moga sina ne možete živjeti.

Drugo: Kad gledamo djecu, vidimo njihovu iskrenost. Djeca ne znaju lagati, ne znaju se pretvarati. Ako nešto lažu mi to brzo vidimo. Naprotiv, mi odrasli smo profesionalci da glumimo, stavimo masku i nitko ne zna šta se događa u nama. Nije problem što ne želimo otkriti svoju svetinju, svoj privatni život, ali često je problem kada tu masku stavljamo u molitvu, kada glumimo pred Gospom, pred Bogom. I kao što je dijete iskreno, tako i mi trebamo biti iskreni prema njoj, prema Isusu Kristu. Bez glume, jer Isus zna što se nalazi u našem srcu.

Treće: Možda i najvažnija stvar koju možemo naučiti od djece je opraštanje. Djeca vam brzo opraštaju. Oni nisu kao mi odrasli da kada me netko povrijedi da to pamtim i čekam trenutak kada ću se osvetiti. Isus u evanđelju kaže: Praštajte! Kad ga Petar pita: Koliko puta? Isus kaže: Sedamdeset puta sedam. Želi reći praštaj stalno. Logika kršćanskog života je da opraštamo jedni drugima jer nam je Isus oprostio s križa, ali nekad prođe cijeli život da mi nismo sposobni reći riječ oprosti”.
Nakon ovoga uvoda koji od nas traže riječi Draga djeco, kada bi trebali OVISITI O GOSPI, TREBALI BITI ISKRENI U SVOJIM MOLITVAMA I ODNOSIMA U MOLITVI, PREMA BOGU I DRUGIMA i kada bi trebali OPRAŠTATI jedni drugima, onda Gospina poruka koja slijedi je itekako duboka i učinkovita i itekako nam nešto govori.“ – kazao je fra Jure.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Također je unio svojevrsnu mirnoću u cijeli doživljaj programa, koja dolazi iz njegova stava i bića koje zrači postojanošću, mirom i ozbiljnošću. Ipak, kad si dozvoli našaliti se na račun samoga sebe ili svojih fratara, iz njega izbija britak smisao za humor i topli smiješak.

U najavama prije točaka pažljivo i smisleno je odabirao teme na različitim Mladifestima, a ove godine je baš pogodio sa citiranjem odlomaka tekstova koje je napisao pokojni fra Slavko Barbarić, pokretač ove duhovne obnove za mlade.

Ove godine kada se obilježava 25 godina od njegove smrti (2000. – 2025.) potrebno se podjećati svega onoga što je ovaj čovjek, nadahnut Božanskom i Gospinom ljubavlju neumorno pokretao. Svojim suradnicima je govorio: „Prošlost pripada milosrđu Božjem, budućnost pripada Božjoj ljubavi, a ja mogu živjeti samo sada, i u tom sada truditi se maksimalno iskoristiti i utjeloviti milosti koje mi Bog daje!“

U propovjedi koju je fra Zvonimir imao na 36. Mladifestu u srijedu, 6. kolovoza, na blagdan Preobraženja Gospodnjega, uz druge poticajne misli, posebno se ističu poruke vezane uz opasnosti virtualizacije života i sakramenata. Ovaj dio njegove propovijedi donosimo u cijelosti:

„Isus je Učitelj i on u svakoj gesti i u svakoj riječi poučava. On nam govori kako je sve ono što doživljavamo u ovome svijetu jako važno za naš duhovni rast. Ali trebamo to doživjeti. A doživjeti možemo samo kroz tijelo, a u tijelu se onda pokreće i naš duh, naši osjećaji…

To isto možemo primijeniti na euharistiju. Euharistija se ne može gledati preko televizije. Ona se može samo živjeti aktivno sudjelujući u njoj. Osjećajući na svome tijelu ljepotu zajedništva, blizine, dodira – i onog ljudskog u pružanju mira i onog božanskog u blagovanju Tijela Kristova. I upravo nas po tome Gospodin preobražava. Od gledanja i promatranja dolazi dodir s našim tijelom i prebivanje u našem tijelu. Postajemo živi tabernakul – svetohranište nakon pričesti, što onda pokreće i naš duh.

Nismo ovdje samo kako bismo promatrali. Ovdje smo kako bismo sudjelovali, odnosno kako bismo imali udjela u ovom otajstvu. Zato nas Crkva i poziva da, pored kruha i vina, prinesemo i sebe na oltar, da i mi snagom Duha Svetoga budemo preobraženi u nova stvorenja, u one koji će svim srcem pristajati uz Gospodina i svojim svetim životom svjedočiti slavu Božju!

Zato nemojmo biti zbunjeni, braćo i sestre, kod ovog otajstva, nego otvorimo svoja srca Bogu. I nemojmo samo promatrati i dolaziti i odlaziti bez najvećeg udjela – pričesti Kristovim tijelom. Ali trebamo živjeti tako, živjeti sveto da se na svakoj euharistiji možemo pričestiti!

Krist je na Kalvariji pobijedio grijeh i onda očitovao onu slavu koju su učenici bili vidjeli na gori Tabor. Dakle, moguće je i potrebno je da i moj život svjedoči kako je Bog uništio grijeh i kako me je poveo putem preobraženja.“ – kazao je fra Zvonimir Pavičić.

„Ona koja nas danas i više od 44 godine okuplja u Međugorju, okuplja nas kao Majka.

”Majka je odgojiteljica. Ona ne rađa samo tjelesno, nego mora nastaviti duhovno rađanje i pratiti duhovni rast djeteta. Ona stoga ponavlja svoje misli, naglašava ih. To ponavljanje može shvatiti samo ljubav. Zanimljivo je naglasiti da onaj koji ljubi neumorno ponavlja i dokazuje svoju ljubav i privrženost ljubljenoj osobi. Isto tako, ljubljena osoba sa svoje strane želi da se neprestano ponavljaju dokazi ljubavi. Nikada se nitko nije pobunio protiv izraza ljubavi riječima: „To sam već čuo, to si mi već rekla, to si mi već učinila…“ Češće se dogodi obrnuto. Bunimo se, naime, ako ti iskazi ljubavi nedostaju” - kaže fra Slavko.

I zato je danas tako važna uloga 'majke'. Dragi mladi vi vidite, imate oči i pamet i možete dovoljno shvatiti koji je danas najveći udar na svijetu – to je UDAR NA ŽENU! Žena je danas najugroženija i ženu se danas želi dokraja obezvrijediti. A upravo važnost majke je neizmjerna u obitelji. To sam ja osjetio i doživio u svojoj obitelji. Uloga majke je ona koja skuplja, okuplja, potiče, hrabri, daje sve ono što je potrebno, ali zna biti i žestoka kada treba.

Zato nas Majka ovdje zove da pokušamo uvesti tu vrijednost molitve u našu obitelj jer je to ona snaga koja krijepi i naš život i našu vjeru. Kažu vidioci kad su pitali Gospu zašto je odabrala Međugorje, Ona je odgovorila „Ovaj narod ima vjere!“ Možda vi danas koji dolazite ovdje teško možete razumjeti ono vrijeme 1981. godine, mali je broj hodočasnika koji dolaze sada a te su godine bili ovdje, osim domaćih ljudi – oni znaju što je bilo i kako je to izgledalo – kako se mogla osjetiti TA SNAGA VJERE koja dolazi iz molitve. Zato nas Gospa tako često ovdje poziva ”Molite, molite, molite…” jer kroz molitvu ćete otkriti snagu, radost, milost i mir… To vam želim dragi mladi, da prođete kroz ova Vrata nebeska i odete svojim kućama srca ispunjenih mirom! – toplo je zaželio svima na kraju svoje kateheze fra Miro.

Postoji priča o nekom starom Židovu koji je godinama svaki dan dolazio tri puta moliti na Zid plača. Obaveza svakog pobožnog Židova je moliti tri puta na dan, a ovaj je dolazio baš na Zid plača izvršiti tu obavezu. Za njega je čuo neki novinar i odlučio je napraviti intervju s njim.
Kroz razgovor upitao ga je kako bi sažeo svoje iskustvo molitve u jednoj rečenici ili u par rečenica nakon svih tih dolazaka iz dana u dan, iz godine u godinu ispred istog Zida. Mnogi Židovi mole tako što se okrenu licem prema Zidu koji predstavlja ostatak nekadašnjeg Hrama, slavnog Jeruzalemskog hrama…
Starac je odgovorio: „Nakon svih ovih godina i svih izrečenih molitava imam osjećaj kao da pričam sa zidom.“
Ponekad, priznajem, sve ove molitve koje upućujem za mir mi djeluju kao molitve tog starca. Kao da razgovaram sa zidom. Što više molim, to više zla, to više nasilja, to više ratova, to više mrtvih, ranjenih, obespravljenih…
Vrti mi se po glavi onaj redak iz Psalma 14 i Psalma 53 koji kaže: „Bog gleda s nebesa na sinove ljudske da vidi ima li tko razuman Boga da traži. No svi skrenuše zajedno, svi se pokvariše: nitko da čini dobro – nikoga nema.“ Čak i u Bibliji se ove riječi ponavljaju dva puta. Kao da je i tada bilo nekakvo slično vrijeme kao danas pa je bilo potrebno ponavljanje gradiva.
Molim i dalje. U nadi da će molitva biti jača od zida i od zidova koje ljudi grade.
Jutros me probudio tutanj raketa u daljini. I prije nego što su se oglasile sirene, čulo se kako tutnji. Tek nakon toga sirene. Pa opet tutanj. Nakon toga apsolutni mir. Doduše, onaj radnik na kući koja se gradi već godinama, već je i prije osam ujutro upalio bušilicu… Njemu izgleda ne smetaju uzbune i rakete. Pijem kavu u miru i čitam nedjeljna misna čitanja. Sabirem misli što reći ljudima koji dođu na misu danas. Hoće li itko, zapravo, doći…
Na nedjeljnoj misi danas bilo nas je pet svećenika, jedna časna sestra i troje vjernika laika. Nakon jutrošnjeg američkog napada na Iran, danas su opet na snazi ograničenja kretanja i okupljanja…
U propovijedi sam podsjećao Gospodina na ono što je znao napraviti kroz povijest kad je spašavao svoj narod, kad je činio čuda među nama, kad je hodao među nama… Pa sam Ga molio da ne oklijeva to opet napraviti danas i ovdje. Jer svijet, izgleda, ne ide baš u dobrom pravcu… Ostani s nama, Gospodine…
Popodne šetam pred samostanom i pokušavam moliti. Ne ide mi to od ruke. Odjednom poznata buka. Dolazi štićena kolona. Živim u blizini jedne od rezidencija premijera Izraela. Blokiraju cestu dok on prolazi. Mnogo je policajaca na cesti. Sirene u autima njegove pratnje su nekoliko puta glasnije od onih koje sviraju sirene za uzbunu. Pokušavam moliti. Ne ide…
Ipak, idem do Svetoga Groba na procesiju. Sretnem jednoga Židova koji me zaustavlja. Pričamo na engleskom i pita me jesam li franjevac. Prepoznao je habit jer se, kaže, taman vratio iz Asiza. Oduševljen je ne toliko ljepotom arhitekture, prirode i kulinarske ponude, nego se vratio oduševljen svetim Franjom. Kaže: „Taj je bio nešto posebno…“ Rastajemo se s blagoslovom. On mi kaže: Bog te blagoslovio! I ja uzvraćam istom mjerom, suprotnim smjerom. Vjerojatno imamo različite predodžbe o tome tko i kakav je taj Bog koji blagoslivlja, ali nismo željeli loše jedan drugome. I to je već ogroman korak!
Jučer, skoro na istom mjestu sreo sam jednog drugog Židova. Nije bilo razgovora. Kad mi se približio, nasmijao se glasno, a kad je prošao – glasno je pljunuo. Jedan ružan potez koji se nerijetko dogodi u susretu s radikalnim Židovima koji su uvjereni da je to što čine – dobro. Vjerojatno njegova i moja slika Boga nisu ni približno slične…
U Svetom Grobu je danas tiho. Vrata su zatvorena i ulazimo samo mi koji smo došli za procesiju. Palimo svijeće i nosimo ih u rukama tijekom procesije. Crkva je mračna. Kao labirint. Kao labirint kroz koji se probijamo preko Kalvarije do Praznog Groba podsjećajući se da je Život jači od Smrti i da je Svjetlo jače od Tame.
Večeras molim opet i palim svijeću u sobi. Teško nalazim riječi molitve u ovom kaosu u kojem se nalazi svijet pa prepuštam svijeći da ona kaže svoju molitvu večeras. Baš onako kako donosi svjetlo u moju mračnu sobu, tako neka Svjetlo pronađe put u ovaj svijet koji je zapeo u mračnoj slijepoj ulici…
Gospode, pomiluj...

Život postane hladniji, tiši, teži. Jer bez njih… nema tog štita koji nas je čuvao čak i kad toga nismo bili svjesni. Njihova prisutnost — to neizgovoreno utočište — nestaje. A mi ostajemo. Ogoljeni. Ranjivi. Sami. Kada roditelji zauvijek odu, postajemo siročad. Bez obzira imamo li 7 ili 70 godina. Jer gubitak roditelja nije samo smrt voljene osobe. To je gubitak dijela sebe. Dijela koji nas je stvorio, volio, vodio, vjerovao u nas kad sami nismo znali kako dalje

Kako ulazimo u lipanj, odvojimo vrijeme za razmatranje ogromne ljubavi koju Krist ima prema svima nama i razmislimo o djelima kojima možemo ugoditi Njegovom srcu. Posebnu pažnju posvetimo trnju koje ga okružuje i našoj ulozi u boli koju mi i zla svijeta uzrokujemo Njemu, jer zla koja razdiru Kristovo srce trebala bi razdirati i naša vlastita.

Jedno od najvećih zamislivih zala je pobačaj. Kristovo dragocjeno srce—srce koje nas voli više nego što možemo shvatiti—čezne da se brinemo o najranjivijima i da ih tretiramo onako kako bi On to činio. Kada oduzmemo život jednom od Njegove voljene djece, Isusovo srce ispunjava se tugom, baš kao i na dan kada je bio razapet.

Sveti Claude de La Colombière jednom je zapisao o Kristovoj patnji na Veliki petak:

„Njegovo je srce ispunjeno gorkom tugom; svaka nasilna strast obrušava se na njega, a cijela priroda je u previranju, no usred tog kaosa, svih tih iskušenja, njegovo srce ostaje čvrsto usmjereno prema Bogu.“

Budući da dobro poznajemo riječi koje je Isus izgovorio i zakone Crkve, znamo da Njegovo srce boli kada Njegova djeca odluče zanemariti Njegova učenja. Stoga, Njegova patnja nije ograničena samo na Veliki petak.

Zamislite gorku tugu koju mora osjećati dok gleda kako dokotori trgaju udove s tijela djeteta ili kada uplašena ili zavedena majka popije tabletu koja će ubiti dijete u njezinoj utrobi.

Možemo zamisliti kako to trnje probada Njegovo srce svaki put kada prestane kucati srce nevinog djeteta.

Jedini način da zaštitimo Njegovo Presveto Srce i iskažemo Mu ljubav koju zaslužuje jest da zaštitimo ljude koje je pomogao stvoriti, ljude prema kojima osjeća neizmjernu ljubav. Ne možemo pokazati pravu ljubav prema Isusu ako uništavamo Njegova stvorenja ili zagovaramo njihovo uništavanje.

Stoga, tijekom mjeseca kada častimo Kristovo Presveto Srce, izazivam vas da poduzmete korake. Razmislite o tome što možete učiniti da zaštitite Kristovo srce tako što ćete zaštititi Njegovu ranjivu djecu. Što možete učiniti kako biste spriječili da trnje nanosi bol Njegovom srcu?

Hoćete li moliti ispred klinike koja obavlja pobačaje? Hoćete li donirati ili volontirati u centru za pomoć trudnicama? Hoćete li hrabro govoriti o zlu pobačaja? Hoćete li emocionalno ili financijski podržati samohranu majku u svojoj župi? Hoćete li moliti za prestanak užasa pobačaja?

Sveti John Henry Newman jednom je napisao:

„O, učini da moje srce kuca zajedno s Tvojim srcem. Očisti ga od svega što je zemaljsko, svega što je ponosno i tjelesno, svega što je tvrdo i okrutno, od svake izopačenosti, svakog nereda, svake mrtvosti. Ispuni ga sobom tako da ni događaji dana ni okolnosti vremena nemaju moć da ga uznemire; nego da u Tvojoj ljubavi i Tvojem strahu ono pronađe mir.“

Kada žrtvujemo djecu na oltaru pogodnosti i zaustavljamo njihova srca, ranjavamo Presveto Srce Kristovo i guramo to trnje dublje. Dokle god ne ispunimo svoja srca Kristovom ljubavlju i ne dopustimo toj ljubavi da prožme naše riječi i djela, lutat ćemo u materijalnom svijetu bez ljubavi, nade i radosti. I dokle god ne očistimo svoja srca od svega što je okrutno i izopačeno, mir će biti samo iluzija.

catholicworldreport.com

„Gledat će onoga koga su proboli.“ (Iv 19,37)
Isus ne skriva svoje rane – one su dokaz da nas voli i kada mi prestanemo ljubiti Njega.

- Srce Isusovo nas ne samo voli – ono žudi za uzvratom, za našom blizinom i vjernošću. U svijetu koji potiče individualizam i hladnu distancu, Isus poziva na odnos, na osobnu povezanost s Njime – srce uz srce.

„Evo Srca koje je toliko ljubilo ljude, a zauzvrat prima hladnoću, ravnodušnost i nezahvalnost.“

- Današnji čovjek je često ranjen, preopterećen, izgubljen i u potrazi za smislom. Srce Isusovo je utočište, izvor mira i ozdravljenja. To je srce koje razumije patnju jer ju je i samo prošlo.

„Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti… i naći ćete spokoj dušama svojim.“ (Mt 11,28-29)

- Srce Isusovo nije samo simbol pobožnosti, nego model srca koje i mi trebamo imati: srce koje ljubi, oprašta, trpi, moli, služi i daruje se. U društvu koje gubi osjećaj za drugoga, Srce Isusovo poziva: "Neka tvoje srce bude poput moga!"

Ona nalazi svoje mjesto u molitvenicima, novčanicima, na fotografijama s našim prijateljima, u školama, samostanima, na radnim mjestima, na stanicama, u taksijima, bolnicama, skloništima, vojnima bazama, državnim zgradama, svugdje gdje živi suvremeni čovjek. Ona je danas najpoznatija slika Krista raspetoga i uskrsloga, slika koja je prepoznatljiv znak poruke o Božjemu milosrđu koju je Isus dao sv. Faustini – znak nade za ljude i svijet koji je podložan raznim previranjima, piše bozjemilosrdje.net.

Naslikaj sliku…

Ovo je neobična slika; ne samo zbog svoje popularnosti, već prije svega jer je njezin autor sam Isus koji je, objavljujući se s. Fustini u redovničkoj ćeliji samostana Družbe sestara Naše Gospe od Milosrđa u Płocku 22. veljače 1931. godine, tražio od nje da Ga nacrta onakvoga kakvoga Ga vidi, onakvoga kakav joj se objavio.

On sam je odredio oris ove slike: boju haljine, boju zraka, geste ruku, dinamiku pokreta, izraz lica, pogled… Ispod nogu tražio je natpis: Isuse, uzdam se u Tebe! I objasnio je značenje svih detalja i dao joj razna obećanja.

S tom zadaćom koju joj je Isus povjerio, s. Faustina hrvala se kroz tri godine. Tek u Vilniusu, zahvaljujući zalaganju njezinog ispovjednika vlč. Mihaela Sopoćka, nastala je prva slika prema uputama koje je Isus dao Svojoj „tajnici“. Premda Isus na toj slici nije bio tako lijep kakvoga Ga je s. Faustina vidjela, ipak je ta slika bila izložena na javno štovanje. To je od nje tražio sam Isus, a ona je požurivala svoga ispovjednika. Ukazala se jedinstva prilika za vrijeme proslave Jubileja Otkupljena godine 1935. u Ostroj Brami, a na koju je bio pozvan sam vlč. Mihael Sopoćko kao propovjednik.

Tijek svečanosti nije imao samo vanjsku dimenziju, već prvenstveno duhovnu, onu koju je zapisala u svome Dnevniku s. Faustina. „Vidjela sam – zapisala je – kako je slika oživjela i zrake su prodirale u srca okupljenih ljudi, no ne u jednakoj mjeri. Jedni su primali više, drugi manje.“ (Dn 417)

Na kraju pobožnosti svećenik je uzeo Pokaznicu – Presveti Sakrament – i sve je blagoslovio. Tada je ugledala Gospodina Isusa u istom obličju kao na toj slici. Gospodin je blagoslovio prisutne i zrake su preplavile čitav svijet (usp. Dn 420).

Ne bez značenja bilo je i vrijeme i mjesto prvog javnog štovanja slike Milosrdnog Isusa. Vrijeme je bilo Prva nedjelja po Uskrsu, što se poklopilo s Isusovom željom i traženjem da se toga dana slavi blagdan Milosrđa. Pa i samo mjesto – Ostra Brama –znak je po sebi jer ovdje već stoljećima postoji Svetište Majke Božjeg Milosrđa. Nije ovo puki slučaj, već Božja zamisao u kojoj Blažena Djevica Marija ima svoju posebnu ulogu.

Najprije u vašoj kapeli, a zatim u cijelomu svijetu…

Ove se riječi, koje je Isus izgovorio za vrijeme prvog ukazanja, ipak nisu ostvarile na slici Milosrdnog Isusa koja je nastala u Vilniusu kao prva, pod budnim okom s. Faustine: Želim da ta slika bude čašćena najprije u vašoj kapeli, a zatim u cijelomu svijetu. (Dn 47)

Providnošću Božjom ova se Isusova želja ostvarila tek na slici koja se i dandanas nalazi u samostanskoj kapeli Družbe Sestara Naše Gospe od Milosrđa u Krakovu–Łagiwnikima, premda ni ona nije prva slika Milosrdnoga Isusa koja se nalazila u kapelama samostana časnih sestara. Prva slika koje je nastala 1939. godine bila je čašćena u samostanu u Płocku, u mjestu ukazanja Milosrdnog Isusa s. Faustini gdje joj je naredio da se nacrta slika i da se uvede svetkovina Božjega milosrđa. U kapeli u Vilniusu slika Milosrdnog Isusa bila je čašćena prije negoli u Krakovu jer je kopiju slike Kazimierovskog, koju je preslikala Lucija Bałzukiewiczowna godine 1940., sestrama darovao vlč. Mihael Sopoćko.

Povijest nastanka najpoznatije slike Milosrdnog Isusa seže u vrijeme Drugog svjetskog rata kada s. Faustina više nije bila na životu, ali je u samostanu u Łagiewnikima živio još njezin duhovnik iz Krakova isusovac o. Josef Andrasz.

U to se vrijeme na porti samostana pojavio slikar Adolf Hyła nudeći da će naslikati sliku za kapelu kao zavjetni dar (votum) za očuvanje na životu svih članova njegove obitelji za vrijeme rata. Poglavarica samostana zajedno s o. Andraszom odlučila je da Adolf Hyła naslika sliku Milosrdnog Isusa pa mu je dala kopiju slike iz Vilniusa i opis plocke vizije prema Dnevniku s. Faustine.

Njegova je prva slika bila posvećena 7. ožujka 1943. godine i cijelu je godinu visjela u samostanskoj kapeli u Krakovu. Drugu sliku, koja je bila veća i odgovarala je okviru bočnog oltara, posvetio je o. Andrasz 16. travnja 1944. godine na Prvu vazmenu nedjelju, znači na traženi blagdan Milosrđa.

Slika je vrlo brzo postala čudotvorna. Kopije ove slike i njezine reprodukcije raširile su se po čitavomu svijetu. Sam je Adolf Hyła naslikao preko 300 slika Milosrdnog Isusa.

Hyłina slika u nekim se detaljima razlikovala od one koja je nastala pod budim okom s. Faustine. Desna je ruka podignuta malo više, kao za blagoslov u današnje vrijeme, oči s ljubavlju gledaju one koji se nalaze ispred nje klečeći, a lik Krista Uskrsloga pojavio se na pozadini pejzaža iz Łagiewnika. Takav je prikaz odgovarao samoj viziji i interpretaciji slike kakvu je imao o. Andrasz, a koja je otkrivala Isusa kao Božanskog Liječnika koji dolazi izliječiti bolesno čovječanstvo.

O tome je sam Isus govorio s. Faustini: Ne želim kažnjavati ranjeno čovječanstvo nego ga želim izliječiti privijajući ga na svoje milosrdno Srce. (Dn 1588)

Nakon intervencije vlč. Mihaela Sopoćka koji je sliku povezivao s liturgijom blagdana Milosrđa (ukazanja Uskrsloga Gospodina u Dvorani Posljednje Večere i ustanovljenja sakramenta pomirenja), Adolf Hyła je sa svoje slike „skinuo“ pejzaže te stavio tamnu pozadinu iza Krista, a ispod Njegovih nogu popločenu stazu.

Pred tom slikom molio se papa Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI., a također se mole milijuni hodočasnika vjernika koji dolaze u ovo Svetište. Slika je vidljiv znak poruke Božjega milosrđa s kojom je Isus sv. Faustinu poslao cijelomu svijetu.

S jedne strane podsjeća nas na milosrdnu Božju ljubav prema čovjeka, a s druge pak strane riječ je o odgovoru čovjeka na tu Ljubav koja je prva napravila korak prema čovjeku. Odgovor je čovjekov u stavu milosrđa prema bližnjemu. U tome baš leži slava te slike s kojom je Isus povezao velika obećanja.

Da su ona istinita, svjedoče zavjetni darovi zahvalnosti i živa svjedočanstva štovatelja, a koja se nalaze u Svetištu kao i u samostanskoj arhivi.

Emisiju poslušajte u nastavku:

S. Abela kao dugogodišnja vjeroučiteljica progovorila je od odgoju djece, te posebno odgovornosti roditelja. S radošću je naglasila kako neki roditelji lijepo odgajaju djecu, ali je dodala kako ima dio roditelja koji ne samo da ne odgajaju, nego štetno djeluju na djecu. S. Kruna je dugo godina radila u bolnici u Njemačkoj te je kazala da je na putu ozdravljenja najvažniji pristup pacijentu, ljubav i ohrabrenje.

Govorile su i o duhovnome pozivu te su istaknule kako im i danas u ušima odzvanja i u srcu živi poruka roditelja da ih, kako rekoše, slučajno ne osramote. S. Kruna je prihvatila s ljubavlju posao kuharice u župnoj kući te je, kako za nju reče s. Abela, vrlo kreativna i istražuje recepte i svakodnevno iznenađuje nečim novim. U razgovoru ćete čuti što fratri vole jesti i je su li „zanovijetljivi“. S. Abale, a to vide svi koji dođu na Kočerin, vrlo kreativno ukrašava crkvu i sa suradnicima kreitra velebne božićne jaslice. Obadvije su poručile kako djevojke moraju učiti kućanske poslove bez obzira na vrstu posla koji obavljaju ili kojega akademskoga statusa bili.

Kroz razgovor ćete čuti mnogo simpatičnih zanimljivosti, brzopoteznih pitanja, doskočica i šala koje će vas oduševiti. Na kraju razgovora časne sestre su voditelje nečim iznenadile!? U ovom videu pogledajte o čemu se radi i doznajte zašto je Jozo rekao da će biti i idući podcast ako se Matej u međuvremenu ne oženi.

Pretplatite se na FRAMIN KANAL I DRUGIMA PODIJELITE EMISIJU. Podržimo mlade!

Na prvom susretu pojavila se jedna mama… Ali, ubrzo su počele kucati i druge. Danas ih ima preko 50 koje navraćaju na susrete. Zajedno mole, razmjenjuju iskustva, jadaju se, raduju… Organiziraju razna predavanja, gostovanja, radionice, promocije knjiga, a tu i tamo uključe i supružnike…

 I, bile su zajedno na hodočašću u Međugorju. To ih je, takav su mi dojam ostavile, posebno podiglo. Inicijativa koja raste Župa u Trnovčici tek je jedna župa u Zagrebu, ima ih još desetak diljem grada, a nedavno su se počele okupljati i majke u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Nurnbergu, u Njemačkoj. Molitva, toplina kao doma, osjećaj pripadnosti, dobrodošlice… Sve više majki okuplja se na „Susretima”.

Sve su voditeljice u kontaktu, zajedno se podržavaju, komentiraju, izgrađuju i nadograđuju susrete, a otvorile su i stranicu na Facebooku gdje redovito dijele najave događanja na susretima.

„Puno je plodova naših susreta. Često imamo spontana svjedočanstva… Gospodin progovara na razne načine koje ne možemo predvidjeti… Sada smo pokrenuli i Udrugu Majčino srce kroz koju želimo pružiti prostor za razmjenu iskustava, podršku i osnaživanje žena u njihovoj vjerskoj, bračnoj i majčinskoj ulozi”, govori nam Ivana Tandara i poručuje svim majkama, i onim budućima: „Pridružite nam se, slobodno navratite, popijte kavu u miru (to svakoj mami treba)… ” Usudi se, primi ovaj otvoreni poziv, kako sam ga primila i ja, i još ga uvijek nosim u srcu. – zaključila je Ivana.

Na zadnji dan inicijative može se izmoliti i posveta sv. Josipu i tako posvetiti sebe i vlastitu obitelj glavaru slavne obitelji.

„Ovu inicijativu smatramo jednom od naših najvažnijih inicijativa jer je u današnjem svijetu sveopće krize muževnosti i očinstva potrebno svoj pogled usmjeriti na svece koji svojim kreposnim životom mogu biti uzor nama muškarcima“, poručili su iz Muževni budite.

Jedan od njih je svakako sv. Josip kojeg s „pravom možemo zvati svecem trećeg tisućljeća.“

Prijave za ovu inicijativu moguće su do 14. veljače navečer. Prijavljenima će svaki dan dolaziti poticajni citati, razmatranja i molitve sv. Josipu.

Prijaviti se možete ispunjavanjem obrasca za prijavu.

Nikad ne idite u postelju ljutiti! – “Neka sunce ne zađe nad vašom srdžbom!” (Efežanima 4,26). Bijes i ljutnja su ubojice ljubavi. Ako ste tijekom dana imali neki prijepor, izgladite ga prije večeri i u postelji ponovno budite sretni i strasni. U suprotnom bi vam brak mogao biti ugrožen.

Treća zapovijed

Opraštajte jedno drugome! – “Opraštajte jedan drugome, kao što je i Bog vama oprostio u Kristu!” (Efežanima 4,32). Ljudi smo sa svim svojim pogreškama i potrebama, i često griješimo. Tvrdoglavost i ustrajanje u ljutnji guše brak, dok ga ljepota i dobrota praštanja čine stabilnim, a partnere zadovoljnima i zaljubljenima!

Četvrta zapovijed

Blagoslivljajte često vašu jedinstvenost i zahvaljujte na njoj! – “Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna!” (Psalmi 139,14). Nerijetko nakon braka pokušavamo partnera promijeniti i prilagoditi sebi, izbrisati njegovu divnu jedinstvenost u svemiru. Činite upravo suprotno, uživajte u njegovoj različitosti i dinamici koju ona unosi u vaš život. Ne suprotstavljajte im se – blagoslovite ih i njegujte kao i svoje specifičnosti!

Peta zapovijed

Očekujte najbolje u životu… Od Boga! – “Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spas“ (Psalmi 62,2). Ljudi postaju jadni jer očekuju užitak, te ispunjenje i rješenje svojih problema od drugih ljudi, često od poslovnih, a još češće od bračnih partnera. U braku ne smijemo sve očekivati od partnera, sve svaljivati na njega. Bog kroji naš život, a partner nam pomaže da kroz ovaj život lakše prolazimo.

Šesta zapovijed

Dodirujte se često! – “Pozdravite jedan drugoga svetim cjelovom!” (2. Korinćanima 13,12). Istraživanja pokazuju kako žena dnevno treba osam do dvanaest nježnih dodira za svoje duhovno zdravlje. Slično je i s muškarcima. Nježni dodiri – zagrljaj, držanje za ruke, poljubac kad dođete kući i slično dio je bračne ljubavi, intimnog odnosa i razumijevanja, pa onda i opće sreće.

Sedma zapovijed

Rabite Božji dar komunikacije! – „Tako je i jezik malen ud, ali se može ponositi velikim stvarima. Pazite, kakve li male vatre, a koliku šumu zapali!” (Jakov 3,5). Osjećaje je često teško opisati, a još teže izraziti. Ponekad se ljudi boje razgovarati o svojim osjećajima, boje se pokazati ih, izraziti, izreći. Prevladajte to, razgovarajte s partnerom o svim svojim osjećajima, i lijepim i ružnim, jer bolja komunikacija znači i bolji intimni život, bolji i ispunjeniji odnos!

Osma zapovijed

Njegujte jedno drugo kao najljepši ružin grm! – „Tako su i muževi dužni ljubiti svoje žene kao svoja tijela. Tko svoju ženu ljubi, ljubi samog sebe!“ (Efežanima 5,28). Ruže trebaju četiri stvari kako bi rasle i mirisno cvjetale: sunce, vodu, zemlju i zrak. Sunce je sigurnost. Voda je temelj komunikacije. Zemlja je zajedništvo. Zrak fizički dodir. Činite te četiri stvari i vaš će brak biti poput najljepšeg ružina grma.

Deveta zapovijed

Otkrijte izgubljeno blago u teškim vremenima! – „Smatrajte potpunom radošću, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje!“ (Jakov 1,2). Dijeliti krizne trenutke i biti zajedno u teškim vremenima neizmjerno je blago, kojega moramo biti svjesni i cijeniti ga, spoznati u tome svoju snagu i temelj za ljepšu budućnost. Ne krivite jedno drugo kad vas bude iskušavala nesreća, uzmite to kao od Boga danu mogućnost da ojačate svoju ljubav i shvatite kolika je snaga u njoj. A iz toga zajedništva uvijek će izniknuti nova sreća i prosperitet.

Deseta zapovijed

Sjetite se početka ljubavi! – „Prema tome, sjeti se odakle si pao, obrati se i opet počni činiti prva djela!” (Otkrivenje 2,5). Znate kako izgledaju pogledi dvoje koji su se tek zaljubili? Taj sjaj nikad ne smije nestati iz vašeg oka, kao ni način ponašanja, prepun onih sitnica, malih pažnji, uzbuđujućih nagovještaja i otkrića. Ne vjerujte u ono “više nema povratka”, to je uvijek moguće. Vratite se u prošlost kako biste osvježili sadašnjost!

Don Bosco je pisao o tim iznimnim životima kako bi i druge mladiće potaknuo na svetost i upoznao čitatelje sa salezijanskim odgojem. Svaki od triju mladića predstavlja jednu vrstu osobnosti, čime nas sveti Ivan Bosco poučava da je svetost dostupna svima, u svakom vremenu i okolnostima.

Ovi don Boscovi rukopisi predstavljaju duhovni i odgojni klasik namijenjen mladima, ali i njihovim roditeljima i odgojiteljima.

Dominik Savio – po mnogočemu iznimno dijete koje je odmalena spoznalo da Bog djeluje u njegovu životu. Dominik nas može mnogo naučiti o važnosti duhovnog vodstva, ali i ponuditi nam primjer za svetost.

Mihovil Magone – dijete ulice, odraslo bez oca, mnogi bi ga nazvali djetetom rizičnog ponašanja. Preko njega, don Bosco progovara o obraćenju i snazi ispovijedi.

Franjo Bessuco – uobičajeno dijete iz dobre, ali siromašne obitelji. Don Bosco nam preko Franjina života pokazuje veličinu i značenje euharistije u našem životu.

(kta)

Postoje putovi koji su nam dobro poznati: put do fakulteta, radnog mjesta, ceste koje su ucrtane na kartama… Sasvim je drugačije kada razmišljamo o putu našega života.

Naš životni put u 2025. godini još nam nije poznat. Možemo, doduše, planirati što ćemo raditi kroz ovu godinu, zacrtati si ciljeve, napraviti nekakav raspored, ali ne znamo hoće li se ti planovi ispuniti ili ne, hoće li se iznenada pojaviti neki drugi put mimo naših planova. Mudraci ili “Sveta tri kralja” kako ih pučka tradicija zove, krenuli su u potragu za novorođenim Kraljem. Zvijezda o kojoj izvještava evanđelje, simbol je Božjeg vodstva.

Znamo da su se ljudi stoljećima pomoću zvijezda orijentirali u mračnoj noći na svojim putovanjima i zvjezdano nebo im je pomagalo da stignu do cilja. Tri kralja slijedila su zvijezdu i došli do mjesta rođenja Djeteta Isusa. I pastiri su bili vođeni, nisu spontano došli do mjesta rođenja uputili su ih anđeli. Osim našeg ljudskog traženja, postoji i Božje usmjeravanje. Bog nam ide u susret iako toga ponekad nismo ni svjesni.

Tri kralja tjerao je nemir, da se upute u traženje Boga. Blagoslovljeni nemir srca, koji se ne da nahraniti prebrzim odgovorima. I na koncu oni nalaze što su tražili, no sasvim drukčije nego što su očekivali: tražili su novorođenog kralja, a pronašli su malo dijete sa siromašnim roditeljima u prljavoj štali. Ali što je najvažnije oni nalaze Boga, koji nam je došao sasvim blizu. I oni se ne stide pasti ničice i pokloniti mu se.

Što znači vjerovati?

Vjerovati, između ostaloga, znači i pristati na Božji put s nama. Ne znamo gdje nas sve put vodi, ali s povjerenjem u Božje vodstvo, putujemo korak po korak, iz dana u dan. Ako ne odustanemo stići ćemo na cilj to je sigurno, no taj put često nije lak i ne znamo što nas čeka na njemu. Ali ukoliko to iskreno želimo, nemamo se razloga bojati jer i Bogu je silno stalo do toga da stignemo na cilj, on želi da se zajedno radujemo cijelu vječnost. Kakve li ljubavi!

Svi sveci i blaženici bili su svjesni važnosti Božje Riječi, pa tako i naš bl. Alojzije Stepinac i sv. Jeronim koji su je svakodnevno čitali. Sam Isus rekao je da „čovjek ne živi samo o kruhu, nego i o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta‟ (Mt 4, 4).

Tko ne poznaje Pisma, ne poznaje Krista. sv. Jeronim

Međutim, često se dogodi da Božju Riječ ne poznajemo dovoljno ili da nam Sveto pismo, zapravo ono najvrjednije što nam je Bog dao uz sv. misu i sakramente, najčešće skuplja prašinu na policama.

Zbog toga je inicijativa „Muževni budite‟ objavila plan ne samo kako svakodnevno čitati Bibliju, nego i kako je pročitati u vremenskom roku od 365 dana, od korica do korica. Za to postoje tri pristupa: linearni, usporedni i tematski pristup.

Linearni pristup

Kod linearnog se pristupa svakog dana čita nekoliko poglavlja, počevši od samog Postanka, a završava se Otkrivenjem.

Svakog dana dovoljno je odvojiti po od 5 do 10 minuta da se čitava Biblija takvim pristupom pročita u 365 dana uz kratko svakodnevno razmatranje Božje Riječi. Plan čitanja linearnog pristupa možete preuzeti na poveznici.

Usporedni pristup

Usporedni pristup je nešto zahtjevniji i prema njemu se starije i novije svetopisamske knjige uspoređuju i razmatraju.

Svakog se dana tako čitaju po dva čitanja iz Staroga zavjeta i jedan iz Novoga zavjeta, a za to je potrebno desetak minuta.

Premda naizgled nepovezana, sva tri čitanja pokazuju određene dodirne točke te je lakše uočiti kako su proročanstva koja su najavljena u Starome zavjetu ispunjena u Novome zavjetu.

Takav se pristup osobito preporuča za čitanje u skupini (zajednici, obitelji) u kojoj pojedinci mogu podijeliti s drugima svoje dojmove i istaknuti svoje poveznice između čitanja. Plan čitanja usporednog pristupa možete preuzeti na poveznici.

Tematski pristup

Kod tematskog pristupa Sveto je pismo podijeljeno na 14 tematskih područja kao što su: Rani svijet, Patrijarsi, Egipat i Izlazak, Osvajanje Obećane zemlje i Suci, Prvo kraljevstvo, Davidovo kraljevstvo, Izgnanstvo, Rana Crkva…

Svaki se dan čitaju po dva ili tri čitanja iz Starog i(li) Novog zavjeta koja otkrivaju određene dodirne točke i produbljuju razumijevanje određenog tematskog područja.

U sklopu ovog pristupa moguće je pratiti i dnevne videoepizode na engleskom jeziku koji donose objašnjenja dnevnih čitanja. Kao i kod usporednog pristupa, ovakav se pristup osobito preporuča za čitanje u skupini. Plan čitanja tematskog pristupa možete preuzeti na poveznici.

Za bilo koji od ova tri navedena pristupa možete se prijaviti na poveznici do 1. siječnja. U poveznici je potrebno naznačiti za koji se pristup prijavljujete.

Svanuo je dan njegova dolaska. Već od zore vreva po ulicama i gužva. On je bio moja jedina nada i morala sam ga naći, bez obzira na sva negodovanja ljudi zbog moje nazočnosti, izrugivanja i uvrjede pa čak i odguravanja štapom kako bih se udaljila. U šutnji sam sve to podnijela i nekako uspjela ići naprijed. Htjela sam ga dotaknuti jer je to bio moj jedini spas. Još koji korak i blizu sam. Gužva je prevelika pa sam pomislila – kada bih se barem haljine njegove dotaknula, i to bi bilo dovoljno. I uspjela sam. No, on se zaustavio u tom trenutku, okrenuo u smjeru gdje sam u velikoj masi naroda stajala i ja te upitao tko ga se dotaknuo? Neki su se počeli smijati jer im se pitanje učinilo čudnim. Mnogi su ga dirali. Znala sam da misli na mene i umirući od straha priznala sam to pred svim onim optuženičkim očima koje su me gledale. A on me pogledao, kako me nitko nikada nije pogledao te mi rekao da sam ozdravila. Vidjela sam u njegovim očima da poznaje i mene i moju bolest. Taj pogled i lice od tada bili su mi stalno pred očima.

Prošlo je i godinu dana od toga događaja kada sam čula komešanja među ljudima koji su govorili kako će Isusa, moga Spasitelja, osuditi na smrt na križu. Odmah sam požurila put Jeruzalema. Kada sam stigla, rekoše mi da su ga već odveli prema Golgoti. Požurila sam se koliko su me noge nosile. Približila sam se masi te odmah zavapila nekim vojnicima da ga puste jer je nevin, a oni su me drsko odgurnuli i cinično se nasmijali, slično kao i oni ljudi onoga dana kada me je ozdravio. Nije me to pokolebalo, još sam odlučnije krenula naprijed i ugledala ga. Zaprepastila sam se. Moj Spasitelj sam, izmučen, nosi preteški križ kao najveći kriminalac. Steglo mi se grlo, oči su ovlažile suze, a srce kao da je htjelo iskočiti. Vojnik me u tom trenutku odgurnuo, a to me prenulo pa sam još žustrije požurila da ga dostignem, kao i onoga dana kada me ozdravio. U tom trenutku pao je na pod pritisnut težinom križa. Nisam imala vremena za razmišljanje niti planiranje što uopće namjeravam postići gurajući se da mu dođem bliže. Između vojnika pronađoh neki uski prolaz i padoh na pod tik do njegova lica. U trenu se sjetih rupca koji sam imala pa sam mu obrisala lice prepuno krvi, znoja i boli. I pogledao me i pogledala sam ga, kao i onoga dana kada me ozdravio.

Pogled je prekinuo udarac vojnika i oštar glas da Kralj mora nastaviti dalje uz Golgotu, a mene je odgurnuo na oštro kamenje u stranu. Tu sam ostala još dugo. Nisam mogla dalje koračati jer me osjećaj nemoći i boli preplavio. Pokušala sam shvatiti “zašto”, ali odgovor nisam dobila. Pomrčina neba kakvu nikad nitko ni prije ni poslije nije vidio označila je zadnji izdah moga Spasitelja.

Ne znam ni sama koliko je prošlo vremena kako sam nepomično sjedila na tom hladnom kamenu na Golgoti, a onda sam izvadila rubac iz džepa. Prenuh se od prizora. Na rupcu ugledah ucrtano lice moga Gospodina. I onakav, svezanih ruku za križ, me daruje. Pomisao kako je njegova svemoć mnogo veća od ljudskih okova izmamila je osmijeh na moje suzno lice. Sišla sam s Golgote puna tuge jer ga ljudi nisu prepoznali, ali i vjere jer znam da drži sve u svojim rukama.

Prošlo je mnogo godina od toga dana kada mi je darovao otisak lica na mome rupcu. Stalno sam ga gledala. Ponekad bih plakala, ali više sam se radovala jer sam čula i povjerovala da je uskrsnuo od mrtvih, a potom i uzašao na nebo.

A danas, dok moje stare smežurane oči broje svoje zadnje treptaje, radosna srca čekam svoj zadnji izdah jer ono što mi je urezao na rupcu, uskoro ću gledati “oči u oči”.

Adrijana Pandža

Izvor: Crkva na kamenu

Nisi vrijedan zbog onoga što činiš.
Nisi vrijedan zbog onoga kako izgledaš.
Nisi vrijedan zbog onoga što ti drugi plješću.

Vrijedan si jer si stvoren da budeš vrijedan.
Vrijedan si jer si stvoren da budeš voljen.
Vrijedan si jer si stvoren da možeš voljeti.
Vrijedan si jer Bog ne pravi greške u stvaranju, jer te želio baš ovakvoga i On zna zašto je to htio. On zna zašto ti je dao križ koji nosiš. On zna zašto su te životne staze vodile do točno ovoga trenutka.

On zna tko si.
On zna što si.
On zna što je stvorio i zavolio i voljet će uvijek.
I ništa što ti možeš reći ili učiniti neće to promijeniti.
Jer stvorio te da bi te volio.

Otvori svoje oči. Pogledaj svoju vrijednost. Pogledaj se Božjim očima.
Dopusti Mu da ti pomogne, da te pridigne, da od tebe učini ono što želi.
Dopusti Mu da te voli i da ti daruje svijet i Sebe.
Dopusti si biti voljen.

Dopusti si voljeti sebe. Dopusti si biti sretan.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Br. Jakov od Križa (@br.jakov)

Sveti Ivan Pavao II. vjerovao je da ova povijesna činjenica nije bez značenja i da Isusovo rođenje tijekom popisa stanovništva može pomoći u oporavku naše vlastite ljudskosti, prenosi Aleteia.

Ti nisi samo broj

Papa je razmišljao o ovom detalju tijekom svog govora Urbi et Orbi na Božić 1978. godine:

Isus je jedan od milijuna i milijuna ljudi koji su se rodili, rađaju se i koji će se roditi na zemlji. Ljudsko biće, jedna stavka u širokom nizu statistika. Nije bez razloga Isus došao na svijet kada se održavao popis stanovništva, kada je rimski car htio saznati broj podanika na svom području. Ljudsko biće je predmet koji se broji, nešto što se smatra kvantitetom, jedno od mnogih milijuna.

Ipak, tu nije kraj priče.

Sveti Ivan Pavao II. nastavio je objašnjavati kako nismo samo broj:

Ipak, on je istovremeno jedno biće, jedinstveno i neponovljivo. Ako tako svečano slavimo Isusovo rođenje, to je da svjedočimo da je svaki čovjek netko jedinstven i neponovljiv. Ako naša ljudska statistika, ljudske kategorije, ljudski politički, ekonomski i društveni sustavi i puke ljudske mogućnosti ne osiguravaju da se čovjek može roditi, živjeti i djelovati kao onaj koji je jedinstven i neponovljiv, onda je sve to Bog osigurao. Za Boga i pred Bogom čovjek je uvijek jedinstven i neponovljiv, netko smišljen i odabran od vječnosti, netko pozvan i identificiran svojim imenom.

Svijet možda misli da smo samo broj na listu papira, ali Bog zna naše ime! Božić nije samo Isusovo rođenje, nego i dostojanstvo čovjeka, dostojanstvo svakoga od nas. Bog je postao jedan od nas kako bismo vidjeli koliko smo voljeni i cijenjeni.

Ti nisi broj. Ti si Božji sin ili kći. Bog je došao na svijet da ti imaš život vječni!

Izvlačenje imena svetaca kao posebnih naših pratitelja za svaku Novu godinu postojalo je i kao tradicija u samostanu sv. Faustine Kowalske (pročitajte §360 u njezinom Dnevniku). Papirići s imenima bili bi stavljan u košaricu te bi svatko izvukao jedan. Izvučeni svetac bio je u toj godini posebni pratitelj osobe.

U ovoj online verziji, uz svakog sveca ”koji će nas izvući” navedena je i njegova misao te nakana na koju možemo moliti.

Dopustite svecu da vas odabere. Naravno, prije odabira bilo bi dobro pomoliti se Duhu Svetomu za dobar odabir.

Svoga sveca zagovornika potražite OVDJE.

Vjeruješ li da ti se može dati?

Je li Bog uopće u tvom životu netko s kime želiš voditi dijalog? Je li On osoba s kojom možeš i želiš pričati? Ili je on samo neka pojava, neka navika, netko kome se povremeno pomoliš jer si tako naučio?

Je li On osoba čijoj se prisutnosti veseliš?

Koji znak tebi treba da povjeruješ, da iskreno povjeruješ, da odlučiš dati Bogu ono što je zaslužio da mu daš?

Koji ti znak treba da bi Ga iskreno zavolio, koji ti znak treba da shvatiš da si iskreno voljen, bezuvjetno i besplatno, upravo ovakav kakav jesi?

Koji ti znak treba da shvatiš da i križevi koje ti Gospodin daje služe za tvoje dobro, za tvoju izgradnju, za to da se približiš Bogu?

Koji znak tebi treba da se obratiš i da shvatiš da nećeš naći svoj mir i sreću u svijetu i svemu onome što ti nudi?

Dopusti si otvoriti se Kristu.

I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama. Lk 2, 12

Dopusti Kristu da se rodi u tebi, dopusti da postane ona zvijezda koju ćeš slijediti u svom životu.

Dopusti mu da te istrgne iz sna u kojem se nalaziš. Jer nije kasno, nikad nije kasno da odlučiš krenuti iz početka, da se odlučiš obratiti, ispovjediti, donijeti dobre odluke i biti Božji.

Nije kasno da mu odlučiš povjerovati, da odlučiš vjerovati toj istini da si voljen i da si vrijedan baš ovakav kakav jesi.

Nije kasno da odlučiš Bogu uzvratiti ljubav za ljubav, za zavoljeti ga kako zaslužuje biti voljen.

Popričaj s Bogom, zatraži od Njega ono što ti je potrebno i odluči vjerovati.

Nek’ se rodi Krist u tebi, nek’ zasja kroz tebe, nek’ od tebe učini novo stvorenje kako te i zamislio.“

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Br. Jakov od Križa (@br.jakov)

1. Sveta Terezija iz Lisieuxa: “Bog koji je postao tako malen mogao je biti samo milosrđe i ljubav.”

2. Sveti Pavao VI.: „Božić smatramo susretom, velikim susretom, povijesnim susretom, odlučujućim susretom Boga i čovječanstva. Tko ima vjeru, to uistinu zna; neka se raduje.”

3. Sveti Alfons Liguori: „Ustanite, svi plemići i seljaci; Marija poziva sve, bogate i siromašne, pravedne i grešnike, da uđu u betlehemsku špilju, da se poklone i ljube noge njezinu novorođenom Sinu… Uđimo; nemojmo se bojati.”

4. Sveti Augustin: “Probudi se, čovječanstvo! Zbog vas je Bog postao čovjek… Opet vam kažem: za vas je Bog postao čovjek.”

5. Sveti Ivan Pavao II.: „Ako s takvom svečanošću slavimo Isusovo rođenje, to je da posvjedočimo da je svaki čovjek [je] netko jedinstven i neponovljiv… netko na koga se mislilo i biralo od vječnosti, netko i identificiran vlastitim imenom. Tako je bilo s prvim čovjekom, Adamom. Tako je bilo i s novim Adamom, rođenim od Djevice Marije u špilji u Betlehemu: ‘Nadjenut ćeš mu ime Isus’.”

6. Sveti Ivan Zlatousti: „Danas se rodi Onaj Koji Jeste; a Onaj Koji Jeste postaje ono što nije bio.”

7. Časni sluga Božji Fulton Sheen: “Svijet je možda očekivao da će se Sin Božji roditi – ako se uopće trebao roditi – u gostionici. Štala bi bila posljednje mjesto na svijetu gdje bi Ga netko potražio. Božanstvo je uvijek tamo gdje se najmanje očekuje da će ga pronaći.”

8. Sveti Petar Krizolog: „To što je Stvoritelj u svom stvorenju, a Bog u tijelu, donosi dostojanstvo čovjeku bez sramote onome koji ga je stvorio. Zašto si onda, čovječe, tako bezvrijedan u svojim očima, a opet tako dragocjen Bogu?”

9. Sveti Antun Padovanski: „O Oče, u svojoj Istini (to jest, u svome Sinu, poniženom, potrebitom i beskućniku) ponizio si me. Bio je ponižen u utrobi Djevice, siromah u jaslama ovaca i beskućnik na drvetu Križa. Ništa tako ne ponizuje oholog grešnika kao poniznost čovječnosti Isusa Krista.”

10. Sveta Terezija iz Kolkate: „Moja molitva za vas je da Krist, kada vam dođe na Božić, nađe u vama topli dom, toplu ljubav poput one pune ljubavi, poput one jednostavnog pastira koji je bio prvi izabran da vidi Krista.”

11. Sveti Lav Veliki: „Tuzi ne bi trebalo biti mjesta na rođendanu života. Strah od smrti je progutao; život nam donosi radost s obećanjem vječne sreće. Nitko nije isključen iz ove radosti; svi dijele isti razlog za radost. Naš Gospodin, pobjednik grijeha i smrti, ne nalazeći čovjeka oslobođenog grijeha, došao je da nas sve oslobodi.”

12. Sveti Ivan apostol: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga

i Riječ bijaše Bog.

2 Ona bijaše u početku u Boga.

3 Sve postade po njoj

i bez nje ne postade ništa.

Svemu što postade

4 u njoj bijaše život

i život bijaše ljudima svjetlo;

5 i svjetlo u tami svijetli

i tama ga ne obuze.”

(kta/HKM)

Od jutra su svi ukućani na nogama obučeni u najbolju robu. Kuća tip top sređena, ne dao Bog da netko jede i mrvi po kući.

Svića, križ i blagoslovljena voda spremni, Netko od ukućana telefonom zove po naselju da se vidi odakle svećenik ide i do kuda je došao. Drugi ukućanin viri kroz prozor i javlja di je svećenik i u koga je ušao. Ostali u kući među sobom gunđaju di je više?

Kad svećenik uđe u kuću svi ka šokirani kako je iznenada banio! Svečano molimo Boga i nudimo dicu s kolačima Molimo svećenika da sidne i nešto popije i pojede pa da možemo po naselju pričati kako je baš u nas sjeo. Kad svećenik ode, ponosno zalipimo po tko zna koju sličicu od blagoslova i komentiramo: ” Hvala Bogu da je otiša, sad možemo na miru ručati”.

Paljenje četvrte svijeće na adventskom vijencu slavi se u subotu uvečer (u vrijeme molitve Prve večernje) prije četvrte ili na četvrtu nedjelju došašća, a može se uklopiti u kontekst euharistijskoga slavlja ili časoslovnu molitvu večernje. Paljenje svijeće se može slaviti i u obiteljskome ozračju, pri čemu predvoditelj blagoslova može biti netko od članova obitelji.

Paleći četvrtu svijeću, Svijeću mira, na našemu vijencu (panju), svatko je od nas pozvan biti plamen koji će obasjavati ovaj svijet djelima ljubavi i mira.

Ovdje možete preuzeti obred paljenja četvrte svijeće na adventskom vijencu.

Rezultati znanstvenih istraživanja materijala i nerukotvorene ikone (slike) do dana današnjeg upućuju na otajstva nadnaravnoga, prenio je portal Narod.hr.

Opthalmaloške studije učinjene na Marijinim očima otkrile su da kad se oko izloži svjetlosti, retina se skupi, a kad se svjetlost povuče, ona se vrati u prvobitno stanje, baš onako kako se događa sa živim okom.

Temperatura Diegove tilme, napravljene od materijala koji potječe od vlakana kaktusa maguey, održava stalnu temperaturu od 36.6° C, isto kao u živom ljudskom tijelu.

Jedan od liječnika koji je analizirao tilmu stavio je stetoskop ispod crnih vrpci Marijina struka i čuo ritmičke udarce od 115 otkucaja u minuti, isto kao kod djeteta u majčinoj utrobi.

Nema najmanjih znakova da bi na tilmi mogla biti bilo kakva boja. S udaljenosti 8-10 cm od slike, mogu se vidjeti samo vlakna građe kaktusa maguey: boje iščezavaju. Znanstvene studije nisu mogle otkriti podrijetlo bojenja, niti način kako je oličena slika. Nisu mogli otkriti tragove poteza kista niti neku drugu poznatu slikarsku tehniku. NASA-ini znanstvenici potvrđuju da građa boje ne pripada niti jednom poznatom elementu na zemlji.

Kad je materijal bio ispitivan pod laserskim zrakama, pokazalo se da nije bilo nikakve boje na prednjem ili stražnjem dijelu tkanine, i da boje lebde na udaljenosti od 0.25 milimetara iznad tkanine, a da je ne dodiruju. Boje stvarno plutaju iznad površine tilme.

Grubi materijal tilme ima životni vijek ne dulji od 20 do 30 godina. Nekoliko stoljeća prije, bila je naslikana replika slike na identičnom komadu maguey tkanine, i raspala se poslije nekoliko desetljeća. Inače, za vrijeme 480 godina čuda, tkanina sa slikom Marije ostaje tako čvrsta kao što je bila prvog dana. Znanost ne može objasniti zašto se materijal ne raspada.

Godine 1791., solna kiselina slučajno se prolila po gornjoj desnoj strani tilme. Kroz razdoblje od 30 dana, bez ikakva posebnog tretmana, oštećena vlakna čudesno su se sama obnovila.

Zvijezde koje se pojavljuju na Marijinu ogrtaču odražavaju točnu konfiguraciju i pozicije koje su se mogle vidjeti na nebu Mexica na dan kad se dogodilo čudo.

Godine 1921., jedan čovjek sakrio je visoko razornu bombu u cvjetnom aranžmanu, i stavio je u podnožje tilme. Eksplozija je razorila sve osim tilme koja je ostala netaknuta.

Znanstvenici su otkrili da Marijine oči imaju tri refraktivne (lom) karakteristike ljudskog oka.

U Marijinim očima (veličine samo 0.85 centimetara), otkrivene su minijaturne ljudske figure koji nijedan umjetnik nije mogao nacrtati. Ista scena se ponavlja u svakom oku. Koristeći digitalnu tehnologiju, slike u očima su povećane nekoliko puta, otkrivajući da je svako oko reflektiralo figure indiosa Juana Diega koji otvara tilmu ispred biskupa Zumarrage. Veličina ove scene je jedna četvrtina milimetra.

Paleći treću svijeću, Svijeću ljubavi, na našemu vijencu (panju), svatko je od nas pozvan biti plamen koji će obasjavati ovaj svijet djelima milosrđa i ljubavi.
Obred paljenja treće svijeće na adventskom vijencu može se preuzeti na stranici Zagrebačke nadbiskupije.

Dobri anđeli žele naše dobro, nazvani su anđeli čuvari jer su dobili zadatak da nas pomažu i služe, nadahnjujući nas, braneći na su opasnostima, opominjući nas u našim manama, pomažući nam u nastojanju oko kreposti. Postanite vrlo bliski s anđelima, često obraćajući pažnju na njihovu prisutnost. Naši dobri anđeli nam daju jakost i snagu da se vježbamo u krepostima. Naši anđeli čuvari su određeni da prinose naše molitve pred prijestolje uzvišenosti, dobrote i milosrđa našega Gospodina. Naši anđeli čuvari prikazuju naše molitve pred Bogom da bi nas u svojoj dobroti uslišao. Držite za ruku vašeg anđela čuvara da bi vas doveo u Nebo.

 (Sv. Franjo Saleški)